Neki ljudi zaista žive svoju profesiju i s gotovo opipljivim žarom govore o svom pozivu. Takav je i Nacionalov sugovornik Ivan Posavec, jedan od naših najistaknutijih fotografa, autor o kojem je napisano nekoliko monografija i koji često izlaže svoje radove. Njegova najnovija izložba panoramskih fotografija pod nazivom „Obruč“, čiji je kustos Branko Franceschi, bit će otvorena u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici do 7. lipnja. Posavec je podjednako verziran u novinskoj i art fotografiji tako da i njegove novinske fotografije nerijetko imaju i umjetničku notu. Ima ono što je potrebno za sve umjetnosti, ali i novinarstvo, sposobnost uočavanja novog kuta u obradi teme, nekog suptilnog pomaka koji čini razliku. Primjerice, u ciklusu „J. B. T Zagreb 8. 5. 1980.“, koji je nastao u povodu Titove smrti, prikazuje grupicu ljudi koji se tiskaju na sablasno praznim ulicama glavnog zagrebačkog trga i kroz izloge trgovina prate beogradski direktni prijenos Titova sprovoda.

Uhvatio je prijelomni trenutak jedne epohe i svu njegovu neizvjesnost, a da nije fotografirao ni pogrebnu povorku, ni državnike, ni odar. Poznata fotografija mu je i ona na kojoj se vidi ćelava muška glava sa srpom i čekićem, kao i fotografija koja prikazuje crvenu krvavu mrlju u obliku Jugoslavije na zidu, osmišljena u suradnji s fotografom i Posavčevim prijateljem Mijom Vesovićem. Ta je fotografija izašla još 1988. na naslovnici lista Danas.

Bavio se i Domovinskim ratom u ciklusima „Na kraju puta“ i „13 skokova“. U ciklusu „Na kraju puta“ fotografirao je emotivni susret vojnika i članova njihovih obitelji, a u ciklusu „13 skokova“ snimio je vojnike koji preskaču prepreku na terenu tijekom vojnih vježbi 1992. godine. U ciklusu fotografija „Dan državnosti“, snimanom na Pantovčaku 1998., fotografirao je ljude koji su željeli biti viđeni i važni na proslavi i koktelu kod Tuđmana, pri čemu iz tih fotografija ne izviru ni pozitivan ni negativan stav o Tuđmanu, nego je Posavec dao sjajan fotografski prikaz ispraznog svijeta bilo koje i bilo čije visoke politike i diplomacije, kulture domjenaka i proslava na najvišoj državnoj razini, kako bi se duboko osjetio taj jaz između onih koji više ili manje konzumiraju moć i onih koji su daleko od centra odlučivanja, jaz između političkih elita i naroda.

A Posavec je u jednakoj mjeri portretirao i poznate i nepoznate, što se, između ostalog, vidi na primjeru koji je dao povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović u svojoj monografiji o Posavcu pod nazivom „Ivan Posavec – Zemljaci“. „Posavec je fotografirao heroje rata i pretvorbe. Uhvatio je u kadru oštar pogled generala Ante Rose, tu arhetipsku sliku virilnosti: stoičkog, racionalnog i odlučnog vojničkog uma koji imponira svojom strogošću i učinkovitošću, a snimio je i prazan pogled očajnog i traumatiziranog branitelja, koji sjedi u svojoj skromnoj sobi s ordenom na reveru, gledajući u ništavilo svoga života. I sad, koji je od njih dvojce pravi hrvatski bog Mars?“ upitao se Feđa Gavrilović u svojoj knjizi.

Ivan Posavec je rođen 1951. u Dužici kraj Siska. Prvo je upisao studij veterine, ali ga nije završio. Diplomirao je filmsko snimanje na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju 1980. Fotografiju je magistrirao 1984. na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Prve fotografije objavio je u Poletu i Studentskom listu, radio je i u Startu i Gloriji, a u Jutarnjem listu radi i danas. S Mijom Vesovićem 1979. osnovao je grupu Meko okidanje. Dobio je nagradu Tošo Dabac 1992. i Nagradu Grada Zagreba 2003. godine.

NACIONAL: Prošlo je šest godina od našeg zadnjeg razgovora za Nacional. Što se promijenilo od tada kada je riječ o vašem radu i umjetničkom razvoju? Upravo imate novu izložbu fotografija…

Stalno nešto vadim, radim, kombiniram i proizvodim, ali više ne vodim nikakvu evidenciju o tome. Kada imam nekakvu ideju, moram je vidjeti opredmećenu. Na dnevnoj bazi me proganjaju fotografske ideje, jednako mi je uzbuđenje raditi novinske fotografije i one „moje“. Kad idem u atelje raditi portrete, s toliko radosti to radim, imam neke rituale, uvijek mi je novo lice uzbudljivo. Meni su se sve želje ostvarile u tom nekom smislu: vidio sam svoje fotografije u galerijama i na stranicama monografija. Neki ljudi sanjaju da igraju za Dinamo, a nisu kopačke obukli. Tako da, sretan sam i zahvalan. Nije da imam nekih „rupa“, da postoji nešto što nisam napravio. Fotografirao sam mrtve ljude, ljude na svadbama, domjencima, za sve to je trebalo naći neku energiju. Možda bih se trebao maknuti i ne smetati mladim ljudima, ali ne da mi vrag mira, stalno nešto čeprkam, bavim se u zadnje vrijeme puno svojim životom posredstvom arta. Meni se i dan danas od uzbuđenja tresu ruke kada idem fotografirati. Naša prva razina je vizualna, ali kao i kada je riječ o ženama, ljepota nije samo fizičke prirode nego se odnosi na nečiju ili neku ukupnost. Kada je o fotografiji riječ, treba ono što nam daju sva osjetila pretvoriti u sliku da se postigne neka razlika i dobije potpuni fotografski doživljaj. Treba iskopati nešto što nije lako iskopati, a ja tražim ono što je po nekim mojim unutarnjim kriterijima bolje od drugog.

NACIONAL: Je li fotografija način borbe protiv prolaznosti i na koje ste zaustavljene trenutke posebno ponosni? Jesu li vam neki „pobjegli“?

Pobjeglo mi ih je puno više nego što sam ih snimio. Problem je što fotograf mora uvijek ići pješke i mora mu alat biti nadohvat ruke. Danas je telefon odličan alat, veliki dio posla se može riješiti telefonom ili takva fotografija može poslužiti kao skica za daljnja promišljanja. Svaki put sam očajan kad sjednem u auto: neke se stvari događaju pred mojim očima i sekundu poslije ih više nema. No ne možeš sve ti uzeti, moraš nešto i za druge ostaviti. Fotografija, to su odnosi koji se stvaraju i umiru u stotinki sekunde. Promijeniš kut gledanja za jedan stupanj i više nema te napetosti u tom kadru, u tom okviru sličice, kadar uništi vrijeme, neki pomak, sunce ili oblak. Ono što stvori kadar za fotografiju, to ga i ubije u drugom trenutku.

NACIONAL: Zahvaljujući novinarstvu uspjeli ste živjeti samo od fotografije?

Treba zadovoljiti i sebe i druge iako to nije artistički pošteno, ali kada sam odlučio živjeti od fotografije, morao sam pristati na taj kompromis. Velika je stvar da sam mogao živjeti od fotografije, kada sam išao studirati samo sam o artu sanjao, onda se čovjek zaljubi, nađeš nekoga tko ne želi gladovati s tobom pa ideš radit nešto što ti je blisko. Novinarska fotografija bila mi je nadomjestak, ali i to sam želio pretvoriti u art, želio sam pošteno napraviti svaki portret. Imao sam sreće da sam karijeru započeo kada je bio dobar trenutak za fotografiju, a kada dobro počneš, lakše se zalaufaš. Želio sam se baviti fotografijom koja govori o vremenu, a to se moglo jedino iz pozicije novina. Ljudi često nisu vidjeli skrivene poruke na mojim fotografijama, a i kada jesu, to nije bilo opasno za mene. Osamdesete su, naime, bile puno labavije. Ipak, želio sam biti borac s kamerom i ukazivati na neke probleme.

NACIONAL: Govorite o skrivenim političkim porukama, ali meni se čini da je vaša fotografija bila i jest iznad bilo koje ideološko-političke opcije, da naprosto dokumentira i prikazuje, bez svrstavanja.

Da, to je bio i jest moj ideal, da mi fotografija bude iznad svjetonazora.

NACIONAL: Možete li ipak reći nešto o svom svjetonazoru, tek toliko? Ostaje dosta skriven u vašim intervjuima.

Ja sam iz Dužice, sela pokraj Siska. To je bio Radićev kraj. Reći ću samo da je u mojoj obiteljskoj kući visio i visi portret i poprsje Stjepana Radića već stotinu godina.

U ciklusu fotografija ‘Dan državnosti’, na Pantovčaku 1998., fotografirao je ljude koji su željeli biti viđeni i važni na proslavi i koktelu kod Tuđmana. FOTO: Ivan Posavec

NACIONAL: Što za vas, kao osobu i fotografa, znači Dužica?

Kada je čovjek mlad, nastoji zbrisati iz svog okruženja i uvijek misli da je drugdje bolje, ali kako starimo, korijeni nas sve više vuku. Očito nisam nikada prerezao te sajle s Dužicom, koliko god sam to možda htio. Otišao sam s 18 godina. Ima 45 minuta od tamo do Zagreba tako da nisam nikada zapravo otišao. Paše mi i grad, ne osjećam se u njemu klaustrofobično, obožavam Zagreb, to je moj grad, New York je jedini drugi grad u kojem sam mogao zamisliti da živim. No prije desetak ili dvadesetak godina shvatio sam da sam još luđi nego prije koliko mi to moje malo mjesto, Dužica, znači. Mi, Posavci, tamo smo od 1600. i ja sam prvi koji se maknuo odande, prvi iz obitelji koji je išao u školu i studirao, jedini kojem su se ispunile neke želje. Svi drugi su ostali u tom blatu. Tamo si ili u vodi ili u suši, normalna situacija tamo je najrjeđa. Sjećam se trenutaka kada bih po noći legao na zemlju i slušao kreket žaba. Možeš doživjeti život žaba kao neku vrstu žive glazbe i osjećaš u zraku njihov miris. A to je sve nadomak Zagreba. Bilo bi divno da tamo mogu umrijeti, ali obično ti se želja tog tipa ne ispuni. Doduše, možda malo idealiziram Dužicu sa distance, sada sam predugo u Zagrebu, možda bolje da ne čačkam po tome što me tamo vuče, mogu se razočarati. Možda je bolje da odem tamo, malo napunim baterije i vratim se.

NACIONAL: Idealizacija udaljenog i zasićenost onim što je tu, blizu. Kao da govorite o ljubavnici i ženi, barem je tako u uvriježenoj predodžbi.

Muško-ženski odnosi su takvi. I kada to ne tražiš, može se dogoditi. Na jednoj si putanji i onda odjednom skretnica i posve drugi smjer.

NACIONAL: Je li vam fotografija nekada pomogla u teškim trenucima?

Ne znam što bi se dogodilo da sam bio bez fotografije, ali pomogla mi je da ostanem živ u katastrofalnim situacijama. Kada mi je bilo najteže u životu, dugo sam jednom godišnje išao u jedno mjesto u Istri i snimao more. Koje je svaki put istodobno isto i različito. Bilježio sam gibanje mora i valova, uočavao suptilne razlike. Tim očima se mogu gledati i trava i asfalt. Možda mi je to pomoglo da se nosim sa životnim teškoćama koje sam imao.

NACIONAL: Miljenko Jergović vas je usporedio po veličini s Tošom Dapcem. Što vam znače takve usporedbe, tko je utjecao na vas kao fotografa?

Svaka usporedba s Dapcem mi godi, volim ga, on je jedan od mojih uzora, nisam ga upoznao kao osobu, prekasno sam došao u Fotoklub Zagreb.

NACIONAL: Kako s odmakom gledate na grupu Meko okidanje koju ste osnovali s Mijom Vesovićem, svojim prijateljem i fotografom?

To su bili jedno prekrasno i poticajno druženje i suradnja. Bili smo pozitivna konkurencija. Prepoznao sam vrijednost njegova rada i radovao mu se, a on je jedini fotograf iz tog vremena s kojim sam mogao komunicirati. To je bio fotografski dijalog, ali smo zajedno i pili kave, družili se, gledali cure.

NACIONAL: Smeta li tehnologija fotografiji, otežava li joj da ponekad zabljesne kao umjetnost ili je ona koristan alat kojim će talentirani znati upravljati i dozirano ga koristiti?

Ja sam svoje fotografije sam u laboratoriju razvijao, radio sam i fizički dio posla. Oni koji nisu bili u laboratoriju, ne znaju koliko je to izazovno, prljaš zemlju oko sebe, radiš u neadekvatnim prostorima punim prašine. To smeta, ali i daje draž, baš kao i crveno svjetlo koje smanjuje udaljenost između fotografa i onog koji je s njim bio u fotografskom laboratoriju. Dakle, laboratorij. Jedno je kada nešto samo ispljuneš, a drugo kada ti prođe kroz ruke, u procesu koji traje, kada vidiš plod svoje muke. To ima težinu. S druge strane, tehnologija je i prednost i muka, ako ti netko pomogne s tehnološkim dijelom, onda ti možeš promišljati o fotografiji i dubljim slojevima dijela stvarnosti koji ona prikazuje. Ako si nakrcan tehnologijom, ta tehnologija isto zahtjeva pažnju. Trebaš je isključiti, uključiti i naštimati, ali sve to možeš i jednostavnije riješiti, trebaš znati što žrtvovati. Uvijek mi je fotografija bila važnija od tehnologije. Čim kraći put do slike, to bolje. Pozitivno je, pak, to što nam je danas dostupna stručna literatura o fotografiji i što je nadohvat ruke, a relativno je jednostavno i doći do fotografije. Lako saznaš što drugi misle, u sekundi imaš informaciju s drugog kraja svijeta. Optimist sam i vjerujem da će mladi stvarati i bolje fotografije od nas. Kada imaš silnu rasvjetu, gubiš esenciju, primjerice, nečije lice, vodiš brigu o tome hoće li ti svjetlo raditi ili ne, ali dovoljno je da vidiš i osjećaš tu esenciju. Drugim riječima, ako mladi nose stvari u sebi i znaju kako ih ispričati, to je dovoljno. Iskreno, osjećao bih se loše da mislim drugačije. Nikako ne želim biti ni jedini ni zadnji.

Fotografija ‘Fabrike radnicima’ snimljena je 1981. u jednoj zagrebačkoj tvornici. FOTO: Ivan Posavec

NACIONAL: Biste li željeli da vas više pamte po zaklanim životinjama, prizorima iz seoskog života, toj vašoj realističkoj i ponekad naturalističkoj poetici ili po političkoj i novinskoj fotografiji?

Ne znam, Franceschi piše samo o ovim novim fotografijama, ja samo hoću da se zna da sam pošteno radio svoj posao, proizveo sam i jedno i drugo, neka si svatko uzme ono što mu paše u toj širokoj lepezi.

NACIONAL: Kako pristupate ljudima kad ih fotografirate, a kako se osjećate kada vas fotografiraju?

Nisam nikad fotografirao s distance, nastojao sam biti blizu čovjeku, moje svako snimanje portreta uglavnom je dijalog s modelom, kada imaš pejzaž imaš dijalog, kako ga ne bi imao kada imaš čovjeka ispred sebe. Sam se osjećam nelagodno kada me fotografiraju pa imam razumijevanja kada je drugima neugodno.

NACIONAL: Jeste li se zbližili s nekim ljudima iz javnog života radeći u novinarstvu? Što vam je novinarstvo dalo?

Nisam nikad profesionalna druženja pretvarao u privatna, naravno da se poznanstvo ili prijateljstvo ponekad dogode jer se ljudi poklope. Imam divne uspomene s nekim ljudima, postoje ljudi koji mi imponiraju kao osobe i bezveznjaci koji su važni na društvenoj ljestvici. Da nisam ušao u novinarstvo, ne bih se mogao baviti fotografijom kakvom sam htio, puno toga bilo bi mi nedostupno. Mogao bih hodati Maksimirom i snimati pejzaže. I to je to.