Nacional je proteklog tjedna došao u posjed tužbe koju je, zbog “povrede prava vlasništva”, Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP) protiv Republike Hrvatske u ožujku podnio njemačko-hrvatski biznismen Ivan Radošević. “Točno je, pokrenuo sam taj postupak. Vjerujem da su svi argumenti na mojoj strani i uvjeren sam u uspjeh u postupku. Zasad ne bih želio ništa dodatno komentirati”, izjavio je za Nacional Ivan Radošević.

On traži da ESLJP dosudi kako mu je Hrvatska dužna isplatiti 150 milijuna eura odštete ili omogući povrat vrijednog, sto tisuća četvornih metara velikog bivšeg kompleksa mesne industrije Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, koji je predmet jednog od najdužih i najkompliciranijih, višestrukim sudskim postupcima opterećenih vlasničkih sporova u nezavisnoj Hrvatskoj, što traju još od 1997. godine, a u koji je, uz ostale sudionike, aktivno upleten i Grad Zagreb iz vremena gradonačelničkog mandata Milana Bandića.

Riječ je o iznimno vrijednom zemljištu nedaleko od središta Zagreba, bivšem kompleksu mesne industrije s više od trideset zgrada, površine nešto veće od sto tisuća četvornih metara. Radi se o području koje je posljednjih godina postalo središte luksuzne poslovne, ali i stambene četvrti s prestižnim poslovnim prostorima i stambenim zgradama. Zemljište je zbog toga idealno za ozbiljnu investiciju, a na tom kompleksu moglo bi niknuti gotovo cijelo novo naselje iako se treba voditi računa o brojnim zahtjevnim propisima koji reguliraju izgradnju na tom području. Zato se to zemljište već godinama smatra jednim od najatraktivnijih na području Zagreba.

Ivan Radošević čovjek je s izuzetno dobrim statusom u Njemačkoj i moćnim njemačkim prijateljima, koji su o njegovu slučaju još prije nekoliko godina detaljno informirali Davora Božinovića, tadašnjeg predstojnika Ureda premijera Andreja Plenkovića. FOTO: Privatni album

“Podnositelj zahtjeva traži povrat nekretnine uz naknadu svih troškova koje je imao s obzirom na to da je ista temeljem nezakonitog rješenja o dosudi prenesena u vlasništvo Gradu Zagrebu, ili traži isplatu vrijednosti nekretnine koja sada iznosi 150 milijuna eura”, navodi se na kraju “izjave o činjenicama”, koja je dio Radoševićeve tužbe ESLJP-u. U toj izjavi Radošević navodi više od četrdeset raznovrsnih pravnih procesa – kupoprodajnih ugovora, zajmova, stečajeva, upisa vlasništva i odustajanja od njih, državno-odvjetničkih odluka te dugogodišnjih suđenja u koja je uključena cijela vertikala sudske hijerarhije u Hrvatskoj, od općinskih sudova do Ustavnog suda, koji tvore iznimno kompleksan koloplet okolnosti na temelju kojih Radošević tuži RH i zahtijeva povrat vrijednog kompleksa Zagrepčanke ili isplatu 150 milijuna eura. Tvrdeći da su u Hrvatskoj iscrpljena sva pravna sredstva kojima bi mogao ostvariti vlastito pravo, što je jedan od temeljnih uvjeta za prihvaćanje tužbe pred ESLJP-om, Radošević je u tužbi nabrojio više od petnaest pravnih radnji koje je kroz godine poduzeo pred hrvatskim sudovima. Povrh toga, ESLJP-u je podastro više od stotinu dokumenata kojima je argumentirao svoj zahtjev.

Začeci spora oko Zagrepčanke sežu još u kolovoz 1997. godine, kada su mesna industrija Zagrepčanka i vinkovačka tvornica stočne hrane KRMA sklopile sporazum prema kojemu je KRMA, na ime duga za neisplaćenu robu definiranog godinu ranije pred Općinskim sudom u Zagrebu, postala vlasnica nekretnina Zagrepčanke.

Godinu nakon što su Zagrepčanka i KRMA sklopile taj ugovor, u rujnu 1998., KRMA je s Radoševićem sklopila kupoprodajni ugovor o prodaji spomenute imovine Zagrepčanke Radoševiću, a on je u srpnju sljedeće, 1999. godine, pred Općinskim sudom u Zagrebu zatražio upis vlasništva. No nedugo nakon toga, nakon što je u travnju 2000. nad Zagrepčankom otvoren stečajni postupak, u prosincu 2000. Zagrepčanka je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu podnijela tužbu protiv tvornice KRMA, tražeći da se prijenos nekretnina proglasi nevažećim. U taj se postupak, kao „umješač“ – pravni izraz koji označava osobu s podjednakim pravnim interesom – uključio i Ivan Radošević, koji je dvije godine ranije od tvornice KRMA kupio Zagrepčanku. I baš taj sudski postupak, star 22 godine, poslužio je kao povod za tužbu koju je Radošević prije nešto više od mjesec dana – 9. ožujka ove godine – podnio ESLJP-u protiv Republike Hrvatske.

Jer, kako će se pokazati, tužba Zagrepčanke protiv tvornice KRMA na Trgovačkom sudu iz 2000. godine bila je tek početak zakučastih i često vrlo sumnjivih zakulisnih procesa u koje je bilo izravno uključeno tadašnje poglavarstvo Grada Zagreba na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem. Njihove postupke vezane uz Zagrepčanku, naime, čak je i Državno odvjetništvo u dva podneska ocijenilo rizičnima i štetnima, pri čemu je ispitivalo i jesu li u svim tim poslovima počinjena moguća kaznena djela te potpisani štetni ugovori.

Naime, samo pet mjeseci nakon što je Zagrepčanka pred Trgovačkim sudom zatražila poništenje prijenosa nekretnina Zagrepčanke na tvornicu KRMA, 25. travnja 2001., Zagrepčanka je iste te, već izgubljene nekretnine – prodala Gradu Zagrebu.

Fotografije iz 2008. godine na kojima gradonačelnik Milan Bandić, tadašnji šef Zagrebačkog holdinga Ivo Čović i bivši ministar u vladi Franje Tuđmana Jure Radić, u to vrijeme predsjednik Uprave Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH), uz čaše šampanjca proslavljaju osnutak zajedničke tvrtke koja bi trebala upravljati nekretninama Zagrepčanke. FOTO: Igor Kralj, Zeljko Hladika/PIXSELL

Samo trinaest dana kasnije, 8. svibnja 2001., Trgovački sud donio je rješenje kojim je te nekretnine dosudio Gradu Zagrebu, odredivši istodobno brisanje zahtjeva tvrtke KRMA za uknjižbom. Četiri godine kasnije, u travnju 2005., Zagrepčanka – sada u vlasništvu Grada Zagreba – ipak je s tvornicom KRMA sklopila nagodbu kojom joj je priznala razlučno pravo za 12,7 milijuna kuna, što je nešto manje od polovine od 30 milijuna kuna, za koliko je KRMA 1997. dobila Zagrepčanku.

Istodobno, isto to pravo nije priznato i Ivanu Radoševiću zato što je KRMA, na čijoj je strani kao umješač nastupio Radošević, u izvansudskoj nagodbi o okončanju međusobnih sporova sa Zagrepčankom odustala od svih žalbi na prethodne sudske postupke. Radošević se žalio i, kako tvrdi, podnio sve potrebne pravne lijekove, uključujući i ustavnu tužbu, koju je u veljači 2012. usvojio Ustavni sud, ukinuvši prethodna rješenja Trgovačkog suda, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda kojima mu je ranije osporeno sudjelovanje kao umješača.

Ustavni sud je predmet vratio na ponovno odlučivanje Trgovačkom sudu u Zagrebu, ali Radoševiću to ništa nije značilo jer vlasništvo nije ostvario, a izgubio je i postupke koji su u sljedećih deset godina uslijedili na nekoliko sudova, opet sve do Ustavnog suda.

Rješenje Ustavnog suda kojim je odbio njegovu posljednju tužbu, Radoševićev zakonski zastupnik zaprimio je 21. prosinca prošle godine, a manje od tri mjeseca kasnije, 9. ožujka ove godine, Radošević je protiv Hrvatske podnio tužbu ESLJP-u zbog “povrede prava vlasništva”.

Radošević vjeruje da su mu svojedobno pravne probleme proizvodile interesne grupe da mu otežaju povratak zemljišta u Heinzelovoj. Svi su postupci protiv njega danas u zastari i on je pravno čist čovjek. FOTO: Privatni album

U nesvakidašnje kompliciranom “slučaju Zagrepčanka”, koji je očito moguć samo u zemlji izrazite pravne nesigurnosti, ključni su se kontroverzni događaji, po svemu sudeći, odvili kada je nad Zagrepčankom 2000. otvoren stečaj pa je ona Tvornici stočne hrane KRMA uzvratila tužbom i zahtjevom za poništenjem prijenosa vlasništva, te kada se u cijeli slučaj uključio Grad Zagreb na čelu s Milanom Bandićem. O tome svjedoči važan dokument koji je Državno odvjetništvo RH 5. svibnja 2004. uputilo Vlasti Pavić, dugogodišnjoj Bandićevoj zamjenici i trogodišnjoj gradonačelnici iz vremena kada je Bandić kratkotrajno podnio ostavku nakon prometne nesreće u kojoj je pijan pobjegao policiji.

U tom dokumentu, pod naslovom “Kontrola raspolaganja nekretninama u Zagrebu, Heinzlova 66, Zagrepčanka d.d. u stečaju – mišljenje”, DORH je otvoreno i nedvosmisleno upozorio zagrebačku gradsku vlast na to da je postupanje njezinih čelnih ljudi u “slučaju Zagrepčanka” rizično, štetno, pa i kazneno dvojbeno. Kupnju kojom je Grad Zagreb, prema ponudi stečajnog upravitelja, za ondašnjih 30 milijuna njemačkih maraka – današnjih 15 milijuna eura – neposrednom pogodbom kupio nekretnine Zagrepčanke, DORH je u svom dopisu ocijenio “rizičnim pravnim poslom”, među ostalim i zato što je u trenutku kupnje “zemljišno-knjižno stanje nekretnina koje su bile predmet ponude bilo vrlo komplicirano i ukazivalo je na evidentno neriješene imovinsko-pravne odnose, i to u velikom opsegu”. “U zemljišnim knjigama tada je bilo upisano čak preko četrdeset plombi – neriješenih prijedloga”, navodi se u mišljenju DORH-a i dodaje kako je “posebno rizičan bio prijedlog radi upisa prava vlasništva koji je podnijela KRMA d.d. Vinkovci koja datira još iz 1997.”

DORH je, naime, smatrao kako za prijedlog Krme “nije bilo formalnih zapreka da se provede”, te dodao kako je iza tog prijedloga “slijedio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva I. Radoševića”.

“Svaki zainteresirani kupac prosječne pažnje provjerio bi sadržaj tih prijedloga te utvrdio da je Zagrepčanka dd već prenijela vlasništvo istih nekretnina još 1997. na Krmu dd (…) nakon čega ih je otkupio Ivan Radošević, dakle, da su nekretnine već otuđene”, napisao je DORH u analizi, dodajući kako je “sve ukazivalo na veliki rizik kupnje – jer je iz sadržaja plombi proizlazila opasnost da nekretnine prodaje nevlasnik – pa je teško očekivati da bi se na tržištu postigla i približna cijena iz ponude stečajnog upravitelja Zagrepčanke d.d., odnosno, da li bi se uopće našao kupac”.

Ali, eto, Grad Zagreb dao je Zagrepčanki 30 milijuna njemačkih maraka za nekretninu kojom je četiri godine ranije platila dug tvornici KRMA iz Vinkovaca. Problem je, prema DORH-u, bio još i veći jer se “institut prava prvokupa u konkretnom slučaju proveo na neuobičajen način jer nekretnine nisu prethodno izložene javnoj prodaji, pa potom po najvišoj postignutoj cijeni ponuđene Gradu, što znači da se uopće nije testiralo tržište”.

Istodobno, DORH je opisao, blago rečeno, neobičan postupak kojim je zagrebačko Poglavarstvo odlučivalo o kupnji nekretnina Zagrepčanke: najprije je kupnja odobrena “pod uvjetom da na nekretnini nema nikakvih tereta”, ali je taj uvjet na sljedećoj sjednici Poglavarstva nestao u novoj verziji zaključka. “Međutim”, kaže DORH u nastavku, otkrivajući da je već u to vrijeme upozoravao na sumnjive poslove Bandićeve gradske uprave, “izbacivanje navedenog uglavka suprotno je mišljenju Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 3. travnja 2001. godine, u kojem je sugerirano: ‘Zbog toga predlažemo da se ugovorom istakne da za kupca stjecanje nekretnine bez pravnih nedostataka i bez tereta predstavlja bitni sastojak ugovora’”.

DORH u svojoj analizi navodi i frapantnu odredbu iz kupoprodajnog ugovora Grada Zagreba i Zagrepčanke od 25. travnja 2001, u kojoj, usprkos svim postojećim dvojbama, piše kako kupac, Grad Zagreb, “posebno potvrđuje da je upoznat sa zemljišnoknjižnim stanjem svih upisa koji se odnose na nekretnine koje su predmet prodaje, na dan zaključenja ovog ugovora”. Iz toga “jasno proizlazi”, zaključili su u DORH-u, da je “postojala svijest o tome”.

DORH je još 5. svibnja 2004. upozorio tadašnju zagrebačku gradonačelnicu Vlastu Pavić da je prodaja Zagrepčanke i zbog potraživanja Ivana Radoševića za Grad Zagreb rizičan posao. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL, Nacional

DORH je u mišljenju napisao i da “Kazneni odjel DORH-a posebno ispituje činjenice u vezi s donošenjem oprečnih odluka Poglavarstva, i to u kratkom razdoblju, iz kojih proizlazi da je Poglavarstvo bilo upoznato s nizom plombi i tereta, a unatoč tome je (…) izostavilo odredbu da će otkupiti nekretnine samo pod uvjetom da su bez tereta. Kazneni odjel utvrđuje i okolnosti pod kojima je došlo do takovih odluka budući da postoje osnove sumnje da bi se radnjama odgovornih osoba moglo raditi o počinjenju kaznenih djela sklapanja štetnog ugovora”. Zaključak DORH-a bio je nedvojben: “Iz navedenog proizlazi da je Grad sklopio ugovor koji za sada ne može provesti u zemljišnim knjigama niti stvarno steći pravo vlasništva nad nekretninama čiju je cijenu isplatio.”

Analiza DORH-a, međutim, kao da je propala u zemlju: niti je, naime, javnost ikada čula da je itko iz Grada Zagreba odgovarao zbog “kaznenih djela sklapanja štetnog ugovora” kupnje Zagrepčanke, niti je Grad stekao “pravo vlasništva nad nekretninama”. O tome, među ostalim, svjedoče i fotografije iz 2008. godine, na kojima gradonačelnik Bandić, tadašnji šef Zagrebačkog holdinga Ivo Čović i bivši ministar u vladi Franje Tuđmana Jure Radić, u to vrijeme predsjednik uprave Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH), uz čaše šampanjca proslavljaju osnutak zajedničke tvrtke koja bi trebala upravljati nekretninama Zagrepčanke. Istina je i da se o toj tvrtki kasnije ništa više nije čulo, ali te fotografije svakako potvrđuju da je Milan Bandić smatrao Zagrepčanku vlasništvom Grada Zagreba.

Istodobno, Ivana Radoševića u hrvatskim su medijima, opravdano ili ne, ali svakako znakovito počeli prikazivati kao “HDZ-ova pretvorbenog tajkuna”, emigranta koji se početkom devedesetih vratio iz Njemačke i “pomoću poznanstava u HDZ-u” kupio Krmu, Zagrepčanku, Tvornicu autobusa Zagreb – u međuvremenu propali TAZ – i riječki Autotrans, današnju Arrivu.

Zanimljivo je da je stečajni upravitelj Zagrepčanke – dakle, isti onaj koji je praktički tuđu tvrtku ponudio prodati Gradu Zagrebu – 14. prosinca 2000. protiv Radoševića podnio kaznenu prijavu, na temelju koje je DORH 7. prosinca 2002. podnio istražni zahtjev protiv Radoševića i Milana Brezaka, tadašnjeg predsjednika uprave Zagrepčanke. Osumnjičeni su da su na temelju fiktivnih ugovora priznali potraživanja tvrtke KRMA prema Zagrepčanki za navodno isporučenu, a neplaćenu robu, što je bila osnova sporazuma kojim je KRMA stekla pravo vlasništva nad nekretninama Zagrepčanke. Na temelju te istrage protiv Radoševića, koji ima dvojno državljanstvo Hrvatske i Njemačke, raspisana je bila međunarodna tjeralica.

Njemačka je, međutim, svojega državljanina odbila izručiti pa su hrvatski mediji Radoševića prozvali “licem s tjeralice” i “poduzetnikom koji već godinama koristi njemačko državljanstvo kako ne bi bio izručen Hrvatskoj”. Novi list je, štoviše, 2012. godine pisao kako Radoševića “zbog gospodarskog kriminala traže Županijski sud u Vukovaru te općinski sudovi u Vinkovcima i Zagrebu”, te kako je “u listopadu 2004. pred njegovom kućom u Njemačkoj eksplodirala bomba”. Prema navodima Novog lista, zbog te eksplozije Radošević je njemačkoj policiji prijavio Milana Bandića kao šefa organizirane skupine koja napadima na njega pokušava oteti Zagrepčanku.

“Protiv Bandića i niza osoba iz Krme, Zagrepčanke te Trgovačkog i Općinskog suda u Zagrebu, Radošević je podnosio prijave USKOK-u”, izvijestio je tada Novi list, otkrivajući time neke od detalja te priče.

U međuvremenu su svi spomenuti postupci protiv Radoševića završili u zastari. On je danas pravnim problemima neopterećen čovjek, s izuzetno dobrim statusom u Njemačkoj i moćnim njemačkim prijateljima, koji su o njegovom slučaju još prije nekoliko godina detaljno informirali Davora Božinovića, tadašnjeg predstojnika Ureda premijera Andreja Plenkovića, a susreli su se i s tadašnjim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Bandić je na tom sastanku pokazivao ozbiljne znakove panike i pokušavao stvoriti dojam da nema veze s tim slučajem.

Tomislav Tomašević, aktualni zagrebački gradonačelnik, poslije Bandićeve smrti također se suočava s tom neriješenom situacijom, koja mnogima od upletenih ne služi na čast, a epilog će, čini se, dobiti pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.