Ivana Franke,  naša umjetnica s berlinskom adresom, govori o reakcijama na svoju instalaciju ‘Rezonanca nepredvidivog’ koja je u sklopu projekta Artupunktura u organizaciji Laube postavljena 13. listopada  na zagrebačkom Zrinjevcu

Često smo zarobljeni u vlastitom toku misli, zaokupljeni rješavanjem osobnih i društvenih problema iz kojih je izlaz često u zaboravu kroz zabavu. Suvremena umjetnost ima specifičnu ulogu u društvu – daje nam mogućnost da ‘izađemo iz tijesnih cipela’, podsjeća nas da stvari mogu biti drugačije. Podsjeća nas na nešto bitno što smo možda zaboravili, obraća pažnju na nešto što možda nismo zapazili. Često artikulira emocije koje nismo imali načina izraziti. Omogućava nam zauzimanje druge perspektive i proširivanje vidika. U tom smislu je izuzetno bitna”, kaže naša poznata umjetnica s berlinskom adresom Ivana Franke dok razgovaramo o reakcijama na njezinu instalaciju ‘’Rezonanca nepredvidivog’’ koja je u sklopu projekta Artupunktura u organizaciji Laube postavljena 13. listopada na zagrebačkom Zrinjevcu.

Javna je to umjetnička instalacija postavljena oko Glazbenog paviljona iz 1891. Hermana Bolléa i bavi se pitanjem našeg odnosa s urbanim prostorom na razini percepcije, sjećanja i interpretacije te ostavlja otvoren prostor za subjektivnu interpretaciju.

Instalacija je cilindrična konstrukcija koja nosi dva sloja mrežaste tkanine s otisnutim crtežom vertikalnih crnih i bijelih linija u prostornim frekvencijama koje destabiliziraju perceptivni aparat gledatelja.

“Glazbeni paviljon je utkan u memoriju vjerojatno svih građana, a i posjetitelja grada Zagreba. Mjesto i objekt koje svi intimno poznajemo i s njime smo povezani kroz broj trenutaka u kojima smo se s njime susreli kroz vrijeme. Znamo da ono što dobro poznajemo manje percipiramo, a više podrazumijevamo. Tako da bismo mogli reći da je paviljon na neki način za mnoge od nas nevidljiv. Instalacija u potpunosti sakriva glazbeni paviljon, na taj način njegova nevidljivost postaje vidljiva – sjećamo ga se. Proces podrazumijevanja grada postaje vidljiv interakcijom s javnom memorijom građana”, tumači ova umjetnica koju pitamo i koliko je javno sjećanje danas važno, posebno pokušamo li taj koncept staviti u društveni kontekst sve brojnijih ratova i sukoba u svijetu.

“Na poziv Sene Kulenović i Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske Preporod, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj te Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba 2015. sam radila na svjetlosnoj instalaciji za obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici, tragičnog masovnog pogubljenja Srebreničana. Pitam se jesmo li ga, i nebrojene druge ratne zločine, na kolektivnoj razini zaboravili – kako je inače moguće da sjećanja na žrtve najbrutalnijih zločina nisu dovoljna da dođemo do mirnih načina rješavanja sukoba u svijetu, već se oni danas ponavljaju”, rekla je.

FOTO: Marina Tunjić

A evo i kakve su bile reakcije na postavljanje instalacije ‘’Rezonanca nepredviđenog’’ na Zrinjevcu i jesu li do javnosti stigle poruke koje je umjetnica htjela prenijeti.

“Primila sam neočekivani broj pozitivnih i inspirativnih reakcija vezano za osobna iskustva susreta s radom kao drugačijom situacijom na Zrinjevcu, a često i vezanih za to da je dobro da se u Zagrebu postavila jedna zahtjevna profesionalno realizirana javna instalacija. Tu moram spomenuti izuzetan tim i podršku, organizatora, suradnika, stručnjaka, izvođača koji su za to zaslužni. S jedne strane mi je jako drago da je tako primljena, s druge tužno je ako je realizacija umjereno produkcijski zahtjevne javne instalacije u Zagrebu iznimka”, otkriva Ivana Franke.

Na društvenim mrežama o ‘’Rezonanci nepredviđenog’’ objavljena su različita mišljenja, među kojima i manji broj kritika, što na neki način govori da dobar dio medija i javnosti nije spreman zagrebati ispod površine kad je u pitanju umjetnost i umjetnički doživljaj. Autoricu zato pitamo kakva su njezina iskustva s ovdašnjom publikom u odnosu na primjerice Japan, u kojem je provela neko vrijeme.

Upravo instalacija ‘’Resonance of the Unforeseen’’ prvi put je realizirana u japanskoj Yokohami u sklopu Yokohama Triennala,  na poziv kustosa Raqs Media Collective. Prekrila je cijelu prednju fasadu 117 metara dugačkog Muzeja umjetnosti u Yokohami, monumentalne zgrade arhitekta Kenza Tangea koja dominira trgom na kojem se nalazi i u nekoj mjeri sadržajem koji se pokazuje u zgradi, konceptualnim okvirom koji stvara njegova pojavnost.

“Cilj umjetnosti nije da se nekome svidi, niti da se razumije na prvi pogled; potencijal umjetničkog rada je u tome da nam ukaže na drugačije moguće sagledavanje stvarnosti od onog na koje smo navikli, a da bi se to ostvarilo potreban je angažman ili sudjelovanje promatrača, ako ništa drugo da se zapita zašto im se nešto sviđa ili ne sviđa. Dobila sam dojam da u dijelu javnosti nedostaje interes da se rad sagleda, da se zagrebe ispod površine, kao što ste rekli, i da kod nekih postoji nezadovoljstvu time što je uopće postavljen javni umjetnički rad, čak se potreba društva za suvremenom umjetnošću i profesijom stavlja u pitanje, a taj aspekt mi se čini zabrinjavajućim”, objašnjava Ivana Franke te dodaje kako je suvremena umjetnost dio kulturnog identiteta pojedinih prostora u današnjem trenutku i to se ne može zaobići.

Vjeruje da društvo koje ‘’drži do sebe’’, odnosno građani koji drže do vlastitog kulturnog identiteta i toga da suvremena umjetnost postoji na profesionalnoj razini, bude prisutna u javnosti kroz informiranu medijaciju, ekonomski održiva i adekvatno javno financirana.

“Reakcije koje su došle do mene iz Japana su iznad mojih očekivanja, pogotovo zato što je proces realizacije u fazama bio neizvjestan, no konačni rezultat je bio jako dobro primljen, u Japanu i internacionalno”, zaključuje umjetnica.