Ovih dana u Ljubljani je izveden mjuzikl grupe Laibach „Wir sind das Volk“, nastao na temelju djela slavnog njemačkog dramatičara Heinera Müllera i u režiji i dramaturgiji Njemice Anje Quickert, ujedno i predsjednice društva International Heiner Müller Gesellschaft te stručnjakinje za Müllerova djela i filozofiju.

O Heineru Mülleru (1929. – 1995.) mnogi će reći da je bio jedan o najznačajnijih dramatičara njemačkog govornog područja od vremena Bertolta Brechta, a zbog eksperimentiranja s formom dramskih tekstova i scenskim rješenjima smatraju ga jednim od najutjecajnijih dramatičara u posljednjih pedeset godina. Müller se često u svojim djelima bavio njemačkim nacionalnim traumama, samim time i domoljubljem, koje je bilo osnovni motiv mjuzikla koji je Laibach prihvatio te na svoj specifičan način i uz pomoć Anje Quickert predstavio slovenskoj, a potom i austrijskoj publici, kada je njime otvoren festival u Klagenfurtu koji se održao od 31. kolovoza do 12. rujna.

Slovenska avangardna skupina Laibach, koja ove godine slavi 40 godina karijere, pristupila je djelu Heinera Müllera fokusirajući se na domoljublje i pojam naroda, zbog čega se mjuzikl i zove „Mi smo narod“ odnosno „Wir sind das Volk“, o čemu je u razgovoru za Nacional govorio Laibachov Ivan Novak.

Mjuzikl ‘Wir sind das Volk’ izveden je u Njemačkoj, Sloveniji i Austriji

NACIONAL: Heinera Müllera mnogi nazivaju jednim od najutjecajnijih i najvažnijih europskih dramatičara posljednjih 50 godina, koji je naslijedio svu snagu i poetiku jednog Bertolda Brechta. Iako ste ga svojevremeno upoznali, još sredinom osamdesetih, do suradnje nije došlo sve do 2019. godine, kada vas je nakon njegove smrti voditeljica Heiner Müller Gesellschafta Anja Quickert pozvala na suradnju u predstavi „Wir sind das Volk“, prema njegovim tekstovima. Koliko ste u tom momentu bili upoznati s njegovom ostavštinom i uopće s njegovim dramskim tekstovima?

Müllera kao dramskog autora prvi put smo upoznali 1984. godine, kada smo pripremili glazbu za njegovu iznimnu predstavu „Kvartet“, svojevrsnu autorsku preradu „Opasnih veza“ Choderlosa de Laclosa, koju je za ljubljansku Dramu režirao Eduard Miler. Laibach je tada zapravo bio službeno zabranjen u Sloveniji i za tu simboličnu gestu, poziv za suradnju na Müllerovoj predstavi, i danas smo zahvalni režiseru Mileru i Drami. U to vrijeme nismo znali mnogo o radu Heinera Müllera, ali smo puno vremena provodili s Draganom Živadinovom, koji je, naravno, na polju teatra bio doma više nego mi. Bio je s nama i u veljači 1985. godine, kad smo slučajno sreli Müllera na ulici u Berlinu i Živadinov se zapravo puno bolje sjeća tog susreta od nas.

NACIONAL: Što ste sredinom osamdesetih znali o Heineru Mülleru?

Znali smo da je Müller u to vrijeme vjerojatno bio najveći njemački dramatičar, da je bio i iznimno utjecajan i u kontrakulturi, da je bio neka vrsta intelektualnog superstara na istoku i na zapadu i da je, za razliku od drugih, znao reći puno dobrih stvari i o DDR-u. Očito je i Laibach poznavao bolje nego mi njega pa nas je tom prilikom pozvao na suradnju, što se, nažalost, nije ostvarilo. S njegovim radom i njegovim utjecajem kasnije smo se sve češće susretali, ali to, naravno nije, laka literatura koju bismo mogli ponijeti sa sobom na plažu. Sam sastanak nije nam nimalo olakšao razumijevanje njegova djela.

NACIONAL: A danas?

Sada nam je to razumijevanje omogućila Anja Quickert, predsjednica International Heiner Müller Gesellschaft, i sama dramaturginja te stručnjakinja za Müllerova djela i filozofiju, koja nas je pozvala na projekt „Wir sind das Volk“. Kroz mnoštvo razgovora koje smo vodili s Anjom u procesu rada na ovom projektu, magla koja inače leži na grandioznom opusu ovog važnog dramatičara barem je djelomično uklonjena.

NACIONAL: Je li premijera ovog projekta, održana 8. veljače 2020. u kazalištu Hebbel am Ufer u Berlinu, ista predstava koju ste nedavno izveli pred slovenskom i austrijskom publikom ili je u međuvremenu došlo do nekih važnijih izmjena?

Nije bila bitno drugačija; narod je narod, ljudi su svugdje isti, samo su uvjeti – politički, ekonomski, kulturni, povijesni, zemljopisni itd. – različiti. U mnogočemu su Slovenci veći Nijemci od Nijemaca, da Austrijance ni ne spomenem, pa stoga nije bila potrebna nikakva posebna adaptacija projekta. Samo su glavni tekstovi Heinera Müllera pred slovenskom i austrijskom publikom bili izvedeni na slovenskom jeziku, a u tu smo svrhu pozvali glumicu Katarinu Stegnar koja je te zahtjevne tekstove izvrsno interpretirala.

NACIONAL: A berlinska izvedba?

Originalna berlinska inscenacija uključivala je njemačke glumice Agnes Mann i Susanne Sachsse i izvedena je u potpunosti na njemačkom jeziku. Završno obraćanje Njegove Svetosti Petra Mlakara narodu je u Ljubljani i u Klagenfurtu također bilo donekle prilagođeno specifičnom slovenskom, odnosno austrijskom prostoru. Svi su tekstovi bili i titlovani na slovenskom i na njemačkom jeziku. Za ova tri nastupa ponovno nam se pridružila i Mina Špiler, a ostali sudionici su bili pjevač i flautist Cveto Kobal, pijanist Sašo Vollmaier, gudački kvartet Vier Personen, udaraljkaši The Stroj i standardna postava Laibacha.

Mjuzikl grupe Laibach ‘Wir sind das Volk’ režirala je Anja Quickert, a u pripremi je i Dvostruki album kao soundtrack glazbe iz predstave. FOTO: Valter Leban (fotografije iz predstave)

NACIONAL: U nešto više od sat i pol publici ste predstavili lik i djelo Heinera Müllera, poigravajući se s domoljubljem i naglašavajući u najavi predstave da se bavite onima koji kada čuju riječ nacija, hvataju se za oružje. Naime, sam Müller izjavio je da postaje sumnjičav čim čuje riječi nacija ili narod. Što vas je posebno privuklo toj zapravo vrlo osjetljivoj temi u današnje vrijeme?

Izraz „Volk“ odnosno folk, narod, zaista je „ljudski“ ili „narodski“, i to ne samo na njemačkom jeziku. Predstavlja nešto općenito domaće, nešto toplo, masovno, ugodno, sigurno, ima veliki emocionalni i politički potencijal, ali uvijek nudi različita moguća tumačenja i može biti ispunjen potpuno kontradiktornim sadržajem. Kako se Berlinski zid rušio, prosvjednici diljem Istočne Njemačke uzvikivali su slogan „Wir sind das Volk“ odnosno „Mi smo narod“, kao izraz svog neslaganja s državom DDR koja je tvrdila da vlada u ime naroda. Kako se politička situacija pogoršavala i pad željezne zavjese između dvije Njemačke bio je samo pitanje vremena, slogan se promijenio u „Wir sind ein Volk“ – Mi smo jedna nacija. Taj prijelaz s “das” na “ein” Volk, odnosno s ljudi/naroda na jedan narod ili naciju, bio je trenutak u kojem su se demonstracije na ulicama od reforme u Istočnoj Njemačkoj okrenule ponovnom ujedinjenju sa Zapadnom Njemačkom.

NACIONAL: Kako se danas u Njemačkoj tumači „Wir sind das Volk“?

U Njemačkoj danas Angela Merkel povezuje ideju Volka s građanskim nacionalnim identitetom temeljenim na zajedničkom prebivalištu u Njemačkoj te izričito odbacuje definiciju pojma koji se temelji na rasnom ili etničkom identitetu. Državljanstvo su dobile i druga i treća generacija gastarbajtera iz Turske, Grčke i Jugoslavije, koji se početkom 1990-ih još nisu smatrali Nijemcima. Njezin „Wir sind das Volk“ ili „Svi smo mi (jedna) nacija“ stoga je izrazito sveobuhvatan. Kao negativna posljedica takve politike, slogan „Wir sind das Volk“ vratio se 2014. godine kao slogan PEGIDA-e (Domoljubni Europljani protiv islamizacije Zapada), čiji su se simpatizeri uskoro pridružili brzorastućoj, krajnje desničarskoj i euroskeptičnoj stranci AfD (Alternativa za Njemačku), koja, naravno, glavninu svog političkog programa temelji na ultranacionalističkoj retorici protiv imigranata i konkretno podržava paljevine i napade na njih. A i njihov slogan je opet „Wir sind das Volk“.

NACIONAL: Da, zanimljivo je da se upravo taj poklič „Wir sind das Volk“ sve češće koristi među desničarskim skupinama širom Europe koje veličaju bijelu rasu i žele etnički čistu državu, naglašavajući svoju mržnju prema drugim vjerama i narodima. Kako to komentirate?

Nijemcima je u povijesti trebalo relativno dugo da se formiraju kao homogena nacija, no potom su izrazom „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“ (Jedan narod, jedna država, jedan vođa) stvar ubrzo doveli do apsurda. Ta negativna povijesna prtljaga kasnije je njemačkoj naciji otežala iskazivanje domoljublja, a oni se i danas brinu da bi se njihovo domoljublje moglo opet pretvoriti u mračnu opsesiju. Ipak, tijekom razdoblja njemačke gospodarske nadmoći, taj je strah postupno ustupio mjesto novim oblicima ponosa i odredio novi nacionalni identitet Njemačke, uglavnom formiran na sigurnoj udaljenosti od kompleksa etničke superiornosti iz prošlosti. Taj stil domoljublja danas slavi identitet koji se pokajao za svoje grijehe i u načelu je otvoren za europske integracije i poštovanje ljudskih prava. Postupno su Nijemci ponovno postali ponosni, ali su ispod površine, naravno, stalno imali taj neki polusvjestan osjećaj da im se kao dvostrukim gubitnicima u svjetskim ratovima, inače gospodarskoj velesili, dogodila nekakva povijesna nepravda. Te frustracije sada se vraćaju s PEGIDA-om i AfD-om, a na njih se, naravno, pozivaju i ostale slične organizacije po Europi koje se bave kulturno-političkim čistačkim poslovima.

NACIONAL: Kako biste usporedili značenje domoljublja u Sloveniji i Njemačkoj danas?

Slovenci, kao što je rečeno, po mnogočemu su veći Nijemci od Nijemaca. Teško se uspoređuju s njima u smislu domoljublja. Naš patriotizam još uvijek je u embrionalnoj, etničkoj, predkulturnoj fazi i još uvijek traži kamo bi i kako mogao ukorijeniti svoje „Blut und Boden“ (Krv i zemlja) korijene. Smatramo se nacijom pobjednika, što je prilično natečena i pretjerana predodžba o nama samima. Istina je, međutim, da smo opstali i formirali se kao nacija, uglavnom zbog jezika i kulture, koja je u aktualnom vremenu uvelike ugrožena i zanemarena, te neke prkosne suzdržanosti likova koji čine ovaj slavenski živalj ispod Triglava. Većina patriotizma doslovno nam je nametnuta životom u bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji, koja je, u paradoksalnom smislu, prakticiranjem politike „bratstva i jedinstva“ zapravo potaknula preispitivanje kulturnih, etničkih i nacionalnih razlika između pojedinih naroda i republika.

NACIONAL: A kakvo je danas njemačko domoljublje?

Njemačko domoljublje je, naravno, ozbiljnije i kobnije od slovenskog, ali je i mnogo šarenije od slovenskog jer se gotovo 20 milijuna useljenika u zemlji izjašnjava kao Nijemci, uključujući i posljednji priljev migranata. Kao rezultat toga, naravno, ideja dominantne njemačke kulturne paradigme ponovno se pojavljuje kao vruća tema u javnosti. Dok su neke klasične useljeničke zemlje, poput npr. Kanade, već odavno prihvatile multikulturalizam, uglavnom konzervativni Nijemci žele da migranti usvoje tradicionalne njemačke kulturne norme. Međutim, te „tradicionalne“ kulturne norme ne čine uistinu moderan nacionalni njemački identitet pa je Nijemcima danas teško odlučiti se za jednu definiciju što znači biti Nijemac. Na njih se i dalje u velikoj mjeri gleda kao na Europljane, ali ako Europa na odgovarajući način ne riješi izbjegličko pitanje, pa i trenutnu epidemiju covida-19, njemački skepticizam prema Europi mogao bi se produbiti i njemačko domoljublje u svom najopasnijem obliku moglo bi doći do izražaja, a ova promjena mogla bi opet imati katastrofalne posljedice za ujedinjenu Europu.

U predstavi ‘Wir sind das Volk’ igra glumica Katarina Stegnar. FOTO: Valter Leban (fotografije iz predstave)

NACIONAL: Koliko ste mjesta u predstavi odlučili posvetiti samom Mülleru i njegovom značaju, karijeri i životu, a koliko ste se pozabavili temom domoljublja i kako?

Tekstove i songove odabrala je Anja Quickert, dramaturginja i redateljica predstave, i kao voditeljica međunarodne udruge Heiner Müller specijalistica za njegov opus. Müller se puno bavio njemačkim nacionalnim traumama, samim time i domoljubljem, i to je bilo osnovno polazište u odabiru njegovih poetskih tekstova za ovaj projekt.

NACIONAL: Na premijernoj izvedbi njemački mediji napisali su da iza predstave stoji avangardna skupina koja “ne govori njemački, ali upravo je to dobro”. Biste li se složili s tom izjavom?

Da, sami Nijemci su nam već mnogo puta spomenuli da naš „nenjemački“ ili „übernjemački“ jezik zapravo bolje pogađa to specifično, metafizičko, neuralgično, fantazmagorično „germanstvo“ ili „njemštvo“ njihova nacionalnog karaktera nego što to znaju pronaći u njemačkom jeziku obrazovani i odgajani Nijemci sami. Navodno ih svojim nasilno sklepanim „njemačkim“ tekstovima udaramo u središnji živac slično kako je to radio Hitler u svoje vrijeme, koji isto tako nije bio Nijemac po rodu, a i njemački je govorio vrlo loše.

NACIONAL: Domoljublje je postalo svojevrsni motor za pokretanje najnižih strasti jedne nacije, koje su mnogi državnici iskoristili za vlastite interese i osnaživanje svojih pozicija. Koliko je, po vašem mišljenju, ta vrsta domoljublja zapravo bliska totalitarnim režimima?

Pravom, efektnom, modernom totalitarnom režimu danas domoljublje zapravo uopće nije potrebno da bi se održalo. Dovoljne su fanatična pripadnost i ovisnost, što je u tim sistemima supstitut za domoljublje. Riječ je, naravno, o globalnim, multinacionalnim i transnacionalnim sistemima pripadnosti, kao što su internet, društveni mediji, mobilni totalitarni alati, iPhone itd, a rezultat svih tih sistema „totalitarne slobode“ jest – više pravila, više zabrana i manja transparentnost.

Filozof i književnik Peter Mlakar bio je poseban gost na izvedbama predstave ‘Wir sind das Volk’. FOTO: Valter Leban (fotografije iz predstave)

NACIONAL: Što to konkretno znači?

U nekom smislu žurimo prema mračnom srednjem vijeku koristeći društvene medije i alate 21. stoljeća. U kontekstu tih globalnih sistema klasično je državno domoljublje zapravo antiglobalistički arhaizam, koji pokušava zadržati moć eksploatacije vladajućih elita u okviru svojih državnih, ekonomskih ili kulturnih interesnih granica. Tako najviše radikalnog tradicionalnog domoljublja danas ima u SAD-u, a najmanje vjerojatno u Afganistanu. Domoljublja nema ni u Monaku, ni u Luxemburgu, ni u Vatikanu, pa ni u Bosni i Hercegovini, ali to je već druga priča.

NACIONAL: Imidž izrugivanja totalitarizmu zaštitni je znak grupe Laibach od njenih početaka. Koliko je zapravo taj totalitarizam danas prisutan i prikriven pod maskom takozvane demokracije i slobodnog društva?

Mi se zapravo nikada nismo izrugivali totalitarizmu. To bi bilo prejednostavno; mi smo totalitarne sisteme samo analizirali, kroz odnos između umjetnosti i politike, kulture i ideologije. Totalitarizam pod maskom demokracije i slobodnog društva danas je prisutniji nego ikada, a u Orwellovoj poznatoj distopičnoj sintagmi “Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.” distopije više nema.

NACIONAL: Pandemija izazvana covidom-19 kroz svoj je nemilosrdan pohod izvukla na površinu svu razjedinjenost Europske unije, koja se, potpuno nespremna i nesigurna, počela raspadati po šavovima. Laibach je na albumu „Spectre“ 2014. godine u pjesmi „Eurovision“ gotovo opjevao današnju situaciju u Europi, uz refren „Europa se raspada“. Kako ste vi doživjeli pandemiju i reakciju EU-a na koronavirus?

Sve što se događa s pandemijom u Europskoj uniji samo je simptom stanja u tom kompleksnom i krhkom političkom savezu, ali naša pjesma svakako nije tu da slavi taj raspad, nego je 2014. godine bila objavljena kao upozorenje. O ideji ujedinjene Europe već smo dosta govorili i prije i svakako je u našem interesu da se ta ideja što bolje sprovede. Unatoč Brexitu, epidemiji, političkom egoizmu pojedinih država i birokratskim zaprekama, vjerujemo da Europa još uvijek ima smisao i budućnost, i sami se trudimo da je svojim radom podržimo.

NACIONAL: Vratimo se na predstavu. Riječ je o izuzetno bogatoj i skupoj produkciji, za koju unatoč svojoj globalnoj reputaciji i ulozi svojevrsnih ambasadora Slovenije u svijetu, od ministarstva kulture niste dobili ni eura za realizaciju predstave. Kako to komentirate?

Nije „izuzetno skupa“, ali je svakako skupa u kontekstu nezavisne produkcije. Glavni producent predstave je berlinski „Hauptstadtkulturfonds“, a koproducenti su teatar HAU Hebbel am Ufer, Internationale Heiner Müller Gesellschaft i Društvo za retroavantgardo odnosno mi sami. Laibach nije službeni ambasador Slovenije i od ministarstva kulture nismo dobili ni eura za realizaciju te predstave iako smo ih ovoga puta zaista zamolili, barem simboličnu financijsku pomoć. Nije to ništa novo za nas jer država Slovenija nikada nije znala iskoristiti naše potencijale niti nas je ikada konkretno materijalno poduprla. No zato smo tako i dalje neokaljano ovisni sami o sebi, što nije loše. A Slovenija će sve to svakako jednom platiti – kao što plaća dugove Hrvatskoj.

NACIONAL: Mjuzikl „Wir sind das Volk“ otvorio je nedavno Klagenfurtski festival. Kakve su šanse da je nastavite izvoditi širom Europe, pa i u Hrvatskoj?

Sigurno ćemo predstavu odigrati još nekoliko puta u Berlinu u HAU teatru, pa u Hamburgu i još u nekim njemačkim gradovima. Možda ćemo opet s njom nastupiti u Sloveniji, a nadamo se da će se pojaviti i neka prilika za nastup u Hrvatskoj i šire u regiji.

NACIONAL: Hoće li glazba koju ste skladali za tu predstavu u dogledno vrijeme biti objavljena kao vaš novi album, odnosno soundtrack za „Wir sind das Volk“?

Dvostruki album već je pripremljen i nadamo se da će ugledati svjetlo dana u proljeće iduće godine, a objavit će ga naša matična engleska diskografska kuća Mute.

NACIONAL: Spremate li i novi studijski album?

Radimo već na seriji novih dokumentarnih i studijskih albuma.

NACIONAL: Kada ih možemo očekivati?

Otprilike svakih pola godine po jedan ili dva.