Povodom sve izraženijih poskupljenja životnih troškova u Hrvatskoj, osobito plina i struje, uz inflaciju koja je u Hrvatskoj već dosegla 5,5 posto, razgovarali smo s Ivanom Lovrinovićem, bivšim saborskim zastupnikom i profesorom financija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Taj ekonomski stručnjak osvrnuo se i na uvođenje eura u hrvatski monetarni sustav sljedeće godine, ocijenivši da vodstvo nijedne države eurozone nije uvodilo europsku valutu u turbulentnom ekonomskom trenutku obilježenom dolazećom ekonomskom krizom prouzročenom ne samo pandemijom, nego i energetskim šokom. Dodatni element u ovoj novoj ekonomskoj krizi s posljedicama na hrvatsko gospodarstvo bit će posljedice ruske invazije na Ukrajinu. Odrazit će se to u opskrbi Hrvatske plinom i poslovanju Fortenova grupe osnovane nakon propasti Agrokora.

B&B: Kako će se sankcije uvedene Rusiji, osobito prema njihovim bankama, odraziti na Fortenova grupu, nasljednika propalog Agrokora? Gotovo polovicu dionica te nove kompanije drže dvije ruske banke: Sberbank 39 posto, a VTB banka sedam posto.

Sa sigurnošću se mogu očekivati značajni problemi u funkcioniranju Fortenova grupe, jer će zapadne zemlje uvesti oštre sankcije svim ruskim poslovnim subjektima, u Rusiji i inozemstvu u kojima ruska poduzeća i financijske institucije imaju manji ili veći dio u vlasništvu. Budući da su dvije ruske banke vlasnici oko 45% Fortenova grupe, sankcije će se osjetiti. Doduše, 2019. Fortenova je emitirala obveznicu od 1,1 milijardu eura koja dospijeva sredinom sljedeće godine. Kako će se refinancirati ova obveznica, odnosno tko će sve biti investitori, to će se tek vidjeti. Činjenica da dvije ruske banke drže 45% Fortenova grupe ne može ostati nezapažena u sankcijama prema Rusiji. Sada je vrijeme da se razmisli o tome da udio ruskih banaka otkupi država, jer je hrvatska poljoprivreda neodrživa u ambijentu dominacije stranih trgovačkih lanaca.

B&B: Kako će se na ovu situaciju odraziti činjenica da je Sberbank u Hrvatskoj otkupio Milorad Kostić, srpski “kralj šećera” koji je poslovno vrlo aktivan i u Ukrajini? Koliko je to nepovoljno za Hrvatsku?

Sberbank u Hrvatskoj je prošle godine kupio srbijanski poduzetnik Kostić, odnosno njegova banka iz Beograda i njegova Gorenjska banka iz Slovenije. On također ima banku na Cipru koji je poznat kao off shore financijski centar. Zanimljiva je ovo kombinacija i možda će se pokušati u tom krugu, ako bude potrebno, osigurati financiranje. Kakve su sve veze prisutne u ovom poslovnom modelu to bi trebalo vidjeti, jer te izmiješane i zamršene strukture vlasništva, gdje se ponekad ne zna tko je kome vlasnik, posebno su prisutne u međunarodnom poslovanju. Oko Agrokora su odigrane velike igre i još dok sam bio u Saboru upozorio sam da bi to moglo završiti tako da oko 30 tisuća hektara najplodnije zemlje koja je bila u koncesiji preuzmu stranci.

B&B: S obzirom na to da se Hrvatska plinom snabdijeva iz Rusije preko Prvog plinarskog društva Pavla Vujnovca, kako će se ukrajinska kriza odraziti na snabdijevanje? Na koji će način sada pomoći LNG terminal na Krku?

Poznato je da Hrvatska o uvozu ruskoga plina ovisi oko 25%. Plin je izuzetno važan energent i za svaku zemlju je strateški proizvod, o čemu bi dugoročne ugovore s dobavljačima trebala sklapati država, odnosno njeno poduzeće koje se bavi energentima. To da taj posao radi privatno poduzeće, bez obzira na to kako se zove i čije je vlasništvo, nije dobro rješenje. Pogledajte kako su Mađari i Talijani, odnosno njihove vlade, riješile dugoročnu nabavu plina iz Rusije. Petrokemija u Kutini presudno ovisi o kretanju cijena plina pa je spomenuti poduzetnik i tamo suvlasnik, jer se naša država povlači iz svih strateški važnih poduzeća. Sada kada je cijena plina otišla u nebo, vlasnici Petrokemije (Ina i PPD) žele je prodati Turcima. To nije ništa drugo nego loptanje strateški važnim firmama u Hrvatskoj. To me i ne čudi jer imamo Vladu koja nije u stanju ništa riješiti, pa misli da je spas u prodaji „strateškim partnerima“ koji su u dobroj mjeri uzroci našeg sveopćeg propadanja.

B&B: Kako ocjenjujete reakciju vlade Andreja Plenkovića na ovaj inflacijski skok praćen energetskim šokom kroz poskupljenja energenata i općim rastom cijena i geopolitičkim napetostima oko Ukrajine?

Vlada je reagirala uobičajeno po principu formirat ćemo povjerenstvo koje će smisliti paket pomoći. Na to su trebali biti odavno spremni, a to nije bio slučaj. Naznake dolaska povećane inflacije već su dugo bile na sceni. Što se tiče energenata, suočeni smo s ogromnim nametima koje je država ugradila u cijene goriva. U cijeni litre goriva na benzinskim pumpama mi 60 posto plaćamo kroz PDV i razne vrste trošarina. To je veliko financijsko opterećenje i to se moralo odavno smanjiti. Trenutno zamrzavanje cijena goriva i plina za kućanstva ne može biti dugoročno rješenje.

‘Naša se država povlači iz svih strateški važnih poduzeća. Sada kada je cijena plina otišla u nebo, vlasnici Petrokemije (Ina i PPD) žele je prodati Turcima’, kaže Lovrinović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: No neovisno o tom eventualnom smanjenju trošarina i PDV-a u cijeni benzina, jako važnim za državni proračun, to može biti tek slamka spasa u kratkom razdoblju. Nije li problem u činjenici što je Hrvatska vrlo daleko od energetske neovisnosti?

Točno, smanjenje trošarina i PDV-a samo je slamka spasa. Prošle sam godine na Hvaru vidio veliku i do tada jedinu solarnu elektranu HEP-a. Moglo se u godinu-dvije čitavu Dalmaciju opremiti solarnim elektranama. Naravno da uz solare treba riješiti i problem njihova zbrinjavanja kada dotraju. Tako bi Dalmacija mogla pokriti najveći dio svojih potreba za električnom energijom. To bi moralo biti praćeno velikim programom jeftinog financiranja da se ljudima isplati, da se zaobiđu „energetski majstori“ koji su primjerice pri gradnji vjetroelektrana razvili uznemirujući model političke korupcije. Proizvodnja električne energije treba se demokratizirati i krajnje pojednostaviti papirologiju. To do sada nije pokrenuto jer interesne skupine ne žele jeftinu energiju i puno malih proizvođača. Onda je njima pipa zatvorena. Mi smo energetski izuzetno ovisni. Uvozimo oko 40 posto električne energije, a što se tiče plina i nafte da ne govorimo.

B&B: Podaci govore da smo nekada 70 posto hrvatskih potreba za plinom podmirivali iz vlastitih izvora, a sada tek 30 posto. Kako to komentirate?

Točno. Sada postavljam pitanje: što je s LNG terminalom na Krku kao jednom od dobavnih pravaca i što nam on u ovoj plinskoj krizi znači? Zar nije bilo rečeno da kada dođe kriza s plinom, da ćemo imati dobavni pravac preko LNG-a koji će biti povoljan. Zar nam nisu govorili da će LNG biti spas?

B&B: Nije li ipak problem u tome da je plin iz LNG-a skuplji?

Sada se vidi da LNG nije spas. Zašto? LNG jest alternativni dobavni pravac da nam samo jedna strana ne presiječe dobavu. No što je s cijenom? Neka se obznani cijena plina koju dovoze brodovi s ukapljenim plinom jer nema razloga da se to skriva. Nema tu solidarnosti jer bez obzira na to kakva bila kriza, svatko želi zaraditi. Diverzifikacija dobavnih pravaca ne znači da smo zaštićeni od rasta cijena. Činjenica je da smo zaštićeni od prekida isporuke plina, ali ključni je problem što su se i HDZ i SDP olako riješili energetske kompanije kao što je Ina. Do čega smo došli? Umjesto da smo održali domaću proizvodnju plina na 70 posto naših potreba, postali smo previše ranjivi u opskrbi.

B&B: Ima li Hrvatska u svojim ležištima dovoljno plina?

Na to vam pitanje preciznije mogu odgovoriti stručnjaci. Od kada je MOL preuzeo Inu, istraživanja je sve manje. Što se tiče komponente razvoja i istraživanja nafte i plina, to je gurnuto u pozadinu. Što je ranije radila Ina? U Angoli je primjerice otkrila naftu i 1985. isporučila 30.000 tona, da bi 1989. ta isporuka dosegla 230.000 tona. Da je to nastavljeno, danas bi Ina mogla imati milijun tona nafte iz Angole. Ina je imala koncesiju za crpljenje nafte u Angoli. Pa Bijele noći, pa Sirija… Na tom je Ina zarađivala povećavajući dokazane rezerve, a one su ključne za vrednovanje neke naftne kompanije.

B&B: Što se danas događa s tim koncesijama u Africi?

Danas je Ina devastirana, a Hrvatska energetski ugrožena. Time je ugrožena i nacionalna sigurnost, a to je samo jedan od primjera o modelu angažiranja „strateških partnera“ kao doktrine djelovanja prošlih i sadašnje vlade. Prodana je Ina MOL-u, a Hrvatska je ostala kao riba na suhom. Kad sam bio u Češkoj prije dvije godine, rekli su mi da su oni energetski neovisna zemlja. To što se ta njihova energetska neovisnost zasniva i na dvjema nuklearkama možemo kritizirati, ali Česi su o svojoj energetskoj sigurnosti odavno razmišljali i ostvarili je.

B&B: I Mađari planiraju 2024. pustiti u pogoni novi blok nuklearke Paks po ruskoj tehnologiji. Slovenci pripremaju izgradnju novog bloka nuklearke u Krškom, gdje je Hrvatska suvlasnik. Imala smo ponudu da se uključimo u oba projekta. Kako to komentirate?

Nisam zagovornik nuklearne energije. Samo upozoravam na to da su se te zemlje opredijelile za energetsku neovisnost na svoje načine. Plenkovićeva vlada sada govori da su građani u Hrvatskoj zaštićeni od poskupljenja struje i plina do 1. travnja. Da Inu nije sredio strateški partner i politička korupcija, Vlada bi danas imala manevarski prostor da uz 70% proizvodnje domaćeg plina itekako pomogne gospodarstvu i građanima. Umjesto toga koristi se populizmom, odnosno obmanom. Što poslije 1. travnja, do kada će cijene plina i struje biti zamrznute? Premijer Plenković je naglas ispred svih drugih u EU-u ušao u rusko-ukrajinski spor na strani Ukrajine, a to govori da Vlada nema koncepciju. Koliko sam primijetio, nitko iz EU-a nije učinio to na taj način. Nijemci lukavo igraju računajući ipak dugoročno na otvaranje plinovoda Sjeverni tok 2. Talijanska vlada dogovorila je vrlo povoljan aranžman s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Hrvatska nikada nije bila ugroženija nego danas zbog energetske krize i nesposobne političke garniture na vlasti.

B&B: Nije li Hrvatska orijentirana na obnovljive izvore energije?

Razvijeni, a posebno slabije razvijeni dijelovi Hrvatske osim zadovoljavanja vlastitih potreba mogu biti i proizvođači za druge i tako dodatno zarađivati. Tako bi seljak u Slavoniji ili Dalmaciji uz hranu mogao prodavati i struju. Tehnički problemi vezani za uključivanje u mrežni sustav su rješivi. Cijena energije iz solarnih elektrana je manja u odnosu na to koliko se plaća kilovatsat od vjetroelektrana u koje su ugrađene i koruptivne naknade. Tako je u hrvatskim vjetroelektranama dvostruko skuplji kilovatsat nego u vjetroelektrana u Španjolskoj ili Njemačkoj.

‘Umjesto da smo održali domaću proizvodnju plina na 70 posto naših potreba, postali smo previše ranjivi u opskrbi’, upozorava Lovrinović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Što bi bilo kvalitetno rješenje za energetsku sigurnost Hrvatske?

To je niz manjih hidroelektrana, ali od proglašenja samostalnosti Hrvatske napravljena je samo jedna. To je HE Lešće na rijeci Dobri, čija je izgradnja počela još u bivšoj državi. Gdje su ti veliki uspjesi Vlade ako Hrvatska u više od 30 godina svoje samostalnosti nije uspjela sagraditi nijednu hidroelektranu. To su činjenice u razdoblju kada nas je, da budem malo ironičan, prestao potkradati Beograd ili Habsburgovci iz Beča. Kad bi aktivirala te obnovljive izvore energije, Hrvatska bi u roku pet godina mogla doći u energetski komotnu situaciju. E, ali tada bi uvoznici struje ostali bez posla i zarada, a u to se očito sada ne smije dirati.

B&B: Što Hrvatska može učiniti vezano za potrebe za plinom?

Taj se problem treba rješavati nastavkom istraživanja, za što MOL kao strateški partner Ine nije posebno zainteresiran. Plina sigurno ima, uključujući i podmorje Jadrana. S druge strane, možemo nešto naučiti od Italije i Mađarske kako se količine plina ugovaraju na vrijeme kako bi se postigla povoljna fiksna cijena. Vidite da je cijena npr. ruskog plina različita prema različitim zemljama, a i segment geopolitike je važan dio ukupne cijene.

B&B: Vlada je ipak najavila vaučere od nekoliko stotina kuna za ugrožene kategorije stanovništva. Koliko to može pomoći prevladavanju energetskog šoka?

To će jadnim i čemernim ljudima pomoći, ali to je i dio populizma. S 200-300 kuna masovno kupuju ljude ne rješavajući ključni problem. Da su na vrijeme i kvalitetno dogovorili pravu cijenu plina i da Inu nisu prodali, ne bismo danas trebali vaučere. Na ta pitanja se mora dobiti odgovor. Nije sporno da treba pomoći ugroženim ljudima, ali Vlada koristi situaciju da se prikaže da je spasitelj. To će obrazlagati da nisu mogli utjecati na cijene na svjetskom tržištu energenata, ali to su trebali riješiti drugim izvorima energije, od čega su bježali. To je uloga tih vaučera koji su samo smokvin list za prikrivanje suštine problema, koji je eksplodirao u ovoj vatri inflacije.

B&B: Kakav je karakter ove inflacije?

Ova inflacija ima tri izvora: iz ponude, potražnje i inflatornih očekivanja. Sva su tri izvora trenutno aktivna. Sa strane ponude inflacija je posljedica pokidanog lanca proizvodnje i dobave zbog pandemije, što je dominantno. S druge strane, na strani potražnje počeo se aktivirati ovaj dio enormno stvorenog novca iz središnjih banaka. Što o tome ljudi ne znaju? Nedavne velike emisije novca nisu po karakteru iste kao što je bilo upumpavanje poslije financijske krize 2008. i 2009. U zadnje dvije godine taj novac dolazi izravno mnogim radnicima koji ne rade zbog pandemije. Ponuda se smanjila, ali se potražnja povećala ili ostala ista. Treći element su inflatorna očekivanja koje podgrijava energetska kriza, agresija na Ukrajinu i negativna očekivanja ljudi.

NACIONAL: Znači li to da inflacija može biti još i veća?

Ta inflacija, što bi rekao pokojni profesor Ivo Perišin, postaje karcinom koji počinje metastazirati. Inflacija samu sebe hrani. Na dva ključna područja obrane od inflacije, a to su energenti i hrana, Hrvatskoj je sužen manevarski prostor, što sam maloprije obrazložio. Samo da dodam da mi 50% hrane uvozimo, a nekada smo je izvozili. I kako će sada Vlada stabilizirati cijene kada je davno ukinuta politika državnih robnih rezervi koja je predstavljala amortizer prema udaru cijena. Mađari to pametno rade u segmentu nafte. Uvoze našu naftu, oko 500 tisuća tona, u Mađarsku po niskoj cijeni, prerade je i imaju prostora da utječu na cijene goriva u svojoj zemlji, gdje su cijene goriva niže od cijena u Hrvatskoj. Umjesto strategija, mi imamo blefiranje.

B&B: Koju stopu inflacije brani HNB, hrvatska središnja banka? Je li to 2 posto inflacije predviđene ugovorom iz Maastrichta?

Nitko ne zna što HNB brani. U zakonu o HNB-u nigdje to decidirano ne piše kolika je ciljana stopa inflacije, ali to piše u statutu Europske središnje banke.

B&B: Piše to u statutu Europske središnje banke, ali sve države eurozone su prebacile tu ciljanu inflaciju od 2 posto prebacujući i stopu od 5 posto.

Točno je da je inflacija u Europskoj uniji prebacila i šest posto, ali tamo barem piše koja je stopa ciljane inflacije. Ona je ciljana na 2 posto uz plus-minus jedan posto. U Hrvatskoj središnja banka može reći da je u redu i inflacija od 9 posto, jer ona nije definirana.

B&B: Što to znači za Hrvatsku koja namjerava uvesti euro u svoj monetarni sustav početkom sljedeće godine? Hrvatska trenutnu ima inflaciju od 5,5 posto, a do ove krize kriterij za ulazak u eurozonu bio je ciljana inflacija do 2 posto.

Ti su se kriteriji promijenili jer sada Hrvatska može imati 1,5 posto višu inflaciju od prosjeka triju država s najnižom inflacijom u eurozoni. Ne sjećam se da je vodstvo ijedne zemlje u turbulentnom razdoblju kakvo je sada prelazilo s nacionalne valute na euro. U ovom slučaju u Hrvatskoj se ne razmišlja o uvođenju eura iz ekonomskih razloga, nego se to čini iz političkih motiva. Gledano prema ekonomskim kriterijima, ovo je najgore vrijeme za uvođenje eura. Pametan ekonomist i državnik uopće ne bi gurao taj projekt u ovom trenutku. HNB nije u stanju bez afere i cirkusa odraditi ni kovanicu eura s likom kune. A još da nas takva ekipa uvodi u eurozonu – ne, hvala.

B&B: Zašto onda Vlada ne odustaje od ambicije da početkom sljedeće godine priključi Hrvatsku eurozoni i uvede euro?

Očito se radi o tome da se netko želi dodvoriti ključnim akterima Europske unije i eurozone u Bruxellesu i Frankfurtu. Premijer Andrej Plenković francuskom predsjedniku Macronu, a ministar Goran Marić i guverner Boris Vujčić Europskoj središnjoj banci sa sjedištem u Frankfurtu.

B&B: Zašto bi se ikome dodvoravali? Nije li to korisno i za hrvatske građane?

Dodvoravaju se zato što je to potrebno velikim igračima u Europskoj uniji nakon izlaska Velike Britanije, a pojedine države EU-a, poput, Belgije, Španjolske i Nizozemske imale su probleme oko formiranja njihovih vlada. Treba im jedan pozitivan događaj, a to bi mogla biti Hrvatska uvođenjem eura. Tako bi Hrvatska trebala pokazati drugima da je euro dobar projekt, iako situacija za ulazak u eurozonu nikada nije bila gora.

NACIONAL: Zašto mislite da trenutak nije povoljan za uvođenje eura?

Zadnje vrijeme dodatno sam proučavao položaj Grčke i Italije u eurozoni. Italija je prestigla Ujedinjeno Kraljevstvo 1969. i Francusku 1979. po kupovnoj moći po glavi stanovnika. Godine 2000. prosječni životni standard Italije bio je praktički jednak onom (u prosjeku) u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj. No nakon uvođenja eura 1999., zemlja je ponovo zaostala za Velikom Britanijom 2002. i za Francuskom 2005. Do 2019. talijanski prihod po glavi stanovnika više od 20 posto bio je manji od njemačkog. Naravno, nije to samo zbog eura, ali u velikoj mjeri jest.

NACIONAL: Što se dogodilo Italiji nakon uvođenja eura?

Nakon što je Italija ušla u eurozonu, počeo joj je divljati javni dug. Italija danas ima povijesno najveći dug koji nije bio zabilježen u zadnjih 150 godina. Danas je javni dug Italije dostigao skoro 160% BDP-a. Ovaj slučaj Italije uključio je zvono za uzbunu. Europska unija postaje danas sve više unijom dužnika i dugova kojom vladaju financijske institucije nadređene zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u državama, doduše iz sjene. Takav EU i takva eurozona nemaju nažalost perspektivu. Mastriški kriteriji kao normativni okvir eura više ne funkcioniraju. Ti su kriteriji postali mrtvo slovo na papiru, a u takvim okolnostima Hrvatska nikako ne bi smjela uvesti euro. Sve dok EU nije država, dok ima jednu monetarnu, a 19 fiskalnih politika, dok ima mizeran zajednički proračun, dok nema više solidarnosti i dok Njemačka više investira u Kinu umjesto u EU – nema perspektive. Zato je put u euro koji se gura u nas – put u zajamčeni neuspjeh.