Objavljeno u Nacionalu br. 1002, 08. srpanj 2017.
Ovih dana završava se snimanje dokumentarnog filma ‘Varoški Amarcord’ o Miši Kovaču, Arsenu Dediću i Vici Vukovu te njihovu odrastanju u šibenskom kvartu Varoš, iz kojega su potekli. Redatelj Ivan Živković govori o strasti da film završi i otkrićima iz filma
Šibenski novinar i redatelj Ivan Živković – Žika ovih dana privodi kraju snimanje dokumentarnog filma ‘’Varoški Amarcord’’. Glavni likovi filma ikone su hrvatske popularne glazbe: Mate Mišo Kovač, Arsen Dedić i Vice Vukov. Zapravo, točnije, mjesto na kojem su njih trojica odrasli i formirali se, a riječ je o šibenskom kvartu Varoš. Kroz niz sjećanja na neke davne dane djetinjstva i mladosti i pomno birane sugovornike, Živković je odlučio istovremeno ispričati priču o tom vremenu i tom kvartu u kojem su uz njih trojicu, odrasle i stasale brojne poznate osobe iz hrvatskog javnog života. No kako to obično biva u Hrvatskoj, Živković je ovih dana krenuo i u Cttttttrowdfunding kampanju ne bi li prikupio financijska sredstva potrebna da bi završio film koji unatoč neosporno zanimljivoj temi, nije naišao na razumijevanje ni HAVC-a ni HRT-a. U razgovoru za Nacional Živković je objasnio s kakvim je ciljem krenuo pričati priču o Varoši, Miši, Arsenu i Vici, čime su se njih trojica u ranim danima bavili i kako su se zabavljali, zašto je oduševljen bratom Arsena Dedića Milutinom Dedićem, kako je prošao intervju s Mišom Kovačom, zbog čega je bio prisiljen pokrenuti Crowdfunding kampanju te kada se očekuje premijera filma.
NACIONAL: Zašto ste krenuli u realizaciju filma ‘’Varoški Amarcord’’ i što vam je želja njime postići?
Htio bih prikazati ambijent iz kojeg su ponikle te ikone popularne kulture. Varoš je formativno utjecao na umjetnički opus Arsena Dedića, ‘’pjesnika povratka’’, kako ga je na početku karijere definirao Igor Mandić koji je i sam rođen u tom istom Varošu, ali je potjecao iz nešto bogatije obitelji smještene u gornjem dijelu Varoša. On se kao mlad odselio u Split. To je jedan specifičan ambijent i ujedno prvo prigradsko naselje koje je nastalo izvan bedema staroga grada. Te skromne potleušice sagradili su ljudi koji su došli iz raznih okolnih sela, kao i s područja Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Sa sobom su donijeli svoje kulture: držali su domaće životinje i sadili su vrtove. Zapravo je Varoš još uvijek tako izgledao tih 30-ih godina prošlog stoljeća kada su se naši junaci rodili. To je jedan specifičan kvart. Radnički i težački. Muškarci su nadničili na donjem polju za zemljoposjednike koji su živjeli u gradskim kućama, dok su žene služile u tim kućama. Sličan je slučaj i s obitelji Arsena Dedića. Njegov je otac bio zidar a majka domaćica, inače jako pronicljiva i inteligentna žena, ali istovremeno nepismena. Ona je bila glava kuće i jaka žena koja je svoje sinove tjerala da se školuju. Bila je frustrirana teškoćom radničkog života u Varošu i bila je uporna u tome da njena djeca žive nekim drugim životom. Kako mi je Milutin Dedić ispričao, bilo je to revolucionarno za to vrijeme poslije Drugog svjetskog rata kada je radnička klasa bila na vlasti. U takvoj radničkoj obitelji Milutin i Arsen stekli su velike radne navike. Mnogi misle da je Arsen sve stvorio bogomdanim talentom. On ga je, naravno, imao, ali ga je oplodio svakodnevnim i cjelodnevnim radom.
NACIONAL: Jednako je zanimljiva činjenica, kada govorite o Varošu, da je tu odraslo doista mnogo ljudi koji su potom ostvarili fantastične karijere i životne uspjehe. O kome je sve riječ?
Ovaj triptih koji sam izdvojio je najupečatljiviji, to su ljudi koji su u stoljeću popularne kulture dali estetiku. Tu se rodio i Mate Relja koji je režirao ‘’Vlak u snijegu’’ za koji je glazbu napisao Arsen Dedić, zatim još niz ljudi kao što su Neven i Miro Belamarić, skladatelj i operni pjevač, filmski kritičar Ante Peterlić, Igor Mandić, klapski stihopisac Krste Juras, Ivo Pattiera, Duško Jaramaz, nogometne legende Krasnodar Rora, legendarni Dinamov igrač, i Petar Nadoveza, splitski Pele. Poznato je da je Mišo Kovač prvo želio postati golman Hajduka. U djetinjstvu se igrao i družio s Nadovezom, a poslije mu je Krasnodar Rora bio jedan od najbližih susjeda.
NACIONAL: Hoće li vaš film biti biografska priča o njima trojici ili priča o njihovu odrastanju kroz niz anegdota?
Moja vizija je takva da niz sjećanja i anegdota posložim u jedan mozaik koji će činiti taj film. Ne bavim se faktografijom, nego ambijentom tog naselja i pričama iz njihovog djetinjstva. Briljantan sugovornik u filmu mi je Milutin Dedić, koji našoj publici nije toliko poznat. On je jedan sjajan erudit i odličan narator. Odlično priča priče. Njega sam snimao na trima lokacijama: prošle godine u Beogradu, u njegovu malom stanu od 30 m2, zatim u Varošu u kući Dedića i na stanici u Perkoviću, nekada jako važnoj željezničkoj stanici sagrađenoj još u Austro-Ugarskoj, koju Arsen spominje u ‘’Djevojci iz moga kraja’’. S te stanice napuštala se provincija i odlazilo se u ostvarenje svojih snova. Svi ti junaci su iz Varoša otišli upravo s Perkovića.
NACIONAL: Dobar dio filma već ste završili, između ostalog i veliki intervju s Mišom Kovačem. Je li bio susretljiv pri razgovoru? Je li se uspio sjećanjima vratiti u svoje djetinjstvo?
Bilo je nekih sjajnih detalja. On je zapravo rođen u Škopincu, kvartu identičnom Varošu s istim uvjetima života. Mišin otac, koji je bio trgovac, poslovođa u trgovini BEKO (Beogradska konfekcija), dobio je stan u Varošu pa se obitelj u Mišinoj adolescentskoj dobi preselila u Varoš. Mišo se u filmu prisjetio nekih momenata i ispričao kroz svoj upečatljiv i duhovit stil. Sve je to bilo kao priča o snovima jednog dječaka koji je igrao nogomet. Prisjetio se i Arsena kao momka koji je svirao flautu po sprovodima.
‘Arsen je najmanje volio klape iako je napisao neke od najljepših pjesama za njih. Znao je u svom stilu reći da je od klape u glazbi jedino gora ženska klapa’, kaže redatelj Živković
NACIONAL: Njih trojica su se i družili u to vrijeme?
Arsen i Mišo se nisu družili. Pripadali su drugačijim krugovima. Mišo je bio vezan za društvo oko nogometa, a i izučavao je za tapetara kod meštra Jose Baranovića koji je imao svoju radnju. S njim je naukovao i njegov prijatelj Pićo, lokalni štemer neugodnog aperkata. Mišo je bio iz tog miljea, dok se Arsen družio više sa svojim gimnazijalcima. Naravno da su se poznavali jer je Šibenik mali grad, a Varoš mali svijet. Arsen je bio najbolji učenik u gimnaziji. Tijekom kompletnog školovanja u gimnaziji je dobio samo jednu četvorku, kako mi je Milutin pričao. S ocem, bratom i stricem Krstom je svirao u Narodnoj glazbi koja je sigurno imala vrlo formativni utjecaj na njega.
NACIONAL: Ali to se kasnije nije baš osjetilo u njegovoj glazbi, zar ne?
Uvijek je ostao vezan za Narodnu glazbu. Napisao im je i koračnicu ‘’Hrabar ka glazbar’’. Volio je i parolu ‘’Jednom glazbar, uvijek glazbar’’. Uostalom, na omotima njegovih prvih dvaju albuma ‘’Čovjek kao ja’’ i ‘’Arsen 2’’ su fotografije Narodne glazbe. Kad je počeo svirati u Glazbi, bio je ondje najmlađi ili među najmlađima i svakako najtalentiraniji. Glazba ga je prigrlila. Tamo vam vlada jedna zafrkantska atmosfera s oporim humorom i Arsen je u Glazbi puno toga pokupio. Često ih je posjećivao i nastupao na njihovim koncertima. I oni su njega znali iznenaditi. Kad bi ljeti boravio u Varošu, banuli bi s instrumentima pred njegov dvor. To bi ga oduševilo, vikao bi im: ‘’Cipajte! Cipajte! Vi morate cipati.’’ To bi značilo svirati svom snagom. Glazba mu je bila jako važna do kraja života. Uvijek je Darku Gulinu iz današnje glazbe pričao o starim vremenima u glazbi. No Arsen je u muzici bio svestran. Siniša Škarica mi je pričao da je volio rock’n’roll, a posebno Loua Reeda, Davida Bowieja, Walker Brotherse i, kako je znao reći, onoga što se belji, odnosno Micka Jaggera. Na početku karijere je čak pjevao jednim drugačijim vokalom. To nije bio onaj njegov šansonijerski vokal, nego glas na kojeg je, po Škarici, definitivno utjecao Scott Walker. Zanimljivo je da je Arsen najmanje volio klape, iako je napisao neke od najljepših pjesama za njih. Znao je u svom stilu reći da je od klape u glazbi jedino gora ženska klapa.
NACIONAL: Kako se Mišo prisjetio i pričao o Vici i Arsenu?
S jednim jako velikim respektom. On je njih jako uvažavao cijeli život. No ipak, da ga citiram: „Vice Vukov – najjači glas na prostoru bivše Jugoslavije. Arsen Dedić – najveći kantautor na širem prostoru, Mišo Kovač – zapovjednik estrade.“
NACIONAL: Tko su vam, uz Matu Mišu Kovača i Milutina Dedića, bili sugovornici i svjedoci vremena u filmu ‘’Varoški Amarcord’’?
Milutin je vrhunski erudit jer ima briljantno sjećanje i sjajnu naraciju. Ispričao je jako puno priča o odrastanju u kući Dedićevih i svom i bratovu djetinjstvu te druženju s Vicom Vukovom jer su bili najbolji prijatelji. Vice je u mladosti bio zaluđen idejom kako proizvesti zlato. Kod Vice su sklepali neki laboratorij u kojem su njih dvojica svašta mućkala i bavila se alkemijom kako bi stvorili zlato, sve dok jednom prilikom nije sve izgorjelo. Iako vrlo siromašna obitelj, Dedići su zahvaljujući ujaku Josi, koji je živio u Beogradu, prvi u Varoš donijeli radio i to marke Kosmaj. Vice je kod Milutina dolazio kao njegov dobar prijatelj kojega je njihov otac Jovo jako simpatizirao, ali nije dozvolio da se radio stalno sluša da se nešto ne pokvari. Bilo je određeno vrijeme kada su ostali Varošani mogli doći slušati radio. Vice je bio privilegiran kao Milutinov prijatelj i tu se Vice zakačio za talijanske bel canto pjevače slušajući loše talijanske frekvencije koje su krčile. Tu se Vice i prvi put susreo s pjesmama koje je i sam kasnije izvodio. Estradnjacima iz Varoša u filmu ću pridružiti i običan puk, pa čak i onaj suprotni pol, ridikulozni.
NACIONAL: Dotičete li se u filmu i njihovih karijera koje su potom ostvarili u životu?
Ne. Bavim se samo njihovim djetinjstvima, tamo do stanice u Perkoviću, odakle preko Knina odlaze u druge filmove.
NACIONAL: Zanimljivo je da ste nedavno pokrenuli Crowdfunding kampanju kako biste sakupili novac za dovršenje filma. Znači li to da niste dobili nikakav novac od HAVC-a i HRT-a za realizaciju filma?
Aplicirao sam na sve natječaje i nigdje nisam prošao. Do sada sam uložio svoj novac, a nešto sam dobio i donacija. Sad će ispasti da pljucam jer nisam prošao, ali dosadašnji natječaji na HRT-u su apsurdni, prolaze uvijek podobni, a program im je katastrofalan. Pogledajte onaj „Bon-ton“ svaki dan, ‘’kakav užas pa još i gore’’, da upotrijebim omiljen citat Milutina Dedića. Ima još tog smeća koje nitko ne gleda koliko hoćeš! Sada planiram ponovo aplicirati na niz projekata na HRT-u pa ćemo vidjeti. Šaljem im i ‘’Varoški Amarcord’’ ponovo! Bit ću uporan, a film ću napraviti s njima ili bez njih. Mislim da je ova tema, i s materijalom koji sam prezentirao na tim natječajima, morala proći! I Lordan Zafranović s kojim se družim i kojem sam sve prezentirao, rekao je da to mora proći, ali eto, prošao sam kao i on. HAVC je također jedna institucija u debaklu i ove godine dala je novac samo za jedan dugometražni dokumentarni film. Za razliku od prijašnjih godina kada su financirali šest, sedam dugometražnih dokumentaraca, ove godine odlučili su financirati samo jedan i to s temom o Domovinskom ratu, nakon pustih pritisaka braniteljskih udruga. Ja nemam sheme, imam genijalnu priču i vrhunsku snimateljsku ekipu koja sa mnom radi.
NACIONAL: Jeste li tražili financijsku pomoć Grada Šibenika, s obzirom na to da je ipak riječ o šibenskoj djeci?
Grad Šibenik je uskočio s jednom manjom potporom. Taj budžet se rasprši. Ponavljam, film sam odlučio snimiti, samo je pitanje hoću li izgubiti utrošeni novac ili ću se pokriti. Uživam u toj svojoj roli i samoj proizvodnji filma jer mislim da ‘’Varoški Amarcord’’ ima spomeničku važnost za Šibenik i cijelu popularnu kulturu bivše Jugoslavije.
‘Da citiram Mišu Kovača: ‘Vice Vukov – najjači glas na prostoru bivše Jugoslavije. Arsen Dedić – najveći kantautor na širem prostoru, Mišo Kovač – zapovjednik estrade’
NACIONAL: Navodno već postoji veliki interes za film i u Beogradu?
Vjerujem jer se sjećam kada je izašao film o Arsenu Dediću ‘’Moj zanat’’ Mladena Matičevića, zagrebačka publika ga je prihvatila ‘’onako’’, ne može se reći indiferentno, ali nije bilo neke masovnosti na projekcijama. Išao sam na premijeru tog istog filma i u Beograd u Sava centar, koji je bio popunjen do posljednjeg mjesta i film je dobio ovacije beogradske publike koja se tako poklonila Arsenu Dediću.
NACIONAL: Prije ovog filma već ste režirali jedan dokumentarni film, ‘’Ćiro’’ o Miroslavu Blaževiću 2010. Godine, koji je prošao nekako ispod radara. Što mislite zašto, s obzirom na to da je ipak u pitanju jedan od najpopularnijih likova hrvatskog sporta?
Istina, u Hrvatskoj nije prikazan na televiziji. Nudio sam i njega HRT– u, ali ga nisu uzeli. Film se, doduše, bavi Ćirinim momentom s reprezentacijom BiH i tamo je bio jako atraktivan. Pratio sam ga pred važnu kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Ta utakmica je meni bila mamac da dobijem sve Ćirine emocije, strasti, veselje, tugu i strahove. Proveo sam nekih sedam dana i noći s Ćirom i svjedočio jednom totalnom ludilu, i Ćirinom i narodnom. U Bosni je film otkupila Federalna televizija i često se vrtio. Oko filma mi je pomogao moj dragi prijatelj i kolega, pokojni novinar Tomislav Židak koji me spojio s Ćirom.
NACIONAL: Je li film doživio kinesku premijeru, kako je bilo najavljeno, s obzirom na to da je Ćiro Blažević u to vrijeme prihvatio poziv da vodi kinesku olimpijsku nogometnu reprezentaciju?
To je bila jedna jako zanimljiva situacija. Ta reprezentacija u Kini ima izuzetno veliku popularnost, kao i A reprezentacija jer su Olimpijske igre za njih svetinja. Preko dobre prijateljice i filmologinje Dore Baras došao sam u kontakt s jednim kineskim producentom. Poslao sam mu film koji mu se jako dopao i preuzeo je ulogu koproducenta. S Ćirom sam istovremeno dogovorio snimanje velikog dokumentarca za kinesko tržište. U tom filmu želio sam ispričati dvije priče, onu s početka o siromašnom odrastanju u Travniku i tu s kraja u bogatim interijerima hotelskih soba i kineskih stadiona. Njemu se to jako dopalo i dogovorili smo moj dolazak u Peking. Bila je samo jedna sitnica, imao je pred kvalifikacijsku utakmicu protiv malenog Omana. Telefon mi je zazvonio usred noći: ‘’Sine, popušio sam, gotovo je’’, rekao mi je Blažević. Dobio je nogu, a moja kineska filmska karijera propala je prije nego li je i počela.
NACIONAL: Nadam se da vas neće snaći slična sudbina s ‘’Varoškim Amarcordom’’. Kakav je plan trenutno? Kada planirate premijeru?
Ostalo je još nekih trideset posto filma koje trebam snimiti i vjerujem da ćemo tijekom srpnja to napraviti. Potom dolaze montaža i postprodukcija. Okupio sam dosta dobar tim suradnika s kojima se odlično slažem. Snimatelj je Tomislav Krnić, koji je snimao i film o Ćiri. Pomogli su nam i Tomas Krstulović te Nikola Popović iz Beograda, kao i fotograf Nino Šolić. Asistentica režije je Dora Baras, a montaža je u rukama sina Milutina Dedića, Filipa Dedića. Pitanje premijere je otvoreno, ali mislim da će ići tek sljedeće godine. Vjerujem da film ima jedan festivalski potencijal i to za sve festivale u regiji.
Komentari