U subotu, 6. veljače, u Zagrebačkom kazalištu mladih pred malobrojnom publikom i u skladu s epidemiološkim mjerama održat će se premijera predstave “Neprijatelj naroda” Henrika Ibsena, u režiji i adaptaciji Ivana Penovića. Umjetnički voditelj projekta je Europski ansambl na čelu s Oliverom Frljićem, a u predstavi glume Jasmin Telalović, Anđela Ramljak, Ewelina Pankowska, Pjer Meničanin, Jan Sobolewski, Ugo Korani, Frano Mašković, Adrian Pezdirc, Claudia Korneev, Tenzin Kolsch te Jerzy Nasierowski.

Scenografiju je izradila Zdravka Ivandija Kirigin, a kostimografiju Ana Fucijaš. Glazbu su skladali Karlo Mrkša i Filip Triplat, a videoprojekcije režirao Lovro Mrđen.

Jedan od najvažnijih klasika dramske literature, drama Henrika Ibsena “Neprijatelj naroda” spada u one naslove koji već na prvi pogled privlače pažnju jer govore o pojedincu koji se suprotstavlja duboko korumpiranom sustavu.

Bit će to treća predstava Ivana Penovića u ZKM-u i posljednja u nizu koprodukcijskih projekata koje je ZKM ostvario u suradnji sa Schauspielom Stuttgart i Novim kazalištem iz Varšave.

Ivan Penović, rođen 1992., predstavnik je najmlađe kazališne generacije. U kazalištu je započeo kao dramatičar, s dramom “Moj nulti rođendan” 2012. u okviru Studentskog ateljea Dubrava. Već 2013. surađuje s HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje postavlja svoj tekst “Zeko i potočić”, a na reviji DeSAdu iste godine režira predstavu “Sva lica Kim Jong Una” prema vlastitom tekstu. Kao autor i izvođač 2014.  je sudjelovao u “Malim noćnim čitanjima” u ZKM-u, a početkom 2017. prema tekstu Ivane Sajko režirao je autorski projekt “To nismo mi, to je samo staklo”, nastao u produkciji umjetničke organizacije RUPER i Teatra &TD, kao i predstavu “Katalonac” iz 2018.

U Kunst teatru, u produkciji Umjetničke organizacije Punctum, 2019. postavlja “Flex” i s Romanom Brajša preuzima vođenje Kazališne udruge frustriranih redatelja (KUFER). U zagrebačkom HNK 2020. režirao je predstavu “Znaš ti tko sam ja”, a napisao je i “Bit ću televizor”, dio omnibusa “Monovid 19” u režiji Anice Tomić, premijerno izveden 4. srpnja prošle godine.

U povodu premijere “Neprijatelja naroda” Penović je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Tko je odabrao Ibsena i možete li onima koji ne znaju taj Ibsenov tekst objasniti zašto je on sada u Hrvatskoj toliko aktualan? Pojedinac protiv korumpiranog sistema?

Ja sam ga odabrao. Tekst je zapravo odgovor na reakcije na njegovu prethodnu predstavu pod nazivom “Sablasti”. U “Neprijatelju naroda” Ibsen je kopao puno dublje kako bi razotkrio realniju situaciju birokracije i politike u tom momentu svoje države. Taj tekst je naišao na dosta oštre reakcije kritike i javnosti, s veže se uz još jednu dramu, koja je tek nekoliko puta izvođena izvan Skandinavije, a to je “Liga mladih”. I u tom tekstu on iskazuje taj mladenački bunt protiv političkih sistema koji su u to vrijeme nastajali. “Neprijatelj naroda” specifičan je i po tome što je Ibsen kakvog znamo po dubokim karakterizacijama likova, ovdje namjerno prilično plošan. Predstava zato ima puno više elemenata komedije i često se bavi izigravanjem nekih tada aktualnih kazališnih konvencija. To je zapravo Ibsenov pokušaj stvaranja drame koja ima veću dinamiku i iako je naišla na oštre reakcije kada je prvi put izvedena, izabrao sam je, između ostalog, i zato što pruža lakoću izvođenja i pitkost. Ima puno apsurdnih situacija koje smo dodatno naglasili. Mislim da će predstava biti zabavna.

NACIONAL: Ovo je četvrta predstava koju radite od početka pandemije. U svom uvodnom tekstu napisali ste da ste u prvim trima ignorirali situaciju u kojoj se svijet našao. Je li se to promijenilo s “Neprijateljem naroda”? Ima li pandemije u predstavi? 

Ima, zapravo sam odabir Ibsena odražava situaciju u kojoj se nalazimo i radnja “Neprijatelja naroda” trenutno je aktualna. Problem oko kojeg nastaje drama je otkriće da jedan omanji grad koji živi od toplica, ili kupališta, leži iznad zagađenog vodovoda. I tu dolazimo do startne dileme, koja je zapravo univerzalna – hoće li se ta istina objaviti u javnosti, da se ljude ne bi trovalo, i tako uništiti ekonomija grada ili će se sve prešutjeti, u interesu te iste ekonomije. U centru priče je altruizam glavnog lika, kojim se primarno bavim. I postavljam sljedeće pitanje: koliko ta moralna načela zapravo mogu funkcionirati u današnjem svijetu i kako su prepoznatljiva?

NACIONAL: Dakle, postoji neka paralela s Nacionalnim stožerom civilne zaštite – koliko znamo o pandemiji covida-19, a onda sačuvati ekonomiju ili ljudsko zdravlje? 

Da, u adaptaciji sam zapravo i slijedio tu liniju koja vodi do toga da ne znamo konkretan odgovor. Pokušao sam izbiti ono što protagonisti često u dramama imaju, a to je da se priklone publici i stave je iza svojih leđa, jer konstrukt drame pretpostavlja da su oni moralno ispravni likovi prema kojima ćemo se ravnati. Mislim da je jedna od zanimljivijih kvaliteta ove adaptacije u tome što sam nastojao izravnati taj odnos antagonista, katalizatora radnje kao lika i protagonista, tako da su svi oni na neki način u pravu. Nisam pokušavao nametnuti konačan odgovor na pitanje je li važnije sačuvati ekonomiju ili zdravlje. Sve je stavljeno na realnu liniju neodređenosti, gdje likovi, svatko iz svoje perspektive, ispravno postupaju. I u slučaju pandemije naše se znanje tek razvija, istraživanja još traju i mi još uvijek nemamo dovoljno informacija ili dokaza o tome što točno treba raditi. Slušamo floskule koje razmjenjuju znanstveni instituti, a onda radikalno mijenjaju stavove iz dana u dan. Primjer toga imamo i u ansamblu – naime, troje ljudi već je preboljelo covid-19 i sada traju zabavne rasprave o tome do kada imaju antitijela. Tri mjeseca ili devet mjeseci, tko zna…

NACIONAL: Koliko je pandemija utjecala na kazalište?

Kada se pandemija pojavila, osjećao sam veliki gubitak radnog elana. Iako se kaže da se upravo u krizama stvara najbolja umjetnost, ova je kriza bila startno potpuno neodređena i mislim da nismo znali kako reagirati. Kada je nastajalo online kazalište, nije bio samo problem tih formata i rasprava o tome koliko će oni promijeniti kazalište, zadržavamo li publiku ili gubimo ili dobivamo novu, je li to tek privremena ili stalna supstitucija, već to jednostavno nije bio trenutak za stvaranje. Mislim da se u međuvremenu naš stav prema pandemiji promijenio – sada razmišljamo o tome kako s njom živjeti, a ne kako je pobijediti. Tako ćemo valjda doći i do te pobjede, što god bila. I kolektivna svijest se u tom smislu izmijenila – čini mi se da se ljudi danas puno bolje nose s pandemijom nego u prvom valu.

NACIONAL: Ansambl ove predstave je internacionalan, s obzirom na to da je dio projekta Europskog ansambla na čelu s Oliverom Frljićem. Kako ste prevladali jezične barijere? 

Startno je zamišljeno da u predstavi sudjeluje dvoje kolega iz Poljske, dvoje iz Njemačke i dvoje iz ZKM-a. No s obzirom na pandemiju, takva predstava zbog logistike ne bi bila moguća. Putovanja su gotovo onemogućena i zato smo dogovorili da radimo predstavu s većim brojem glumaca iz ZKM-a, dok kolege iz Poljske i Njemačke sudjeluju u obliku video-inserata koje smo radili unaprijed. Jezične barijere smo rješavali na različite načine. Katarina Stockman – lik koji igra Anđela Ramljak – govori i na poljskom jer je u predstavi porijeklom iz Poljske, a kolege iz Njemačke zapravo su utrostručenje jednog lika koji funkcionira kao alegorija masovnog medija. Računali smo na to da svjetska javna osoba koja zastupa medije govori više jezika, pa oni govore hrvatski, njemački i tibetanski, naravno – s titlovima.

NACIONAL: Budući da ste vrlo mladi, kako vas slušaju stariji kolege glumci? 

Neke startne predrasude znale su se tu i tamo dogoditi, ali mislim da sam ih brzo uklonio. Budući da sam mlad, imam malo više energije i strpljenja i mislim da ljudi to vole. Nikada ne vičem i ne podižem glas, to nikako. Osim na jako bliske prijatelje, ali onda je to uzajamno.

NACIONAL: Vi ste dramaturg koji režira, to je rjeđa kombinacija od glumaca koji režiraju. Zamjeraju li vam to kazališni redatelji? 

Možda neki i zamjeraju, ali barem mi se to ne usude reći. Neka, ne smeta. Smatram da mi alati koje sam dobio na studiju dramaturgije olakšavaju režiju. Uvijek polazim od teksta, a tekst dorađujem tijekom proba. Prva dva – tri tjedna procesa izdvojim za modifikaciju i nadopisivanje teksta, što mi skraćuje vrijeme, jer u tome sam brz i ne moram angažirati dramaturga, a glumci prolaze kroz kreaciju likova i emocionalno i karakterno su im jasni nakon te etape. Veliki dio režije mogu riješiti već na papiru, tako da tekst potpuno podržava režijska rješenja. A još je veća prednost kada se režira vlastiti tekst. Od početka sam najviše radio autorske projekte pa u dogovorima za ono što bih trebao raditi imam puno veću slobodu odabira. Tu imam veću slobodu od kolega koji su “samo redatelji”.

NACIONAL: Skandinavske zemlje danas su poznate po najnižoj toleranciji na korupciju, a Ibsen je pisao prije sto godina. Možda za sto godina i Hrvatska riješi taj problem…

To je svakako stvar mentaliteta. Skandinavci su posloženi i sistematični, ali i “u rukavicama”. Takvo tlo puno je plodnije za politički komentar od države u kojoj je sve u potpunom rasapu. U Hrvatskoj postoje snimke gradonačelnika kako otvoreno preko veze zapošljava poznanice i dere se na ljude, snimke visokopozicioniranih političara koji trguju javnim funkcijama i nude svašta za podršku na izborima, sve je to doprlo do javnosti, a mi s time nismo ništa napravili. Dakle, politički komentar kod nas ništa ne znači. Što da mi radimo u kazalištu ako takve stvari koje su izašle na danje svjetlo ne izazivaju reakciju? Mislim da smo mi u Hrvatskoj otupjeli na takve pojave.

NACIONAL: No ni sam lik liječnika Thomasa Stockmana nije do kraja pozitivac? 

Puno sam o tom liku razgovarao s Jasminom Telalovićem koji ga igra i to nam je bio jedan od težih zadataka – kako u današnjem vremenu prikazati iskrenog altruista, nekoga tko radi isključivo za tuđe dobro. To je danas neuvjerljivo. Mi smo u predstavi taj poriv sveli na osobne probleme unutar ljudskih odnosa. Startali smo s time da je on mlađi brat gradonačelnika Petera Stockmana pa je u nekoj mjeri iz bratske konkurencije nastao konflikt unutar gradske uprave i gradskog vodovoda. Time smo pokušali dati ljudskost i jednostavnost tom liku, kako bi izbjegli naglasiti da mu je glavna karakterna crta altruizam.

NACIONAL: Predstava nameće i pitanje uloge medija u formiranju javnog mnijenja?

U predstavi postoje dva lika – urednik i suradnik urednika novina. Ta dva lika, Hovstada i Billinga, igra jedan glumac Adrijan Pezdirc, kojem smo namontirali i drugu glavu. Time smo željeli naglasiti taj dualitet – jedna glava koja je radikalna i nesputana i druga koja je oprezna i pragmatična i jako pazi što govori. Dali smo im na važnosti jer oni, kao predstavnici novina, zapravo kataliziraju cijelu situaciju prema javnosti. Tu se očituje paralela i s onime što se danas događa, s obzirom na to da je kreacija javnog mnijenja jako izmakla kontroli. U drami je vidljivo da bi sve bilo drugačije da nije prepušteno novinama i da novine u ovom slučaju nisu postupale po ključu kako prodati što više primjeraka svog tiskanog izdanja. Danas takve stvari vidimo po društvenim mrežama, kada se pojavi neka neprovjerena informacija na koju se lijepi stotine komentara. Mogućnost iznošenja vlastitog mišljenja danas je dana svima, bez ikakve odgovornosti. Svi se mogu lako javno izraziti i tako se iz nekih poluistina stvara javno mišljenje, koje je zapravo konstrukt bezbrojnih polovičnih informacija. To je vrlo opasno, osobito zato što nitko iza toga ne stoji. Tu se mogu vidjeti paralele s onime što se naziva “fake-news” i neću se iznenaditi ako publika pomisli da sam teoretičar zavjere. A nisam.