Teško da se opisno može izraziti oduševljenje kojim su Splićani dočekali i „navukli“ se na kazališnu predstavu autora i redatelja Ivana Lea Leme „Zakon Zagore“, koju je zagrebački redatelj splitskih i vlaških korijena realizirao u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Odjednom, komedija o dugoj i dramatičnoj povijesti dolaska Vlaja u Split od svršetka Drugog svjetskog rata do danas, prepuna smiješnih i urnebesnih dionica, savršenih glumačkih eskapada i novog Lemina vlaškog jezika te šest glumica Anđelije i jednog glumca Ante, s kojim su se fetivi Splićani do jučer sprdali, sada postaju mjera stvari i tema društvenih kronika. Zašto sve to, pitali smo Ivana Lea Lemu.

NACIONAL: Zašto je bilo nužno napisati i postaviti „Zakon Zagore“ upravo na scenu Gradskog kazališta mladih u Splitu?

Nekoliko me je razloga kao autora i redatelja vodilo i navodilo baš prema splitskom Gradskom kazalištu mladih. Njime upravlja sjajan glumac, energični vizionar i vrlo moderan producent Ivo Perkušić. Potom, ove godine to meni omiljeno kazalište slavi 80. rođendan. Rodilo se u Africi, u egipatskoj pustinji, u hrvatskom zbjegu u El Shattu 1943. godine. Tih 30.000 izbjeglica, većinom Dalmatinaca, fascinantnom su vizijom i organizacijom uredili život u kampu. Između ostalog, osnovali su i Pionirsko kazalište. U nemogućim uvjetima marljivo su radili predstave, uspijevali nabaviti kostime, čak gostovali u Kairu. Nakon rata odmah su nastavili s radom u Splitu, gostovali u zemlji i inozemstvu, a s počastima ih je primio i Tito. Ta žilavost i taj entuzijazam prisutni su u GKM-u i danas. Uz predstave za djecu i mlade, imaju i uhodani repertoar za odrasle s rasprodanim izvedbama, brojnim gostovanjima, nagradama i vrlo precizno usmjerenom repertoarnom politikom i razvojem u skladu s vremenom i pulsom splitske publike. Tamo sam radio predstave pod troje ravnatelja, Ljubicom Srhoj, Belmondom Milišom i Ivom Perkušićem. Kroz period od dvadesetak godina gledam kako to karizmatično kazalište preskače sve moguće prepreke. U našem istraumatiziranom društvu i mnogim dezorijentiranim institucijama, to je zbilja čudo.

NACIONAL: Za splitski GKM ste napravili furiozne „Splićanke“ i sada s još više oduševljenja dočekan je „Zakon Zagore“, priča o Vlajima u Splitu.

Naš kabare „Splićanke“ su sedam godina i hit i jedan od fenomena GKM-a. Na matičnoj sceni, ali i po velikim dvoranama i brojnim gostovanjima vidjele su ga desetine tisuća ljudi, mnogi čak i više puta. „Splićanke“ sam pisao današnjim splitskim žargonom, a svaka od pet priča je fabularno bizarna, na rubovima mogućeg, s neočekivanim prevratima i vrlo vehementna. Tu zahtjevnu logoreičnu formu s pjesmom i plesom neodoljivo iznose glumice GKM-a. One su najbolje ambasadorice onog najluđeg, ali i najautentičnijeg u Splitu. Nakon što smo tako donijeli onaj Split koji je senzualan, melodiozan, ironičan, ekshibicionistički raspoložen, s dozom hedonizma, fjake, mediteranskog porugivanja i pretjerivanja, povezan sa svijetom i svjestan svog glamura, brenda, na inicijativu Ive Perkušića htjeli smo donijeti novim bojama, s više nijansi i dimenzija, obojeni drugi Split. Onaj Split koji je svoje identitetske nijanse počeo dobivati iza Drugog svjetskog rata kada u njega iz Dalmatinske zagore dolaze takozvani Vlaji i počinju raditi, najčešće u novoosnovanim tvornicama i poduzećima. Tako je nastao tekst „Zakon Zagore“ koji smo nedavno premijerno izveli i koji je publika s oduševljenjem prepoznala, prihvatila i u trenu kupila ulaznice za sve reprizne izvedbe. Tako da smo prisiljeni postavljati i nove termine, na čemu sam doista zahvalan splitskoj publici.

NACIONAL: Je li riječ o očuvanju tipičnog vlaškog mentaliteta, njegovih karakternih osobina i vrijednosti koji su protokom vremena postali dijelom splitskog identiteta?

Splićani su se Vlajima uvijek rugali. Rugali su im se oni koji su oboljeli od malograđanštine, rugali su im se čak i neki pisci i novinari. Cijeli taj isprovocirani antagonizam između fetivih Splićana i došljaka je zapravo bio vicevima opjevan i prihvaćen kao opće mjesto. Nešto slično su doživljavali Albanci u kontekstu Jugoslavije. Romi su radikalan primjer žrtava snobizma i oholosti. Takva pogledi s visine su simptomi naših, još uvijek prisutnih kmetovskih kompleksa. Zapravo rugali su se njihovu siromaštvu i neobrazovanosti, za koje Vlaji u svim tim državama u kojima smo statirali uopće nisu bili krivi. Dapače, opstajali su u surovim uvjetima dalmatinskog krša, gradili sela koja imaju neodoljivu ljupkost askeze, odgajali svojeglave i drčne žene koje su često manje popuštale pred patrijarhalnih čizmama od žena u građanskim obiteljima. Došavši u Split, bili su jako zahvalni na mogućnostima koje im taj grad nudi, imali su kult obrazovanja svoje djece i vrijedno su doprinosili tome da tvornice cvjetaju, a da gradski šarm ne gubi svoj sjaj. Osamdesete su bile zlatno doba Splita, a Vlaji su bili dio tog šušura, glamura i kreativnosti. Ponosan sam da sam potomak jednog takvog došljaka, ponosan sam na to da Vlaji nisu uzvraćali ruganje i stereotipiziranje. A imaju za to potrebnu jezičinu i drskost. Dobro, možda su se par generacija poslije osvetili dovođenjem najpitoresknijih pripadnika svog plemena na vlast. Ali sve je to dio poznate splitske ekscentričnosti.

NACIONAL: Koji su to zakon Dalmatinske zagore koje posebno treba znati i pamtiti?

U našoj predstavi „Zakon Zagore“ ti su zakoni doslovno dijelovi refrena u songovima Zvonimira Duspera Dusa. Jedan od njih je da žene žive duže. Babe u crnom, sa šudarima, maramama na glavama su naš brend, naše matrijarhalno ishodište, mudre žene s ukusom i moralnim kompasom. I Meštrović ih je na neki način uklesao u kolektivni kanon svojom Povijesti Hrvata. Još malo i neće ih biti. Predstava „Zakon Zagore“ je zapravo naša posveta njima, kazališni znak našeg divljenja i zahvalnosti. Strpljenje je također jedan od tih zakona. Vlaji su jako ‘’skućni’’, malo po malo, uz žrtve i trud stvarali su egzistencijalne baze i svojoj djeci omogućili lakšu budućnost. ‘’Zakon’’ je činjenica da se može i mora uvijek ići dalje, „vaik ima korak dalje“, ne posustati, ne odustati, ne ubiti se ili ne klonuti duhom. To je bila duhovna vertikala i snaga tih najsiromašnijih stanovnika naše zemlje, s golog kamena, s malo zemlje, s malo vode, u izolaciji teško pristupačnih terena. Takva je naša karizmatična Zagora, lijepa u svojoj lirskoj surovosti.

NACIONAL: Što je na dramaturškom i redateljskom planu trebalo osmisliti da se lude godine susreta sela i grada, Zagore sa Splitom, uspješno dogode na Prokurativama, usred Splita, na jedan do sada nepoznat, atipičan način?

Ja sam Almodóvarov učenik i volim bizarne melodrame. U jednoj takvoj fabuli, a ne bih vam sve otkrivao, Ante i Anđelija, zaručnici iz sela Vitrovina, 1953. dolaze u Split i igrom slučaja postaju dio svjetske povijesti i sugovornici nekih poznatih domaćih i svjetskih lica. Također, događaju im se neka, nazovimo ih, psihodelična iskustva koja ih naglo povežu s prirodom i vlastitim tijelom. I to na način koji bi osobama njihova obrazovanja i podrijetla bio skoro nemoguć. Svima nam je najzabavnije čuti kako se tim tvrdim vlaškim dijalektom punim augmentativa i raskošne prostodušnosti opisuju neki fenomeni i stanja. Meni kao autoru teksta najveći izazov bio je izmišljanje pojmova jer likovi moraju opisati nešto za što ne znaju riječ. Tu sam došao na izvor gdje nastaje jezik i svašta otkrio i spoznao. A što je najvažnije, publika sve razumije i zabavlja se. Ja to zovem vlaški na steroidima.

‘Volio bih i mislim da bi to bilo točno i važno da se HNK Split nazove HNK Ivo Tijardović’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vaša vlaška rapsodija zbiva se kroz priče i neposredna iskustva jedne Anđelije iz sela Vitrovina koju utjelovljuje šest glumica, a prati ih samo jedan te isti glumac. Zašto?

U ovom često brutalno patrijarhalnom svijetu, u kojem snaga sile uspostavlja svoje obiteljske, društvene ili političke strahovlade, emancipacija žene je još uvijek važna i aktualna tema. Gledajući lokalno, našu povijest su pisale te žene dvadesetog stoljeća, žene koje su sa sela dolazile u grad, zapošljavale se i stjecale svoj dinar. To je ogroman skok u načinu života, razumijevanju sebe i svoje slobode. Naša Anđa je imala nekoliko takvih kvantnih skokova izazvanih vanjskim okolnostima, ali i unutarnjim, emotivnim prevratima. To su njezine faze života u kojima se drastično mijenja, sazrijeva, stari. Svaku od tih faza igra jedna glumica. Uloga im je poput štafete koju jedne drugima predaju. Ante kao predstavnik muškog roda nije imao tu vrstu trnovitog puta. Govorimo o ženi koja praktički dolazi iz srednjeg vijeka ravno u secesiju. I uspijeva se snaći. I još uvijek se Anđe bore da ih se ostavi na miru, da ih se ne podcjenjuje, ne patronizira, ne zlostavlja, da im se ne ulazi u integritet tijela, da ih se ne bičuje moralistikom. Anđina je priča o tome. Nije se dala zajebavati. Ljubav je izvor i odredište naše predstave. Ona plovi kao rijeka kroz generacije, prelazi i ogradu smrti. Nose je oprosti, okolnosti, sjećanja, nose je babe u sićevima. Nosi i ona nas.

NACIONAL: Kakav je danas odnos Splićana i Vlaja i što se u njemu promijenilo?

Zamaglila se ta polarizacija. Sve se izniveliralo. Sad su svi u uslužnim djelatnostima upregnuti u turizam. Tu možemo pričati o gubitku dostojanstva. Ali nikako ne na primjerima Vlaja koji su došavši u Split, na primjer, bili smetlari, škovacini. Mi ne proizvodimo, ne izvozimo, ne razvijamo se, zapostavljamo kulturu, obrazovanje i znanost. Samo se grebemo za te bakšiše, prodajući ono što smo dobili u amanet. Čak gubimo šarm mediteranskog gostoprimstva jer nam zapravo turističke gužve idu na živce. Nervozni smo i znojavi i brojimo te glupe eure od turizma kao da ništa drugo ne postoji. Prije smo bili veće face. Sad smo se malo pogubili. Ali naći ćemo se, proradit će geni baba i didova kad zagusti. Najbolji smo u nevoljama. A, navodno, nevolje se približavaju.

NACIONAL: Što je zapravo “Zakon Zagore” – melodrama i ljubavna priča, hit komedija, drama, ep, bajka, vic kojemu se svi rado smiju?

Jako točno ste nabrojali sve što je naša predstava. Od sela i crkve, do grada i komunizma, od građenja i razvijanja, do tranzicijskih pljački i rušenja. Pokušali smo nježno dotaknuti traume grada koje nisu dobile svoje povijesne i pravosudne epiloge i katarze, ali zato je tu kazalište da nas prisjeti, pripitomi, predloži oprost, razumijevanje, širu sliku, novu vizuru starog problema.

NACIONAL: Ističe se da ste stvorili bogat i maštovit univerzalni vlaški jezik Zagore ili novovlaški jer ste izmislili i dogradili neke nove riječi. Dajte nekoliko primjera.

Evo na primjer, „zagoletila se“ – zaletjela se gola ili „čmamiti“ – čekati i čamiti, dok je seks „grčivrata potrbuške guzlavice giligice“.

NACIONAL: Zašto vam je Dalmatinska zagora trajna inspiracija? Već u nekoliko navrata vraćate se toj temi, posebno kroz nekoliko kabaretskih predstava, poput „Vla Vla Vlajlanda“ s Ecijom Ojdanić.

Moramo kretati iz onog što znamo, onog što nosimo u svojim dubinama, ono što treba redefiniciju, ono što nas muči i određuje. Od toga krenemo pa gdje nas mašta, smisao, intuicija i dramaturgija odvedu. Tako i do kabarea. Kao splitsko dijete nisam ni volio ni shvaćao taj mentalitet. Odvedu me na selo, gdje se čudim i sklanjam od grubosti, neuljepšavanja, klanja svinja, prostodušnosti. Ali s vremenom sam vidio da moji stavovi trebaju reviziju ako želim razumjeti svoje i tuđe mehanizme, automatizme, obrasce, patologije i ideologije. Imao sam sreću da su baba i djed bili mudri, pristojni, nenasilni i beskrajno inteligentni. Njihov mi je primjer razbijao površnost i uvlačio me dublje u vrijednost i uvjetovanosti tog planinskog područja. Tamo u zraku vibrira grčka tragedija, u riječima i običajima osjeća se i islamska kultura, u gangama i rerama koje se pjevaju žive predslavenski odjeci. Čista bajka. Sad su sela napuštena, pa je baš obraslo u bršljan i sjetu. Zagora je postala poezija. Mjesto za meditaciju i izolaciju. Simple living, high thinking. Valjda zato tamo gradim kućicu. Kabare ‘’Vlajland’’ je postao velika uspješnica. Kroz nekoliko godina vidio je veliki broj gledatelja u zemlji, regiji i dalje. Mislim da smo osvojili devet nagrada. Eciji Ojdanić i meni je to posebno drago jer smo ga radili u potresom srušenim stanovima, usred lockdowna. Tako smo održavali kreativnu vatru, zdrav razum i egzistenciju. Taj kabare nam je kao neko ratno dijete.

NACIONAL: Ima li Anđelija iz “Zakona Zagore” ikakve veze s Anđom Vlajinom Miljenka Smoje ili Anđom Ive Brešana? Koliki je utjecaj tih uzora i učitelja?

Uz sve poštovanje i divljenje, bez da se usudim uspoređivati s tim bardovima naše književnosti. Namjerno sam napisao treću Anđu, nakon Smojine iz ‘’Malog mista’’ i Brešanove iz ‘’Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja’’. Doveli smo Anđu do digitalnog doba, to je sada dramsko lice s profilom na Tik Toku, između ostalog. Volim kontinuitete i nadovezivanja s poštovanjem i ljubavlju. Nedavno smo u GKM-u proslavili Smojin 100. rođendan. Bila je to prilika da se podsjetim koji je to genij bio. A Brešanova ‘’Hamleta’’ radio sam u HNK Mostar i tako imao čast upoznati i tu Anđu, postmoderno ovijenu Shakespeareovom Ofelijom. Ma Anđa je sve!

NACIONAL: Osjećate li se kao svehrvatski autor i redatelj kojemu je vlaška tematika i trilogija samo uža specijalnost ili kao kohezijski teatarski faktor ex jugoslavenskog kazališnog prostora?

Istina, skupilo se više od sto predstava u mnogima kazalištima. Nisam imao pauzu u radu od diplome. Radim i u našim susjednim zemljama po regiji. Prošlog ljeta postavio sam operu „Medvjed“ Williama Waltona na dva operna festivala u Italiji. Sad sredinom travnja idem u Suboticu, gdje imam čast u Narodnom pozorištu raditi svoj sedmi i posljednji kabare. Od kabarea „Splićanke“ prije sedam godina, 25. svibnja izlazimo s kabareom „Jugoslovenke“. Osam priča iz svih bivših republika i bivših pokrajina. Eto, u mom istraživanju naših identitetskih pletera, od ‘’Splićanki’’, preko ‘’Vlajlanda’’ do ‘’Zagrepčanki’’, to bi bio kraj. S tim zadnjim kabareom za sada obuhvatio sam sva područja koja su me odredila, koja donekle razumijem i u kojima sam imao osjećaj da mogu provjetriti neke ormare, pobacati neku starudiju i osvježiti nekim novim momentima. No bilo je lijepo raditi „Traviatu“ u HNK u Osijeku. Opere su mi ipak najveća strast, one su iznad života. Da, i nedavnu premijeru „Male Floramye“ u Narodnom pozorištu Sarajevo. Gosti iz Splita su nam rekli da smo zadivljujuće savladali taj Tijardovićev jezik starog Splita i donijeli tu zavodljivu nostalgiju s bečkim i težačkim štihom. Obožavam Ivu Tijardovića. Umro je iste godine kad sam se ja rodio. Ponekad imam osjećaj da sam uzeo njegovu štafetu identitetskih zabilješki kroz priče i ljude i da je pokušavam prenijeti dalje. Volio bih i mislim da bi to bilo točno i važno da se HNK Split nazove HNK Ivo Tijardović. I nakon Subotice i ere kabarea, hrlimo u nove avanture.