U zagrebačkom Klubu Kazališta Komedija premijerno će se 27. veljače izvesti predstava “Zagrepčanke i statičar”, autora i redatelja Ivana Lea Leme. To je još jedan u nizu kabareta koje taj redatelj godinama postavlja na pozornice različitih kazališta u Hrvatskoj. Autorski tim uz redatelja čine koreograf Leo Mujić, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec te skladatelj Zvonimir Dusper Dus, a glume Mila Elegović, Nera Stipičević, Ivona Kundert, Nina Kaić Madić i Fabijan Pavao Medvešek.

Nakon četiri nagrađivana kabareta – “Splićanke”, “Split in space”, “Preko veze”, “Vla-Vla-Vlajland” – Lemo taj ciklus nastavlja u Kazalištu Komedija, a kao i u prethodnim kabaretima, i u ovom će se preplitati almodovarovski bizarne i melodramatične priče s energičnim songovima i vehementnim plesnim koreografijama. “Zagrepčanke i statičar” nadovezat će se na kabaretsku tradiciju Zagreba, a važna komponenta je urbani zagrebački žargon koji varira od kvarta do kvarta. S obzirom na to da je inspiraciju za tekst Ivan Leo Lemo pronašao u zagrebačkom potresu prije dvije godine, uhvatit će se i duh ovog postpotresnog, pandemijskog vremena.

Ivan Leo Lemo rođen je u Splitu 1976., gdje je završio gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. U Zagrebu je na Akademiji dramske umjetnosti diplomirao 1999. s dekanovom nagradom. Redatelj je brojnih predstava, ali i komercijalnih projekata; fashion weeka, modnih revija, koncerata, festivala, TV spektakala. U radu na predstavama, osim kao redatelj, pojavljuje se i kao koautor dramskih tekstova te kao scenograf. Posljednjih godina bavi se kabareom kao umjetničkom formom, a prije četiri godine izazvao je burne reakcije nakon što je otkrio da je prilikom prijave na natječaj za intendanta HNK u Splitu bio ucijenjen. Kako je rekao, ucijenili su ga i rekli da će biti intendant samo ako uzme podobne suradnike zato što se tadašnjoj gradskoj vlasti u Splitu nije sviđao prijedlog Lemina suradnika Lea Mujića, koji je trebao postati ravnatelj Baleta. U intervjuu kaže da je to za njega danas davna priča koje se jedva i sjeti.

‘Početkom veljače imao sam premijeru ‘Male Floramye’ u Narodnom pozorištu u Sarajevu’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pripremate kabaret “Zagrepčanke i statičar” koji će se premijerno izvesti u Kazališnom klubu Komedija, a osim što ste redatelj, vi ste i autor teksta. O čemu se radi i što vas je inspiriralo da napišete tekst?

U našoj se predstavi propliće pet priča o pet šašavih likova kojima je život preusmjerio zagrebački potres iz ožujka 2020. godine. Osim što je protresao zgrade, taj je potres razdrmao i neke njihove identitetske matrice, ideološke impostacije, stavove i životne odluke. Iz urušenih okolnosti, ti su se likovi izgradili kao novi, bolji ljudi. Mislim da nam je svima ovaj pandemijsko-potresni period donio takvu, regeneracijsku mogućnost.

NACIONAL: Ovo je priča o Zagrebu i Zagrepčankama, gradu u kojem živite, ali režirali ste puno kabareta i predstava o Splitu i Splićanima. Može li grad inspirirati i na koji način?

Naravno da može. To su moja dva voljena grada. U jednom sam rođen, a u drugom živim. I kabaret Splićanke i kabaret Zagrepčanke odraz su moje zahvalnosti na svemu što su mi dali. Pokušao sam izvući ono najljepše i najspecifičnije što me u njima dojmilo i izgradilo kao čovjeka. Kabareti su vesele, provokativne i iscjeljujuće forme. Sve priče imaju happy end, ali dok likovi dođi do svojih pozitivnih prevrata, pošteno se namuče i teškom mukom raskrče tranzicijsku prašumu punu nesporazuma i nevolja.

NACIONAL: Ovo je jedan u nizu brojnih kabareta koji režirate, zašto vas zanima ta umjetnička forma, što vas toliko privlači kabaretu?

Bazično, moji kabareti su stand up forme. Dakle, glumci vehementno, nabrijano prepričavaju priče u kojima su, na neki način, imali živčane slomove koje jedva prežive i za koje im se čini da ih neće psihički i emotivno preživjeti, ali uz pomoć duhovne snage i redefiniranja nekih tvrdih odgojnih stavova, oni nadlete sami sebe, promjene se. Postaje tih promjena slave se uz pjesmu i ples. Moj stalni suradnik je Zvonimir Dusper Dus koji nam u svih tim kabaretima sklada hitoidne songove i jingleove. Također, kabaret je forma koja vibrira političkim i erotskim frekvencijama, provokativna je, izravna, brutalna, satirična, čak i lascivna, a publici pruža mogućnost zabavne zamišljenosti. Seksi kostime osmislila je Mirjana Zagorec, scenografiju Vesna Režić, a u svim dosadašnjim kabaretima, pa i u ova dva koja trenutačno radim koreografiju radi Leo Mujić.

NACIONAL: Ponovno su i u ovoj predstavi, kao i u velikoj većini vaših predstava, u fokusu žene, ženski likovi. Je li to slučajno ili se više volite fokusirati na žene? Zašto su vam zanimljivije od muških likova?

Volim glumice. Volim s istim glumicama raditi više predstava. Uz našeg Fabijana Pavla Medvešeka, u ovom kabaretu su Nina Kaić Madić, Nera Stipičević, Ivona Kundert i Mila Elegović. Glumice su šamanice koje mi svojom emotivnom dezinhibicijom, šarmom, ljepotom i mudrošću, pomažu u borbi protiv patrijarhalnih budalaština i muške političko-patološke pošasti koja ovaj svijet gura sve dublje u kompleksašku kloaku.

NACIONAL: Jesu li žene zaista snažnije od muškaraca?

Apsolutno jesu. Naravno, sad malo generaliziramo, ali fakat vidimo da svi trenutačni svjetski problemi proizlaze iz tog tužnog i otužnog dječačkog diktata nadmetanja, dokazivanja i nasilnog pokoravanja.

NACIONAL: Jedna žena s kojom najviše radite je glumica Ecija Ojdanić, ponovno s njom pripremate jedan kabaret, i to politički. O čemu se radi?

Tako je. Nakon kabareta “Preko veze” i “Vla-Vla-Vlajland’ kojima je publiku jako razveselio i razgalio lik jedne Vlajne, sada radimo duo dramu radnog naslova “Čudo’, u kojoj se ta ista Vlajna kandidira na sljedećim izborima za predsjednicu 2025. I pobijedi na izborima. Uz Eciju Ojdanić glumi i genijalni Matija Šekoranja. Premijera nam je u kazalištu Vidra krajem ožujka.

NACIONAL: Je li taj kabaret nastavak uspješne predstave “Vla-Vla-Vlajland”? Jeste li pronašli lik koji će kroz svoje podrijetlo na duhovit, ali inteligentan način pročešljati sve probleme u društvu? Jeste li razmišljali tako ili je to sve išlo spontano?

Taj život naše Vlajne, u toj sad već trilogiji, odvijao se spontano i na neki način publika je tražila nove epizode njezinih dogodovština. Lik je to žene s jako tvrdom, konzervativnom identitetskom matricom koju joj životne okolnosti redefiniraju, kultiviraju. Ona se kroz te priče doslovno pripitomljava.

NACIONAL: Što je za vas kabaret? Koliko je važan za hrvatsku kulturu? Jer vi ste možda jedini redatelj koji ga radi, zašto vam je važno raditi kabaret, zašto ga volite? Što se može reći kabaretom, a ne može nekim drugim umjetničkim formama?

Volim kabaretsku prodornost, volim njegovu apartnost, volim nebrušen humor, sa što manje bilo kakve cenzure. U našim se kabaretima psuje i pjeva i pleše i plače i viče i prokazuje i poziva na slobodu sa svrhom i odgovornošću. Valjda se brbljavi Dalmatinac u meni tako istrči na našim kazališnih livadama. Svi moji dosadašnji kabareti bili su hitovi, jako ih je lijepo primila i hrvatska i regionalna publika, a glumice su dobile mnoge nagrade.

NACIONAL: Upravo je premijerno izvedena opereta “Mala Floramye” u Narodnom pozorištu u Sarajevu, nakon 30-ak godina. Kako je došlo do te suradnje i kako se osjećate? Već ste radili “Malu Floramye”, je li ovo iskustvo bilo drugačije?

Da, početkom veljače imao sam premijeru “Male Floramye” u Narodnom pozorištu u Sarajevu s božanstvenom Aidom Čorbadžić u naslovnoj ulozi, s Ilešom Bečejem kao njezinim Mirkom i Jasminom Bašićem u ulozi Šjor Bepa. Bilo mi je neopisivo inspirativno obnoviti taj mediteransko-bosanski, splitsko-sarajevski most i skupa s divnim solistima, zborom i baletom NP-a Sarajevo donijeti u sarajevsku zimu dašak splitske topline. Kao što Bosna i Hercegovina ima sevdalinku, tako Split ima Tijardovića. Taj veliki skladatelj, kroničar duha i vremena, libretist, redatelj, ilustrator, scenograf, direktor kazališta i vizionar, utkao je u svoja djela, a prvenstveno u dvije najpoznatije operete, “Malu Floramye” i “Spli’ski akvarel”, jezik, mentalitet i običaje Splita, ali u tom bilježenju i stiliziranju života nije bio lokalpatriotski uskogrudan, dapače. U “Maloj Floramye”, primjerice, s dalmatinskim folklornim parafrazama, prepliću se i najmodernija europska glazba tog vremena, kao i folklor ostalih balkanskih naroda. Kulminativna točka te fabularne i glazbene pletenice je kolo južnoslavenskih naroda u sredini drugog čina. Ponosan sam na svog veličanstvenog sugrađanina Ivu Tijardovića što je kroz inkluzivnost pokazivao snagu svog identiteta, a Sarajevu i njegovu Narodnom pozorištu najponiznije hvala što je vječno gostoljubiv prema tom bratskom prožimanju kroz pjesmu i ples.

NACIONAL: Što za vas znači ta opereta, Tijardović?

Kao što sevdalinka često opisuje ljubavne jade na ljupkim pozornicama mahale, avlije s kapidžikom, bašče s čardakom, šadrvanom i ašik pendžerom, tako i Tijardović svoju splitsku sevdah-operetu uprizoruje na rivi, uz more, pod palmama, a sve to ne bi li što bolje uokvirio ono radi čega živimo i umiremo, a to je ljubav. Prvi čin vrca od senzualne, tjelesne, mladenačke, zaigrane, pomalo infantilne i karnevalski razuzdane ljubavi. Cijeli je grad u zanosu, ali mi fabularno zumiramo ljepoticu Floramye i studenta Mirka. To je čin prije rata. Drugi čin donosi rat. Ljubav je na čekanju, ali poput proljetnog cvijeća koje probija snijeg, ljubav se ne da smrti, Mirko i Floramye se prepoznaju i nanovo upoznaju kao zreli ljudi kojima se u međuvremenu dogodio život i one emotivne lekcije koje čovjeku donese ratni vihor. Treći je čin poraće. Zbrajaju se ratne anegdote uz iscjeliteljski smijeh, a preživjeli kupe kamenčiće svojih rasutih života i pokušavaju napraviti neke nove mozaike. I tom poratnom mozaiku vezivo je ljubav pa opereta završava s posvetom ljubavi. Ne mogu ne povući paralelu između ovog libreta i ovog grada kojem 2022., skoro sto godina nakon praizvedbe 1926., pjevamo i plešemo o ta tri karmička čina. Sevdah ima svoju melankoliju, a Tijardović svoju nostalgiju. Slični su to celofani u koje umatamo iskustva i arhiviramo prošlost. Tako umotane darujemo ih novim generacijama da čuvaju vatru ljubavi i ne boje se kušnji, prepreka i nesporazuma.

NACIONAL: Koliko je važno da se hrvatski pisci izvode izvan Hrvatske? Ima li takvih predstava dovoljno?

Mislim da je generalno jako važno preplitanje regionalnih autora jer imamo sličan, da ne kažem isti jezik i mentalitet. Jako se dobro razumijemo i nadopunjujemo, a tako i pomažemo našim društvima da zacijele rane od svih događaja koji su nas izranjavali. Naravno, kazalište je povezivanje i na globalnoj razini i pridonosi istoj svrsi. Mi smo čovječanstvo na planetu Zemlji. Sve druge podjele su infantilne i pogubne.

NACIONAL: Pandemija je poremetila planove svima u posljednje dvije godine, a pretpostavljam da je najteže bilo nezavisnim umjetnicima. Vi ste jedan od njih, što je bilo najteže u to vrijeme i kako ste preživjeli bez izvođenja predstava?

Jedva. Ne ponovilo se.

NACIONAL: Mislite li da se Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, dobro snašla u toj situaciji?

Mislim da jest. Bilo je pomoći i poticaja. Zbilja mislim da je dobro vodila taj krizni period. Ali sve što se radilo, tj. nije radilo, u drugim ministarstvima na planu obnove potresom pogođenih područja je katastrofalno.

NACIONAL: Što ste naučili iz tog teškog razdoblja?

Nije svako zlo za zlo. To poručuje i naš kabaret “Zagrepčanke i statičar”.

NACIONAL: Je li vam, kao mnogim umjetnicima, to vrijeme poslužilo za dobru kreativnu energiju, što se izrodilo iz tog vremena kad ste bili osuđeni na ostanak doma?

Pa evo, ovaj kabaret o potresu je dijete tog perioda. Zaista, uvijek iz zadanog moramo izvući najbolje i najpozitivnije i iz okolnosti koje ne možemo promijeniti, meandrirati neke nove puteve. Što su teže okolnosti, važnija je lekcija.

Lemo i glumci: Nera Stipičević, Mila Elegović, Fabijan Pavao Medvešek, Ivona Kundert i Nina Kaić Madić. FOTO: Saša Novković

NACIONAL: Vi ste dobar primjer za to jer čini mi se da ste u prošloj pandemijskoj godini imali premijeru još jednog kabareta, “SF kabaret Split in space”, o čemu se radi?

To je kabaret o smaku svijeta u kojem evakuirani Splićani razmišljaju o tome što ostane u nama kad nestanu nesporazumi vezani za zemlju, granice, gradove, ograde, te naše otoke u kojima se utaborimo i bojimo drugog i drugačijeg.

NACIONAL: Umjetnik uvijek ima neku poruku, neki razlog zašto nešto radi, pa je tako znakovita bila i vaša poruka u predstavi “Bez veze” koju ste postavili inspiriran natječajem za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. To je bila farsa u kojoj vi kao “slobodni strijelac” niste imali šanse iako ste imali – mnogi su ocijenili – najbolji program. Što možete reći o toj političkoj igri koju ste osjetili na vlastitoj koži?

To je za mene davna priča koje se jedva kad i sjetim. Toliko sam meni važnih predstava u međuvremenu radio i to birano iskustvo natječaja mi je pometeno s mentalnog desktopa. Što reći? Mogu samo ponoviti da je naša tragedija da živimo u društvu s krizom kompetencije, gdje vladajuće stranke kadroviraju isključivo po podobnosti. Posljedice toga svi živimo i ne treba ih dodatno opisivati. To svi znaju i tome se pokoravaju. Jebi ga.

NACIONAL: Kako gledate na takve natječaje koji su, a to je zaista veliki problem, unaprijed napisani za točno određene kandidate. Ima li to smisla? Nije li pametnije da ministrica ili Vlada postavi svog kandidata pa da se ostali koji nemaju šanse ne troše vrijeme i energiju na pisanje kvalitetnih programa?

Natječaji su namješteni. Afere su mnoge. To su utabane staze balkanskih kadroviranja kojima sve tone u metiljavu osrednjost. Mogu samo izraziti iskrenu sućut.

NACIONAL: Frustrira li vas situacija u hrvatskoj kulturi, kako je vidite?

Trudim se da me ništa ne frustrira i trudim se vidjeti samo one dokaze po kojima moja duboka sreća ipak ne ovisi o tom političkom kontekstu. Područje borbe protiv tih mehanizama su mi tekstovi koje pišem i predstave koje režiram.

NACIONAL: Koji su vam planovi, razmišljate li o budućnosti?

Pisati, režirati i pronaći ljubav.