Hrvatska spisateljica, koja je i svjetsku slavu stekla pričama za djecu, Ivana Brlić-Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. godine u Ogulinu. Porijeklom je iz poznate obitelji – djed joj je bio hrvatski ban Ivan Mažuranić, a baka sestra preporoditelja Dimitrija Demetra.

Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja bili na francuskom jeziku. Nakon udaje za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića preselila se u Brod na Savi (današnji Slavonski Brod) gdje se posvetila književnom radu.

Nakon nekoliko relativno nezapaženih radova, godine 1913. objavljuje roman „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ koji postiže uspjeh kako kod publike tako i kod kritike. Tri godine kasnije objavljuje zbirku pripovjetki „Priče iz davnine“ koju književni kritičari smatraju njezinim krunskim djelom. Ova bajka ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Osim bajki pisala je i pjesme, pripovijetke, romane, basne, eseje te i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom.

Prva je žena koja je primljena u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (kao dopisni član), a dva puta nominirana je za Nobelovu nagradu za književnost – 1931. i 1938. godine.