Zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh novu sezonu otvara premijerom predstave ‘’Subota, nedjelja i ponedjeljak’’ Eduarda de Filippa koju na scenu postavlja redatelj Paolo Magelli. Autor videoprojekcija u predstavi u kojoj se istražuje dinamika obiteljskih odnosa i društvenih normi u jednoj talijanskoj južnjačkoj obitelji jest Ivan Marušić Klif, jedan od najcjenjenijih umjetnika u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1994. na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu (School of Audio Engineering, Amsterdam). Bavi se izradom kinetičkih, svjetlosnih i videoinstalacija te povremeno performansom. Radi također s glazbom i zvukom u sklopu kazališnih, filmskih, televizijskih i glazbenih projekata. Izlagao je i nastupao u Europi, Aziji i SAD-u, a 54-godišnji zagrebački umjetnik dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za najbolju izložbu u 2012.

NACIONAL: U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh napravili ste videoprojekcije za predstavu ‘’Subota, nedjelja i ponedjeljak’’ u režiji Paola Magellija, o čemu se radi?

Predstava prati jednu širu južnjačku talijansku obitelj, priprema se nedjeljni ručak pa se sve raspadne, a u ponedjeljak se razrješuje. Prvi put radim u Kerempuhu, jako mi je veselo, ipak je to satira pa se svi stvarno jako dobro zabavljaju, a istovremeno ozbiljno rade.

NACIONAL: Na koji način radite, pratite predložak i tijek proba ili tek na kraju sve napravite?

Svakako pratim probe i predložak, ali uz to mi je jako važan prostor u kojem se radi i scenografija. Ne radim klasičan video unutar zadanog kadra, bježim od fiksiranog okvira slike, točnija definicija bi bila da radim projekcije. Volim kad se projekcije stope s prostorom i scenografijom, kad su spojeni u jednu cjelinu.

U ovoj predstavi smo krenuli s idejom da će video biti u funkciji scenografije, prisutan skoro cijelo vrijeme, ali smo se tijekom rada odlučili za potpuno drugačije rješenje – projekcije se koriste na tri-četiri mjesta i u funkciji su narativa. U kazalištu ne uzimam puno vremena za sebe tijekom proba jer vremena nikada nema dovoljno. Tipična predstava za finalizaciju na pozornici ima desetak dana, tako da nastojim trošiti što manje tih dragocjenih termina samo za sebe – radim tijekom probe u pozadini, pokušavam isprobavati različita rješenja paralelno s glumačkom probom, između ostalog zato što na taj način odmah imam jasnu svijest o trajanju i ritmu pojedine scene.

NACIONAL: Učite li na svakom projektu?

Svaki novi projekt donosi nove izazove i probleme koje treba riješiti. Na svakom novom projektu stječem neka nova iskustva i brusim vještine. Nova znanja i uvide u procese dobivam ipak nešto rjeđe. To sigurno ima veze i s godinama, imam dojam da je u ovom trenutku moj forte minuli rad, iskustvo i operativnost, brzo snalaženje u novoj situaciji.

NACIONAL: Kako je raditi s Magellijem, puno ste radili s njim. Volite li raditi s istim suradnicima?

Apsolutno volim, i definitivno kad je riječ o Paolu. S njim sam radio ‘’na refule’’, počeli smo prije 15-ak godina na ‘’Zagrebačkom pentagramu’’, surađivali smo na nekoliko sjajnih projekata. Nakon toga smo bez nekog posebnog razloga imali dugu pauzu, da bismo prije pet-šest godina opet ušli u period intenzivne suradnje. Nakon Kerempuha u Varaždinu s Paolom radim ‘’San Ivanjske noći’’, gdje s mojom partnericom Natašom Kanceljak radim scenografiju, a sam projekcije. Nataši i meni će to druga suradnja u kazalištu, prva je bila ‘’Žena popularnog pokojnika’’ Filipa Šovagovića. Svjesni smo da zajednički rad može unijeti dodatni teret na vezu, pa se malo i pazimo – naša veza nam je definitivno važnija od posla.

NACIONAL: Zašto volite raditi u kazalištu?

Kazalište je veliki organizam, radi se s velikim timom ljudi, puno kreativaca fokusiranih na jednu stvar i količina kreativne energije u tom procesu je ogromna. Volim grupnu dinamiku, volim zajednički rad sa svime što donosi. Grupni rad mi je pomogao da istreniram vlastiti ego, da naučim slušati druge, poštovati tuđe mišljenje, ne sukobljavati se čim netko kaže nešto što se ne poklapa s tvojom vizijom. Kad si mlad, želiš se dokazati i znam da bih prije bio ljut i nezadovoljan kad bi neko meni drago kreativno rješenje ispalo iz predstave. Sad sam pak najponosniji kad nešto što mi se sviđa ne uđe u predstavu, ako vidim da to ne sjedi dobro u cjelini.

Uz to, uvijek imam na raspolaganju prostor likovnog stvaralaštva koji je puno samotniji, gdje sam uglavnom sam u procesu i sve odluke donosim po vlastitoj volji.

NACIONAL: Je li se, dakle, u međuvremenu dogodila promjena vašeg karaktera?

Pa ne bih rekao da je to promjena karaktera, više neko iskustvo koje čovjek stječe godinama.

NACIONAL: Sve je više videa u kazalištu, zar ne? Toga prije nije bilo u tolikoj mjeri.

Manje-više svaka nova tehnologija koja se pojavi brzo nađe upotrebu u kreativnoj sferi, tako je i s upotrebom videa u kazalištu. Od kada se video s kazeta i DVD-a, koji su statični mediji s minimalnim mogućnostima dodatne manipulacije materijala uživo, premjestio u računala, kreativne mogućnosti su nemjerljivo veće – materijali se mogu isprobavati i dorađivati na licu mjesta, što cijeli proces čini i bržim i prirodnijim. Na početku karijere bih video napravio kod kuće na velikom kućnom kompjuteru, pržio DVD, isprobao rezultat na probi i onda bih to ponavljao u beskraj dok ne dođem do finalnog rješenja. Danas pak sve mogu isprobati i doraditi direktno na probi.

‘Ponekad se kvaliteta pojavi u nenamjernim greškama, u spoticanju, u šepavosti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Je li to povećalo kreativnost?

U mom slučaju apsolutno. Ja sam u kazalištu od početka radio koristeći računala, počeo sam čim su se sve te mogućnosti pojavile. Svaka tehnologija donese neku zanesenost, pa se zadiviš tim nečim novim, no s godinama sam postao oprezniji, nisam zadivljen svakom inovacijom koja se pojavi. Najnovije nije nužno najbolje, osim toga i zamorio sam se, ne mogu više pratiti sve što stiže, jer ritam kojim tehnologija napreduje je postao jako brz. Sad preferiram neko vrijeme gledati iz prikrajka, uzeti si vremena da procijenim je li mi određena inovacija stvarno zanimljiva i koliko je primjenjiva u mojoj praksi.

NACIONAL: Kako ste se uopće počeli baviti novom tehnologijom? Krenuli ste s eksperimentalnom glazbom, zar ne?

Uvijek me zanimala kreativna upotreba tehnologije, a koja je to konkretno tehnologija u pravilu je bilo uvjetovano njenom dostupnošću. U početku su to bile mehaničke naprave, elektromotori, žarulje i prekidači. Kompleksnije uređaje sam počeo koristiti krajem 80-ih kroz tonsko snimanje – glazba i zvuk su na početku bili moj primarni medij izražavanja, pogotovo što se tiče javnih istupa. Cijelo to vrijeme sam se dosta sramežljivo bavio i vizualnim – dijaprojekcije, luminokinetički objekti i elektromehaničke naprave bile su moja velika strast, ali sam rijetko izlazio u javnost s tim. Negdje sredinom 90-ih sam počeo istupati i kao likovni umjetnik, prvo serijom radova koje sam razvijao tijekom tog sramežljivog perioda. Negdje 1997. sam nabavio svoj prvi kompjuter – Macintosh sa 16Mb RAMa i 2 Gb hard diska – i tada se pojavio niz novih stvari i mogućnosti. Negdje 2000-ih su glazba i zvuk prešli u drugi plan, a vizualna umjetnost je postala moj primarni posao. Premda me se često dovodi u vezu s novim tehnologijama, vrlo rado i često posežem za starijim, danas odbačenim uređajima koje možete vidjeti u tehničkom muzeju ili na Hreliću.

NACIONAL: Kako znate da ste završili s radom? Je li to neki osjećaj koji imate ili je sve ipak neka zadana forma?

Ovisi o tome što radim. Ako je predstava u pitanju, onda je to uvijek stvar dogovora, redatelj zapravo mora biti zadovoljan i onda je sve drugo lakše. S izložbama je malo drugačije. Radim sam, nema nikoga tko me gura ili zadaje rokove i potrebna je veća disciplina. Također nemam na dispoziciji cijelu kazališnu infrastrukturu nego radim u manje-više improviziranim uvjetima, pogotovo ako radim na zahtjevnijoj instalaciji koja je mišljena za prostor neke velike galerije. Kako se moj kreativni proces često sastoji od razvoja nekog softvera ili hardvera, događalo se da mi fokus bude previše na samoj tehnologiji pa se koncentriram na rješavanje i ‘’peglanje’’ tehničkih detalja, a ne bavim se dovoljno finalnim rezultatom – previše bih programirao, a premalo sjedio i gledao što sam napravio, premalo vremena ostavio za refleksiju i čišćenje. S vremenom sam shvatio da nitko ne zna što sam ja planirao programirati i da vrlo često taj moj tehnički cilj uopće nije toliko bitan i da je važnije da stanem, promatram taj rad i razmišljam. Ponekad se kvaliteta pojavi u nenamjernim greškama, u spoticanju, u šepavosti. Kroz to promatranje i razmišljanje mogu bolje odlučiti što je važno, a što ne, što treba odbaciti a što usavršiti.

NACIONAL: Da, specifičan je medij, vizualan, teško je pretpostaviti kako će sve izgledati dok se ne vidi u prostoru.

Da, uvijek je malo vremena da bi se to ne znam koliko dugo ‘’naštimavalo’’, a ja zapravo prvi put vidim što sam zapravo napravio.

NACIONAL: Zato sam i pitala kako znate da ste završili. Na otvaranju izložbe, pretpostavljam, vaš rad nikad nije skroz završen.

Ako je prvi postav novog rada, u pravilu nije posve gotov. Onda gledam što sam napravio i to iskustvo apliciram sljedeći put. Nakon dva-tri postava rad je zatvoren i finaliziran. Još jedna stvar koju sam naučio je da nikako ne ‘’čačkam’’ po radu do zadnjeg časa, bez obzira na to koliko mi nešto smetalo.

NACIONAL: A kakav je osjećaj kad znate da ste napravili nešto dobro, kad vidite da se publici sviđa?

To je super osjećaj, takve stvari me hrane, ponos i sreća, zadovoljstvo da sam nešto dobro napravio, to je sigurno ispunjenje. Ima i slučajeva kad publika i nije nešto oduševljena, ali ja sam prezadovoljan. To mi je isto u redu.

NACIONAL: Osim videa, bavite se i vektorskom grafikom, laserskom tehnologijom, dakle svjetlosnim instalacijama. Što to točno znači?

Prije desetak godina sam se jako zainteresirao za analogne osciloskope, uređaje koji su prvenstveno namijenjeni za vizualizaciju električnih signala i koriste se za mjerenja u elektronici. Jedno relativno kratko razdoblje, tijekom 60-ih i 70-ih, osciloskopi su se koristili i za kompjutersku grafiku, jer boljih alata u to vrijeme nije bilo. Slika na ekranu osciloskopa je titrava i zavodljiva, drugačija od današnjih modernih ekrana. Nisam bio jedini koji se u to vrijeme zainteresirao za tu jedinstvenu kvalitetu – spontano se stvorila vibrantna scena entuzijasta na svim kontinentima koji su dijelili istu strast. Kako nije postojala niti jedna manifestacija koja bi okupljala tu scenu, s kolegama Derekom Holzerom i Chrisom Kingom odlučio sam pokrenuti bijenalni festival Vector Hack koji je dosad imao tri izdanja. Doveli smo stotinjak umjetnika, tehnologa i znanstvenika, održali gomilu audiovizualnih nastupa i predavanja te nekoliko izložbi.

NACIONAL: Koliko publika cijeni to što radite, kako reagiraju?

Ovisi o samom radu. Vizualno atraktivne radove publika u pravilu voli, dok ih oni hermetičniji znaju zbuniti. Naravno, ovisi i o kojoj publici govorimo – likovnoj, kazališnoj ili generalnoj.

NACIONAL: To je slično Festivalu svjetla, na koji publika reagira jako pozitivno iako ne zna što se zapravo oko toga krije. Nije ni potrebno da o tome razmišljaju, bitan je taj dojam koji ste spomenuli. Kako ljudi gledaju na takvu vrstu umjetnosti?

Festival svjetla je specifičan jer je na ulicama, na javnim prostorima, pa ga prati najgeneralnija publika. Moje iskustvo s Festivalom svjetla počelo je zbog programa “Bijele noći” koje su se nekoliko godina održavale u Zagrebu u listopadu. Isto su se radile svjetlosne instalacije po gradu. Zadnju godinu smo Ana Hušman i ja napravili veliku instalaciju ‘’Ima jedno bolje mjesto’’ na Mažuranićevu trgu, to je bio razlomljeni LED ekran ogromnih dimenzija. Poslije toga smo isti rad postavili na prvom izdanju Festivala svjetla Zagreb. Kasnije smo realizirali ‘’Superžene i njihove priče’’, priču o deset poznatih hrvatskih umjetnica gdje smo govorili o njihovu stvaralaštvu, ali i o tome koliko su kao žene bile obespravljene. Prošle godine smo opet na Mažurancu radili “Zašto, ali zašto moram u školu”, gdje smo se bavili kompleksnom temom školstva koristeći materijale iz fundusa Školskog muzeja. Svi su ti radovi imali jasan narativ, bili su ispričani kroz animaciju, jednostavnim jezikom u formi gotovo dječje priče, s originalnim songovima. Također su svi imali utkanu aktivističku crtu: o stanju grada, o ženskim pravima, o problemima školstva – jedan “tihi aktivizam” koji možda nije uočljiv na prvu, koji ne napada publiku, a opet kad odu shvate da iza tog audiovizualnog spektakla stoji jasna poruka. Mislim da je važno da se kroz manifestacije tipa Festivali svjetla široj javnosti prezentiraju i umjetnički radovi te radovi koji reflektiraju stanje društva i potiču kritičko razmišljanje.

NACIONAL: Imate li potrebu uvijek kroz radove biti, kako ste sami rekli, tihi aktivist?

Pa ne baš. Kroz svoj samostalni rad se primarno bavim doživljajem, istraživanjem samog medija i formom, vrlo rijetko je tu neka poruka. Rekao bih da se moj angažman na tom polju pokazuje kroz stalnu prisutnost na nezavisnoj sceni te kroz podršku kolegama i mladim umjetnicima. Društveno-angažirane radove u pravilu radim u suradnji s drugima, primjerice s Anom Hušman. Uvijek se zezam da se moja retrospektiva može zvati ‘’I’ve got nothing to say’’. Znam da nije baš točno, ali teško pišem tekstove, teško se izražavam tako izravno.

NACIONAL: Dobili ste neke važne nagrade, posebno tu mislim na Vladimira Nazora.

Ta je najvažnija, ali nisam ja dobio baš previše nagrada. Osjećam se dobro kad dobijem neko priznanje, naravno.

NACIONAL: Je li vas netko na neki način učio?

Jest, moram reći da sam jako sretan što sam stasao uz sjajne umjetnike. Na prvi umjetnički projekt, multimedijalnu izložbu “Katedrala” u Galeriji PM još kao srednjoškolca su me pozvali Darko Fritz, Boris Bakal i Stanko Juzbašić. Onda sam kroz sviranje u Cul de Sacu, ansamblu koji je izvodio improviziranu glazbu, upoznao pokojnog Paju, Caprija, Rundeka, Pavlicu i mnoge druge muzičare koji su prošli kroz taj sastav. Ranih 90-ih kroz jednu vrlo kratku i vrlo uzbudljivu sezonu u Galeriji SC-a upoznao sam ekipu iz Kugla glumišta i grupe ZZOT: Zlatka Burića, Helenu Klakočar, Damira Bartola Indoša, Sonju Hindkjaer, Željka Zoricu Šiša i druge.

NACIONAL: Kako je bilo odrastati uz sve te umjetnike?

Svi ti sjajni ljudi i sjajni umjetnici su bili i ostali jako važni i za moj umjetnički razvoj i za moje odrastanje. Prigrlili su me, tolerirali moj manjak fokusa i višak energije, otvarali mi prostor za rad. To je bio proces učenja od neprocjenjive važnosti. Bio sam zaigran.

‘309. dan u godini’, suradnja s Alenom i Nenadom Sinkauzom, 2015.; ‘Kinetic rescanning’ – THT@MSU iz 2013. i ‘Šahtofonija rumorista’ iz 2017. FOTO: Privatna arhiva, Damir Žižić

NACIONAL: Jeste li i danas zadržali tu zaigranost?

Ne kao prije, ali sigurno jesam i zaigran i osjećam strast prema poslu koji radim. Godine i rutina čine svoje, ali unatoč tome ja na svu sreću i dalje uživam u svom poslu.

NACIONAL: Danas i dalje radite na nezavisnoj sceni, kako vam se čini?

Ne znam zapravo kako definirati što ja točno radim, to je kombinacija svega. Definitivno radim kreativne stvari, ali ne nužno i umjetničke. Ima tu svega, od nastupa i radionica u skvotovima i nezavisnim udrugama, preko vlastitih izložbi, kazališnih predstava, suradnji s drugim umjetnicima, do korporativnih zabava i festivala. Ipak, ako se pitam gdje spadam, ipak je to nezavisna scena, tu se osjećam najviše kao doma. Kakva je situacija, to ovisi kako se gleda i otkuda. S jedne strane u kulturi nema dovoljno sredstava i to na svim razinama – od nemogućnosti kvalitetnog održavanja za velike institucije, do manjka novca za realizaciju programa i za dostojan život koji većina umjetnika, i to ne samo na nezavisnoj sceni, osjeća. Sve kao da se konstantno gradi, pa ruši, pa krpa i tako ukrug. Ne vidim da se mogu očekivati ogromne promjene na tom planu jer su potrebe kulture višestruko veće od postojećih sredstava. Ono što je sigurno moguće je bolje korištenje postojećih resursa, bolje planiranje, pravednija i pametnija raspodjela postojećih sredstava… S druge strane, ima zemalja koje su razvijenije od Hrvatske i gdje državno financiranje kulture skoro da ne postoji i sve ovisi o tržištu, što je po meni užas za umjetnost. Konkretno kad vidim u kakvim uvjetima rade kolege u SAD-u, Velikoj Britaniji i Italiji, osjećam se odmah bolje. Oni često funkcioniraju bez ikakvog financiranja, sami plaćaju prostore u kojima izlažu i nemaju nikakvu podršku – ovdje naravno ne govorim o etabliranim superzvijezdama koje rade u fantastičnim uvjetima nego o nekom prosjeku.

Ne mislim da je kod nas posebno dobro ili genijalno, ali zaista postoje dvije strane medalje. Treba reći da sve ovo govorim iz pozicije koja je puno bolja nego kod većine kolega – kao ‘’multipraktik’’ dobivam poslove u jako širokom spektru i mislim da nije pošteno po meni mjeriti status hrvatskih umjetnika.