‘Jedan mi je SS-ov stražar na dobrom srpsko-hrvatskom odbrusio, kada sam prolazio pored njega, da se još malo strpim pa ću se vratiti u Jugoslaviju onom banditu Titu. Riječi tog izdajnika doživio sam kao da mi je netko zario nož u srce. No nisam smio ništa odgovoriti jer da sam rekao samo dio onoga što mi je bilo u mislima, sigurno bi me na mjestu upucao. Ono što mi je bila satisfakcija jest činjenica da sam tada vjerovao da me do oslobođenja od njihove tiranije dijeli samo koji dan, a sve njih zaslužena kazna. Taj posljednji dan jedva smo hodali, bili smo kao sjenke, izgledali smo kao živi kosturi. Bio je to treći dan da nismo pojeli ni komadić kruha. I danas se čudim kako smo sve to uopće mogli izdržati.”

To je dio dnevničkih zapisa “Dionicom života od Dachaua do Mauthausena” u kojima je virovitički Čeh Franjo Žada, po zanimanju trgovac, na pedesetak stranica opisao svoje iskustvo boravka u nekoliko njemačkih nacističkih logora. U logoru je, unatoč teškim uvjetima, dobivao papir i olovku tako da je već tada vodio bilješke koje je uspio sačuvati nakon što je izašao iz logora. Ostalo je nadopisao po sjećanju dvadeset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Te napete memoarske zapise njegov unuk, novinar Ivan Žada, ustupio je Nacionalu. Kako je objasnio, odlučio ih je prepisati kako bi se taj vrijedan dokument vremena sačuvao, a zatim planira naći urednika i izdavača da se ti memoari pretoče u knjigu:

“Njegove memoare počeo sam prepisivati barem 20 puta u 20 godina, a 2018. je napokon sazrelo vrijeme da se time ozbiljno pozabavim. Koliko sam istraživao, takvih dokumenata nema, osobito toliko detaljnih. Možda su neki Židovi napisali štogod slično, ali nisam uspio ući tome u trag. Imao sam ideju da original darujem nekome muzeju jer ne želim da to propadne; tinta je tinta, ne možemo pobjeći od vremena. Želim da se to digitalizira i ostane kao trag jednog vremena. Spominjao je imena ljudi koji su skončali ili bili u logorima, kao i ona nekih nacista. Nema puno tih imena, ali nikada se ne zna, kada bi netko to dublje istražio, možda bi uvidio da je neki nacist živio nakon rata bogovskim životom, a u logoru je ubijao ljude. Želim imati vremena i novca da odem u Njemačku i Dansku, na neka mjesta na kojima je bio moj djed. U dnevniku je spominjao neke ljude koji su imali hrabrosti pisati glavnoj njemačkoj komandi o odnosu prema logorašima i neljudskim uvjetima. Volio bih pokušati doći do potomaka tih ljudi i iskoristiti to putovanje kao scenarij za dokumentarni film. Snimio sam već dokumentarac ‘Naših pedeset proljeća’, u kojem je riječ o, uz Vinkovačke jeseni, najstarijoj kulturnoj manifestaciji u Hrvatskoj, Orahovačkom proljeću”.

Otac mu je djedov dnevnik prvi put pokazao kada je bio jedanaestogodišnji dječak: “Užasnulo me koliko je ta industrija smrti bila standardizirana, u Jugoslaviji, Njemačkoj, Danskoj, svugdje je jelo isto izgledalo i isto se zvalo, ista je bila i porcija. Sustav je na području cijele okupirane Europe bio isti, kao mali nisam mogao ući u dubinu toga i shvatiti perverziju te unificiranosti, nego sam prije svega to brzo pročitao kao zanimljivo štivo. Unificiranost se vidi i na razini jezika. Neke su se riječi upotrebljavale samo tada i u tom kontekstu. To je, primjerice, riječ ‘capo’ koja se odnosi na kriminalce osuđene za najgore zločine, posebno okrutne čuvare koji su mučili zatvorenike. Važna je i riječ ‘appelplatz’ koja u prijevodu znači mjesto za proziv. Zaista je bila tanka linija između života i smrti, svaki put kada su ih premještali nisu znali voze li ih na streljanje, u novi logor i na neki drugi suludi rad. Pred sam kraj rata dovezli su ih do kolosijeka gdje se nalazila parna lokomotiva: njih 12 moralo ju je bez rastavljanja skinuti s tračnica i premjestiti na drugi kolosijek. Iako nevjerojatno mršavi, trebalo im je gotovo mjesec dana, no na kraju im je to pošlo za rukom. Mom djedu su pred očima ubili jednog druga koji nije izdržao”.

Franjo Žada živio je od 1921. do 1964. Nakon rata je sustavno slabio i umro je od posljedica tuberkuloze. Bio je partizan. S obzirom na to da je dobro svirao harmoniku, jednom se našao u brigadi u kojoj su imali običaj da podižu moral ljudima, održavaju svirke i kazališne predstave na oslobođenim teritorijima. Žada je 19. travnja 1944. bio u grupi partizana koja je upala u zasjedu Nijemaca i ustaša, zarobljen je i tu je započela njegova kalvarija.

“Njegov put započeo je na slavonskobrodskoj tvrđavi koja je bila pretvorena u ustaško-njemački logor. Nakon što su tamo dovedeni, u mislima su se već oprostili sa životom. Tamo su ostali jedan dan, a onda su ih utrpali u kamione i doveli na kolodvor u Slavonskom Brodu. Isti dan navečer stigli su na zagrebački Glavni kolodvor žedni i gladni. Prvo su odvezeni u logor u Savskoj ulici, a nakon toga u logor u Jankomiru. Iz Zagreba su moj djed i drugi zarobljenici krenuli put Njemačke. To je trajalo danima, nisu znali je li bio dan ili noć. Na početku putovanja dobili su nešto vode i kruha, ali to je bilo jako malo. Kada su došli u München, svjedočili su savezničkom bombardiranju. Opisao je kako je pala granata na vagon do njegova i za dlaku je izbjegao smrt. Kada je izašao, vidio je ljude iz vagona raskomadane. Zatim su ih vodili ulicama Münchena do logora Dachau. Kada je stigao pred vrata logora bilo je sunčano, tri popodne. Ne sjeća se koji je bio datum. Sunce im je svima bilo orijentir kada nisu znali koji je bio dan. Stanovali su uz zgrade u kojima su živjeli SS-ovci. Oni su nakon osam sati ubijanja došli doma ženi i djeci i uskakali u uloge dobrih očeva i muževa”, ispričao je Ivan Žada.

U Njemačkoj je, objasnio je njegov unuk, završio zato što su zarobljene partizane vodili u radne logore, a Dachau je tada bio i radni logor.

“Kada su stigli u logor, nisu dobili deku, nego samo donje rublje, a hranu su dobili tek drugi dan. Nestrpljivo su svaki dan očekivali raspodjelu hrane. Hrana koja se dobivala bila je dovoljna da prežive i ništa više; juha koju su često jeli sadržavala je samo vodu, ponekad bi u njoj bio pokoji komadić mesa ili krumpira. Hrana je zatvorenicima bila omiljena tema razgovora, razgovarali su o tome što će pojesti kada se vrate i što su jeli doma. Pomislio je da bi sve dao za hranu koju su oni i njegova obitelj u Virovitici davali svinjama. To bi, u odnosu na ono što su jeli u logorima, bila velika gozba. Zadnjih dana pojeli su sve cvijeće i travu u logorskom dvorištu. Na početku je doživio zadnje prozivanje imenom, poslije toga svi su imali brojeve, a on je dobio broj 7998. To su nacisti radili ne samo zato što je bilo lakše pratiti brojeve i zato što su tako ponižavali zatvorenike, nego stoga što tako pri ubijanju ubojici nije u glavi zvonilo da je ubio čovjeka već broj. Heinrich Himmler i Adolf Hitler taj sistem razradili su do kraja. Prvu noć svi su bili krvavi od stjenica koje su ih požderale, dobivali su kavu, odnosno blatnjavu vodu koja je svugdje gdje su bili nacistički logori bila ista. U baraci nije bio ni s kim iz svog transporta jer su ih razdvajali odmah na početku. Znao je govoriti i njemački jezik jer je bio njemački Čeh. Tako je mogao slušajući Nijemce saznati vrijedne informacije. Jedino Židovi, Jugoslaveni i Rusi nisu mogli dobivati pisma, svi ostali logoraši mogli su čitati svoju poštu”, otkrio je Ivan Žada.

Iako je na početku mislio da neće izdržati tri dana, izdržao je cijelu godinu: “Čitanjem ovog dnevnika čitatelju postane kristalno jasno da postoji neka nadljudska snaga u čovjeku kada želi preživjeti u ekstremnim uvjetima. Mom djedu pomoglo je i to što je imao 24 godine, neki stariji ljudi nisu preživjeli. Kupali su se ledenom vodom desetak minuta i dobivali su krpe za brisanje, a ne ručnike. Za ikakvo pomaganje Židovima kazna je bila streljanje. Židovi su bili u posebnoj baraci do njegove; kada je u logor stigao njegov školski kolega Marko Weiss, on se vratio u baraku i rekao kolegama da mu se mora pomoći po cijenu života i dati mu vode. Marko Weiss kasnije mu se zahvalio tako da je u jednom lokalnom listu napisao tekst ‘Nikad uzvraćena miska vode’, objasnivši da je zbog njega ostao živ. Pokojni izdavač, književnik i novinar Ljubomir Weiss bio je njegov sin. Moj djed napisao je da je zapamtio toliko nebitnih detalja, ali do kraja života nije si mogao oprostiti što je zaboravio ime jednog Slovenca koji se nije izvukao, pa nije mogao njegovoj ženi javiti kako je završio. Slovenac kojem nije zapamtio ime umro mu je na rukama. U dnevniku je opisao detaljno kako su ljudi umirali i kako su ih mučili”.

‘Satisfakcija u vrijeme kad sam bio u logoru bila je činjenica da sam vjerovao da me od oslobođenja od tiranije dijeli koji dan a njih zaslužena kazna’, piše u memoarima Franjo Žada

Kako je objasnio Ivan Žada, radio je u BMW-u, ali taj rad ne samo da ga nije poštedio opasnosti, nego je uzrokovao i jednu dodatnu: “Saveznici nisu gađali logore, ali su gađali tvornice tako da ljudi u logorima nisu pogibali od savezničkog bombardiranja, ali oni u tvornicama nerijetko jesu. Prema veličini rupa u okviru tvornice, procijenili su da su savezničke bombe težile između 1000 i 2000 kilograma. Znali su koje vrste bombi padaju na tvornicu i kako se od njih zaštititi. On i drugi kolege proizvodili su avionske motore za Luftwaffe. U BMW-u je pobijeno desetke tisuća ljudi. Među pripadnicima različitih nacija koje je upoznao, komunicirao je i s jednim Čehom koji se već tri godine nalazio u logoru. Obećao mu je da će mu naći manje opasan posao. Osim toga, imao je nekoga u bolnici pa ga je jednom spasio kada mu je dao injekciju. Točnije, zarazio ga je uzročnikom bolesti da ga spasi od odlaska na streljanje. Jedini način da ga spasi bio je taj da završi u bolnici jer bolesnike iz bolnice nisu dirali, odnosno pustili su ih da umru ili da se izliječe. Bolesni su bili prijetnja drugim logorašima, a logoraša za rad je, što se rat bližio kraju, trebalo sve više. Alternativa je tada bio transport za koji se nije znalo vodi li na neki drugi rad ili u smrt. Iako se bojao primiti injekciju, s obzirom na to da je do tada nikada nije primio, a čuo je da u logoru ubijaju ljude i injekcijama, odvažio se i kockao. Sve je bilo kako je Čeh rekao: nekoliko dana nakon toga osjetio je bolove u nogama, a onda ga je uhvatila groznica i završio je u bolnici”.

U dnevniku je detaljno opisao dan početkom svibnja, kada je na glavnu kapiju logora ušao jedan američki tenk, što je označilo kraj rata. Napisao je, prenosi Ivan Žada, između ostalog, da od velikog uzbuđenja nije mogao ni govoriti i da mu je srce tako snažno udaralo da je mislio da će mu se raspuknuti. “Puno je njegovih supatnika tada od uzbuđenja ubila srčana kap. Nije bio u stanju stajati na nogama, nego je sjeo i pitao se vidi li stvarno američki tenk ili je to možda bio samo san. Shvatio je da definitivno ne sanja kada su se američki časnici popeli na binu uz vježbalište i održali govor. Kada su napokon izašli, neki su ljudi umrli jer su se prejeli kobasica, što je bio šok za tijelo nakon tolikog vremena gladovanja. On je znao da treba biti oprezan s hranom pa se nije zaletio. Franjo Žada po karakteru je bio veseljak. No rat ga je uništio i poslije je počeo piti. Očito je to tipičan razvoj događaja nakon takvog iskustva. U predgovoru se obratio mladima, za koje je smatrao da su u mnogobrojnim radnim akcijama nakon rata dokazali da vole slobodu i domovinu, poručivši im da se bore svim snagama da se takve ili slične stvari ne ponove. Poželio je da ga svatko tko pročita njegove zapise ispravno shvati jer mu je jedini cilj i parola bio mir. Unatoč tom podsjećanju na važnost pobjedničkog naslijeđa, bio je razočaran poslijeratnim razvojem događaja. Smatrao je da je režim postao nepravedan dok su se oni borili za pravedniju zemlju. Država je njegovoj obitelji uzela zemlju, veliko i bogato imanje koje su godinama ranije stvarali svojim rukama, a ostali su gotovo bez svega”, rekao je Ivan Žada.

Željko Žada, sin Franje Žade i otac Ivana Žade, Domovinski rat proveo je u Hrvatskoj vojsci, a baš kao i njegov otac, umro je od posljedica plućne bolesti. Kao natporučnik HV-a borio se na slavonskom ratištu i u BIH od prvog do zadnjeg dana rata, za što je i odlikovan. On je također, istaknuo je njegov sin, bio razočaran onim što je uslijedilo nakon Domovinskog rata. Brat Franje Žade bio je bojnik u ratu i komunist, a Franjo Žada također je podržavao komunistički pokret. Kada je riječ o obitelji Ivana Žade s majčine strane, neki pojedinci bili su domobrani i ustaše, a jedan ujak njegove majke bio je u Wehrmachtu, njemačkim oružanim snagama u doba nacizma. Njegovi su se roditelji, Željko i Željka, vjenčali 1969., a preci su im bili na različitim stranama povijesti. Tako je njegov djed s majčine strane rekao njegovu ocu da može ženiti njegovu kći, ali da zna gdje su vrata crkve. Stoga su se, objasnio je ovaj novinar i ponosni unuk, kompromisa radi, vjenčali u crkvi.

Odgovorio je na pitanje što mu znači očev i djedov svjetonazor i kako je on to sintetizirao: “Puno mi znači unošenje reda u genezu vlastite obitelji, a preko djeda sam lakše razumio i oca. U devedesetima sam se, zlu ne trebalo, mogao pozivati i na jedne i na druge da sam želio. Mislio sam da mi od 2000-ih naovamo to neće trebati, ali u prolongirano vrijeme partizana i ustaša dobro je da mogu vidjeti i jednu i drugu stranu. Ipak, u svakom trenutku znam da su moj djed Franjo i otac Željko bili na pravoj strani povijesti. Otac je otišao u Domovinski rat s rečenicom da ide braniti svoju kuću i da bi je branio od bilo koga. Išao je braniti dom s istom idejom slobode koju je imao djed Franjo za vrijeme Drugog svjetskog rata.

‘U dnevniku je djed spominjao ljude koji su imali hrabrosti pisati njemačkoj komandi o neljudskim uvjetima u logorima. Pokušat ću doći do potomaka tih ljudi i napisati scenarij za film’, priča Ivan Žada

To su prave vrijednosti, tako se treba suprotstaviti reviziji povijesti koja je danas nerijetko na djelu. S druge strane, moja majka do pred smrt moje bake 1990. nije znala obiteljsku prošlost, nego samo fragmente. Nije znala da je samo jedan ujak preživio rat i da su drugi majčini ujaci poginuli na Bleiburgu. Nije im nikada pronašla grob. To je nedvojbeni zločin oslobodilačke vojske, ali to se u svakom slučaju razlikuje od onoga što je u svojim memoarima opisao Franjo Žada. Osveta je nažalost u ljudskoj prirodi, ali to ne znači da ćemo na Oluju ili NOB ukupno gledati krivo. Imam u vidu da je u nekoj drugoj konstelaciji događaja neki majčin predak mogao ubiti mog djeda Franju. Tada ne bi bilo ni mog oca niti mene”.