Nacional je prošloga petka razgovarao s jednim od prosvjednika ispred Vlade na Markovom trgu iz akademske zajednice, docentom na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivanom Obadićem, koji je za zagrebačko sveučilište objavio i veliku analizu – po njemu promašene – reforme obrazovanja i znanosti ministra Radovana Fuchsa kroz set novih zakona. U nakladi Sveučilišta potom je ta analiza tiskana u opsežnu knjigu na 744 stranica. Tu analizu reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja prihvatio je i Senat Sveučilišta u Zagrebu 2022. godine, a knjiga je posebna i po recenzijama. Ima čak osmero recenzenata, istaknute sveučilišne profesore Blaženku Divjak, Ivu Družića, Gvozdena Flegu, Ivu Josipovića, akademika Ivicu Kostovića, Ivana Milotića, Branka Smerdela i Kseniju Turković.

Ivan Obadić rođen je 1979. godine, a diplomirao je na Pravnom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga studirao je na London School of Economics and Political Science i Europskom sveučilišnom institutu u Firenci, gdje je 2017. godine obranio doktorat. Nakon doktorata aktivirao se u Varaždinu, kritizirao tadašnjeg gradonačelnika Ivana Čehoka te ga s nezavisnom listom srušio na lokalnim izborima i ušao u Gradsko vijeće Grada Varaždina. Na Katedri za opću povijest prava i države zagrebačkog Pravnog fakulteta danas predaje pravnu povijest i razvoj europskih integracija, a sudjelovao je i u europskim projektima.

NACIONAL: Uoči najavljenog velikog prosvjeda oporbenih stranaka 17. ožujka zbog izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, sudjelovali ste prošloga petka u prosvjedu učitelja i sveučilišnih nastavnika na Markovu trgu, pred Vladom, zbog novog Zakona o plaćama u državnim i javnim službama. S druge strane, premijer Andrej Plenković ponavlja da su vam plaće povećane više nego ikad.

Istina je, plaće rastu, ali to je bilo neizbježno i nužno zbog visoke stope inflacije i snažnog rasta plaća u privatnom sektoru. No novi sustav plaća dodatno će produbiti ozbiljne probleme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Jer tu se ne radi samo o materijalnom položaju nas iz akademske zajednice koji smo već zaposleni u sustavu. Ni o našem dignitetu i priznanju društvenog položaja, premda je i to nadasve bitno. Tu se radi o budućnosti cijeloga sustava javnog visokog obrazovanja i znanosti. Svjedočimo licemjernoj situaciji u kojoj političari neprestano ponavljaju da akademska zajednica ima odgovornost biti pokretačem društvenog rasta. Da su znanost i visoko obrazovanje temelj naše budućnosti, presudan element našeg razvoja i strateško opredjeljenje Republike Hrvatske. Istovremeno su sveučilišta prestala biti atraktivna našim najkvalitetnijim, najboljim studentima, zbog višegodišnje politike plaća i degradiranja materijalnog položaja sveučilišnih nastavnika. To je već sada stvarnost i činjenica, a trenutno predloženi koeficijenti dodatno će pogoršati situaciju. U tom je smislu Zakon o plaćama samo zadnji u nizu udaraca na akademsku zajednicu i javna sveučilišta i institute, pa i obrazovanje općenito. Rekao bih i posljednji čavao u lijes sveučilišne autonomije i akademskih sloboda. Zato sam i bio na prosvjedu.

NACIONAL: Ipak, vaš Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja inzistira na višim plaćama.

Naravno, to je prioritet svakog sindikata, posebno u uvjetima visoke inflacije. No vjerujem da će se sindikati baviti i drugim aspektima Zakona o plaćama, a ne samo koeficijentima. Obezvrjeđujuće je da sindikati moraju voditi brigu o održivosti i budućnosti cijelog sustava. To nije zadaća sindikata, već Ministarstva znanosti i obrazovanja odnosno Vlade. Jer ako u sustav visokog obrazovanja više ne može privući najkvalitetnije ljude i zaposliti najdarovitije pojedince, onda taj sustav, a ni društvo, nema budućnost.

NACIONAL: Na čemu temeljite tako dramatičnu ocjenu stanja u hrvatskom visokom obrazovanju?

Jedna bivša dekanica fakulteta koji je izrazito tržišno zanimljiv i koji školuje deficitaran kadar, prošle godine je rekla da više uopće nije pitanje mogu li zaposliti asistenta iz 10 posto najboljih studenata, nego je pitanje hoće li im se na natječaj javiti studenti koji su ostvarili prosječan uspjeh na studiju. Dakle, govorimo o dramatičnom problemu. Jer studenti koji završavaju fakultete koji su traženi na tržištu rada dobivaju veće, često i višestruko veće plaće nego što bi ih imali kao asistenti na fakultetu. Kako onda zainteresirati najbolje da ostanu na fakultetima kada im se nudi niska plaća koja je nepromjenjiva šest godina, a budućnost je neizvjesna jer će stalno radno mjesto eventualno dobiti tek nakon 10 godina? A do tada su zaposleni na ugovor na određeno. Takva negativna selekcija nužno će utjecati na kvalitetu cijelog sustava znanosti i visokog obrazovanja. To će se pogubno odraziti na društvo. Otegotna je okolnost i što se oko akademske zajednice, djelomice i opravdano, stvorila negativna percepcija u javnosti. Ali za to odgovornost dijelom snosi i sama akademska zajednica i tu moramo biti iskreni.

NACIONAL: Možete li navesti neku od tih situacija koje ne služe na čast akademskoj zajednici?

Upravo sada imamo skandal na Ekonomskom fakultetu u Rijeci gdje su uhićeni bivši dekan i njegovi suradnici radi optužbe za pronevjeru. Nedavno je bila uhićena i bivša rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican pod sumnjom da je financijski oštetila Sveučilište. Govorimo o bivšoj rektorici iz Zadra koja je zauzimala ključne pozicije u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Nju se u ozbiljnim političkim i akademskim kuloarima razmatralo kao izglednog kandidata za ministricu znanosti ako bi postojeća politička garnitura ostala. Još uvijek je aktualna afera na Geodetskom fakultetu u Zagrebu u kojoj se bivšeg dekana i sveučilišnog profesora sumnjiči da su navodno koristili europski novac za privatne potrebe. Kao što vidimo, europski istražitelji nisu izuzeli od istrage ni Ministarstvo kulture uključujući i ministricu Ninu Obuljen Koržinek. Naravno da se takve situacije ne bi smjele uopće događati, a posebno ne u akademskoj zajednici.

NACIONAL: Je li afera na Geodetskom fakultetu realan pokazatelj stanja u akademskoj zajednici?

Smatram da nije, ali su te i druge afere kojima svjedočimo gotovo nepopravljivo štetne jer su narušile povjerenje javnosti u akademsku zajednicu. A upravo bi akademska zajednica trebala poticati pozitivne promjene u društvu. No zbog brojnih afera stječe se dojam da je postala samo odraz poraznoga stanja društva u cjelini. Doduše, treba biti realan, premda to nama nije ni opravdanje ni utjeha, pa reći da se slične situacije događaju i na najelitnijim sveučilištima u svijetu. Prije nekoliko godina izbio je veliki skandal u SAD-u s varanjem pri upisu na elitne fakultete kao što su Yale, Stanford i drugi. Drugim riječima, i sveučilišni profesori samo su ljudi i takve afere događaju se i na najboljim sveučilištima u svijetu. Ali bitno pitanje je što će hrvatska akademska zajednica učiniti da bi spriječila takvo nadasve akademski neetično i nezakonito ponašanje. Jer to je jedini način da povrati povjerenje.

NACIONAL: Zašto mislite da je Zakon o plaćama, kako ste nedavno i napisali, „zabio posljednji čavao u lijes visokog obrazovanja u Hrvatskoj“?

Zakon ukida sigurnost zaposlenja sveučilišnim profesorima, pa čak i onima s najvišim zvanjima na radnim mjestima redovitog profesora u trajnom zvanju, odnosno u trajnom izboru. Reformom znanosti i visokog obrazovanja ministra Radovana Fuchsa, koju je prihvatila i Vlada, ukinuta su znanstveno-nastavna zvanja, a uvedena radna mjesta iako će dualitet starog i novog sustava još neko vrijeme egzistirati. A Zakon o plaćama uvodi mogućnost da svi, pa čak i redoviti profesori u trajnom zvanju, odnosno izboru, dobiju otkaz u trenu, rekao bih „preko noći“. Točnije, ovisno od slučaja do slučaja, otkazni rok trajat će im najmanje dva tjedna, a najdulje mjesec i pol dana.

‘Bitno je pitanje što će hrvatska akademska zajednica učiniti da bi spriječila akademski neetično i nezakonito ponašanje’, kaže Obadić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zašto bi profesori sada, po novom zakonu, mogli dobiti otkaz?

Da ne biste pogrešno shvatili, i do sada su sveučilišni profesori i znanstvenici mogli dobiti otkaz. Dvije su pravne osnove na temelju kojih mogu dobiti otkaz. Prva je Zakon o radu. Na primjer, otkaz se kao i svugdje može dobiti zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa. Druga je Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Kada govorim o Zakonu o visokom obrazovanju, otkaz je posljedica neispunjavanja uvjeta za reizbor na radno mjesto. Naime, u sustavu znanosti i visokog obrazovanja nastavnici odnosno znanstvenici svakih pet godina prolaze kroz izbor, evaluaciju na više ili isto radno mjesto. Ako ne ispunjavaju uvjete za izbor na više radno mjesto, moraju biti reizabrani na isto radno mjesto. Na primjer, docent koji ne ispuni uvjete za radno mjesto izvanrednog profesora mora ispuniti minimalne znanstveno-nastavne uvjete da bi ostao docent. U slučaju da ne ispune ni uvjete za reizbor, prestaje radni odnos. To nije ni sporno ni nelogično i to se u praksi i događa.

NACIONAL: Što je onda sporno u Zakonu o plaćama?

Zakon o plaćama kroz novi sustav ocjenjivanja uvodi još jednu potpuno novu pravnu osnovu na temelju koje sveučilišni profesori mogu dobiti otkaz. Ona ne samo da je nepotrebna i suvišna, jer već prolazimo vrlo razrađen sustav ocjenjivanja, prethodno spomenuti sustav napredovanja, nego i otvara prostor za zloupotrebe, pa i politizaciju cijelog sustava. Jer sada će jednom godišnje dekani na fakultetima sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu, odnosno rektori na ostalim sveučilištima, ocjenjivati sveučilišne profesore, i to na temelju kriterija koji još uvijek nisu poznati. Dovoljna je samo jedna negativna ocjena i svatko, pa i redoviti profesor u trajnom zvanju (izboru), automatski, u tome trenutku i samo zbog toga, dobiva redoviti otkaz ugovora o radu!

NACIONAL: Što sveučilišni profesori mogu napraviti ako dobiju otkaz?

Oni neće moći podnijeti prigovor na neutemeljenu i neopravdanu odluku o otkazu. Jedino sredstvo pravne zaštite je pokretanje postupka pred sudom. Ali dok sudovi ne donesu pravomoćnu presudu, mogu proći mnoge godine.

NACIONAL: Koje konkretne opasnosti prepoznajete kada govorite o zloupotrebi tog novog sustava ocjenjivanja ?

Nije realno očekivati da će redoviti profesori početi masovno dobivati otkaze. To se neće dogoditi. Ali uvijek postoji i ono ali. Uostalom, prijeteća je sama činjenica da ta mogućnost postoji i treba sagledavati njezinu psihološku dimenziju. Tri su opasnosti koje prijete. Prva, otvara se prostor za osobne osvete i prizemna razračunavanja unutar sveučilišne zajednice, jer se dekanima i rektorima daje snažna poluga kontrole nad odlukama i radom fakultetskog vijeća i senata. Druga opasnost proizlazi iz nedavne reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja, kojom su se golema moć i kontrola nad cijelim sustavom koncentrirale u rukama ministra znanosti odnosno izvršne vlasti. Drugim riječima, otvara se mogućnost da i političari svojim utjecajem eliminiraju profesore koji „previše“ kritiziraju vlast. Konačno, nije uopće nužno da se dogodi ijedna zloupotreba i da bilo koji profesor stvarno i dobije otkaz. Već sama činjenica da ta mogućnost postoji, a članovi sveučilišne zajednice nisu neuki i nesvjesni društvenih i političkih okolnosti i sve snažnijeg utjecaja političke vlasti na sveučilište. Dovoljno je da i najhrabriji zašute ili barem ne govore sve što misle. A to će imati duboko negativne posljedice za hrvatsko društvo i značit će demokratsko nazadovanje Hrvatske.

‘Zbog brojnih afera stječe se dojam da je akademska zajednica postala odraz stanja društva u cjelini. Doduše, treba biti realan pa reći da se slične situacije događaju i na najelitnijim sveučilištima u svijetu’

NACIONAL: Kako to mislite?

Tako se sužava, pa i zatvara, prostor slobode za intelektualce da javno kritički promišljaju i govore. Jer ako se zamjere pogrešnoj osobi na poziciji moći, bilo to unutar akademije ili u državnoj vlasti, postoji stvarna opasnost da trenutno ostanu bez posla. A tako se guši pluralizam mišljenja u društvu, zdrava skepsa koja nužno prati svako znanstveno promišljanje i ugrožava demokratsko i otvoreno društvo. Upravo su oni najpozvaniji artikulirati kritičko mišljenje i javno otvaraju društvene rasprave, pa i o pitanjima koja politički moćnici i druge osobe na poziciji moći ne žele otvarati. Podsjetit ću na nedavno otvoreno pismo jedanaestero profesora ustavnoga prava koji su izrazili zabrinutost tijekom postupka izrade novog zakona o izbornim jedinicama te predložili smjernice za njegovu izradu.

NACIONAL: Pokretačica te inicijative bila je profesorica Biljana Kostadinov, predstojnica Katedre za ustavno pravo, ali i predsjednica Hrvatske udruge za ustavno pravo, koja okuplja cijelu ustavnu struku. Je li ičemu poslužilo to njihovo otvoreno pismo?

Upozorilo je na nužnost poštivanja temeljnih načela i procedura ustavne demokracije, bilo je hrvatskoj javnosti poslano i otvoreno pismo šesnaestero sveučilišnih profesora i znanstvenika u povodu pokušaja znanstveno-nastavnog napredovanja bivšeg ministra Marija Banožića, odnosno, izbora ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Pod snažnim utjecajem političke vlasti na sveučilišta takvi javni kritički istupi članova akademske zajednice bit će manje vjerojatni, a u hrvatskom društvenom i političkom kontekstu skoro pa nemogući. Time se u cijelosti ukida onaj prostor slobode sveučilišnih profesora označen u cijelom svijetu, a u Hrvatskoj sada samo deklarativno, kao „akademske slobode“.

NACIONAL: Prenaglašavate li ulogu akademske zajednice?

Ne prenaglašavam ulogu znanosti i visokog obrazovanja, nismo mi jedini. Već neko vrijeme razvidna je, barem na zakonodavnoj razini, tendencija centralizacije i jačanja političkog utjecaja u brojnim, ali ključnim segmentima javnog života i institucija koje su do sada bile relativno autonomne od političkog utjecaja – kazališta, arhiva, muzeja, knjižnica itd. Time je stvorena situacija da se u rukama jednog čovjeka, odnosno vrlo uskog kruga ljudi, koncentrira ogromna moć, čime je otvoren široki prostor za zloupotrebe i jačanje političkog utjecaja u kulturi, umjetnosti, obrazovanju te znanosti i visokom obrazovanju. Da idemo u krivom smjeru, pokazuje i izbor Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. On jednostavno nije prikladna osoba za tu poziciju jer nije politički nepristran, a uz to je kompromitiran svime onime što smo saznali u posljednja dva tjedna, ali i ranije. Sve više se stječe dojam da se udaljavamo od liberalnog, a približavamo mađarskom modelu krnje demokracije.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da su četvorica profesora na vašem Pravnom fakultetu nedavno prisilno – doduše, silom zakona – poslana u mirovinu jer su napunila 65 godina? S druge strane, administrativno osoblje na tom istom fakultetu ima mogućnost ostanka u radnom odnosu do 67. godine.

Pravno gledajući, takvo rješenje, koje je posljedica novog Zakona o visokom obrazovanju, sporno je i otvara pitanje radi li se tu o diskriminaciji sveučilišnih profesora. No, neovisno o pravnom aspektu, takvo rješenje ne smatram logičnim ni racionalnim.

NACIONAL: Pokušava li ministar Fuchs tim zakonskim odredbama ukloniti iz sustava ljude koji su svoja znanja stjecali u socijalističkom sustavu? Sjećam se da je tako svojedobno u mirovinu bio otpravljen i profesor Josip Paladino, vrhunski neurokirurg svjetskoga glasa, koji je nastavio raditi svoj posao po privatnim bolnicama, a nedostupan je javnom zdravstvu.

Ne znam zašto je takvo rješenje prihvaćeno i što stoji iza toga. Ne znam točno ni okolnosti odlaska profesora Paladina u mirovinu. Ali uzmimo primjer profesora medicine, koji prema novom Zakonu o visokom obrazovanju sa 65 godina mora ići u mirovinu iako je i dalje u punoj snazi. Znate li koliko košta ulaganje hrvatske države u jednog profesora medicine? Ili bilo kojeg doktora znanosti? A koliko košta obrazovanje jednog državnog službenika? I onda vrhunski stručnjaci, koji su i dalje sposobni za rad i koji žele raditi te svojim iskustvom i znanjem sigurno mogu znatno doprinijeti sredinama u kojima rade, moraju otići iz sustava jer fakulteti nemaju dovoljno vlastitih sredstava da ih i dalje plaćaju. Istovremeno državni službenici mogu raditi do 67. godine. Meni je to potpuno neshvatljivo.

‘Pitanje politike plaća samo je jedan aspekt znanstvene i visokoobrazovne politike, ali važan jer ćemo imati problema s kvalitetom ako ne uspijemo zadržati najbolje ljude na sveučilištima’

NACIONAL: Jeste li svojom knjigom „Akademske slobode u prijedlozima novih zakona“, na 744 stranice, ušli u obračun s novim zakonima ministra Radovana Fuchsa?

Nisam. Knjigu sam napisao s ciljem da pridonesem utemeljenoj, objektivnoj i poštenoj raspravi o reformi sustava znanosti i visokog obrazovanja. Prije svega da akademskoj zajednici, ali i široj javnosti ponudim argumentiranu i objektivnu analizu predloženih zakona s prijedlozima kako ih poboljšati. Vjerujem da se to moglo napraviti da je postojala politička volja za stvarnom promjenom, jer nije sporno da je bila nužna sveobuhvatna reforma. Smatrao sam, a vjerujem da se to sada i pokazalo, da reforma nije riješila ključne probleme hrvatske znanosti i visokog obrazovanja, nego se svela na preraspodjelu moći unutar sustava, s ciljem da se snažno ojača položaj političke vlasti i ministra u odnosu na sveučilišta. A to je izuzetno štetno i opasno za sama sveučilišta kao i društvo u cjelini. Osim toga, zbog brzine, loših i nedovoljno promišljenih te razrađenih rješenja, reforma je izazvala niz problema u sustavu. A sve to se moglo izbjeći. Duboko vjerujem da će se prije ili kasnije mnoge nelogičnosti i loša rješenja morati mijenjati ako želimo kvalitetan i uistinu europski sustav znanosti i visokog obrazovanja.

NACIONAL: Kakva je onda budućnost Hrvatske?

Pa ako su visoko obrazovanje i znanost temelj na kojem se gradi bolja budućnost, onda nam ta budućnost nije svijetla. Pitanje politike plaća, o čemu se sada vodi rasprava, samo je jedan aspekt znanstvene i visokoobrazovne politike, ali iznimno važan jer ćemo imati ozbiljnih problema s kvalitetom ako ne uspijemo zadržati najbolje ljude na sveučilištima. A s novim sustavom plaća još ćemo samo dodatno pogoršati situaciju. Jer, konačno, i visina plaća šalje poruku o društvenoj vrijednosti nečijeg rada. Ako uzmemo u obzir i opasnost zlouporaba novog sustava ocjenjivanja i gubitak sigurnosti i stalnosti zaposlenja, onda je uistinu položaj članova akademske zajednice ovim zakonom društveno i materijalno degradiran i sveden na položaj državnih službenika.

NACIONAL: Ipak, to zvuči i pomalo elitistički?

Možete i tako to tumačiti, ali budimo objektivni i ozbiljni. Nije to nikakav elitistički pristup. Sveučilišni profesori s razlogom imaju poseban status u društvu i uživaju sigurnost i stalnost zaposlenja (tenure). I nije to nikakva hrvatska izmišljotina. Suvremeni koncept sveučilišta uvela je Pruska prije više od 200 godina zahvaljujući Wilhelmu von Humboldtu. Temelj uspjeha tog modela sloboda je znanstvenoistraživačkoga rada koja proizlazi iz akademske slobode. Akademska sloboda počiva na dvama stupovima. Prvi je sveučilišna autonomija, a drugi sigurnost zaposlenja. Uloga sveučilišnih profesora nije drhtati pred dekanima, rektorima, a posredno onda i vlašću u liku bilo kojeg ministra ili predsjednika vlade. Drugim riječima, sigurnost i stalnost posla pretpostavka je da mogu slobodno i kritički govoriti o stanju unutar i izvan akademske zajednice bez straha da će zbog toga izgubiti posao. Povijesno iskustvo pokazalo je da se jedino na takvoj slobodi sustav znanosti i visokog obrazovanja može kvalitetno razvijati.

NACIONAL: Kako hrvatska sveučilišta stoje u pogledu kvalitete u svjetskim razmjerima?

Bolje nego što javnost misli. Okosnica cijelog sustava je Sveučilište u Zagrebu koje i dalje predstavlja polovicu sustava. Od preko 25.000 visokoobrazovnih institucija na svijetu, ono ulazi u između dva do pet posto najboljih sveučilišta, ovisno o pojedinom međunarodnom rangiranju. I to unatoč dugotrajnoj podfinanciranosti sustava koja je znatno ispod europskog prosjeka što sigurno utječe na kvalitetu i položaj hrvatskih sveučilišta u odnosu na međunarodno okruženje. No to, naravno, ne znači da ne postoji puno prostora za napredak. Profesor Damir Stanzer prošle godine objavio je knjigu „Mjerenje hrvatske znanosti“ u kojoj je razjasnio mnoga pitanja oko rangiranja naše znanosti. Tu knjigu vrijedi pročitati.