Vlasnik tvornice akumulatora ‘Munja’ govori o nemogućim uvjetima poslovanja nakon što im je Gradska plinara podigla cijenu plina 346 posto i smatra da se Hrvatska mora okrenuti vlastitim izvorima energije i jasno postaviti oko Ine

Ivan Miloloža, doktor ekonomskih znanosti i prodekan na Fakultetu dentalne medicine i zdravstva u Osijeku, jedan je od rijetkih ekonomista u Hrvatskoj koji su cijeli radni vijek proveli u proizvodnji. Miloloža je vlasnik tvornice akumulatora i baterija “Munja”, suosnivač je Hrvatske udruge poslodavaca i jedan je od rijetkih Hrvata koji su upoznali ruskog predsjednika Vladimira Putina, s kojim se imao priliku susresti čak tri puta.

Miloloža za Business&Banking govori o energentima, prirodnom plinu i sirovoj nafti kao najčešće korištenim izvorima energije, za koje kaže da su stvarni uzroci rata u Ukrajini i najveće geopolitičke krize od Drugog svjetskog rata. Ta kriza, ističe Miloloža, nije nastala prije tri mjeseca, već je generirana kroz dugi niz godina, a trenutno uzrokuje tektonske gospodarske i ekonomske poremećaje u Hrvatskoj i svijetu. Hrvatska se nije pripremila za nadolazeću krizu, a Miloloža za to krivi bivšu gradsku vlast na čelu s gradonačelnikom Bandićem i nesposobno vodstvo Gradske plinare Zagreb. Kada je o globalnom kontekstu riječ, smatra da će rat u Ukrajini promijeniti dosadašnju paradigmu svjetskog poretka, da je to ekonomski rat između SAD-a i Rusije koji će stvoriti nove geopolitičke i gospodarske odnose.

B&B: Kako Hrvatska može preživjeti ovu krizu, posebice kada je riječ o njenim gospodarstvenicima, i zašto kažete da na svijetu trenutno nema nijednog poduzetnika koji nije zabrinut i koji ne gleda sa strepnjom kako će završiti rat u Ukrajini?

Ovo je nakon 1945. godine najveća geopolitička i ekonomska svjetska kriza, bez obzira na sve prijašnje lokalne sukobe poput Vijetnamskog, Korejskog, Zaljevskog i našeg Domovinskog rata, pa čak i hladnoratovskog razdoblja. Kad je o Hrvatskoj riječ, ona nije izolirani otok i njeno gospodarstvo ta zbivanja duboko pogađaju. Iako je članica Europske unije i dobro je da slijedi zajedničku europsku politiku, ona ipak, prije svega, mora gledati na sebe. Tektonska kriza u opskrbnim lancima energenata u Hrvatskoj i nakon toga rat u Ukrajini dodatno su otežali naše poslovanje, koje je i prije bilo opterećeno posljedicama pandemije i potresa. Nismo se znali ni nastojali prilagoditi dolazećim okolnostima, a dokaz tomu je da se ovo što se događa s poremećajem cijena energenata u Hrvatskoj, ne događa u istoj mjeri u zemljama Europske unije. Ne možemo poistovjećivati ovaj strahoviti rast cijena energenata u Hrvatskoj s drugim zemljama EU-a jer one u istoj mjeri takvu situaciju nemaju. Rast cijena, a s njima i inflacija, dogodio se u cijelom svijetu, ali ne u ovim razmjerima kao u Hrvatskoj. Kod nas je riječ o zakašnjelom efektu. “Rat” s energentima ne traje zadnja tri mjeseca, kad se gleda u širim razmjerima, on traje već nekoliko godina i događa se iza kulisa velikih sila. A ono što se dogodilo u Hrvatskoj posljedica je apsolutno naših propusta.

B&B: Kojih propusta, tko je za njih kriv i kako je i zašto do njih došlo?

Propust koji se događa s energentima, s cijenom plina koja je trenutno generator porasta inflacije, prvenstveno je propust bivše garniture koja je vodila Grad Zagreb i nema veze s Vladom Republike Hrvatske ili aktualnom vlasti u Zagrebu. Tu konkretno mislim na bivšeg gradonačelnika Bandića i njegove suradnike. On je taj koji je postavio nesposobne ljude na čelo Gradske plinare Zagreb. Oni su bili postavljeni direktno od njega, po interesno-političkoj liniji i propustili su napraviti strateške poteze koji se rade u svijetu energenata. Ne smijemo zaboraviti da zagrebačka Gradska plinara pokriva 60 posto distribucije plina u Hrvatskoj, kako za građane tako i za industriju. Kad je riječ o industriji, nama je zagrebačka plinara podigla cijenu plina 346 posto. „Munja“ je sad izgubila i posao s Ukrajinom, no taj gubitak tržišta još možda i možemo nekako nadoknaditi na drugim prostorima, ali ne možemo pet puta povećati cijenu svog proizvoda i računati da ćemo ga nekome prodati. U svijetu nisu rasle cijene plina onoliko koliko su do sada rasle u Hrvatskoj i ja postavljam pitanje zašto ljudi iz plinare neće kazneno odgovarati za svoje nesavjesno ponašanje, jer oni su nas doveli u ovu situaciju. Što će se dogoditi s poljoprivrednom kada Petrokemija, jedini proizvođač umjetnih gnojiva u Hrvatskoj, ili drugi proizvođači poljoprivrednih kemikalija, možda ne bude mogla financirati svoju proizvodnju i bude prisiljena dizati cijene?

‘Moramo se postaviti prema Ini. Imamo ležišta prirodnog plina, ali smo zapustili istraživanje i domaću proizvodnju’

B&B: Što je trebalo pravovremeno poduzeti da ne dođe do tolikog porasta cijene energenata, koji će proizvesti lančanu reakciju i u poljoprivrednoj i drugim industrijama te u konačnici još više povećati inflaciju i uzrokovati zatvaranje mnogih poduzeća?

Pozicija Hrvatske i drugih zemalja u Europskoj uniji koje imaju znatne rezerve energenata, nije identična. A zašto? Sve ozbiljne zemlje ne grade gospodarsku politiku na razini jednog mandata, jednih izbora ili jedne godine. One grade svoju razvojnu strategiju na razini deset ili petnaest godina. Primjerice, Njemačka ne gradi svoju ekonomsku politiku na razini jedne godine, oni već danas razmišljanju što će biti 2030. ili 2035.godine. Ne samo razvijene zemlje „stare Europe“, nego i Češka, Poljska i Slovačka razvijaju takve strategije. Mi ne možemo znati jesu li njihova skladišta trenutno puna i koliko zaliha imaju, ali je neosporno da u Njemačkoj nije došlo do usporavanja privrede. Hrvatska ne bi trebala biti u tako lošoj poziciji, s obzirom na to da smo mala populacija i mi smo teorijski u boljoj poziciji od većih ekonomija. Mala smo ekonomija i trebali bismo se puno lakše i brže prilagoditi ovakvim situacijama. Zagrebačka Gradska plinara je 2019. godine morala dogovoriti potrebne količine plina i njegovu cijenu, odnosno ugovore o isporuci plina za 2020., 2021. i 2022. godinu, a ne pasivno gledati što se oko njih događa. Dakle, čelne su osobe morale poznavati i pratiti kretanje cijene energenata na svjetskoj burzi, odnosno tržište plina, i očito je da netko postavljen po interesno-političkoj liniji o tome nema pojma. Tu je riječ o igrama koje mogu prepoznati samo oni koji dugo taj posao rade i mi smo sada prisiljeni kupovati plin po enormno visokim cijenama.

 B&B: Zašto smatrate da se u Hrvatskoj treba prestati s podjelama na građane i poslodavce, posebice one iz realnog sektora?

Zato što smo mi jedno. Građani koji plaćaju plin, struju, vodu i sve druge komunalije su zaposlenici u poduzećima, institucijama i javnim ustanovama. Ako poslodavac, bilo da je riječ o realnom, javnom ili državnom sektoru, ne može isplatiti plaću ili mora smanjiti razinu plaće ili je pak uslijed inflacije ne može povećati, to će automatski biti direktan udar na građane. Naravno da pozdravljam mjere Vlade, jer bi bilo strašno da se i građanima od 1. travnja režije povećaju 300 posto, ali će također nastati i ogroman trošak koji će država morati izdvojiti za sanaciju šteta uzrokovanim zatvaranjem velikog broja poduzeća koja neće moći podnijeti ovakav skok cijena energenata. Stoga apeliram da prestanemo dijeliti naše društvo na građane, poslodavce, zaposlene i nezaposlene jer ako je došlo do krize, tada smo u njoj svi pogođeni.

B&B: Vodi li Vlada dobru politiku kada je riječ o realnom sektoru, odnosno, znači li to da se sada velika snaga treba usmjeriti upravo u realni sektor kako bi on opstao, a time i hrvatsko gospodarstvo?

Strateški se to mora učiniti. Cijeli život proveo sam u realnom sektoru, 36 godina radim u proizvodnji i mi smo dokaz da, uz sve uspone i padove, ne mora sve propasti.

Ne podcjenjujem ljude koji uče našu djecu u školama, koji liječe naše bolesnike, koji rade na odgovornim mjestima u administraciji, vrlo visoko ih cijenim i oni su stupovi društva, ali produktivnost jednog društva upravo je ono što stvara proizvodnja, ono što radi gospodarstvo. Kao što naše društvo ne smijemo dijeliti na građane i poslodavce, isto ga tako ne smijemo dijeliti na javni i realni sektor. No pritom moramo konačno shvatiti da ne možemo imati u administraciji ono što sada imamo. Znam koliko je bilo općina i  gradova 1992. kada je Hrvatska postala samostalna, a koliko ih je sada. Hrvatska dobiva najviše kritika upravo zbog sporosti administracije, što je apsurd, jer s jedne strane povećavamo broj ljudi koji rade u administraciji, a s druge strane u efikasnosti te administracije sve smo sporiji i zaostaliji. Na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini mi smo sve tromiji, a na tim mjestima zapošljavamo sve veći broj ljudi.

U eri smo informatike, a izdavanje bilo kakve dozvole kod nas traje čitavu vječnost.

Jedan je od banalnih primjera naših birokratskih barijera i vađenje rodnog lista svake godine kada neki dokument trebamo. Zar jednom izvađeni rodni list nije do kraja života dovoljan? Pa ne možemo se dvaput rađati! Mi smo potpuno izokrenuli društvo, nama se dogodila introverzija. Dokaz tomu je da smo 1992. imali 3,2 radnika na jednog umirovljenika, a danas imamo 1: 1. Bojim se da će za godinu ili dvije taj omjer biti još manji, s obzirom na to da nam je veliki dio radno sposobnog stanovništva otišao u inozemstvo. I to su krucijalni problemi Hrvatske.

‘Kao što naše društvo ne smijemo dijeliti na građane i poslodavce, isto ga tako ne smijemo dijeliti na javni i realni sektor’, smatra Miloloža. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Kažete da će rat u Ukrajini promijeniti paradigmu dosadašnjeg svjetskog poretka, što to znači za globalno tržište kakvo smo do danas imali?

To znači da će on promijeniti paradigmu globalnog tržišta. O ratu u Ukrajini ne možemo govoriti samo s političkog aspekta i s pozicija vojnih doktrina, a što neprestano činimo. Rat u Ukrajini, kako god on završio, završit će kao novi svjetski poredak i novo svjetsko tržište. Iako želim sve najbolje Ukrajini, smatram da zapadni svijet neće dozvoliti da Rusija bude u tom ratu poražena. Može biti Putin poražen, ali Rusija ne smije biti poražena. Ako bi rat u Ukrajini potrajao nekoliko godina, u tom će se slučaju prekinuti svi svjetski trgovinski lanci. Ne smijemo zaboraviti što Ukrajina znači u proizvodnji pšenice i ostalih poljoprivrednih proizvoda u svijetu, kao i što Rusija znači na tržištu energenata. Kada pogledamo što se sve događalo u odnosima Rusije i SAD-a, još od razdoblja Gorbačova mogli smo svjedočiti mnogim nepoštivanjima međusobnih dogovora. Ne mislim da je ovaj rat nastao kao rezultat nečije imperijalističke pohlepe, nego je njegov povod čisto ekonomske prirode. Ne želim ulaziti u sferu ispravnosti jedne ili druge strane, ali tu je riječ o nadmudrivanju dvaju velikih igrača dok su Ukrajina i Ukrajinci, jedna velika zemlja i narod, postali kolaterala gdje ljudi masovno ginu. Ovaj rat je proizvod globalne ekonomije, to je sukob strategija i interesa koji počivaju isključivo na ekonomiji. Kad osvojite neki teritorij i njime dominirate, to znači da raspolažete svim prirodnim resursima koji tu postoje. Energenti su uzroci i nužnost svakog razvoja i zbog toga su uzroci i svih tektonskih poremećaja u geopolitičkim odnosima, u gospodarstvu i društvu u cjelini. Bez energenata se ne može započeti ni jednu industriju. Ovo je rat koji je nastao zbog geopolitičkog i ekonomskog odnosa dviju svjetskih koncepcija, nastao iz čistih ekonomskih interesa jedne i druge strane.

B&B: Ako je ovdje riječ o sukobu ekonomskih interesa SAD-a i Rusije, u kakvoj se poziciji našla Europa i nije li ona također kolaterala koja je do sada ovisila o energentima iz Rusije, a sada se pojavljuje SAD kao spasitelj od kojeg će kupovati plin po punoj veći cijeni?

Iako se cijeli Zapad dosad nije pokazao tako jedinstven kao u slučaju ukrajinske situacije, Europa je troma i vrlo spora u svemu te se i ovdje pokazala usnulom i zakašnjelom u pravodobnoj reakciji. Istina je da Europa mora diversificirati svoju nabavu energenata kako ne bi bila ovisna samo o ruskom plinu. Pomaci u čistoj zelenoj energiji neće biti tako brzi, a isto tako smatram da se nikada neće potpuno zamijeniti nafta i plin. To su neiscrpni energenti i ne stoji stara teza da je riječ o fosilnim ostacima. Da je to točno, izvori nafte bi se u ovih 100 godina već iscrpili. Kada je riječ o najisplativijoj energiji, a možemo slobodno reći i jednoj od najčišćih, onda je to ona koja se proizvodi u nuklearnim elektranama i vidimo da se one počinju ponovo ozbiljno spominjati. Osim Černobila, nije bilo nijedne druge nesreće u nuklearnim elektranama u usporedbi s velikim brojem havarija na naftnim platformama, tankerima ili drugim tipovima elektrana. Nadam se da će se Europa, ta “uspavana ljepotica”, probuditi iz sna i sama krenuti na put svoje što veće energetske neovisnosti, kao i okrenuti se dobavnim pravcima koji neće toliko ovisiti o tim dvjema velikim svjetskim silama.

‘Putina sam sreo tri puta, a 2012. mi je rekao da Rusija nikada nije blokirala Hrvatsku ili uložila veto na neku odluku’

B&B: Što Hrvatska treba učini da postigne maksimalno moguću energetsku neovisnost?

Današnja hrvatska industrija jedva da je na razini od nekakvih 40 posto u odnosu na industrijske kapacitete koje je imala 80-ih godina prošlog stoljeća. Ako smo onda imali vlastite prirodne resurse kojima smo mogli zadovoljiti 85 posto svojih industrijskih potreba, danas, zbog nivoa proizvodnje, sigurno bismo ih trebali imati 125 posto.

Stoga, prvo što Hrvatska mora učiniti je da se okrene sama sebi. U prednosti smo u odnosu na Europu jer imamo ležišta prirodnog plina, ali smo zapustili istraživanje i domaću proizvodnju. S tog se aspekta moramo jasno postaviti prema Ini, jer smo suvlasnik iste, da se takve radnje nastave ili moramo osnovati novu državnu tvrtku koja će se usmjeriti u tom pravcu. S druge strane, među prvim smo zemljama u svijetu po bogatstvu vode te se moramo okrenuti prema izgradnji hidroelektrana. Slovenija je od neovisnosti izgradila tri hidroelektrane, a mi nismo nijednu.

B&B: Upoznali ste Vladimira Putina, susreli ste se s njim čak tri puta, o čemu ste razgovarali i kakav je dojam tada na vas ostavio?

Bilo je to 2001., 2002., i 2012. godine. Prvih dvaju puta bio sam član delegacije hrvatskih i europskih privrednika koji su radili s Rusijom. Također, imao sam tu sreću ili nesreću da upoznam puno ruskih oligarha, od Olega Deripaske do Romana Abramoviča. Kad sam 2012. u Rusiju putovao kao vršitelj dužnosti predsjednika HUP-a, bio sam primljen na razgovor s Putinom „face to face“. Iz tog petnaestominutnog razgovora ostale su mi u sjećanju njegove dvije izjave. Rekao mi je da je Rusija podržala Domovinski rat u Hrvatskoj i da je veliki dio vojnih sredstava koja su u to vrijeme dolazila u Hrvatsku, dolazio upravo iz Rusije. Također mi je rekao da Rusija nikada nije blokirala Hrvatsku ili uložila veto na neku odluku koja se ticala Hrvatske. Djelovao mi je tada kao jasan i odlučan čovjek, koji je spreman povući jak potez i koji je spreman napraviti što zamisli. Je li se i koliko on izobličio u svojim mišljenjima, nitko to od nas danas ne zna. Više o njemu ne mogu prosuditi niti sam kompetentan o njemu govoriti.

‘U svijetu cijene plina nisu rasle onoliko koliko su do sada rasle u Hrvatskoj. Zašto ljudi iz Plinare neće kazneno odgovarati?’

B&B: Proteklog vikenda bili ste gost predavač na konferenciji u Beogradu. Srbija sjedi već dugi niz godina na dvije stolice, igra dvostruku igru prema Europskoj uniji i Rusiji. Hoće li i kada prevladati jedna ili druga strana i što o tome misle srbijanski gospodarstvenici?

Srbija, s jedna strane, želi biti u Europi, a s druge strane to “ne može” jer je ekonomski ovisna o Rusiji. Srbija ima povlašteni status na ruskom tržištu i ona je direktni ovisnik o Rusiji puno više nego Hrvatska. S te strane mogu razumjeti i prihvatiti neke stvari, ali ne razumijem da netko želi biti „malo tamo malo ovamo“. Jednom se morate odlučiti za nešto ili biti potpuno neutralni. Ne možete reći da želite biti dio Europske unije, ali ne biste prihvatili vrijednosti koje ona protežira. Većina gospodarstvenika u Srbiji ipak teži prema Europskoj uniji i shvaća da je Europska unija jedina ispravna vodilja za našu regiju, međutim, ne smijemo zaboraviti da srbijanski mediji nisu osudili agresiju na Ukrajinu. Srbijanski mediji su indoktrinirani i na strani su Rusije, a ne Europske unije i takve poruke šalju u javnost. Dakle, s jedne strane, tamo imate gospodarstvenike koji su svjesni da je Europska unija budućnost Srbije, ali je nažalost Srbija puno više ispolitizirana od Hrvatske. Meni je drago što smo mi ipak tu razinu demokratičnosti dosegnuli, da smo preskočili onu sferu jednog dominantnog političkog miljea te smo se u političkom razmišljanju odmaknuli barem jednu svjetlosnu godinu od Srbije.

B&B: Kažete da ste po prirodi optimist, znači li to da vjerujete da će vaša tvrtka i hrvatski gospodarstvenici uspjeti „preživjeti“ ovu veliku krizu?

Smatram da niti jedan čovjek koji je na nekom čelnom mjestu ili čelnoj funkciji, ne smije biti pesimist. Ako ste pesimist, onda ne možete ništa pokrenuti i promijeniti nabolje. Već smo nebrojeno puta imali razloge za pesimizam, a da smo postali pesimisti, nikada ne bismo uspjeli. Ne vjerujem da nema rješenja, vjerujem u bolje i vjerujem da se to bolje može napraviti. To mogu napraviti: Vlada s novom i ispravnom razvojnom politikom, izabrani predstavnici lokalne vlasi s ljudima od struke i znanja, a ne samo s   „politički podobnima“, ali i svi mi građani s većom odgovornošću prema poslu koji obnašamo ili kada glasamo. Za iskorak u tom pravcu potrebno nam je da se najzad  „osvijestimo“ i pokrenemo stratešku politiku koja je u interesu prvenstveno boljitka hrvatskog građanina i hrvatskog gospodarstva. Za to su nam nužne cjelovite društveno-gospodarske reforme, za početak prvenstveno u pravosuđu, a ne da nam, između ostalog, sudski sporovi traju desetljećima.