Svečani operni Gala koncert, koji će označiti početak nove kazališne sezone HNK u Zagrebu, održat će se 18. rujna pod ravnanjem dirigenta, maestra Ivana Repušića. Na ovom koncertu, uz nastup članova opernoga ansambla: soliste, Orkestar i Zbor, obilježit će i nastup Piotra Beczałe, tenora s iznimnom međunarodnom reputacijom koji već više od dva desetljeća nastupa na najznačajnijim svjetskim opernim i koncertnim pozornicama. Program -sastavljenom od djela Vatroslava Lisinskog, Giacoma Puccinija, Giuseppea Verdija, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Vincenza Bellinija, Charlesa Gounoda i drugih domaćih i svjetskih autora – odabrao je upravo 42-godišnji Ivan Repušić.

Repušić je šef-dirigent Orkestra Minhenskog radija, prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu te jedan od najznačajnijih i najuspješnijih hrvatskih dirigenata mlađe generacije. Profesionalni rad u njemačkim kulturnim ustanovama započeo je na funkciji prvog dirigenta Državne opere Donje Saske u Hannoveru 2010.-2013. Nakon dirigentskoga debitantskog nastupa u Njemačkoj operi u Berlinu u produkciji Puccinijeve opere ”La bohème” 2011., imenovan je dirigentom te ugledne operne kuće i u njoj od 2014. djeluje kao prvi stalni gost dirigent. Do danas je Repušić ostvario niz uspješnih opernih izvedbi, a bio je i glavni glazbeni ravnatelj Državne opere u Hannoveru od 2016. do 2019. Za to je vrijeme dirigirao brojnim premijernim opernim naslovima i simfonijskim koncertima. Repušić je ravnao brojnim uglednim orkestrima po cijelom svijetu, redovito gostuje na europskim festivalima i glasovitim pozornicama, a često nastupa i u brojnim uglednim njemačkim opernim kućama.

Repušić je dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama Igora Gjadrova i Vjekoslava Šuteja. Profesionalnu karijeru započeo je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2002., gdje je obnašao funkcije šefa dirigenta i ravnatelja Opere 2006.-2009. Bio je ravnatelj glazbenog programa dvaju uglednih hrvatskih glazbenih festivala: Splitskoga ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara. Od 2005. godine surađuje sa Zadarskim komornim orkestrom kao šef-dirigent. Uz dirigentske obveze bio je posvećen i pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu gdje je stekao zvanje izvanrednog profesora. Za svoja umjetnička postignuća nagrađen je brojnim značajnim hrvatskim priznanjima, među kojima su: Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Vatroslav Lisinski, Nagrada Milka Trnina, Orlando. Sveučilište u Zadru dodijelilo je 2021. maestru Repušiću počasni doktorat znanosti za izuzetan doprinos u području kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

Nacional: Nastupit ćete 18. rujna u HNK u Zagrebu, dirigirat ćete opernim Gala koncertom kojim počinje nova sezona. Kakav je program i na koji način je odabran? Jeste li već radili s njim?

Jesam, u Berlinu smo radili Puccinijev ‘La boheme’ i Verdijev ‘Bal pod maskama’. Program je kreiran prema tenoru Piotru Beczałi, ali i svim ansamblima Opere HNK. Ono što je posebno jest to da Piotr neće samo otpjevati neke arije, već će zajedno s drugim solistima Opere pjevati duete, kvartete, sekstete. Pristao je otpjevati i ariju Porina iz istoimene opere Vatroslava Lisinskog, što je lijepa gesta.

Nacional: Tko je birao program?

Ja kao dirigent u suradnji s novim vodstvom Opere HNK u Zagrebu. Željeli smo na otvaranju sezone imati jednu veliku zvijezdu, što Beczała stvarno jest. To je jedan od trenutačno najboljih tenora u svijetu. Istodobno smo vodili brigu da jednaki fokus imaju i solisti Opere, kao i zbor i orkestar.

Nacional: Nastupit će članovi opernoga ansambla: solisti, Orkestar i Zbor, koliko je drugačije dirigirati u jednom manjem prostoru od nekih koncertnih dvorana na koje ste možda više naviknuti? I koliko je različito dirigirati a da ispred vas nije filharmonijski orkestar, već ipak manje glazbenika?

HNK nije mali prostor, na sceni će biti gotovo 150 umjetnika. To je veliki broj, ali gledajući akustiku, tu svakako ima razlike. Svaka koncertna dvorana je izgrađena i akustički postavljena s namjerom da orkestar, zbor i solisti budu na pozornici, a u kazalištu su zbor i solisti pozicionirani na sceni, a orkestar u ‘rupi’. Taj akustički problem smo riješili ‘zvučnom školjkom’ koja fokusira i usmjeri zvuk.

Nacional: Iako dosta često nastupate u Hrvatskoj – nekoliko koncerata godišnje – ipak živite u Njemačkoj. Kakav je osjećaj doći doma, dirigirati ispred svoje publike?

Uvijek je to poseban osjećaj. Ali svaki nastup za mene znači jednaku odgovornost, jednaku želju, bez obzira na to gdje nastupam, bilo u Berlinu ili Zadru.

Nacional: Na ovom koncertu nastupit će Piotr Beczała, tenor s iznimnom međunarodnom reputacijom koji već više od dva desetljeća nastupa na najznačajnijim svjetskim opernim i koncertnim pozornicama. Koliko je drugačije raditi s nekim s kim si već radio za razliku od prvog nastupa s nekim umjetnikom ili orkestrom?

Naravno da kad poznaješ orkestar ili solista znaš što možeš očekivati, znaš što možeš dobiti. Poznaješ glas, poznaješ način na koji neki solist reagira, drugačije je. Kad s nekim nastupaš prvi put, prve probe su vrlo intenzivne. Tek se upoznaješ s glazbenicima, procjenjuješ na koji način raditi, kako pristupiti, kako reagiraju.

Nacional: U najavi ovog koncerta piše da ste vi najtraženiji hrvatski dirigent, što kažete na to?

To nije moja izjava, ne bih se previše na to obazirao, važno mi je samo da svaki koncert što bolje pripremim i realiziram. Ali, ako moram nešto reći, s obzirom na moje internacionalne angažmane, moglo bi se to reći, da. Drago mi je da sam uspio sam sebi dokazati i zakoračiti dva-tri koraka naprijed, da sam uspio dalje razvijati svoj talent. Kad pogledam dosadašnju karijeru, ponosan sam na to što sam imao čast raditi s najvećima – dvjema opernim kućama u Berlinu, u Dresdenu, Münchenu, šef-dirigent sam Orkestra Minhenskog radija. Ne samo da uživam u radu sa svim tim umjetnicima, već se izgrađujem i kao osoba i kao dirigent, učim od njih i oni od mene. Sretan sam i ponosan na to što sam sa svojom glavom, svojim rukama, bez ikakve protekcije, uspio doći u veliki sustav koji omogućuje kvalitetnim umjetnicima daljnji razvoj i kontinuirani rad. To je nešto što me čini sretnim i zadovoljnim, nitko mi ništa nije poklonio. Iskoristio sam sve šanse koje su mi ponuđene. I ono što me čini ispunjenim jest i činjenica da gdje god dođem zovu me ponovno, prije svega to dolazi od strane samih članova orkestara. Mislim da je to jako važno.

Koncert Orkestra Minhenskog radija pod ravnanjem maestra Ivana Repušića u ciklusu Lisinski subotom. FOTO: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Nacional: Spomenuli ste, šef dirigent ste Orkestra Minhenskog radija, te prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu, karijera vam je iznimno uspješna, a posebno puno radite u Njemačkoj. Ta je država kad je opera u pitanju, apsolutni broj 1 u svijetu. Nedavno ste imali i debi u berlinskoj Državnoj operi. Kako je došlo do vašeg odlaska u Njemačku i koliko se to veliko operno tržište zapravo razlikuje od malenog hrvatskog?

Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika, a Njemačka 84, teško se Njemačka može uspoređivati s ijednom državom u Europi, a kad govorimo o kulturi, usudio bih se reći da je svjetski broj 1. Kad čujete podatak da u Njemačkoj postoji više od 70 opernih kazališta, sve sam rekao. Prisjetite se da su se kazališta u Hrvatskoj gradila kad je bilo puno manje stanovnika nego što ih je danas, a postojala je potreba. Kao što smo zbog svjetskog rukometnog prvenstva izgradili nekoliko sportskih dvorana, tako moramo zbog potrebe kulturnih sadržaja izgraditi i nekoliko koncertnih dvorana. U Zadru je nema, u Dubrovniku je nema, u Splitu postoji samo mala, u Varaždinu također. Krajnji je trenutak da izbrišemo neugodnu činjenicu da je posljednja koncertna dvorana u Hrvatskoj izgrađena prije 50 godina, to je Lisinski. A i ona sad vapi za obnovom. Ulaganje u infrastrukturu je ključno. Pitali ste što Njemačku razlikuje od drugih. To je sustavno planiranje, organiziranje. Ali tu se mora uzeti u obzir i drugačiji način života ljudi koji žive u južnijim dijelovima, sunčanijim, od onih koji žive na sjeveru. Ali to ne opravdava nedostatak ulaganja u kulturu.

Nacional: Kako to konkretno izgleda u Njemačkoj, ta organizacija?

Pa u Berlinu, primjerice, postoje tri operne kuće s velikim repertoarom i gotovo svaku večer izvode opernu predstavu. Osim toga, postoji nekoliko koncertnih dvorana i sedam simfonijskih orkestara, među kojima je i čuvena Berlinska filharmonija. Kad u ruke dobijete mjesečnu knjižicu s koncertnim aktivnostima,  bude na desetine raznih koncerata i predstava svaku večer.

Nacional: Nastupit ćete u HNK u Zagrebu, na čije je čelo upravo izabrana Iva Hraste-Sočo. Mandat Dubravke Vrgoč bio je kompromitiran optužbama za mobing, a isto se trenutačno, uz neprihvaćanje financijskog izvješća, govori i za Marina Blaževića u Rijeci, dok financijsko izvješće nije prihvaćeno ni Srećku Šestanu u Splitu. Kako gledate na tolike turbulencije u nacionalnim kućama, jeste li pratili? Koji bi mogli biti razlozi za to?

Neću ulaziti u te probleme jer o tome ne znam dovoljno. Ali mogu vam reći nešto o funkcioniranju teatra, kako bi to trebalo izgledati. Njemački primjer: u Hannoveru sam na mjesto generalnog umjetničkog direktora bio izabran 2014., a moj mandat je počeo 2016., dakle izabran sam dvije godine prije. Rijetko koje operno kazalište u Njemačkoj ne izabere intendanta minimum dvije godine ranije. Tijekom tog vremena novo vodstvo se priprema za realizaciju planiranog programa, upoznaje strukturu kazališta, njegove zaposlenike, publiku, puls grada prema kazalištu i dobiju adekvatan prostor za rad u tom pripremnom periodu. Mislim da ovaj primjer uvelike daje odgovor na vaše postavljeno pitanje.

Nacional: Da, u Hrvatskoj je taj rok godina dana, ali često je i kraće od toga.

To se ne može napraviti u tako kratkom vremenu.

Nacional: Utječe li i u Njemačkoj politika na repertoar?

Ne znam, ali vjerujem da intendanti imaju odriješene ruke da provode program na osnovu kojega su izabrani.

Nacional: Možete li predstaviti Orkestar Minhenskog radija, kakav je to orkestar čiji ste šef-dirigent? Što najviše volite kod tog orkestra, po čemu je drugačiji od drugih?

Prije svega, to su sve vrsni glazbenici. U orkestru vlada pozitivna radna atmosfera, inventivnost s obzirom na raznolikost programa, angažiranost, i ono što je meni posebno drago, dosta snimamo jer je riječ o radijskom orkestru. Jako sam sretan što sam uspio promovirati nekoliko značajnih djela hrvatskih skladatelja, ali i angažirati lijep broj hrvatskih umjetnika.

Nacional: Kad ste ih spomenuli, u posljednje vrijeme velik broj mladih hrvatskih opernih pjevača gradi uspješne inozemne karijere, Hrvatska im je scena naravno malena. Pratite li hrvatske operne pjevače?

Koliko imam vremena, naravno da ih pratim. Zaista ima hrvatskih pjevača koji grade uspješne karijere, ali meni su vam i oni koji su angažirani u Hrvatskoj i puno rade isto tako uspješni, i njih pratim i volim s njima raditi. Dobro je za mladog čovjeka da ode van, okuša se na drugim scenama. Nije to samo zato da bi mogao reći da je radio u inozemstvu, već je to zaista riječ o novim saznanjima, na taj način se može puno naučiti, dobiti vrijedno iskustvo. To je poželjno za napredovanje.

Nacional: Jeste li i vi na taj način razmišljali, kako je došlo do toga da odete u Njemačku?

Ja sam se želio okušati  u nečemu novome. Već sam dosegnuo neki nivo tijekom rada u Splitu i Zagrebu i želio sam vidjeti gdje mi je granica, jesam li sposoban za nešto više. Dobiti priliku nije bilo nimalo jednostavno, ali preko jedne agenture dobio sam poziv da dođem u Hannover, to je još uvijek moja agencija, i tako je počelo. Oni su pogledali moju izvedbu operu ‘Faust’ u Splitu i dvije godine sam čekao njihov odgovor. I nakon te dvije godine dobio sam poziv u Hannover, da dirigiram bez probe Puccinijevu ‘La boheme’. Bez probe! Ja sam srećom godinu ranije postavio novu produkcije te opere u Splitu, srećom, pa sam je imao na repertoaru. I tako je počela moja karijera u Njemačkoj.

Puccinijeva opera ‘La boheme’ mi je, moram to reći, otvorila vrata u Hannoveru i Berlinu, a ‘La rondine’ (Lastavica) bila je prva opera koju sam dirigirao u Münchenu.

Nacional: Pretpostavljam da se dirigenta ne može pitati koja mu je najdraža opera?

Ne može, teško je odgovoriti na to pitanje. Ima nekoliko koje su mi drage, kao što su Wagnerov ‘Parsifal’, Straussov ‘Kavalir s ružom’, Verdijev ‘Otello’ i ‘Falstaff’ ili Mozartov ‘Don Giovanni’, primjerice. Ali kad bih nastavio nabrajati, ne bih mogao stati.

Nacional: U našem posljednjem intervju prije dvije godine rekli ste mi da čelni ljudi hrvatskih kulturnih institucija moraju shvatiti koliko je važno mladim talentima dati šansu. Koliko sam uspjela čuti od tih mladih uspješnih opernih pjevača i pjevačica, malo je njih dobilo šansu u Hrvatskoj. Kako napraviti više po tom pitanju? Je li to uopće moguće s obzirom na zaista malu scenu?

Da bi se nešto napravilo prije svega mora postojati sinergija vodstva opernih kuća i financijera. Sustav koji ima Njemačka – da su u jednoj zgradi balet i opera, a u drugoj drama – po meni je bolji nego sustav u Hrvatskoj gdje su sva tri ansambla u jednoj zgradi. Ali, s druge strane, hrvatski umjetnici imaju iznimno puno uspjeha neovisno o tome što imaju vrlo malo izvedbi tijekom sezone. Meni je, kad sam radio kao šef dirigent i ravnatelj Opere u HNK u Splitu, teško bilo shvatiti da se jednu večer na sceni pojavi 200 umjetnika, primjerice zbog opere ‘Don Carlos’, a druge večeri na toj istoj sceni stoji pet glumaca zbog drame. Kako na jednoj pozornici imati optimalan broj proba za sve ansamble? Za pjevače nije dobro kad kontinuirano ne pjevaju, a oni u Hrvatskoj nemaju priliku toliko često pjevati jer nema dovoljno izvedbi. Ako pjevate deset izvedbi godišnje, a u Njemačkoj će vaš kolega pjevati 30, osjetit će se razlika.

Jednako važna je dobra organizacija, sustavno planiranje i promišljen odabir repertoara. Isto tako, potrebno je povećati broj radnih mjesta u ansamblima, pogotovo u orkestru. Ali to je pitanje za financijere.

Isto tako, sustav agentura koji se bave angažiranjem umjetnika u Hrvatskoj ne funkcionira, a to je u inozemstvu put kojim umjetnik ide. Zašto ne bismo u Hrvatskoj otvorili jednu, dvije, tri agenture koje bi se brinule o karijeri pjevača, da ne moraju sve sami raditi, probijati se kako sam ja morao. Zato sad pomažem koliko mogu mladim pjevačima i dirigentima, jer iz vlastitog iskustva znam koliko je to važno. Na taj način bismo bolje povezali hrvatsku kulturnu scenu s Europom i svijetom.

‘Nažalost, veliki broj umjetnika morao je odustati od svojih umjetničkih karijera zbog covida’, kaže Repušić. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Nacional: Da, jer oni to sve sami rade.

Nažalost, većina.

Nacional: Koliko je živa operna scena, posebno nakon pandemije koja je sve blokirala na dvije godine?

Još uvijek se osjećaju posljedice Covida, prije svega ima manje publike, manje je nastupa još uvijek, manje gostovanja, smanjen je repertoar… Glazbenici moraju svirati svaki dan, a dvije godine nisu stali na scenu, izgubio se kontinuitet. Još se nije vratila situacija kao prije Covida, a mislim da će trebati još dosta vremena da se sve vrati na staro. Zbog rata u Ukrajini još uvijek je teška situacija u Europi. Ali bilo je i težih situacija i, vjerujem, doći će i taj trenutak kad će opet biti bolje.

Nacional: Kako je vama bilo u to vrijeme?

Prva tri mjeseca dobro, bilo mi je vrlo neobično biti tri mjeseca u istom gradu, to mi se do tada u karijeri još nije dogodilo pa je to bio pozitivan šok. S druge strane, bio sam jako zabrinut. Ne možeš raditi, jako je teško suočiti se s tim. Nažalost, velik broj umjetnika je morao odustati od svojih umjetničkih karijera i posvetiti se nekom drugom načinu života.

Nacional: Nedavno mi je Julian Rachlin u intervjuu rekao da se mlade ljude treba usmjeravati na klasičnu glazbu, da bi oni morali shvatiti da je klasika cool i uzbudljiva. Kako vi doživljavate klasičnu glazbu, zašto ju volite?

Svi skladatelji koji su pisali glazbu koju danas smatramo klasičnom bili su ljudi koji su svoje osjećaje prenosili na papir, na note. Ta kvaliteta će ostati vječno.

Nacional: Ali kako to objasniti mladima?

To mora podržavati čitav sustav, mora se početi s edukacijom od najmanje dobi, mora se osmisliti program koji će ih zainteresirati za klasiku. Važno je objasniti da klasična glazba nije samo za uzak krug odabranih, ona je za sve. Glazba se prije svega osjeća, kad je osjetiš onda ćeš je i razumjeti.

Nacional: Koji su vam planovi? Tijekom ljeta imali ste u Hrvatskoj dva nastupa, u Zadru i Dubrovniku, koji vas veliki nastupi čekaju, čemu se najviše veselite?

Veselim se debiju u Bavarskoj operi, dirigirat ću Verdijevom operom ‘Bal pod maskam’a i koncertom otvaranja sezone s tenorom Jonasom Kaufmannom, što je velika čast. Imat ću debi i u Frankfurtu, dirigirat ću Simfonijskim radijskim orkestrom iz Frankfurta. Pritom mi je zadovoljstvo reći da su udovoljili mojoj želji da u ožujku dirigiram simfoniju Dore Pejačević, u čast sto godina od smrti te hrvatske skladateljice.

Nacional: Koliko vam je važno promovirati hrvatske skladatelje?

Jako je važno, zato što mislim da se tim skladateljima nije dalo dovoljno pažnje, volje ni energije, najviše zbog nedovoljne angažiranosti svih onih koji su to mogli i trebali podržati. Veselim se i ponovnom nastupu u Hamburgu, dirigirat ću Verdijevom operom ‘Simon Boccanegra’, a prvi put ću dirigirati i operu ‘Lohengrin’ Richarda Wagnera u berlinskoj Operi, to je posebno – Wagner u Berlinu.

Nacional: Kakav je osjećaj kad završi koncert i kad vidite da je publika dirnuta, da je istinski uživala?

Osjećaj je to jedne ispunjenosti, u tim trenucima dobiješ odgovor na pitanje zašto je ovo poziv, a ne posao. Kad dođe do sinergije između dirigenta, orkestra i publike, kad se to osjeti,  to su onda  posebni trenuci.

Nacional: Dogodi li se to na svakom koncertu?

Ne, to se dogodi nekoliko puta godišnje. Ali takvi koncerti daju vam dovoljno energije za buduće izazove i odgovor na pitanje zašto je tako lijepo baviti se glazbom.