Alamut” je originalno simfonijsko djelo slovenske umjetničke skupine Laibach koje je svjetsku premijeru doživjelo u rujnu prošle godine na Festivalu Ljubljana. Sama priča temelji se na povijesnim događajima u Perziji u 11. stoljeću kako ih je u svojoj knjizi, prije gotovo sto godina, opisao slovenski književnik Vladimir Bartol. Središnji lik je heretik Hasan ibn al-Sabah, karizmatični vjerski i politički vođa ismailita i osnivač misteriozne islamske sekte asasina, čije se ime i danas izgovara sa strahopoštovanjem. Zanimljivo je da je upravo to djelo Vladimira Bartola iz 1938. godine, koje je početkom 21. stoljeća prevedeno na engleski jezik, inspiriralo tvorce videoigre Assassin’s Creed koja je postala jedna od najuspješniji videoigara u povijesti gaming industrije te je prodana u više od 200 milijuna primjeraka, postavši ujedno najprodavanijih franšiza videoigara svih vremena. U Laibachovu „Alamutu“ ideje radikalnog političkog i religijskog nihilizma isprepliću se s klasičnom perzijskom poezijom Omara Hajjama, dok se senzualni stihovi iranske pjesnikinje Mahsati Ganjavi stapaju s minimalističkim zvukom inspiriranim iranskom tradicijom.

Laibach već neko vrijeme pokušava predstaviti to djelo i u Iranu, s Teheranskim simfonijskim orkestrom u dvorani Vahdat u Teheranu, no nedavna pandemija i pooštrena međunarodna politička situacija usporile su pregovore. Tako će hrvatska publika među prvima u svijetu imati priliku vidjeti to intrigantno glazbeno-scensko djelo, o kojem je za Nacional u ime Laibacha govorio Ivan Novak.

NACIONAL: Je li glazbeno – scensko djelo „Alamut“ bilo inspirirano jednom od najpopularnijih videoigara svih vremena Assassin’s Creedom, koja je pak inspirirana djelom slovenskog književnika Vladimira Bartola, ili ste inspiraciju tražili u samom Bartolovu djelu?

Izravna inspiracija naše glazbene interpretacije nedvojbeno je roman „Alamut“ Vladimira Bartola, koji je, kako kažete, inspirirao i kreatore videoigre Assassin’s Creed. Prilikom pisanja romana Bartol se oslanjao na povijesne zapise o Alamutu, posebice na zapise Marka Pola koji je o zamku Alamutu pisao kao o jednom od svjetskih čuda, koje skriva rajske vrtove i u kojem vlada Hasan ibn al-Sabah, „starac s planine“, kako ga je Marko Polo zvao, veliki majstor Reda asasina ili hašašina.

NACIONAL: Zanimljivo je da je Vladimir Bartol taj roman napisao još početkom prošloga stoljeća.

Bartol je roman počeo pisati početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, dok je živio u Parizu. Tu je upoznao slovenskog književnog kritičara Josipa Vidmara koji mu je predstavio priču o Hasan ibn al-Sabahu. Roman je dodatno potaknut usponom fašizma i atentatom na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I., koji su po navodnom nalogu talijanske fašističke vlade izveli bugarski i hrvatski radikalni nacionalisti pod vodstvom Ante Pavelića. Kada je roman objavljen, bio je sarkastično posvećen Benitu Mussoliniju.

NACIONAL: Što vas je toliko inspiriralo u djelu Vladimira Bartola da ste ga odlučili uprizoriti?

Dobili smo nekoliko natuknica da je Alamut zapravo slika i prilika Laibacha, prvenstveno od američkog izdavača „Alamuta“ kao i od prevoditelja tog djela u Americi. Nakon ponovnog čitanja djela, složili smo se da nam možda može pomoći upoznati se sa samima sobom, odgonetnuti tko smo i što smo.

NACIONAL: Kako vas je inspirirala sama priča nastala na temeljima povijesnih događaja u Perziji u 11. stoljeću, o kojima je pisao Bartol?

Kad smo se udubili u priču, vidjeli smo da knjiga sadrži i dosta referenci na Zaratustru, čime smo se bavili na jednom od prethodnih albuma. Kad smo posjetili Iran, potražili smo i jedan od funkcionalnih hramova zoroastrizma i uvjerili se da je ta religijska filozofija u Iranu još uvijek živa. Priča o Alamutu također je mnogo puta korištena u popularnoj kulturi. Spominju ga William S. Burroughs u svojim knjigama, Umberto Eco u noveli „Foucaultovo njihalo“ i mnogi drugi. Doista, Hasan ibn al-Sabah eksperimentirao je s drogama pod izlikom ideologije – što je tema bliska i Burroughsu i Huxleyu – pa bi se u tom pogledu moglo reći da je možda čak bio i svojevrsna preteča Charlesa Mansona i cijelog hipi pokreta. Osim toga, kao i Laibach, Hasan ibn al-Sabah osnovao je vlastitu državu Nizari nakon što je preuzeo kontrolu nad dvorcem Alamutom 1090. godine, što je u tadašnjem Iranu označilo početak ere ismailizma poznate kao “alamutski period”.

Ivan Novak (sasvim desno) s članovima slovenske grupe Laibach. FOTO: M. Nightingale

NACIONAL: Jeste li se pozabavili samim korijenom riječi „alamut“ i njezinim značenjem?

Sama riječ navodno znači „orlovo gnijezdo“ i očito je to inspiriralo i Hitlera, odnosno, nacističku elitu koja je izgrađenu zgradu, podignutu na vrhu Kehlsteina, stjenovitog izdanka koji se uzdiže iznad Obersalzberga u blizini jugoistočnog njemačkog grada Berchtesgadena, od milja zvala Orlovo gnijezdo. Koristili su ga isključivo Hitler i članovi njegove stranke za vladine i društvene sastanke. S druge strane, neki od suvremenih književnih kritičara, poput Lina Legiše, protumačili su „Alamut“ kao alegoriju na TIGR, organizaciju formiranu za borbu protiv fašističke talijanizacije u bivšem Austrijskom primorju. Navodno je Vladimir Bartol simpatizirao sa spomenutom organizacijom. Priča o Alamutu od 11. rujna 2001. povezuje se i s aktualnim islamskim terorizmom, poput onog koji prakticiraju Bin Ladenova Al Kaida i kasnije Islamska država. Dakle, materijala za interpretaciju ima više nego dovoljno. A i razloga.

NACIONAL: Koliko vam je bilo važno da naglasite specifičan religijski radikalizam i nihilizam prisutan u tom djelu Vladimira Bartola?

Vjerski radikalizam i nihilizam u „Alamutu“ danas se možda više može shvatiti kao metafora za informacijski radikalizam i nihilizam vremena u kojem živimo. Otuda i vodeća fraza u ovom djelu, ismailitski princip, koji kaže da „ništa nije istinito pa je stoga sve dozvoljeno“. To načelo filozofski potkrepljuje sliku i odluke demonskog vođe koji prevarom upravlja masama, ali time služi samo višem, političkom, ideološkom, „slobodarskom“ cilju. Takav je nihilizam i danas na djelu, više nego ikad prije. Religija je u tome samo dio cjeline kao jedna od njezinih fasada.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste odlučili tu jednu grubu, radikalnu stranu tog djela spojiti s klasičnom poezijom perzijskog odnosno iranskog pjesnika Omara Hajjama, kao i poezijom pjesnikinje Mahsati Ganjavi. Zašto?

Omar Hajjam je bio školski kolega i prijatelj Hasana ibn al-Sabaha i kao takav nekoliko puta se spominje u samom romanu. Hasan ibn al-Sabah također je pjesnik i matematičar, baš kao i Omar Hajjam, kojeg jako cijeni. U određenom smislu čak ga smatra modelom prave sreće i mudrosti unutar okvira zemaljskog života. Zato smo njegovu poeziju uvrstili kao svojevrsnu protutežu Hasanovoj političkoj filozofiji. Mahsati Ganjavi navodno je bila suvremenica Omara Hajjama pa smo njezinu poeziju upotrijebili kao metaforu za ženski princip, koji je u priči o Alamutu jednako bitan.

NACIONAL: Koliko je bilo teško spojiti težak industrijski zvuk Laibacha s profinjenom iranskom glazbenom baštinom?

Želite li reći da naš industrijski zvuk nije profinjen? Što to zapravo znači?

Riječ je o simfonijskom djelu, gdje se Laibach pojavljuje kao jedan od autora i izvođača, a naravno da najveću težinu u zvučnom smislu nosi simfonijski orkestar, kojemu smo se u tu svrhu svi podredili.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš prvi susret s iranskim umjetnicima s kojima ste ostvarili suradnju? Jesu li znali za Laibach i vaš utjecaj na suvremenu globalnu pop kulturu?

Prvi put smo ih sve sreli u Teheranu, prilikom našeg prvog posjeta Iranu. Dirigenta i pjevački zbor čak smo i dvaput imali priliku doživjeti na njihovim koncertima u Teheranu. Neki od njih dobro su poznavali Laibach, drugi možda ne, ali uglavnom su svi znali barem nešto o nama. Brzo smo dogovorili suradnju i naš „Alamut“ je tako postao pravo zajedničko djelo nastalo na relaciji Ljubljana – Teheran.

NACIONAL: Simfonijskim orkestrom RTV-a Slovenije dirigira iranski dirigent Navid Gohari, a među izvođačima je i teheranski mješoviti zbor Human Voice Ensemble. Kako je izgledala suradnja iranskih i slovenskih umjetnika? Je li bilo kakvih poteškoća s obzirom na činjenicu da je u Iranu na vlasti radikalni islamistički režim?

Sama „tehnička“ komunikacija bila je u posljednje vrijeme pomalo otežana, no ne i onemogućena. Aktualne iranske vlasti navodno žele ukinuti popularne socijalne i komunikacijske mreže zapadnog pedigrea, kao i stvoriti zatvoreni sistem interneta, ali im to zasad još nije do kraja uspjelo. Što se tiče same glazbene suradnje, tu u komunikaciji nije bilo poteškoća, sve su to vrhunski profesionalci i svi govore isti univerzalni jezik glazbe i notnog zapisa. Tijekom cijelog procesa sastavljanja projekta bilo je dosta komunikacije, jedino je u vrijeme korone suradnja bila malo otežana, ali i tada smo, unatoč svemu, još jednom posjetili svoje prijatelje u Iranu, no kako s predstavnicima nove vlasti u zemlji nismo uspjeli uspostaviti dijalog, odlučili smo zajedno da premijera tog djela ipak bude u Ljubljani jer se situacija u Iranu po tom pitanju počela komplicirati. Tom prilikom smo i svi skupa otišli na planinu Alamut, da i osobno doživimo tu značajnu povijesnu utvrdu u kojoj se zbiva radnja romana.

‘Do kraja godine očekuju nas četiri velika simfonijska koncerta s projektom ‘Alamut”, kaže Novak. FOTO: Valter Leban

NACIONAL: No iako u njemu sudjeluju brojni iranski umjetnice i umjetnici, „Alamut“ još uvijek nije izveden u Teheranu. Zašto?

Jer stvari nisu uvijek tako jednostavne kako se iz daljine mogu činiti, a dakako ni tako komplicirane kako se čine izbliza.

NACIONAL: Na što točno mislite?

Prije korone smo o mogućnosti koncerta razgovarali i s tadašnjim dužnosnicima iranske vlade u sferi kulturne suradnje. Posjetili smo iranskog ministra za kulturu i islamsko usmjeravanje Seyyeda Abbasa Salehija i on je izrazio svoju načelnu potporu projektu. Posjetili smo i generalnog direktora za kulturnu suradnju i iranske međunarodne poslove u Organizaciji za islamsku kulturu i odnose u iranskom ministarstvu vanjskih poslova Seyyeda Kazema Sajjadija, koji je također obećao podršku toj suradnji. Osim s njima dvojicom, razgovarali smo i s nekim nižim dužnosnicima iz sfere kulture, kao i s drugim političkim predstavnicima iranske države i svugdje smo dobili načelno zeleno svjetlo za realizaciju projekta u Teheranu.

NACIONAL: Pa gdje je onda zapelo?

Nažalost, tada se dogodila korona koja je zaustavila pregovore, nakon čega je došlo i do promjene vlasti u Iranu kao i u Sloveniji, pogoršali su se odnosi dviju država i nijedna vlada više nije bila otvorena za suradnju. Osim toga, situacija u Iranu dodatno se pogoršala tijekom masovnih građanskih prosvjeda u zemlji, tako da trenutno ne znamo što nas po tom pitanju čeka. Ipak, nismo odustali od projekta i odlučni smo vratiti se u tu zemlju na barem još jednu rundu pregovora čim se za tu mogućnost pojavi tračak nade.

NACIONAL: Jesu li Iranci uopće bili upoznati s djelom Vladimira Bartola s obzirom na to da ga je inspirirala upravo iranska povijest?

Kad smo bili u Teheranu, u knjižarama smo pronašli i dva različita perzijska prijevoda Bartolova „Alamuta“ tako da to djelo tamo, kako izgleda, nije potpuno nepoznato. Istina, isprva nije bilo jasno može li se o Hasanu ibn al-Sabi javno govoriti u Iranu s obzirom na to da je on svojevrsni izopćenik službene vjere. Kasnije smo kroz razgovor s dužnosnicima iranskih vlasti uvidjeli da je ta zabrinutost bila suvišna.

NACIONAL: Posljednji put mediji su pratili što radi Laibach kada ste pokušali nastupiti u Kijevu početkom ove godine i javno progovoriti protiv rata, ali ste, na svoje iznenađenje, naišli na prilično velik otpor ukrajinske publike. Što se zapravo dogodilo i zašto nije došlo do vašeg nastupa?

Do nastupa nije došlo zbog nesporazuma. Na godišnjicu vojne agresije na Ukrajinu željeli smo iskazati podršku i solidarnost s ukrajinskom državom i narodom, pa smo provjerili je li moguće održati koncert u Kijevu. Kontaktirali smo profesionalnog organizatora koncerata koji nam je potvrdio da bi takav koncert u Kijevu bio moguć i jako dobrodošao. O detaljima smo se dogovarali oko tri mjeseca. Unatoč činjenici da su organizatori odredili cijenu ulaznica za koncert od gotovo 20 eura, odlučili smo ne tražiti honorar, nego sav prihod od ulaznica donirati dobrotvornim udrugama i žrtvama rata u Ukrajini. Kada smo dogovorili termin nastupa, s promotorom smo objavili tu vijest u ukrajinskim i svjetskim medijima. Tako je 22. veljače koncert u Kijevu i službeno najavljen, a ulaznice su puštene u prodaju.

NACIONAL: Znači, sve je išlo po planu. Što je na kraju presudilo da koncerta ne bude?

Odmah nakon službene najave koncerta uslijedile su žestoke reakcije i negodovanja na društvenim mrežama zbog nekih naših navodnih stavova, pa je promotor zahtijevao našu službenu i nedvosmislenu izjavu da beskompromisno podržavamo Ukrajinu i osuđujemo Rusiju kao agresora u ovom ratu. Dali smo takvu izjavu, ali smo i dodali da to ne znači da mrzimo sve rusko i da još uvijek bezrezervno cijenimo neke ruske umjetnike. Organizator je ipak 26. veljače odlučio otkazati koncert zbog još uvijek velikog broja negativnih komentara na naša stajališta. Obavijestio nas je da je glavni razlog otkazivanja koncerta naše inzistiranje na tvrdnji da je Rusija glavni agresor u ovom ratu – a ne jedini agresor – te da je u cijeloj priči zapravo riječ o klasičnom „proxy ratu“, što Ukrajinci nikako ne žele čuti. Osim toga je i popis ruskih umjetnika koje je Laibach naveo kao svoju inspiraciju, naišao na nerazumijevanje jer, kako je promoter doslovno rekao: „Za nas je sada sve rusko otrovno. Ruska književnost je zlo, ruski jezik je zlo, sve rusko izaziva samo mržnju. Vidim da to niste znali, ali vaše su izjave izazvale nemalo ogorčenje.“ Svakako nam je žao što je došlo do te zabrane i očito smo podcijenili identitetski problem Ukrajine, ali i dalje ostajemo pri svojim stavovima. No nadamo se da ćemo u Ukrajini svejedno nastupiti čim situacija za to bude sazrela.

Laibach na nastupu u njemačkom Ludwigshafenu u listopadu prošle godine. FOTO: Ulf Jacob

NACIONAL: Osim „Alamuta“, koji ćete izvesti u Sloveniji, Hrvatskoj, Njemačkoj i Italiji, nastavljate sa serijom svojih koncerata „Love is Still Alive“ na nekih 20-ak nastupa širom Europe do kraja ove godine. Kako biste ocijenili interes za Laibach u Europi danas, nakon što ste već više od 40 godina prisutni na globalnoj sceni?

Interes za Laibach u svijetu još uvijek postoji, ali objektivno nije dovoljan, uzevši u obzir kvalitetne projekte koje grupa konstantno producira. No to je danak ovog vremena u kojem instantna, bezlična, obezvrijeđena distribucija i sterilni, infantilni sadržaji dominantne glazbene produkcije sustavno ubijaju kvalitetnu percepciju glazbe, a slična je situacija u kulturi i umjetnosti općenito. Štoviše, dolaskom interneta percepcija glazbe nije se baš demokratizirala; glazbena industrija više nego ikada uz pomoć ciljanih algoritama diktira anglosaksonski tonus i ukus u oblikovanju glazbenih stilova i stilskih formacija. Tako se nastavlja i potencira anglosaksonski kulturni imperijalizam, a ta eksploatacija je, nažalost, uglavnom jednosmjerna. Svi ostali, a posebno istočnoeuropski, slavenski narodi ponizno i nekritički konzumiraju nametnute modele i u kulturnom smislu sijeku granu na kojoj sjede. Interes za nešto tako radikalno kao što je Laibach danas možda još postoji, ali je stoga kratkoga daha. Uostalom, tko još danas uopće ima vremena za interese?

NACIONAL: Kakvi su planovi Laibacha do kraja godine, ali i u godinama koje slijede?

Do kraja godine prvo nas, znači, očekuju četiri velika simfonijska koncerta s projektom „Alamut“, i to u Ljubljani, Trstu, Frankfurtu i Zagrebu. U Frankfurtu Laibach nastupa u okviru Sajma knjiga, gdje je Slovenija počasni gost, pa će naš koncert biti u dvorani Jahrhunderthalle. Prvog dana studenoga održat ćemo eksperimentalni koncert „Mi stvaramo budućnost“ u Berlinu, u Teatru Gorki, a 4. studenoga nastavljamo s trećim dijelom europske turneje „Love is Still Alive“. U okviru te turneje čeka nas i važan nastup u Londonu u O2 Shepherd’s Bush Empireu, gdje smo posljednji put nastupili i prije četiri godine. Odmah po završetku turneje počinjemo s probama za kazališnu predstavu prema motivima Bertolda Brechta „Die heilige Johanna der Schlachthöfe“, za koju također skladamo glazbu i premijerno će biti izvedena sljedeće godine u Bologni. U međuvremenu završavamo dupli album „Alamut“ i pripremamo niz reizdanja svojih starijih albuma. Sljedeće godine pripremamo i nove izložbe Laibach Kunsta, od kojih će jedna biti i u Zagrebu. U svibnju slijedi nova europska turneja, a na jesen i veća američka turneja s programom „LAIBACH : OPUS : DEI“.

U međuvremenu, naravno, pripremamo i materijal za novi album kao i neke projekte koji nas već dugo čekaju.