U produkciji zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella 13. i 14. travnja premijerno je izvedena ‘’Legenda’’, prva objavljena drama Miroslava Krleže napisana 1914. godine. Ovo će biti tek drugo postavljanje ove drame u hrvatskim kazalištima nakon 2015. Budući da će se zgrada Gavelle zbog obnove otvoriti tek u rujnu, predstava će se izvoditi u Tunelu Grič, idealnoj pozornici koja predstavlja putovanje Isusa Krista prema križu jer će se publiku isto tako kroz tunel voditi do križa. Redatelj predstave je 41-godišnji Ivan Planinić koji u Gavelli režira prvi put. Ivan Planinić rođen je 1982. u Mostaru, a prije režije diplomirao je pravo i dvije godine radio u toj struci, nakon čega je upisao Akademiju. Prva Planinićeva režija bila je ‘’Gospođica Julija’’, predstava nastala iz redateljskog praktikuma, a igrala je na studentskom festivalu u Skopju. Nakon toga napravio je još tri režije tijekom studija koje su bile dio redovitog repertoara – ‘’Elza hoda kroz zidove’’ i ‘’Ponoć’’ u ZKM-u i ‘’Doviđenja, djeco’’ u sklopu Eurokaza. Baš ta posljednja predstava bila je ‘’okidač’’ za osnivanje sasvim novog kazališnog prostora koje je danas jedna od najzanimljivijih scena u Zagrebu – KunstTeatra. Kunst je osnovao s producenticom Romanom Brajšom i glumcem Domagojem Jankovićem, a na repertoaru KunstTeatra su predstave uglavnom mladih dramaturga, redatelja, producenata, glumaca te sve redom igraju godinama.

NACIONAL: Prvi put režirate predstavu u produkciji kazališta Gavella, zašto ste odlučili raditi baš Krležinu ‘’Legendu’’ i zašto u Tunelu Grič?

Na inicijativu kazališta Gavella razgovarali smo o naslovima, ali bili smo ograničeni prostorom jer je zgrada Gavelle u obnovi i tek bi se na jesen kazalište trebalo otvoriti. Dotad imaju izmještene produkcije, ili rade koprodukcije ili, kao u našem slučaju, koriste alternativne prostore. Već se prije u Tunelu Grič radila predstava ‘’Obavezan smjer’’ tako da je prostor poznat i dobro funkcionira.

Razgovarali smo o Krleži i njegovim ranim dramama i s obzirom na termin premijere te prostor u kojem radimo, ‘’Legenda’’ se pokazala kao izvrsna kombinacija koja je spojila sve te datosti.

NACIONAL: Zašto rane Krležine drame?

Ja sam svojevremeno radio ‘’Maskeratu’’, također Krležinu ranu dramu, a cijelo razdoblje hrvatske dramske književnosti na početku 20. stoljeća jako je zanimljivo i aktualno jer tematizira stvari koje se, kao u ciklusima, vraćaju i ponovno traže odgovore. Tako je u ‘’Legendi’’, osim što je na egzistencijalnoj razini postavljeno pitanje određenja prema konačnom ili beskonačnom u nama, na političkoj i društvenoj razini aktualizirano je pitanje uloge Crkve kao institucije i kršćanstva kao institucionalizirane religije te koliko je ono u skladu s onim što nominalno propovijeda i kakve tu sve diskrepancije postoje. Krleža se time bavi sa svojih 20 godina i to mu je prva tiskana drama. Postavlja pitanja koja su i nama danas vrlo zanimljiva, a to je primjerice pitanje kako se mi danas, unutar naše kulture, možemo odrediti prema kršćansko-katoličkoj tradiciji koja je duboko upisana u našu kulturu. On je s jedne strane promatra kritički, ali joj s druge strane kroz lik Isusa ne oduzima dostojanstvo. Iako je Krleža na strani sumnje odnosno Sjene, on Isusu ne oduzima mogućnost i pravo na njegovo vjerovanje u vječnost. Mislim da nam takav stav i danas može biti putokaz.

NACIONAL: Kako vi gledate na religiju, propitujete li sebe, vjeru?

Ne mogu sa sigurnošću reći kakve su bile Krležine metafizičke aspiracije, ali u ovom tekstu čini mi se da Krleža ponajviše zastupa agnostičku poziciju. Njegov glas može se čuti kroz Sjenu koja je ekstremno racionalna i koja tvrdi da duše nema. S druge strane, Krleža ne oduzima Isusu pravo da se pita odakle sve dolazi i kamo sve ide. Takva, agnostička pozicija odgovara i mom metafizičkom senzibilitetu.

NACIONAL: Neki kritičari tvrde da je Tunel Grič odličan odabir zato što će se uklopiti u mističnu atmosferu drame.

Slažem se, i to zbog dvije stvari. Prva je ta što tunel podsjeća na ranokršćanske katakombe, a to pridonosi atmosferičnosti. Drugo, tematizira se Veliki tjedan i Isusov put prema križu, a mi u predstavi s publikom također putujemo prema križu. Krleža koristi biblijski narativ samo kao mit ili kao legendu. Ne radi se o prepričavanju Biblije, već on tu priču prilagođava, uspostavlja odnos Isusa Krista i Marije, sestre Lazarove, pa je nekada kasnije naziva Marijom Magdalenom, a to su dvije različite osobe. Već se tu vidi da Krleži nije do autentičnosti biblijske priče, nego do otvorene kritike prakse Katoličke Crkve kroz dvije tisuće godina postojanja. Usprkos tome Krleža nikome, a čini se čak niti sebi, ne oduzima pravo da i dalje vjeruje.

NACIONAL: Kako gledate na alternativne kazališne prostore u kazalištu, poput Tunela Grič? Bi li se to trebalo poticati? Velikim su dijelom otvoreni iz nužde, ali koliko je važno da je scena živa i na taj način, da nije sve ograničeno na institucionalno kazalište?

Pa jedino si institucionalno kazalište takvo nešto i može priuštiti jer ima dovoljno materijalnih i ljudskih resursa da nekazališne prostore pretvori u kazališne. Manja kazališta, kao primjerice KunstTeatar, to si ne mogu priuštiti.

NACIONAL: Ipak je nezavisna scena puno više okrenuta tome, koriste se stanovi, dvorane bivših mjesnih zajednica, kafići, razni prostori.

Točno, ali nezavisna scena prisiljena je to raditi iz nužde jer nemaju svoj prostor za izvođenje. I zbog toga je svaki projekt zapravo ujedno i traženje prostora za izvođenje. Ako govorimo o Zagrebu, Tunel Grič iskorišten na ovakav način može biti odličan i kao turistička i kao kulturna ponuda.

‘Za mene osobno Krleža je najvažniji hrvatski pisac 20. stoljeća’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Spomenuli ste KunstTeatar koji ste zapravo slučajno otvorili. Puno radite, odlično radite, jedan je to od najaktivnijih i najzanimljivijih kulturnih prostora. Uredili ste ga sami i dobro to sve funkcionira. Većina tekstova koji se izvode djela su mladih autora, režiraju mlađe generacije redatelja, igraju mladi. Znači li to da nemaju priliku drugdje raditi ili je to splet okolnosti, je li ciljano zbog toga otvoren Kunst?

Puno je tu faktora bilo u igri. Mi smo ekipa koja se poznaje s Akademije i stvorila se kritična masa koja je poželjela imati svoje kazalište pa smo Romana Brajša, Domagoj Janković i ja uspjeli pokrenuti Kunst. Prvi faktor je, dakle, bio generacijski. Druga stvar vezana je uz obrazovanje jer obrazovni sustav, onih koji kao završeni kulturni radnici izlaze na tržište, proizvodi previše. Previše je akademija, previše je ljudi koji se upisuju na akademije. To su teme koje izlaze iz okvira ovog razgovora. Ali kad je u pitanju kulturna ponuda, sigurno proizvodimo previše ljudi. Treća stvar je, po mom mišljenju, nedovoljno promišljena politika ansambala. Da bi netko na nezavisnoj sceni od posla za koji se školovao zaradio isti novac kao netko tko je zaposlen u ansamblu, mora raditi nekoliko puta više. Takav nesrazmjer je neodrživ i nužno ga je izjednačiti, ali naravno ne u korist nerada, nego u korist rada.

NACIONAL: Na prosvjedu samostalnih umjetnika ministrica Nina Obuljen Koržinek rekla je da ne zna zašto prosvjeduju.

Svaki političar, svaki ministar, promatra stvari iz pozicije vlastitog mandata. Ovo o čemu ja govorim ne tiče se ni prethodne ni ove, a ni buduće vlade. To je nešto što je evidentno otkad smo iz jednog sustava prešli u drugi, a to je da se javnim novcem i javnim dobrom nedovoljno dobro raspolaže. Ono što bi trebala biti prvotna namjena tog novca – stvoriti vrhunski kulturni sadržaj i program koji ima društvenu ulogu – izgubila se ili možda nije niti postojala. Jako često se, nažalost, radi o tome da se kulturne institucije više koriste kao instrumenti socijalne politike, a ne kulturne. Drugim riječima, značajan broj ljudi u državnim i gradskim kulturnim institucijama ondje je zaposleno jedino i samo zato da bi imali stalno zaposlenje, a taj je sustav jako teško promijeniti jer su sve političke stranke sudjelovale u tome na isti način. Pitanje je u koju se točku onda vratiti i krenuti u pravom smjeru.

NACIONAL: Bismo li mogli reći da je KunstTeatar prostor koji omogućuje nezavisnu produkciju mladima? To je žalosno, jer to bi trebala biti država ili lokalna zajednica, a ne da tu ulogu preuzima grupa entuzijasta.

Mi smo tu ulogu preuzeli radi nas samih, da ne bismo bili nešto posebno skromni ili da se ne pravimo da nismo bili sebični. Jednostavno smo željeli izgraditi instituciju koja će prije svega afirmirati nas same jer nismo htjeli čekati da se afirmiramo kroz institucije s obzirom na to da je ulazak u te institucije prilično neizvjestan, ovisi o puno faktora, a u konačnici se za umjetnički razvoj pokazuje i kao kontraproduktivan. S druge strane, ne treba ni prema tim institucijama biti previše kritičan jer u svima njima postoje mnogi ljudi u svim segmentima posla koji dobro i savjesno rade. Ali atmosfera u kazališnim institucijama je takva da čini taj posao tromijim jer se stvari, a to ponajprije znači plaće, uzimaju zdravo za gotovo. Mi ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, mi svaki cent koji dobijemo od Ministarstva ili od Grada Zagreba moramo okrenuti sto puta da bismo napravili najbolji mogući proizvod, da bi se za nas čulo i da bi nas se vidjelo. Kad bi na taj način s javnim novcem postupale i institucije, kad bi one bile ono što bi trebale biti – da mi učimo od njih, a ne one od nas – onda bi slika bila drugačija. Ali takav razgovor ne može se voditi ako ćemo repetirati floskule je li za to kriv HDZ ili SDP, nije to politička priča. Tu se ne radi o tome. Radi se o tome da je pogled politike prema kulturi potpuno pogrešan. Stvari se promatraju odozgo prema dolje, iz pozicije kao da državna politika stvara društvo i kulturu. Stvar je zapravo posve suprotna. Društvo generira državu, a ne obratno. Mi smo u situaciji da nam i dalje država generira društvo. Država bi morala biti uslužna djelatnost društvu, a ne da mi ovisimo o njoj. Nama do te razine treba puno jer kao građani nismo dovoljno emancipirani da bismo mogli na taj način kolektivno razmišljati. I kada govorimo o kulturi, doživljavamo ju previše ceremonijalno, nama je važnije da imamo festivale koji se nekako zovu i postoje 70 ili 50 ili 30 godina, jer mislimo da bismo, ako ih ukinemo, ukinuli svoju kulturu. Primjerice, novcem koji se potroši za samo jedan festival može se realizirati 50 ‘’kunst teatara’’ u cijeloj Hrvatskoj.

‘Ako velik novac uložite u predstavu koja će biti odigrana četiri puta, u gradu u kojem ima osam puta više turista, i to na jeziku koji oni ne razumiju, pitanje je za koga se radi ta predstava’

NACIONAL: Govorite o Dubrovačkim ljetnim igrama. Mislite da taj festival nije važan?

Igre su možda u tom smislu najjasniji primjer, ali govorim generalno o trošenju javnih sredstava. Ako vi velik novac uložite u realizaciju predstave koja će u srpnju ili kolovozu biti odigrana četiri ili sedam puta, u gradu u kojem u tom trenutku ima osam puta više turista nego domaćih, i to na jeziku koji svi ti turisti ne razumiju, postavlja se pitanje za koga se radi ta predstava. Za što ste novac potrošili? Samo zato da politička i kulturna elita može doći pogledati predstavu i dati izjave za televiziju? Zato kažem da je kultura ceremonijalna. Možda tako ne bi trebalo biti. Možda možemo razmisliti što s tim novcem možemo napraviti. Kad se to stavi na papir, zapitate se je li kulturi važnija takva predstava koja će se odigrati pet puta ili je važnije da imamo 30 kazališta kao što je KunstTeatar po cijeloj Hrvatskoj i razvijati mrežu malih kulturnih institucija koje su fleksibilne, fluidne, koje nisu trome i koje se ne boje toga da ih jednog dana možda više neće biti, ali će zato stvoriti nove ljude koji će ih zamijeniti.

NACIONAL: Jeste li ponosni na ono što ste napravili s KunstTeatrom? Je li to ono što ste željeli?

Jako smo sretni i zadovoljni, napravili smo i više od onoga što smo htjeli, a bili smo ambiciozni u početku. To je prije svega zato što smo dobra ekipa, međusobno se razumijemo, a i u godinama smo kad to sve još možemo izdržati. Međutim, pitanje je koliko je to sve dugoročno održivo jer mi ne možemo održavati hladni pogon. Mi ne zarađujemo, ne živimo od KunstTeatra, odnosno dijelom zarađujemo od projekata koje tamo radimo, ali vođenje jedne takve organizacije nije samo raditi predstave. Rad je i složiti repertoar, rad je i voditi sve te predstave, to je gomila posla. A osim toga radimo i želimo raditi i u institucionalnim kazalištima. Pitanje je kako bi se to sve nama moglo valorizirati. Pitanje je postoje li uopće takvi modeli jer kulturna politika nije takva da razmišlja tako fleksibilno o nukleusima kulture kakav je Kunst. U protivnom svi ćemo prije ili kasnije završiti u čistim tržišnim modelima, a tu se onda otvaraju druge teme, primjerice gdje prestaje umjetnost, a gdje počinje zabava.

NACIONAL: Da se vratimo na predstavu i Krležu. Koliko je on važan i koliko je važno da se postavlja na scenu? Čini mi se da smo se u posljednje vrijeme malo odmaknuli od njega.

Za mene osobno Krleža je najvažniji hrvatski pisac 20. stoljeća i on je i u drami i u prozi i u poeziji ostvario takav opus i veličinom i kvalitetom koji ne možemo ignorirati. Ako ga budemo ignorirali, ignorirat ćemo sami sebe. Ono što je kod Krleže važno i zašto on može biti putokaz jest to što je on u svom životnom vijeku proživio sve bitne političke turbulencije koje su formirale ovu kulturu, dakle od Austro Ugarske do dviju Jugoslavija i dvaju svjetskih ratova. To se u njegovom djelu osjeti, putovanje hrvatske kulture iz 19., kroz 20., prema 21. stoljeću, sa svime onime što je ono nosilo i u političkom i u ideološkom smislu, pa i na tragu ovog o čemu smo govorili u ‘’Legendi’’. O tome da su nam potrebne i teistističke i ateističke i agnostičke tradicije da nam kultura ne bi stagnirala u raljama zakržljale ‘‘države’’.