Komedija ‘’Važno je zvati se Ernest’’ irskog pisca Oscara Wildea premijerno će se 10. studenoga izvesti u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija. Priča je to o dvojici mladića iz visokog društva koji radi ljubavnih spletki i zavođenja izmisle sebi lažno ime Ernest, koje se pokaže djelotvorno pri osvajanju djevojaka. No malo se previše zaigraju u spletkama i izmišljotinama pa se radnja komplicira. Izbjegavajući strogu majku, mladići otkriju da puno toga ne znaju, pa čak ni to da su zapravo – braća. Ovaj tekst u Komediji režira splitski redatelj Ivan Plazibat, novi ravnatelj Drame HNK u Splitu, koji u Komediji radi prvi put.

Ivan Plazibat diplomirao je kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2015. i 2019. bio je izbornik festivala Mali Marulić u Splitu, a od 2015. do 2017. član vijeća festivala Marulićevi dani u Splitu. Dobitnik je brojnih nagrada za svoje predstave za djecu. Za svoje predstave u HNK Split (‘’Kroćenje goropadnice’’ i ‘’55 kvadrata’’) dobitnik je nagrada za najbolju predstavu i najbolju režiju na festivalima Gavelline večeri, Marulićevi dani, Nagrade hrvatskog glumišta i Festivala malih scena u Rijeci. Navedene i druge predstave osvojile su i više od četrdeset glumačkih i suradničkih nagrada na festivalima u Hrvatskoj i izvan nje. Njegova predstava ‘’Preobrazba’’ iz 2012. u HNK Split odigrana je stotinu puta.

NACIONAL: U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija radite tekst ‘’Važno je zvati se Ernest’’ Oscara Wildea. Ovo je prvi put da radite u Komediji, čini mi se. Kakva su vam iskustva s tim tekstom?

Prvi put radim ovaj tekst i da, prvi put radim u Komediji. Prvi put radim Wildea, tekst je star više od 130 godina, ali mi otkrivamo neku šašavost i humor koji i danas funkcionira. Super je raditi u Komediji s glumcima koji mogu pucati iz svih oružja; glume, pjevaju i plešu… i to koristimo u predstavi.

NACIONAL: Tekst govori o tadašnjem klasnom društvu, dokolici, pokondirenim tikvama. Jeste li pratili original ili ste ga ipak prilagodili?

Wilde piše o zavođenju, igri parenja, svemu što opisuje društveni status, društvene igre. Društveni kontekst viktorijanske Britanije danas nam je prilično dalek i kulturološki stran, tako da se na njega nismo oslanjali. Prilagodili smo tekst današnjem vremenu, više smo se fokusirali na apsurd ljubavne igre. Kad Wilde piše u žanru komedije, on piše suludo brzo i preskače stvari i zato je jako izazovan i uzbudljiv. Ljubavnici, kad se prvi put sretnu, ne samo da se zaljube već su i zaručeni, dogovaraju vjenčanje. A onda slijede prepreke.

NACIONAL: Kako birate tekst? Kako je došlo do dogovora da radite baš ovaj tekst? Neki tekst vas privuče pa ga sami predložite ili vam kazalište predloži?

Kad biram, onda je kombinacija kazališta u kojem radim, ansambla i teksta. To, naravno, zvuči vrlo jednostavno, dobar odabir ovih triju stvari čini 99 posto dobre predstave. I onda me projekt vuče ili ne vuče. U ovom slučaju intrigirala me kombinacija teksta i ansambla. Igraju Filip Juričić, Ronald Žlabur, Nina Kaić Madić, Ana Magud, Mila Elegović, Vanja Ćirić, Dražen Bratulić i Adnan Prohić.

NACIONAL: Ovaj naslov je ipak malo lepršaviji od onih koje smo navikli da radite, ipak ste dosad radili jake socijalne teme, društveno angažirane. Je li to namjerno ili slučajno? Ili je i ovo stvar vašeg afiniteta?

Pa kombinacija svega što ste rekli. Volim kazalište koje je bliže realitetu, društvenim temama, ali i kazalište u kojem si mogu priuštiti šašavost. Privlači me s vremena na vrijeme raditi i komedije i predstave za djecu, dođe mi kao dobar ispušni ventil, jer kad radim u realističkom ili gotovo hiperrealističkom ključu komad onda je potrebna ta neka strogost i određenja u glumi u redateljskom rukopisu. Ovo je dobar odmak od toga.

NACIONAL: A kakvi ste privatno? Redatelj sigurno daje dio sebe u svakoj predstavi koju radi, kako se to vidi u vašem slučaju?

Ono što mi se čini najbitnije je biti iskren prema sebi i temama kojima se bavim. Ne mogu režirati na isti način danas kao prije pet godina. Vrijeme prolazi i mijenja nas…

‘Jako puno se radi, hiperprodukcija je rješenje za samostalne umjetnike ne bi li opstali na tržištu. užasno je okrutna ta igra preživljavanja’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ravnatelj ste Drame HNK u Splitu. Vidim da će se raditi mnogo hrvatskih autora, i to suvremenih. Posljednjih nekoliko godina napokon su se oni uključili u kazališni život, nekako se to prije izbjegavalo. Koliko je to vama važno?

Bitno je znati za koji grad i za koju zajednicu radite predstavu, na koji način lokalne teme mogu publici postati zanimljive. U Splitu se pokazalo da je publika zaista željna takvih lokalnih tema, da se lako za njih veže i lako korespondira s tim temama i tim likovima. U repertoarnom smjeru išlo se na tekstove koji su već dokazani kroz književnost ili film i žanrovski su komedije. A onda se vidjelo da tekstovi koji se bave Splitom koji više nije samo šarena razglednica isto tako zanimljivi, da imaju izvrsnu prođu kod splitske publike – najbolji dokaz je predstava ’’55 kvadrata’’ Ivane Vuković koju sam režirao, zanimljiva jednako splitskoj publici, ali i ostatku Hrvatske i regije.

NACIONAL: Mislite li da se prije podcjenjivala publika tim prvoloptaškim komedijama?

Kad se radi u Drami nacionalnog kazališta, uvijek je dobro da ljudi dolaze, ne treba bježati od toga da se publika podcjenjuje ako je kazalište puno, ako se te predstave gledaju. Ali nikako nije dobro ako to postane dominantan trend u Drami, jer to ostavi posljedice ne samo na grad, već i na glumce. Kad se radi repertoar, on se naravno radi za publiku. Bitno je kako publika reagira na predstavu, ali imamo i odgovornost koju vrstu priča pričamo.

NACIONAL: Spomenuli ste ’’55 kvadrata’’, vrlo uspješnu predstavu u vašoj režiji, koja je dobila 20-ak nagrada, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu prošle godine. Koliko je važno prikazati tu sumornu, sivu realnost Splita? Koliko je upravo ta predstava ‘’probudila’’ HNK u Splitu?

Tom se predstavom vidjelo da neki sadržaji koji su ozbiljniji i koji polemiziraju s gradom kakav danas jest, zaista imaju uspjeha, da dolaze do publike. Kazalište ne može nuditi sliku eskapizma i sliku lokalne zajednice kako je ona sebe gledala prije 20 ili 30 godina. U tom smislu je to bitan komad, da ljudi vide svoju splitsku svakodnevicu na pozornici. Nemamo priliku svoju stvarnost vidjeti pred nama, a ovako mogu vidjeti da je njihova priča zanimljiva, da su njihovi životi zanimljivi i da su i to zanimljive kazališne teme. Ta stvarnost je sumorna jer je to vizija grada koji nema budućnost, oduzeta mu je budućnost, slika razvoja. Ali ljudi u publici gledaju taj svoj život i smiju mu se. I taj smijeh koji ide iz dvije geste prepoznavanja i odmaka je bitan.

NACIONAL: Kako kao Splićanin gledate na Split i na kulturu kao dio grada?

Djeluj lokalno pa promijeni stvari globalno. Ovdje još uvijek na nekoj razini neki ljudi djeluju iz svoje male sobe za probe, a ono što je bitno je biti odgovoran, treba znati koju vrstu priče prikazujemo ljudima, na koji način ljudi gledaju svoje živote, e to im treba ponuditi. Imam sreću da sam režirao ‘’Slučaj vlastite pogibelji’’ Kristiana Novaka, nedavno je bila premijera u HNK u Varaždinu. Pokazalo se da je bilo jako bitno da se premijera održi baš u Varaždinu, kad već Čakovec nema HNK. Taj je tekst inspiriran istinitom pričom iz čakovečkog područja i vidim koliko zajednica voli tu predstavu i da voli da se igra upravo u Varaždinu, a ne u Zagrebu.

NACIONAL: Spomenuli ste predstavu koju ste nedavno završili u Varaždinu, jako puno radite, koliko je to za vas korisno, a koliko opterećujuće i možda čak i ograničavajuće?

Ono što se dogodilo i svima nama je jasno – to govorim iz pozicije ravnatelja Drame od prije četiri mjeseca i nekoga tko je na gradskom budžetu – jest to da slobodni umjetnici žive u prekarnoj ekonomiji 21. stoljeća, a da su hrvatska kazališta ostala na ekonomiji 20. stoljeća te u njima ljudi imaju univerzalni dohodak radili oni ili ne. Donedavno sam jako puno radio, ali nisam imao izbora. Mogao sam ili puno raditi ili biti gladan, tako je sa svim slobodnim umjetnicima, u tom smislu svi smo u kapitalističkoj mašini. Kapitalizam nas melje, pogotovo sve umjetnike u prekarnoj ekonomiji.

NACIONAL: Koliko takav način rada može kočiti kreativnost?

Nažalost, užasno je okrutna ta igra preživljavanja i ne možemo razmišljati o tome. Dugoročno takav način rada ostavlja posljedice, a takav rad na ovim prostorima, gdje kazališta nisu još uređena kako treba, gotovo je pa samoubilački. Čovjeku može stradati zdravlje, i mentalno i fizičko. Ono što se profilira, nažalost, jest to da ili morate tako raditi i ‘’isplivati’’ ili vas nema.

NACIONAL: Osim toga, umjetnici na nezavisnoj sceni rade sve – i pišu, i igraju, i režiraju, scenografi su, kostimografi, producenti. Gdje je tu kreativnost? Ima li rješenja za samostalne umjetnike, razmišljate li vi sad o njima kad ste ravnatelj Drame?

Apsolutno, borim se za njihove honorare, borim se da ima veće solidarnosti, da su honorari pravedno raspoređuju, da se ne ‘’čuva’’ 80 posto budžeta za ovoga ili onoga, nego da se radi kako treba. To se događalo i ne želim tako raditi. Jako puno se radi, hiperprodukcija je rješenje za samostalne umjetnike ne bi li opstali na tržištu. Problem ekologije naše scene jest održivost našega rada. Koliko te predstave mogu igrati, koliko mogu ostati na životu, mogu li se igrati iz sezone u sezonu. Vrijedni radovi često brzo nestaju na nezavisnoj sceni jer ne postoje sredstva za postpremijerni život predstave.

NACIONAL: Dakle, briga za umjetnike je dio vašeg četverogodišnjeg mandata. Kako će izgledati program Drame HNK u Splitu?

Što se tiče programa, on je napisan tako da je usmjeren prema suvremenim temama, hrvatskim piscima, nekim novim ljudima i novim timovima kojima se veselim.

NACIONAL: Ne samo da ste u HNK u Varaždinu radili predstavu koja se bavi obitelji, već je ta tema u fokusu i u nekim drugim predstavama koje ste radili. Zašto vas to intrigira, koliko je obitelj danas važna i je li izgubila na važnosti?

Dva su razloga zbog kojih me zanima obitelj – prvo zato što je to najbitnija dramska tema. Od ‘’Orestije’’, ‘’Hamleta’’, ‘’Glembajevih’’, do suvremenih tekstova, to je nit koja se provlači. Zašto? Zbog dinamike odnosa. Jer sve su sretne na isti način, a svaka nesretna je drugačija. Čim imate dvoje, troje, četvero ljudi iz obitelji, odmah dobijete dinamiku i jako mi je zanimljivo vidjeti kako će se ta dinamika odvijati na sceni. Ta dinamika ima bezbroj varijacija i više me to zanima od bilo koje druge teme. Kako je Novak rekao, ja sam pisao roman o sukobu pojedinca i zajednice, a onda je Plazibat napravio predstavu o obitelji. Obitelj je zahvalna tema jer tu nema konačnih istina, svatko ima svoju istinu, i to je nešto jako dramski. Drugi razlog je taj što kroz predstave koje radim, a to pokušavam i provesti, pokušavam proizvesti i dobiti osjećaj pripadanja, to je neka podzemna struja moga rada.

Plazibat prvi put radi s ansamblom zagrebačke Komedije i kaže da u tekstu otkrivaju šašavost i humor koji i danas funkcionira. FOTO: Ines Novković

NACIONAL: Što vama osobno znači obitelj? Prenesete li taj osjećaj pripadnosti na scenu ili odvajate privatno od poslovnog?

Užasan je paradoks; što više radim i što sam uspješniji, odvojeniji sam od svoje djece i supruge. Tu vrstu ravnoteže nisam pronašao, ali to je stupica koju je kapitalizam stavio pred sve nas.

NACIONAL: Aktualna je situacija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i prosvjed studenata koje su podržali neki profesori jer se Ozren Prohić trebao vratiti na posao nakon dvogodišnje suspenzije zbog optužbi za seksualno zlostavljanje studentica. Vi ste bivši student, kako to komentirate? Akademska zajednica se u velikoj mjeri solidarizirala s ADU, a grozne su tvrdnje da zlostavljanje traje desetljećima.

Kao prvo, moram reći da moraju postojati standardi ponašanja, posebno ako je riječ o mjestima u kojima se radi s mladim ljudima koji su ranjivi, tu se ne smiju prelaziti granice. Neka ponašanja su zaista neprihvatljiva. Profesori u takvim situacijama ne smiju zloupotrebljavati poziciju moći. Ono što se dogodilo s inicijativom Nisam tražila, prije nekoliko godina, jest to da su se problemi počeli rješavati unutar zajednice, stvoreni su mehanizmi kako lakše početi rješavati probleme, počelo se prijavljivati više slučajeva nasilja na ADU. Dakle počelo se nešto događati, a ne skrivati se iza one slavne rečenice ‘’Neka institucije rade svoj posao’’. Uostalom, svjedoci smo toga da na Balkanu institucije 30 godina ne rade svoj posao. Stoga vidim pozitivne pomake, zajednica se osvijestila i napokon ima moć riješiti takve stvari unutar sebe.

NACIONAL: Na koji način vi radite, volite li raditi s istim suradnicima, dajete li glumcima slobodu ili vi morate imati kontrolu nad procesom stvaranja predstave?

Sve ovisi o tome kakve glumce imate ispred sebe i što oni očekuju od vas kao redatelja. Ima ansambala koji ne vole da ih režirate i onih koji vole. Sad sam trenutačno u fazi kad volim drugima dati slobodu kreativnosti, da oni stvaraju, da je gluma njihov posao, a ne moj i da se možemo samo dogovoriti oko toga kako će proces izgledati, sve drugo je na njima. Imao sam divno iskustvo u HNK u Varaždinu, imali smo jako malo vremena a ogroman materijal ispred sebe. Na kraju predstava traje tri sata pa sam im rekao da moraju biti spremni kao na filmskom setu, naučiti tekst i odmah da su u sceni, u Novaku od prve probe. I tako je to i izgledalo. Najveći mi je kompliment kad mi glumci kažu da su prošli kroz proces bez stresa. Ne uspije to svaki put, ponekad je prisutan stres, histerija i težina, ali najljepše je kad to prođe nekako mirno. S godinama učim tu mirnoću.

NACIONAL: Kako reagirate kad je gotovo, kad je predstava postavljena? Kakav je to osjećaj?

Nažalost, zbog hiperprodukcije koja je do sada bila neminovni rezultat mog rada, nisam imao vremena stati i razmisliti o tome kako sam zadovoljan nekom predstavom. Samo razmišljam o tome ‘’sutra je nova proba’’. Žao mi je što se ne uspijem emocionalno ‘’oprostiti’’ od svojih predstava i procesa.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? Hoćete li se moći posvetiti HNK u Splitu ili ćete i dalje režirati?

Nakon ove jeseni posvetit ću se malo više splitskom HNK, ali potkraj sezone očekuju me režije u HNK u Zagrebu, u Kunst teatru i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Pokušat ću sačuvati redateljski identitet, a ujedno steći identitet ravnatelja Drame. Osjećam odgovornost jer čovjek mora znati da je to ozbiljna pozicija. Ljudi na vodećim pozicijama skloni su prebacivanju krivnje na drugoga, tako da samo trebam sačuvati zdrav razum i znati što je moj posao, a što nije. Moj je posao omogućiti slobodnu kulturu stvaranja, civilizirano ophođenje i adekvatne produkcijske uvjete.

NACIONAL: Nakon silnih odlazaka i dolazaka, mnoštva intendanata, je li se sad stabilizirala situacija u HNK u Splitu?

O HNK u Splitu uvijek se govori iz pozicije permanentne krize, uvijek su bile smjene ili dubioze oko financija.

NACIONAL: Pretpostavljam da je to ostavilo traga na ansamblu.

Glumci to osjećaju, naravno. I što je najgore, to se odrazi i na publiku, na ljude koji gledaju predstave. Mislim da su predstave ‘’Kroćenje goropadnice’’ i ‘’55 kvadrata’’ koje sam režirao imale stabilizacijski učinak na kazalište u tom trenutku. Drago mi je što dolje već režiraju ljudi kao što su Paolo Magelli i Ivica Buljan koji proizvode kontinuitet kazališne kvalitete jer to je HNK u Splitu potrebno. I onda brojni drugi poput Natalije Manojlović, Anice Tomić i Selme Spahić koje nas tek čekaju u Splitu.