Ivan Lovrenović ogromna je pojava u bosanskoj i hrvatskoj književnosti kojima pripada biografski, formalno i izričajem, a njegovo djelovanje čini ga jedinstvenom pojavom u hrvatskoj kulturi, ocijenili su stručnjaci u povodu osamdesete obljetnice piščeva rođenja.

Izdavač i prevoditelj Nenad Popović kaže da je Lovrenović, koji je do sada objavio najmanje dvije tisuće knjiških stranica, pisac Krležinog ili Andrićevog formata.

Lovrenović je rođen u Zagrebu 18. travnja 1943, gdje je završio gimnaziju i Filozofski fakultet. Djetinjstvo je proveo u Mrkonjić-Gradu. Od 1976. živi u Sarajevu, osim od 1993. do 1996. kada je boravio u egzilu u Zagrebu i Berlinu.

Ta njegova dvojnost je i njegova unutarnja drama, koju je ispisao u dva romana, „Liber memorabilium“ i netom izašlom „U sjeni fantoma“, u kojem je načeo tragediju svoje obitelji zbog toga što mu je otac bio ustaša, kaže Popović.

Po mjeri vlastitog karaktera i talenta

Književnik Miljenko Jergović kaže za Lovrenovića da je pisac po mjeri vlastitog karaktera, pa onda i talenta, a ne po mjeri vremena u kojem živi.

To je, s jedne strane, prvi uzrok nesporazuma koje je kulturna sredina, možda, mogla imati s njim. A s druge strane, to Lovrenovića čini jedinstvenim, drukčijim od svega i sviju ne samo u Bosni, nego i u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti. On je, prije svega, prozni pisac. Ili, kao što se to nekada govorilo, beletrist, kaže Jergović.

Lovrenović je autor devet knjiga proze od kojih četiri romana, tri knjige putopisa i dvije knjige ritmizirane proze.

Njegovi romani su poglavlje za sebe, opet dragocjenosti koje bi tražile stranice i stranice komentara, ocjenjuje Popović i tomu dodaje Lovrenovićev kazališni komad o fratru Ivanu Jukiću.

Uništili mu rukopise

Od 1992., nakon bijega s obitelji iz okupirane sarajevske četvrti Grbavica, godinu dana živio je u opsjednutom Sarajevu. Lovrenovićeve rukopise, sav radni arhiv i obiteljsku dokumentaciju, prema vlastitom kazivanju, spalila je srpska vojska 1992.

Nakon Dejtonskoga sporazuma i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo u opljačkan i opustošen stan.

Dvije su velike njegove teme: porodica i Bosna, kaže Jergović pa nastavlja: “Otkako je u ratu, na sarajevskoj Grbavici, uništena dokumentacija koju je dotad skupljao, a s njome i započeti rukopisi, dnevnici, bilješke, cijela konstrukcija jednoga zamišljenog književnog djela, Lovrenović je kao prozni pisac, te pomalo i kao pjesnik, vrlo neobičan pjesnik, pokušavao rekonstruirati ono što je na Grbavici izgubljeno.”

“I tako je pisao jednu istu, stalno nedovršenu i nedovršivu knjigu o sebi i o svojima. Uz nju je, naravno, pisao i neke druge knjige, o Bosni i o našem vremenu”, kaže Jergović.

Ali, objašnjava, “u tom pisanju, nastalom kao reakcija na uništenje vlastitoga djela, ili građe za djelo, postoji nešto gorko sudbinsko. Naime, Lovrenović je silom prilika, djelovanjem destrukcije i grbavičkih četnika, u svojoj književnoj metodi i načinu postao – postmodernist“, dodaje Jergović, književnik potekao iz Sarajeva, preveden na više od 20 jezika.

Privatno blag, u člancima oštar

Također, Lovrenović je napisao šest knjiga kulturne povijesti, od kojih je „Unutarnja zemlja“ izišla u četiri izdanja.

To je njegovo središnje djelo. U njoj zastupa misao bosanske jedinstvenosti unatoč prividu različitosti između muslimanske, pravoslavne i katoličke kulture. Danas nitko tko se bavi Bosnom i Hercegovinom ne može zaobići to djelo, po kojem je uostalom poznat u Europi, kaže Popović.

Dodaje da uz tu knjigu ide „jedna manja i nedovoljno čitana, malo remek-djelo ‘Bosanski Hrvati’“, a da njih prate stotine stranica putopisa i reportaža koje Lovrenović naziva obašašćima.

On je veliki putnik i ne piše promatrajući svijet s pisaćeg stola, iz svoje sobe. Jednako tako neumorno piše eseje i članke, često i političke. U njima zna biti neočekivano oštar i postojan. Tu je sin Miroslava Krleže, no još više brat svog Mostarca Predraga Matvejevića. Ljute javne svađe su u potpunoj suprotnosti s njegovom ličnošću, ističe Popović.

U posljednjih desetak godina Lovrenović je zbog neslaganja prosvjedno napustio tri nacionalna književna društva.

Svi koji su ga sreli znaju ga kao blagog, skoro šutljivog čovjeka koji više sluša no sam govori, ističe Popović koji je cijeli životni vijek proveo kao književni urednik.

Urednik bez premca

Lovrenović je napisao 13 knjiga eseja, sastavio osam antologija i izbora, a šest knjiga prevedeno mu je na strane jezike.

Godine 2005. izdavačka kuća Durieux, koju je osnovao Nenad Popović, izdala je izabrana Lovrenovićeva djela u osam svezaka. Lovrenović je također dobio 12 nagrada.

Izdavač Popović podsjeća da je Lovrenović u drugoj polovici osamdesetih kao glavni urednik sarajevske Svjetlosti „razvio izdavački program kojem tada u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji jedva da je bilo premca“.

“Utješno svjetska književnost”

Jergović ističe kako se o Lovrenoviću često znalo govoriti kao o povjesničaru, bosanskome polihistoru i kroničaru svih bosanskih vremena.

„Ali, nešto je u svemu tome, čini mi se, bilo krivo. Kao da je Lovrenović bio tu potreban da samom svojom pojavom, stavom, govorom i pisanjem nadomješta sve ono čega nema, i da zamjenjuje sve one kojih nema. A to ne ide tako“ kaže Jergović.

Dodaje da je Lovrenović „pisac, veliki pisac, zemlje Bosne, njezinih ljudi i vremena, putopisac, istraživač, a pomalo i avanturist na način W. G. Sebalda i Brucea Chetwina.„

Jergović zaključuje o Ivanu Lovrenoviću: „Bosna je tema i prizorište njegove književnosti, a ta je književnost u svojoj apartnosti i drukčijosti od svega što se u Hrvatskoj i naokolo Hrvatske piše, i suvremena, i utješno svjetska“.

Piše: Ivo Lučić