Zahvaljujući dnevniku koji je u izbjegličkom logoru El Shatt vodio njegov djed Karlo Pansini, filmski redatelj Ivan Ramljak odlučio je snimiti dokumentarno – igrani film „El Shatt: nacrt za utopiju“, u cijelosti posvećen velikom zbjegu oko 30.000 žitelja Dalmacije koji su utočište od fašističke okupacije 1944. godine pronašli u logoru podignutom u egipatskoj pustinji.

Nakon što su uslijed talijanske kapitulacije njemačke snage u Drugom svjetskom ratu krajem 1943. godine izvršile veliku ofenzivu na Dalmaciju i jadranske otoke, Glavni štab partizanske vojske predvođen Josipom Brozom Titom odlučio je da se što veći broj stanovnika tog područja evakuira u Južnu Italiju, odakle ih je oko 30.000, uglavnom žena i djece, prebačeno u kompleks izbjegličkih logora El Shatt na poluotoku Sinaju u Egiptu, gdje su boravili od veljače 1944. do ožujka 1946. godine. Iako je riječ o velikom zbjegu u kojem je sudjelovalo više od 30.000 ljudi uglavnom iz Dalmacije, taj dio hrvatske i jugoslavenske povijesti iz nepoznatih razloga ostao je nekako u sjeni. Dijelom zbog toga, a dijelom zato što je otkrio dnevnik svog djeda koji je također boravio u logoru El Shatt, filmski redatelj Ivan Ramljak odlučio je snimiti dokumentarno – igrani film „El Shatt: nacrt za utopiju“.

Ivan Ramljak je filmski redatelj koji je za svoje filmove dobio brojne nagrade i priznanja na filmskim festivalima širom svijeta. Organizator je prvog Festivala o ljudskim pravima u Zagrebu, a s igranim filmom „Oslobođenje u 26 slika“ koji je snimio u suradnji s Markom Škobaljem, pobijedio je 2009. godine u sklopu projekta Sarajevo grad filma. Njegov dokumentarni film „O jednoj mladosti“ iz 2020. godine, u kojem je koristeći fotografije i videomaterijale svog prerano preminulog prijatelja rekonstruirao njegov život i njihov međusobni odnos, prikazan je na dvadesetak filmskih festivala te osvojio niz prvih nagrada, kao i Grand Prix na Danima hrvatskog filma, Grand Prix na filmskom festivalu u francuskom Poitieresu, nagradu za najbolji film Balkana na Dokufestu u Prizrenu, nagradu OBC Transeuropa za najbolji dokumentarni film na Trieste Film Festivalu i nagradu Oktavijan za najbolji hrvatski dugometražni dokumentarni film. Od 2013. do 2022. vodio je za Hrvatski filmski savez, u kinu Tuškanac, program domaćih i stranih kratkometražnih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih i animiranih filmova pod nazivom „Kratki utorak“. Selektor je Tabor Film Festivala, međunarodnog festivala kratkometražnog filma u Velikom Taboru, a od prošle godine obnaša dužnost selektora na Rotterdam Film Festivalu kao skaut za dugometražne filmove iz bivše Jugoslavije i istovremeno član selekcijske komisije za kratke filmove, s fokusom na istočnu Europu i nordijske zemlje.

NACIONAL: Što vas je privuklo snimanju dokumentarno – igranog filma o zbjegu u El Shattu?

Inicijalna iskra zapaljena je prije otprilike pet godina, kad je u stanu Mihovila Pansinija, tada svježe preminulog brata moga djeda, inače poznatog eksperimentalnog filmaša iz 60-ih i pokretača festivala GEFF, pronađen djedov dnevnik iz El Shatta za koji nitko nije znao. Karlo Pansini bio je jedan od samo trojice dalmatinskih liječnika koji su stigli u prvom valu izbjeglica u veljači 1944. u Egipat, a moja prva ideja bila je raditi rekonstrukciju njegova djelovanja tamo. Budući da je on umro kad sam ja imao samo godinu dana i zapravo ga se ne sjećam, mislio sam kroz proces rada na filmu istražiti i svoj odnos prema obiteljskoj povijesti. No kako je dnevnik vrlo štur i kako među preživjelima iz zbjega nisam uspio naći nekoga tko ga se sjeća, a nisam htio ići u smjeru fikcionalizacije, odlučio sam ispričati stvarne priče ljudi koji su bili tamo.

NACIONAL: O zbjegu u filmu govori osmero sudionika, živih svjedoka tog vremena. Koliko je bilo teško pronaći te ljude i pridobiti ih da se svega prisjete?

Proces istraživanja dostupnih materijala o toj temi – knjiga, fotografija, filmova, kao i drugih fizičkih materijala razasutih po raznim muzejima i arhivima diljem Hrvatske, pa i svijeta – trajao je godinu dana. Pronalaženje preživjelih sudionika zbjega i intervjuiranje još jednu godinu. Nije bilo teško naći ljude, dosta ih je još među nama, no ja sam tražio one koji su tada imali barem desetak godina, što znači da su se mogli sjetiti stvari koje nisu samo dječje reminiscencije.

NACIONAL: Koliko ste živih svjedoka tih događaja pronašli?

Tih starijih sam pronašao tridesetak, najstarija žena Bosiljka Milun imala je 102 godine. Oni su svi bili jako željni razgovora na tu temu jer je to nešto što im je u nekoj mjeri obilježilo živote i jedva su dočekali da ih netko dođe nešto o tome pitati, budući da je njihovim potomcima već navrh glave tih priča. Problem je predstavljala pandemija jer sam morao ulaziti u kuće uglavnom 90-godišnjaka i biti im blizu po par sati, no imao sam svoje sisteme samoizolacije uoči intervjua pa je sve na kraju dobro prošlo.

NACIONAL: Koliko je bilo emotivno njihovo vraćanje u prošlost i na neki način ponovo proživljavanje tog perioda života?

Bilo je dosta suza, ali i smijeha. Mnogima od njih to je zaista bilo formativno iskustvo. Ne samo da su bježali od rata i pogibelji, nego su prvi, a neki od njih i jedini put u životu otputovali negdje daleko od vlastitih sela i gradića, i to na drugi kontinent – u pustinju. Neki su u El Shattu doživjeli prva zaljubljivanja, pa i seksualna iskustva, neki imali neugodne susrete s Arapima ili Englezima jer je bilo i pokušaja otmica i silovanja, neki su osjećali slobodu kakvu nisu ni prije ni poslije. O svemu tome govore u filmu.

NACIONAL: Po svemu što ste saznali, kako je zapravo izgledao život tih 30.000 žitelja Dalmacije i dalmatinskih otoka u izbjeglištvu, od 1944. do 1946. godine?

Izgledao je vrlo organizirano i sadržajno, no to nije bilo slučajno.

NACIONAL: Kako to mislite?

Znajući da će kamp voditi Britanci, koji su tada još uvijek podržavali i kralja Petra, Tito je zapravo htio stvoriti jedno komunističko model-naselje koje će pokazati Zapadu kako će izgledati ta Jugoslavija kad završi rat. Poslao je tamo 20-ak kulturnih radnika, među kojima su bili pisci Ranko Marinković i Vjekoslav Kaleb, dirigent Josip Hatze, slikar Rudolf Bunk, kao i Savka Dabčević, kasnije Kučar, koji su pokrenuli kulturni život. Tako da su se održavale slikarske, kiparske, ali i limarske, tokarske, postolarske radionice; djelovali su orkestar, pjevački zbor, baletna grupa, nogometni klubovi; nudili su se tečajevi raznih jezika, čak i esperanta, a bila su organizirana i predavanja na razne teme. Ideja je bila, između ostaloga, da se svi nečim bave i ne razmišljaju o sudbini koja ih je snašla.

NACIONAL: Kako je bila organizirana prehrana svih tih ljudi?

Hrana i ostale potrepštine dolazili su ili putem Crvenog križa ili putem UNRRA-e, Uprave Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Nešto su im prodavali i Egipćani u dućanima na Sueskom kanalu. Normalno su se održavali crkveni obredi, i to za razne konfesije, a čak je organizirana i hvarska procesija „Za križem“. Zanimljivo je i da je zadnji upravitelj odnosno predsjednik Centralnog odbora zbjega, tog nesumnjivo partizanskog kampa, bio svećenik – don Andro Štambuk.

‘Nije izdana nijedna knjiga o zbjegu, već postoji desetak dnevničkih izdanja i katalog izložbe iz 2007.’ FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zvuči kao opušten život u izbjeglištvu, međutim, sigurno ste saznali i za ružne priče iz El Shatta?

Naravno, bilo je i negativnih događanja – primjerice, velika epidemija ospica koja je ubila oko stotinu djece, uglavnom zato što su ih britanski liječnici krivo liječili – umatanjem u mokre plahte. Kad su naši liječnici preuzeli stvar, situacija se smirila. Zabilježeno je i jedno nehotično bombardiranje od strane savezničkog aviona, kao i bizaran slučaj žene koju je ubio grom u jedinom kišnom nevremenu koje se u dvije godine tamo dogodilo.

NACIONAL: Kako i gdje ste nabavili snimke koje se pojavljuju u filmu?

Postoji 17-minutni britanski film „The Star and the Sand“, snimljen u El Shattu 1944. godine. To je klasični dokumentarac toga doba u kojem narator objašnjava što gledamo, no mogu se osjetiti zanos i zajedništvo koji su tamo vladali. Također postoji i par britanskih newsreelova, filmskih žurnala koji se više bave samim putem izbjeglica prema El Shattu, koji je uključivao i gotovo jednomjesečni boravak u južnoj Italiji, kao i povratkom u domovinu. Nešto od tog materijala iskoristili smo za film.

NACIONAL: Dio filma snimali ste i na otoku Velom Drveniku, gdje je jedini spomenik zbjegu u Hrvatskoj. Stječe se dojam da je priča o zbjegu u El Shatt zapravo slabo poznat dio hrvatske povijesti iako je oko 30.000 sudionika bježalo pred fašističkom okupacijom. Što mislite, zašto se tome nije više posvetilo?

Nevjerojatna je činjenica da nije izdana ni jedna povjesničarska, publicistička knjiga o toj temi, kako u Jugoslaviji tako i u Hrvatskoj. Postoji samo desetak dnevničkih izdanja koja su pisali svjedoci vremena, kao i vrlo informativan katalog velike izložbe koja je 2007. organizirana u Povijesnom muzeju u Zagrebu. Jasno mi je da današnjoj konzervativno-klerikalnoj vlasti, koja se svesrdno trudi sve prešutjeti, a pogotovo pozitivne priče iz razdoblja Jugoslavije, ne odgovara da se piše o El Shattu, ali čini se da je i pred kraj bivše države taj događaj nekako pao u nemilost iz razloga koji mi nisu sasvim jasni.

NACIONAL: Koliko vam je pri radu na filmu pomogao dokumentarni film Ninoslava Lovčevića „Pustinjska priča – El Shatt“ iz 2009. godine u produkciji HRT-a?

Pomogao je tako što smo preko njega našli nekoliko sudionika zbjega koje sam intervjuirao – Andriju Cibilića, Vesnu Jakić Cestarić, Mladena Leticu… Vesna je na kraju možda i ključni lik u filmu. Ona je osoba po kojoj je kipar Ante Kostović modelirao svoj kip Majke Dalmatinke postavljen na groblju u El Shattu, a i u Velom Drveniku, otkud je kipar bio rodom, ali i jedna od glavnih organizatorica života u kampu što je bila zadaća Antifašističke omladine. Na neki način njena priča i zaokružuje cijeli moj film. Ali on je sasvim drugačiji od HRT-ova jer nema povjesničara koji objašnjavaju kontekst ni takozvanih talking heads intervjua. Veći dio mog filma čine vizualni materijali, fotografije i filmovi iz tog doba, dok protagoniste čujemo u offu. Tu su i dokumentarne snimke današnjeg El Shatta.

Iako je u velikom zbjegu sudjelovalo više od 30.000 ljudi iz Dalmacije, taj dio hrvatske i jugoslavenske povijesti ostao je nekako u sjeni. FOTO: Ljubomir Garbin (Muzej grada Splita/Hrvatski državni Arhiv)

NACIONAL: U filmu se pojavljuju i igrani dijelovi, i to iz vrlo zanimljivog razloga: htjeli ste objasniti i pokazati postojanje „živih novina“. O čemu se zapravo radi?

„Žive novine“ su jedini igrani dio filma, zapravo tri scene koje traju skupa možda desetak minuta. Radi se o izvođenju vijesti na pozornici, koje je u El Shattu bilo organizirano za nepismene pripadnike zbjega. Inače, naši ljudi tamo su već trećeg dana po dolasku počeli tiskati dnevne novine. Vijesti su izvodili amaterski glumci, koji će nešto kasnije u El Shattu osnovati Gradsko kazalište mladih Split. Ja sam htio na neki način dati posvetu tom događanju pa sam s današnjim glumcima iz ansambla tog kazališta rekonstruirao kako je to moglo izgledati, budući da nemamo živih svjedoka koji se toga sjećaju. Inače, radi se o jednoj vrsti političke indoktrinacije nepismenih koja datira još iz doba ruske revolucije, pa onda i američke Velike depresije.

NACIONAL: Koliko dugo ste radili na samom filmu?

Ukupno četiri godine – prva godina je bila posvećena istraživanju, druga pronalaženju sudionika i snimanju intervjua, treća snimanju u Egiptu, Splitu i na Velom Drveniku te četvrta montaži.

NACIONAL: Kada ste i gdje planirali premijeru filma?

To je teško ili nemoguće planirati budući da je želja prvo imati premijeru na nekom dobrom stranom festivalu, a tu ovisiš o tome tko će te i kamo pozvati. Ono što s velikom vjerojatnošću mogu reći jest da će film biti prikazan na Festivalu mediteranskog filma Split u lipnju. Hoće li prije toga imati neku inozemnu premijeru, to ćemo vidjeti.

NACIONAL: Hoćete li prirediti i posebnu projekciju za svjedoke tog vremena koji se pojavljuju u filmu?

Dati ću sve od sebe da ih što je moguće više vidi film, ali tužna je činjenica da su to ljudi u vrlo visokim godinama, koji neminovno odlaze. Nažalost, jedna protagonistica – Dubravka Vrcan – više nije s nama, a bojim se da do premijere to neće biti usamljeni slučaj.

NACIONAL: Moram vas svakako pitati i za vašu novu funkciju koju obnašate unazad par mjeseci, a to je mjesto selektora na Rotterdam Film Festivalu. Konkretno, skaut ste za dugometražne filmove iz bivše Jugoslavije i istovremeno član selekcijske komisije za kratke filmove, s fokusom na istočnu Europu i nordijske zemlje. Što sve obuhvaća i podrazumijeva taj posao?

To prvenstveno podrazumijeva gledanje mnoštva filmova. Ove godine ih je, što se mene tiče, bilo oko 600 kratkih i 50 dugih. Potom predlaganje onih koji bi nas kao festival trebali zanimati kolegama selektorima i onda raspravljanje o tome što ćemo selektirati. Također, tu je i pisanje tekstova za katalog festivala, kao i vođenje razgovora s autorima nakon projekcija na samom festivalu. Bitan dio je i aktivno praćenje događanja na filmskim scenama zemalja koje spadaju u tvoju regiju.

NACIONAL: Znači li ta vaša pozicija automatski i bolji plasman hrvatskih filmova na spomenuti festival?

Naravno da ne. Moja pozicija omogućava mi da neke filmove učinim vidljivijima tako da ih predložim na daljnje gledanje kolegama, ali odluka je uvijek kolektivna i vodi se samo filmskim kriterijima. Što znači da film mora imati ono što Rotterdam zanima – neku vrstu formalne ili sadržajne inovativnosti. Mi autora koji rade takve filmove imamo, samo možda dosad nisu dolazili do izražaja.

NACIONAL: Vaš posljednji dokumentarni film „O jednoj mladosti“, posveta preminulom prijatelju Marku Čakloviću, dobio je niz nagrada na brojnim festivalima. Na koliko je festivala prikazan i koji su vam nagrada ili priznanje najdraži?

Film je bio prikazan na 20-ak festivala u Europi i regiji, a najdraže priznanje mi je da se svidio njegovoj majci.