Sudac Visokog kaznenog suda u Zagrebu Ivan Turudić, bivši predsjednik Županijskog suda u Zagrebu koji je donio prvu osuđujuću presudu protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u predmetima Hypo i Ina-MOL, prvi se javno pobunio kad je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić tražio od sudaca da ispune anketu o svojim izvansudskim aktivnostima i tužbama protiv medija. U intervjuu za Nacional obrazlaže zašto je to učinio te što zamjera sucu Dobroniću i zašto misli da je on ponizio suce Županijskog suda u Zagrebu. Govori i o slučaju Tadić, istragama protiv ministara i sudaca te nužnosti vraćanja sigurnosnih provjera za suce koji rade na uskočkim predmetima.

NACIONAL: Veliki je naglasak u hrvatskom društvu, možda više nego ikad, na pravosuđu, jer osim afere s uhićenjem osječkih sudaca, dogodio se i slučaj kakav nije zabilježen odavno u novijoj hrvatskoj povijesti, a to je uhićenje ministra u Vladi. Još krajem 90-ih imali smo slučaj ministra Ivana Heraka, čiji primjer mnogi ističu u kontekstu presumpcije nevinosti jer je Herak nakon cijele kalvarije koju je prošao oslobođen krivnje, ali ne spominju ove druge koji su osuđeni. Kako vi gledate na ove najnovije procese u kojima su istragom, osim Horvata, obuhvaćena još dvojica članova Vlade, ministar Josip Aladrović i potpredsjednik Vlade Boris Milošević? Je li to održivo, da ministar koji se nalazi pod bilo kakvom sumnjom, nad kojim se provodi istraga, ostane sjediti u Vladi?

To nije pitanje za suca. Načelo zakonitosti podrazumijeva u svojoj biti da su svi građani jednaki pred zakonom, što znači da se kazneni postupak može voditi protiv svakoga za koga postoji sumnja da je počinio kazneno djelo, bez iznimke, naravno, uz uvjet da su prethodno ispunjeni procesni uvjeti. Najjednostavnije rečeno radi se o načelu države, vladavine prava. Sljedeće temeljno načelo je presumpcija nedužnosti koja također vrijedi za sve građane, pa tako i za ministre. Na kraju, važno je napomenuti da kazneni postupak koji se vodi po službenoj dužnosti započinje pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, nakon čega je nužna posljedica i određeno zadiranje u prava i slobode te osobe, primjerice, osoba ne može dobiti uvjerenje da se protiv nje ne vodi kazneni postupak. Kao sudac sigurno neću komentirati hoće li ili treba li koji ministar ostati u Vladi.

NACIONAL: Mislite li da bi bilo neodrživo da ministar koji je pod kaznenom istragom ostane u Vladi?

O tome odlučuje predsjednik Vlade.

NACIONAL: Činjenica je i da ministri u zemljama poput Švedske, Finske, Danske i drugih zapadnih zemalja podnose ostavke ako ih se ulovi u prebrzoj vožnji ili korištenju službene kartice u privatne svrhe. To je neki demokratski standard.

Da, to je činjenica, ali činjenica je da u nekim državama razvijene demokracije predsjednik države nije odlazio niti bivao opozvan radi puno ozbiljnih stvari. Stoga, za svaku takvu tvrdnju se komparativnom metodom može naći i suprotan primjer.

NACIONAL: Stavlja li premijer Plenković dovoljan naglasak u svojim politikama i javnom govoru na borbu protiv korupcije?

Ja se ne mogu niti želim upuštati u ocjene rada premijera Plenkovića. Jedino mogu reći da je u hrvatskom društvu snažna percepcija korupcije.

NACIONAL: Što vam govori činjenica da se jednoj ministrici u Vladi Republike Hrvatske bilo tko usuđuje iznositi prijetnje, posredno ili neposredno, da će „biti krvi do koljena“ i da će je se „razvlačiti po blatu“ zbog toga što nije realizirala neki posao koji je netko očekivao da će realizirati? Što to govori o tome koliko se ti ljudi koji te prijetnje upućuju osjećaju sigurnima?

Vaše pitanje sugerira da je pravomoćno dokazano da je počinjeno kazneno djelo prijetnje prema jednoj ministrici. Jedino što mogu reći jest da je prijetnja ozbiljno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti ako je počinjeno u odnosu na službenu osobu i na, između ostalog, novinara, pa ste vjerojatno zato tako senzibilizirani, što je razumljivo. Sve ostalo bih prepustio nadležnim tijelima kaznenog progona, a na koncu vjerojatno i sudu.

NACIONAL: S jedne strane imamo slučaj da se prijeti ministrici, što bi policija svakako trebala istražiti, a s druge istrage protiv novinara. Novinarka Nove TV Ana Malbaša u interesu javnosti i za potrebe svog rada snimila je Dragu Tadića, ali pritom je otkrila i potencijalno kazneno djelo. Neovisno o tome što se na toj snimci spominje i vaše ime, policija je tretira po prijavi Drage Tadića za neovlašteno snimanje te je i prije no što su uopće provedeni izvidi, tretira kao osumnjičenicu. Sad su se ispričali i rekli da su se zabunili. Slično je bilo i u slučaju novinarke Eme Branice koja je snimala jednu stečajnu upraviteljicu umiješanu u razne sporne stečajne postupke. Kako to komentirate?

Kako bih trebao komentirati? Izvjesni Drago Tadić me spominje i s time sam upoznat upravo iz vašeg lista. Spominjao je i gospodina Bajića, ali nisam vidio da ste njega išta pitali. Ne želim sudjelovati u spletkarenju i izmišljotinama tog lika s kojim u životu nisam progovorio ni riječ. Što se tiče neovlaštenog zvučnog snimanja i prisluškivanja, to je, kao i kazneno djelo prijetnje, ozbiljno kazneno djelo kojim se krše prava zaštićena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a što kod većine ljudi izaziva odium jer valjda nitko ne želi živjeti u državi u kojoj svatko svakoga može prisluškivati. Privatnost razgovora je strogo zaštićena, a u samo nekoliko slučajeva u sudskoj praksi je zabilježeno da je konvalidiran nezakonit dokaz pribavljen takvim prisluškivanjem u skladu sa zakonom dopuštenim ‘’vaganjem’’, odnosno ocjenom radi li se o nezakonitim dokazima koji se konvalidiraju u postupku za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti Županijskog suda, kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja preteže nad povredom prava, tzv. ‘’pretežitom interesu’’. Valja napomenuti da se sudska presuda ne može temeljiti isključivo na takvom dokazu.

NACIONAL: To se dogodilo u slučaju bivšeg SDP-ova gradonačelnika Vukovara Željka Sabe, kojeg je tajno snimila HDZ-ova vijećnica Marija Budimir i za to bila nagrađena i mjestom u Saboru. Kako je moguće da u slučaju Sabo nikome, a kamoli policiji, nije ni palo na pamet otvoriti slučaj protiv Marije Budimir zbog neovlaštenog snimanja, već se, naravno, išlo proganjati djelo koje je otkriveno tim snimanjem?

Sve što bih vam mogao odgovoriti na to pitanje, već sam rekao u prethodnom odgovoru.

NACIONAL: Novinarka je snimila Dragu Tadića, jednog od krunskih svjedoka na suđenju Božidaru Kalmeti koji je oslobođen nakon što je on promijenio iskaz. Mislite li da Tadićev iskaz nije bio presudan za to da se Kalmetu oslobodi odgovornosti?

Navedeni predmet nije pravomoćan. Vi očito pojam ‘’krunski svjedok’’ upotrebljavate kolokvijalno, a ne u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku. Koliko je meni poznato, osoba za koju pitate nije imala takav status.

Želim napomenuti da se često u medijima navodi kako je određeni svjedok ‘’povukao’’ svoj iskaz, dao novi drugačiji iskaz pa tako nekoga teretio ili mu pomogao. Posve je netočno da svjedok disponira svojim iskazom kao osobnom svojinom jer je sud taj koji ocjenjuje koji će iskaz prihvatiti kao vjerodostojan i istinit, propituje razloge izmjene iskaza, međusobno ih važe, uspoređuje s drugim dokazima i osobnim svojstvima svjedoka i nakon toga donosi ocjenu vjerodostojnosti. Kad bi bilo drugačije, kako sugerira vaše pitanje, svjedoci bi bili ti koji odlučuju o krivnji, a ne sud.

NACIONAL: Znači, sud može ustanoviti da je svjedok lagao i da njegov iskaz nije uvjerljiv, odnosno “ne pokloniti mu vjeru”?

Da, s time da sud ne poklanja vjeru nikome već ocjenjuje vjerodostojnost.

NACIONAL: Tadić na spornoj snimci kaže da mu je došao posrednik koji se pozivao na vas, da ćete mu vi smanjiti kaznu u drugom predmetu u kojem ste mu sudili ako promijeni iskaz?

Prvo, nisam sudio Tadiću, to je bio postupak koji se zove „neprava obnova postupka“, a to je zahtjev za izvanrednim ublažavanjem kazne o kojem odlučuje sudsko vijeće sastavljeno od troje sudaca. Postupanje prema tom liku ni na koji način ne odstupa od postupanja u nizu sličnih slučajeva niti odstupa od ustaljene sudske prakse.

NACIONAL: Je li na Ustavnom sudu, pa tako i na Miroslavu Šeparoviću, ostala jedna velika sjena zbog toga što su napravili s presudom u slučaju Sanader?

Taj slučaj su detaljno analizirali vaš kolumnist prof. Josipović i nesuđena predsjednica Vrhovnog suda RH prof. Zlata Đurđević. Smatram da su iznijeli vrlo jasne razloge zašto smatraju da se radi o odluci koja nadilazi ovlasti Ustavnog suda RH i u svojoj biti je sudska odluka, što odluke Ustavnog suda RH ne smiju biti. Ta je odluka imala dalekosežni utjecaj u posljednjih osam godina, moj je dojam da je otupila borbu protiv korupcije i relativizirala, pa i skresala doseg ustavne norme o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije. Na kraju i sam optuženi Ivo Sanader na izvjestan način postaje žrtva hrvatskog pravosuđa zbog nedopustivo dugih i jednog još nezavršenog kaznenog postupka protiv njega. Naravno da pritom ne ulazim u ocjenu njegove krivnje u postupku koji je još u tijeku.

NACIONAL: Želite li reći da su se neke optužnice diktirale možda po nekom drugom ključu?

Ne, ne, vjerujte da ne. Ne mogu si to zamisliti, siguran sam da nema nikakvog crvenog telefona na koji bi se javljali državni odvjetnici ili državna odvjetnica, gdje bi im se govorilo kakve odluke trebaju donijeti. To sigurno nije tako. Da bi optužnice mogle biti bolje i sažetije pisane, da bi spisi trebali biti lišeni tisuća stranica posve nepotrebnih za dokazivanje u kaznenom postupku, da mediji ne bi trebali imati podatke o tome da će se uhititi nekoga prije nego što ta osoba i sama za to dozna, da ne cure podaci iz nejavnih istraga, da ne postoje odvjetnici ili odvjetnice koji su ‘’specijalizirani’’ za sklapanje sporazuma o krivnji desetak godina nakon započinjanja kaznenog postupka, da sudske vještake ne određuje stranka u postupku nego sud, da postoji sudska kontrola državnoodvjetničke odluke o odbačaju kaznene prijave i niz drugih stvari, posve je točno. Stvari su puno kompliciranije no što izgledaju. Mi se bavimo nekakvim upitnicima koje šalje predsjednik Vrhovnog suda RH i raznim akcidentalnim i anegdotalnim situacijama i pričama, a ne rješavamo bitne probleme.

NACIONAL: U kontekstu optužnica o kojima smo razgovarali, vama je na stol došao predmet Agrokor u kojem ste odlučili da se prije potvrđivanja optužnice moraju izvesti dokazi?

U vijeće Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kojem sam predsjednik, zaprimljen je predmet žalbe na odluku optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu kojom su odbijeni prijedlozi za izdvajanje nezakonitih dokaza. Vijeće je djelomično ukinulo odluku i vratilo na ponovno odlučivanje, nakon čega je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu donijelo odluku da povlači optužnicu prije nego što je potvrđena, što je i njihova zakonska ovlast. Dobili su rok od godinu dana nakon kojeg mogu podići izmijenjenu optužnicu, a ako to ne učine, smatra se da su odustali od kaznenog progona.

NACIONAL: Riječ je o jednom od najkontroverznijih predmeta zbog načina na koji su angažirani vještaci iz KPMG-a Poljska.

Rješenje Visokog kaznenog suda RH sa svim svojim razlozima objavljeno je na službenim stranicama.

NACIONAL: Rekli ste maloprije da je Ivo Sanader žrtva dugih postupaka, a ovdje imamo postupak protiv Ivice Todorića koji već sad traje pet godina bez da je uopće podignuta optužnica protiv čovjeka. On je u međuvremenu pokrenuo arbitražni spor u Americi. Što ako taj sud u Americi utvrdi da je Todorić u pravu, kakve će to posljedice imati na slučaj Agrokor?

Ne želim spekulirati o tome jer se radi o stvarima koje su izvan kaznenog postupka o kojem govorite. Što se tiče same optužnice, nadležni tužitelj je taj koji njome disponira. On odlučuje hoće li je podići ili ne, hoće li je mijenjati ili donijeti odluku o povlačenju kao što navodite u konkretnom predmetu. Oni su, kako bih rekao, gospodari optužnice. Suđenje počinje kad je optužnica potvrđena, dakle, kad je postala pravomoćna, kad je stupila na pravnu snagu. U ovom predmetu optužnica još nije podignuta, nego je odlukom tužitelja vraćena u prethodni stadij.

NACIONAL: U slučaju Borg nije došlo ni blizu optužnice.

U slučaju Borg, koliko znam iz medija, odbačena je kaznena prijava.

NACIONAL: U vrlo kratkom roku.

Dobro je da smo efikasni.

NACIONAL: Smatrate li da imenovanjem suca Radovana Dobronića na čelo Vrhovnog suda može doći do bolje i promijenjene percepcije o pravosuđu i što zapravo očekujete od njega kao predsjednika Vrhovnog suda, što on treba napraviti?

Kolega Dobronić je predsjednik Vrhovnog suda RH, izabran je u zakonitoj proceduri, zapravo, uz suglasje predsjednika države i premijera podržala ga je saborska većina. To je tako, to je činjenica i tu činjenicu treba respektirati. Pitanje je što bi on trebao poduzeti. Nije prošlo tako malo vremena, nekoliko mjeseci je predsjednik Vrhovnog suda RH, nisam vidio neke konkretne poteze koji bi doprinijeli poboljšanju učinkovitosti pravosuđa. Dakle, da postupci budu brži, efikasniji, da se donosi više presuda i da se tako poboljša percepcija pravosuđa u očima građana.

NACIONAL: Kako on može na to utjecati?

On je rekao da može, u svojim inauguracijskim istupima rekao je da će on biti reformator pravosuđa. Međutim, do sada se bavi jednim vrlo uskim segmentom, pojedinačnim stečajevima potrošača, što su važni postupci, ali u cjelokupnoj materiji građanskog prava čine zanemariv dio. O najavljenoj reformi kaznenog sudovanja nisam od njega čuo apsolutno ništa, štoviše, vrlo je kritičan prema inicijativama Ministarstva pravosuđa i uprave pa tako zapravo minorizira određivanje rokova rješavanja predmeta nazivajući te rokove instruktivnima, što zapravo sugerira da se ne moraju i neće poštovati. To u najmanju ruku nije fer. Inače, i instruktivni rokovi se moraju poštovati, a često čujemo od svojih stranih kolega da su Hrvati majstori u propisivanju rokova koji se ne poštuju. Predsjednik Vrhovnog suda RH bavi se stvarima za koje nije nadležan, najavljuje promjenu Kodeksa sudačke etike za što nije nadležan, promjenu ustaljene sudske prakse što također ne može učiniti ako nije član sudskog vijeća u pojedinom predmetu, a iz godišnjeg rasporeda poslova Vrhovnog suda RH vidljivo je da nije. U svom programu, a što je posebno znakovito, najavio je izmjenu ustaljene sudske prakse u predmetima Europskih uhidbenih naloga, što odmah budi sjećanja na vremena kada su Republici Njemačkoj bile predane dvije osobe tražene za kazneno djelo ubojstva hrvatskog emigranta. Ni za navedeno nema nikakve ovlasti, a pogotovo ne može sudsku praksu mijenjati vođen već istaknutim mišljenjima svojih ‘’ledolomaca’’, kako ih je on sam nazvao, a koji su bili vrlo glasni i neuspješni kada se odlučivalo u spomenutim predmetima. Predsjednik Vrhovnog suda RH morao bi znati svoje ovlasti, ma koliko mi šutjeli o tome. Valja napomenuti da je predsjednik Vrhovnog suda RH bio sudac najnižeg stupnja sudovanja, Trgovačkog suda u Zagrebu, i da godinama nije ispunjavao zadanu normu, a u medijima je iznosio posve neprihvatljive razloge na navedeno, da se bavio samo složenim predmetima, da se nije želio baviti banalnim, što je protivno Zakonu o sudovima i Sudskom poslovniku. Radi navedenog je protiv njega pokrenut stegovni postupak, koji nikada nije završen pa nikada nećemo niti znati je li stegovno odgovoran ili ne jer je postupak obustavljen političkom odlukom Sabora RH samim imenovanjem suca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića na mjesto predsjednika Vrhovnog suda RH. Državno sudbeno vijeće imenovalo ga je sucem Vrhovnog suda RH, a da pritom nije prošao sigurnosnu provjeru koju pri takvom imenovanju prolaze suci koji je nisu prethodno prošli (uskočki suci). Umjesto svega toga, poslao je onaj famozni upitnik, a pritom se nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu, što je bio dužan učiniti, nego je samo tražio i naveo da je nezadovoljstvo građana sudstvom i pravosuđem djelomično opravdano i tražio podatke koji ili su bili javno dostupni, ili duboko zadiru u privatnost sudaca, ili su protivni GDPR-u. Rekao je da se to uopće nije trebalo objaviti u javnosti, međutim, odmah nakon što je prikupio podatke koje je dobio, dao ih je već sljedećeg dana svojoj omiljenoj novinarki.

NACIONAL: Nisu li suci, u ime plemenitih namjera i u interesu poboljšanja sudstva, ipak trebali sudjelovati u upitniku?

Nisu to plemenite namjere, jer ako nešto radiš dobronamjerno, pozovi se na zakonski propis temeljem kojeg to radiš i budi dosljedan pa zatraži podatke od svih sudova u RH, posebice od Vrhovnog suda RH.

NACIONAL: Slažete li se da neki suci prekomjerno koriste mogućnosti sudjelovanja u drugim postupcima izvan redovitih aktivnosti, zbog čega možda pati njihov redoviti rad? Kako netko tko se pola radnog dana bavi izvansudskim aktivnostima može imati jednaku učinkovitost na radnom mjestu?

Što to znači prekomjerno? Poznajem niz sudaca Vrhovnog suda RH koji puno objavljuju, predaju i time zarađuju znatne honorare. Prvo što valja reći jest da ti suci rade u skladu sa zakonom jer je pravo i dužnost suca kako educirati tako i biti educiran. Baš svi spomenuti suci rješavaju potreban broj sudskih spisa. Nisam zamijetio da je sudac Dobronić išta objavljivao kada je bio sudac Trgovačkog suda u Zagrebu niti da je bio predavač, a što ga nije spriječilo u tome da ne ostvari normu.

NACIONAL: Možda je imao teže slučajeve, poput „slučaja franak“ koji je po broju ljudi kojih se tiče jedan od najvećih predmeta u povijesti hrvatskog sudstva.

Slučaj franak je bio prije 10 godina, a govorimo o njegovim rezultatima u zadnjih pet godina i ne znam iz čega zaključujete da je bio najveći predmet u povijesti. U krajnjem slučaju, o tom su predmetu odlučivali i Visoki trgovački sud RH i Vrhovni sud RH, a suci koji su radili na tim predmetima ostvarili su potrebnu normu.

NACIONAL: Kako biste vi riješili problem iz tog upitnika vezan uz norme sudaca i njihove aktivnosti?

Ja govorim isključivo u svoje ime. Nije mi jasno čemu bi služili podaci iz tog upitnika osim daljnjem javnom difamiranju sudaca i širenju antisudačke histerije. Vrlo je lako populistički zapaliti strasti navodeći da jedan sudac pored 200-tinjak tisuća kuna godišnje pače zarađuje još toliko od izvansudskih aktivnosti makar one bile zakonite i sukladne Kodeksu sudačke etike. Pitam se samo još zašto je tražio podatke o aktivnosti sudaca u sportskim udrugama, a ne, primjerice, jesu li članovi masonske lože. Zbog članstva u masonskoj loži glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić je smijenjen, a upravo u njegovom postupku je Veliki meštar masonske lože kao svjedok naveo da je i niz sudaca u masonskoj loži. Nakon što je kritizirao suce koji nisu udovoljili njegovoj ‘’zapovijedi’’, nije objasnio zašto je zaobišao suce Vrhovnog suda RH ili, primjerice, trgovačkih sudova.

NACIONAL: Možda je to htio neizravno poručiti njima. U tom upitniku otvoreno je i pitanje sudjelovanja sudaca u arbitražama, a istovremeno je novi predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Zdenko Konjić bio na račun HNS-a na nogometnom prvenstvu u Brazilu kao član nekog njihova povjerenstva odnosno arbitraže.

Predsjednik Vrhovnog suda RH ‘’neizravno’’ poručuje sucima Vrhovnog suda RH? Zanimljivo. Što se tiče kolege Konjića, žao mi je što se i on u vašem listu uključio u val antisudačkog populizma, navodeći da je Županijski sud u Zagrebu ‘’pao’’ i da su ga dostigli drugi sudovi, a da pritom nije iznio nijedan argument. Ništa od toga što je naveo nije istinito, što sam mu i potkrijepio brojkama. No ipak se nadam da će on svojim dugogodišnjim iskustvom i stručnošću, radeći na pojedinačnim predmetima, pridonijeti uzletu Županijskog suda u Zagrebu, što mu od srca želim. Što se tiče vaših prozivki, mogu samo reći da sudac ne može biti „homo duplex“. Naime, sudački poziv traje 24 sata, a ne osam sati u uredu.

NACIONAL: Kako to da su se onda vama najviše pripisivale veze s nogometom i Zdravkom Mamićem, putovanjima… ?

Izlizana tema, ali OK. Moje veze s nogometom sežu još u dječačke dane. Bio sam aktivan igrač do 30 i neke godine, a nakon toga sportski djelatnik pa tako i predsjednik Arbitražne komisije HNS-a 90-ih, Komisije za žalbe HNS-a, član Skupštine HNS-a, a danas sam samo nogometni navijač i ne znam što je u tome sporno. Nisam išao na putovanja na trošak HNS-a, a o Zdravku Mamiću već sam se tisuću puta očitovao i mogu samo reći da nikada ništa nisam zatajio niti umanjivao niti banalizirao, kao što čine neki od mojih kolega, suci.

NACIONAL: Kako objašnjavate to što su suci Vrhovnog suda RH podnijeli zahtjev za ocjenu ustavnosti sigurnosnih provjera?

Sigurnosne provjere su na Ustavnom sudu RH bile problematizirane 2015. godine i zahtjev Udruge hrvatskih sudaca je Ustavni sud RH odbio. Osim nedavnih preporuka Venecijanske komisije, nije se ništa bitno promijenilo. Mislim da nije mudro danas ustrajati na propitivanju istih jer mislim da zakonodavac svoju odluku neće mijenjati, a pritom će to argumentirati i preporukom Europske komisije da se, ako se već ne ukidaju, sigurnosne provjere trebaju preurediti. Suci Vrhovnog suda bili su od 2009. obveznici sigurnosne provjere, ali je onda bila najstroža provjera trećeg stupnja i oni su to odbili, što su po zakon mogli učiniti jer je bio nužan pristanak svakoga od njih. Tada sam bio sudac Odjela za USKOK Županijskog suda u Zagrebu i prošao sam sve sigurnosne provjere do danas. Sigurnosna provjera je tijekom pet godina permanentna i ona se svakih pet godina obnavlja. Tada se sa sucem obavlja i intervju. Nevjerojatno je da su suci Županjskog suda u Osijeku obavili sigurnosnu provjeru 2009. i do pred godinu, ništa nakon toga, što znači da iako su po zakonu to bili dužni učiniti, vodili su najsloženije predmete bez nužne „licence“. To ih nije priječilo u tome da mjesečno dobivaju dodatak koji iznosi 15 posto plaće jer su prolazili provjere, a zapravo nisu. Nije teško izračunati koliko su novca tijekom svih ovih godina neosnovano stekli, a vjerojatno bi i danas bilo tako da nije bilo poznatih događaja.

Na kraju, isključivo u osobno ime, smatram da sigurnosne provjere trebaju ostati, štoviše, suci Visokog kaznenog suda RH trebali bi proći kroz najstrožu sigurnosnu provjeru kao uskočki suci županijskih sudova jer odlučuju o njihovim presudama po žalbama.

NACIONAL: Neovisno o tome je li sudac Konjić bio najbolji izbor ili ne, s obzirom na to da dobro poznajete sve kandidate koji su se javili na mjesto predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, je li, po vašem mišljenju, moguće da baš nijedan nije zadovoljio i dobio pozitivno mišljenje predsjednika Vrhovnog suda?

Mislim da je to vrlo nekorektno od predsjednika Vrhovnog suda RH. On je imao pravo dati mišljenje da je Konjić najbolji, ali ti suci koji su se prijavili su dobri suci i svi su ispunjavali uvjete za predsjednika suda. I predsjednik Dobronić imao se pravo opredijeliti za Konjića, ali je time što je svima drugima dao negativno mišljenje ponizio sve druge kandidate.

NACIONAL: Kako sada funkcionira Visoki kazneni sud, jeste li vi zadovoljni?

Sigurno se poboljšala efikasnost suđenja, odluke po žalbama donose se brže nego prije. Problemi su veliki, nema dovoljno sudaca ni savjetnika, a procesa imenovanja uopće nema dulje od dvije godine. Nadam se da će Pravilnik, koji je donio ministar Malenica, pomoći da se ekipiramo barem u pogledu sudskih savjetnika.

NACIONAL: Je li vam još uvijek žao što niste postali predsjednik tog suda?

Nije. Ne bih to stavio u kategoriju žao i ne-žao. Inače, nisam čovjek sklon samosažaljenju i, vjerujte, preda mnom je još dosta utakmica.