Za redatelja Ivana Lea Lemu protekla sezona bila je jedna od najuspješnijih, i to ne samo zato što je za predstavu ‘Zakon Zagore’ dobio svoju prvu Nagradu hrvatskog glumišta za režiju, nego je postavio i brojne druge nagrađivane predstave u Hrvatskoj, ali i u kazalištima širom Bosne i Hercegovine.

Za redatelja Ivana Lea Lemu protekla je sezona bila jedna od najuspješnijih – ne samo što je za predstavu “Zakon Zagore” dobio Nagradu hrvatskog glumišta za režiju nego je postavio i brojne druge predstave u Hrvatskoj, ali i u kazalištima širom Bosne i Hercegovine. On je jedan od onih redatelja koji su prije početka sezone “puni” sve do njezina kraja, pa je isti slučaj i za novu sezonu, koja počinje u rujnu.

Ivan Leo Lemo rođeni je Splićanin, no rado ističe svoje vlaško podrijetlo koje ga inspirira na kazališno istraživanje upravo Vlaja i njihova odnosa sa Splićanima. U Splitu je završio I. gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti, a u Zagrebu je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti. Za režiju predstave “Zakon Zagore” iz 2023. dobio je svoju prvu Nagradu hrvatskog glumišta.

NACIONAL: Protekla sezona bila je iznimno uspješna za vas, radili ste ne samo u Hrvatskoj nego, još i više, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Režirali ste operu “Figarov pir” u Narodnom pozorištu Sarajevo te predstavu “Što je muškarac bez brkova” u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica i obje su predstave bile iznimno uspješne. Kako je došlo do ovih suradnji u BiH?

S Narodnim pozorištem u Zenici surađivao sam prvi put. Do suradnje je došlo na poziv umjetničke direktorice Lajle Kaikčije i direktora Miroljuba Mijatovića. Baš mi je bilo inspirativno i neopisivo mi je drago da je taj hit regionalni roman Ante Tomića, za ovu priliku u mojoj dramatizaciji, sudeći po reakcijama publike i kritike, odlično prošao. Zenica ima veličanstvenu kazališnu zgradu s pozornicom impresivnih gabarita i mogućnosti. Bio mi je gušt s nagrađivanim i vitalnim ansamblom BNP-a inscenirati Tomićevo selo Smiljevo iz Dalmatinske zagore i humoristički prizvati poratne tranzicijske godine s bestijarijem likova i frikova. Moja autorska intervencija je bila stavljanje malo većeg fokusa na ženske likove, žive i mrtve, te satirične songove koji su predstavu žanrovski doveli i do mjuzikla. Odmah nakon Zenice, režirao sam svog prvog Mozarta u Narodnom pozorištu Sarajevo. “Figarov pir” je, nakon “La Bohema” i “Male Floramye”, moja treća suradnja s direkcijom Opere NP-a. Zahvalan sam direktoru opere Leonardu Šariću i direktoru NP-a Dinu Mustafiću na ovom pozivu jer cijelo sam vrijeme pripreme režije i tijekom režijskih proba imao osjećaj da živimo u sličnim okolnostima kao kada je Pierre Beaumarchais napisao komediju “Figarov pir” prema kojoj je Lorenzo de Ponte za Mozarta napisao libreto. Naime, svi osjećamo da se u nama samima, ali i na društveno-političkoj pozornici, događa neko novo dijeljenje karata. Koje smo karte dobili i koja je igra u pitanju, još ne znamo, ali evidentno je da se puno toga urušava i da se svašta regrupira i reprogramira. U doba pojačane neizvjesnosti, važnije je nego ikada moralno postupanje, čuvanje zdravog razuma i neodustajanje od temeljnih ljudskih vrijednosti. A baš takav je lik Figaro, taj vjesnik revolucije i šarmantni predvodnik potlačenih.

NACIONAL: Nije to, kao što ste rekli, prva sezona da radite u BiH, ali posla je sve više. Nećete tu stati, s kazalištima BiH pregovarate i za ovu sezonu, što ćete raditi i gdje?

Drago mi je da nastavljam suradnju s Bosanskim narodnim pozorištem u Zenici. U razgovorima sam s direktorom kazališta oko odabira naslova. Također, u počecima sam dogovora s još nekim bosanskohercegovačkim kazalištima, ali dok ne preciziramo naslov i datum, ne bih izlazio s varijantama. Bio sam ove godine i u žiriju uglednog festivala Pozorišne/kazališne igre BiH u Jajcu, pa sam tom prilikom odgledao najbolje produkcije svih bosanskohercegovačkih kazališta. Jezikom i kulturom, mi smo jedinstven prostor i drago mi je da radeći regionalno mogu upoznati i prepoznati razne nijanse naših srodnih identiteta.

‘Povećajte nam koeficijent. Kultura jedne zemlje i ljudi koji je osmišljavaju i održavaju, toj su zemlji rijedak svjetionik u krstarenju ovim sve uzburkanijim vremenima’

NACIONAL: Kakav je osjećaj raditi u drugoj državi? Kad je riječ o BiH, sličan je mentalitet, kao što ste rekli, ali svejedno je riječ o drugoj sredini. Koliko to za redatelja može biti inspirativno, što vam donose takve suradnje?

Ono suštinski u kazalištu, svugdje je isto. Na istim daskama tražimo iste odgovore i svima nam je zadatak rasvijetliti svaki zakutak ljudske prirode, ali i svijeta, vidljivoga i nevidljivoga. U istoj smo prašini, isti nas znoj oblijeva dok rudarimo na kazališnim probama. Pregovaram trenutačno i s makedonskim kazalištima, što me posebno veseli jer sam ondje u nekoliko gradova radio predstave koje su mi bile formativne, kao čovjeku i kao redatelju. U Srbiji mi igra “Kabare Jugoslovenke”. Prošlo sam ljeto režirao na dva operna festivala u Italiji W. Waltona, a pregovaram i s jednim njemačkim teatrom. Sve u svemu, kao što rekoh, svi smo mi jedna velika kazališna obitelj i govorimo isti jezik. Ipak, svaki ansambl, svaki pojedinac u ansamblu ima svoju specifičnu biografiju, ljudsku i glumačku impostaciju, svoje rane i svoja nadahnuća. Na toj personalnoj razini, svaki je susret svjež, neponovljiv, neusporediv i svemir je za sebe. Kroz rad na nekom djelu, jedni se drugima rastvaramo i u toj iskrenosti i povjerljivom prožimanju najljepši su trenuci mog poziva.

NACIONAL: Naslovi koje radite uvijek izazivaju pozornost. Kad je već spomenuta predstava “Što je muškarac bez brkova”, koju ste u Zenici radili 25 godina nakon hrvatske premijere, u toj predstavi se iznova bavite vječnom inspiracijom, došljacima, ili kako bi u Zagrebu rekli dotepencima, a posebno volite Vlaje. Što vas iznova inspirira da se bavite tom temom?

Podrijetlom sam Vlaj i istraživanje tog mentaliteta je neko moje čupanje korijenja. Mislim da redatelj ili pisac ne može pretendirati kreiranju i opisivanju drugih svjetova ako nisu vlastiti svijet, u što više dimenzija, dubinskih i visinskih, istražili i nazvali što više toga pravim imenom. Vlaji sa svojim ponekad oporim i surovim načinom, sa svojim augmentativima i žilavim talentom za preživljavanjem, dobri su nositelji i pokazatelji naše, domaće i regionalne, identitetske geneze. Mi smo nasljednici kmetova s rubova dvaju carstava koji su uspjeli opstati, obrazovati se i emancipirati. Ako uspiju pobijediti vlastite komplekse, nepobjedivi su. Ako ne uspiju pobijediti komplekse, potkupljivi su i idealne žrtve manipulatora koji mijenjaju “stakalca za zlato”, europskih salonskih šibicara koji prodaju trendovske identitete u zamjenu za lažno prihvaćanje u svijet elite, bogatstva i slave, onaj svijet čije smo žrtve bili stoljećima. Treba biti i u tom svijetu, zaslužili smo malo povijesnog wellnessa, ali ne i od tog svijeta.

NACIONAL: Oni su došli u Split, a danas je pojam migracije tema broj 1, u Hrvatskoj uglavnom u negativnom kontekstu. Kako gledate na sve veće napetosti po tom pitanju? Nije to samo slučaj s Hrvatskom, ali eto kod nas je trenutačno nažalost dosta vruće i aktualno.

Svi smo mi dio čovječanstva, ljudi koji se premještaju po istom planetu. Jedina rasa je ljudska rasa. Zemlja nije velik planet. Ekvator joj je dug 40.000 km. To je ništa. To je moj otac Jure, inače maratonac, nekoliko puta pretrčao, samo na treninzima. Nema problema migracija. Imamo problem s predrasudama, s neznanjem i s religijama koje sektaški uče da je samo njihova verzija istinita i da sve druge varijante treba nasilno uništiti. Svugdje ima mjesta za sve. I svugdje ima svega za sve, ako napokon, povijesno i politički, pojedinci prestanu biti neumjereno i neumjesno bogati, na štetu većine ljudi. Takve razlike u raspodjeli bogatstva i resursa, u amplitudi od obijesti do gladi, odraz su duhovnog neznanja, devolucije, i ekološka su programiranost na samouništenje.

Lijek nije lijek ako ne liječi. Samo publika ima pravo reći što je umjetnost, a što nije’ | Foto: Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Predstava koja je apsolutno obilježila proteklu sezonu, u kojoj je pokupila najviše nagrada, a također se bavi Vlajima, jest “Zakon Zagore” u vašoj režiji. Prema reakcijama publike, ne samo u Splitu, takvih predstava nedostaje i publika ih želi. Znači li to da uprave kazališta ne prepoznaju bilo publike ili bježe od takvih mentalitetskih produkcija i drže se klasike?

Usta moja, hvalite me. Dakle, dobili smo Nagradu hrvatskog glumišta za režiju, nekoliko nagrada na Bobijevim danima smijeha, nagradu na Festivalu glumca, nagradu na BOK festivalu i, što mi je posebno drago, nagradu žirija mladih na Danima satire. Imali smo jako puno uspješnih gostovanja. Ovom prilikom zahvaljujem svim žirijima i nadasve publici koja se povezala s našom pričom i koja se s predstavom smije, ali i plače. Naime, žanr je to u kojem se komedija pretapa u melodramu. Zaista hvala publici jer nam je pomogla da malo, ali veliko Gradsko kazalište mladih u Splitu, koje sjajno vodi Ivo Perkušić, osnovano u dinama egipatskog El Shatta 1943., tijekom zbjega, kada smo mi bili migranti koji bježe od Drugog svjetskog rata, da to kazalište dobije na vidljivosti i važnosti. Jer osim što na splitskim Prokurativama ima najljepši pogled na svijetu, taj teatar ima ansambl s rijetkom slogom, kreativnošću i uvidima u sebe i svijet. Nisam, moram priznati, nakon kod publike i kritike uspješnih tekstova, dobio poziv da radim svoje drame u drugim repertoarnim kazalištima. To me inspirira da pokrenem vlastitu produkciju. Iz sličnih se situacija kod mnogih kolega razvila vitalna i žilava, ali potplaćena i često podcijenjena hrvatska nezavisna kazališna scena.

NACIONAL: Koliko ste vi osobnog utkali u tu predstavu i koliko vam znači ta pozitivna reakcija gledatelja? Jesu li upravo autorske predstave ono što publika prepoznaje? Jer sve je više upravo takvih produkcija, posebno na nezavisnoj sceni koju ste spomenuli.

U svakom tekstu koji pišem pokušavam naći dobar omjer univerzalnog i intimnog, individualnog. Publika prepoznaje iskrenost i autentičnost. Publika nije glupa. Publika je sve. Ona je jedina svrha naše profesije, ako izuzmemo naše autorske psihoterapijske aspekte. Mislim da nešto možemo nazvati umjetnošću samo ako djeluje na srce i spoznaju publike. Tek onda je neki naš uradak u punini svoje šamansko-medicinske manifestacije. Lijek nije lijek ako ne liječi. Samo publika ima pravo reći što je umjetnost, a što nije. I povijest umjetnosti, nakon vremenske distance kroničarski bilježeći baš ta prepoznavanja kod onih kojima su djela namijenjena. Sve ostalo je snobizam.

NACIONAL: Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da ste zapravo gotovo odustali, prije godinu se dana niste više željeli baviti režijom, a eto ispalo je da je baš ta sezona za vas bila više nego uspješna. Što se dogodilo, zašto ste gotovo odustali? U jednom ste intervjuu rekli: “Počeo sam osjećati kapljice gorčine, ljutnje, frustracije. Prebacilo me. Nisam htio upasti u našu uobičajenu sindikalno-sentimentalnu maniru kukanja i kritiziranja zbog ovoga i onoga, zbog uznapredovale krize kompetencije, klijentelizma, lažnih kriterija, političkih kadroviranja, nedostatka vizije, kulturne politike, izostanka moralnih primjera, inflacije ideološkog sektaštva itd. Čvrsto sam odlučio otići.” Kako se danas osjećate? Jeste li našli inspiraciju i gdje? Tko ili što vas može inspirirati?

Da, u jednom se trenutku kobno poklopila ova naša, zapravo jedina hrvatska kriza, a to je kriza kompetencije s mojom, subjektivno gledajući, kreativnom zrelošću. Nisam htio postati onaj koji kuka i kritizira. Htio sam ostati motiviran i entuzijastičan. A da bih takav ostao, činilo mi se, morao sam otići. Ne znam bih li ja igdje bio ja bez svog jezika. Uglavnom, sve sam poslove pozatvarao i od svega digao ruke, gledajući ima li negdje drugdje neka hrid za moje kreativne, kazališne pokušaje. Ono što sam naučio u tom periodu jest da nam se najljepše ponude i najpovoljnije okolnosti događaju kad sve pustimo, kad se opustimo i kad se prepustimo. Ni upirat, ni opirat, to je dharmički odgovor. Plus ljubav.

‘Ono bitno u kazalištu svugdje je isto. U istoj smo prašini, isti nas znoj oblijeva dok rudarimo na kazališnim probama. Ipak, svaki ansambl ima svoju glumačku impostaciju’

NACIONAL: Uskoro krećete u novu sezonu, a do kraja godine ste već “puni”. Radite ponovo u Komediji, jedan zanimljiv tekst, komediju Jоеа Ortona “Peripetije sa psihijatrije” iz 1968. Vi radite adaptaciju na današnje vrijeme u Zagrebu, a zapravo je riječ o metafori države jer se zdravi ljudi zatvaraju na psihijatrijske odjele. Ako ćemo promatrati društvo u kojem živimo, zaista je vrlo aktualno. Što je u fokusu?

Originalan naslov te komedije je “What the Butler Saw” i događa se u privatnoj psihijatrijskoj klinici. Ukratko, likovi su ludi psihijatri i izluđeni pacijenti koje se proglasi ludima na osnovi svega osim znanosti. U mojoj adaptaciji i lokalizaciji u Zagreb, ta komedija postaje “Peripetije s psihijatrije”. Uprava Gradskog kazališta Komedija, ravnatelj Miljenko Puljić i moja najdraža kolegica Nina Kleflin, nakon našeg hit kabarea “Zagrepčanke i statičar” povjerila mi je ovaj uzbudljivi zadatak. Eto prilike da se i sam ispovjedim da sam u jednom trenutku bio izluđen. Odličan glumački ansambl Komedije, pojačan kolegama pjevačima, predvode Mila Elegović, Adam Končić i Goran Malus. Premijera je 11. listopada. Bujrum!

NACIONAL: Radit ćete ponovo svoj tekst u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, kazalištu u kojem ste režirali tri predstave o Splitu i splitskom mentalitetu, pa i spomenuti “Zakon Zagore”. O čemu se radi i zašto volite režirati vlastite tekstove? Je li vam tako lakše raditi?

Da vam iskreno kažem, volio bih kao Pedro Almodóvar raditi isključivo vlastite tekstove. To me najviše veseli i nakon takvih procesa najbolje rastem. GKM u Splitu je jedno od rijetkih kazališta koja razumije tu moju potrebu i s kojim na taj način imam kontinuitet, prepoznat i kod publike. Radimo predstavu radnog naslova “Tajni grad”, o zakulisnom životu sugrađana. Naime, ništa nije onako kako se čini. Ovo je doba licemjerja. Svi sebe nadopunjuju nevidljivim životima i krče svoje prave potrebe u krtičnjacima i zakulisju, uplašeni od osude moralizatora i neprihvaćanja mediokriteta. Premijera nam je u siječnju 2025. Jedva čekamo!

‘Ne bih volio biti na plaći jer je stanje u većini institucija jezivo. Politika postavlja neadekvatne kadrove, a međuljudski odnosi u zatvorenim sustavima ubijaju motiviranost’

NACIONAL: Krajem godine radite i predstavu za Scenu Gorica i opet je riječ o nečemu drugačijem – adaptaciji filmskog scenarija. O čemu se radi? Nedavno je u HNK-u u Osijeku vrlo uspješno adaptiran klasik “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, publika traži takve predstave.

Da. Izvrsna voditeljica kazališne produkcije u Centru za kulturu Gorica Mia Krajcar spojila je mene, u ovom slučaju kao pisca, sa sjajnim kolegom redateljem Markom Juragom. Moj zadatak je napraviti adaptaciju scenarija jednog holivudskog hita. Premijera je odmah početkom sezone i baš ovih dana dovršavam tu dramu. O kojem je hitu riječ, prepustio bih marketingu Gorice i kolegi Juragi da u svojoj marketinškoj dramaturgiji i dinamici najavljuju taj projekt. Inače, preveo sam scenarije i režirao dosta sinkronizacija animiranih Disneyjevih, Pixarovih i Sonyjevih filmova. Uvijek sam impresioniran koliko i kako su čvrste strukture, dramaturgija, kako su čvrsti likovi i odnosi u scenarijima američke filmske industrije. Iz takvih sam procesa puno naučio.

NACIONAL: Redatelj ste koji puno radi, stalno je u muvingu, može li se dobro živjeti kao samostalni umjetnik? Biste li voljeli biti negdje na plaći, koje su prednosti takvog rada?

Može se živjeti, ako se konstantno radi. Ne bih volio biti nigdje na plaći jer je u većini institucija jezivo stanje. Politika postavlja neadekvatne kadrove, a međuljudski odnosi u zatvorenim sustavima bez fluktuacije su nešto što se ne pokazuje dobrim i što često ubija motiviranost i održavanje tijela i psihe. To ljude ulijeni, uljulja u lažnu sigurnost i gura u tračanje i traume. Status slobodnog umjetnika je sve što nije to. Inače, našoj Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika je 2009., u sklopu antirecesijskih mjera, drastično smanjen koeficijent za uplatu doprinosa. U međuvremenu je svima ostalima obuhvaćenima tim mjerama vraćen, osim nama. Draga Vlado Republike Hrvatske, povećajte nam taj fuckin’ koeficijent. Malo nas je, to nije velika lova, a biti na tržištu bez tržišta, čekati penziju koja je kikiriki, veliki je izazov. Kultura jedne zemlje i ljudi koji je osmišljavaju i održavaju toj su zemlji rijedak svjetionik za krstarenje u ovim sve uzburkanijim vremenima. Dakle, draga Vlado Republike Hrvatske, i sami ste vidjeli kako je lijep osjećaj kada vam skoče plaće. Dajte i nama malo te droge. Unaprijed zahvaljujemo.

NACIONAL: Kažete da je kultura svjetionik društva. Zašto volite kazalište?

Bila je to ljubav na prvi pogled. Ja kao dječak, iz neke lože splitskog HNK, gledao sam Zdravku Krstulović kako žonglira jezikom, kako koristi svoj intelekt i ljepotu, kako nas uči emocijama, kako transcendira materijalni svijet, kako nas uči kako se živi. Kazalište je posljednji bedem obrane jezika i čovjeka. Volim kazalište jer volim ljude. Volim kazalište jer mi je sve drugo nedovoljno i dosadno. Volim kazalište jer pokušavam upoznati sebe, ne bih li se zavolio. Volim kazalište jer želim naučiti tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Volim kazalište jer kazalište voli slobodu. Volim kazalište jer priča o životu, ljubavi i smrti. A što je drugo vrijedno spomena? Volim kazalište jer kazalište kreira svjetove i po tome je Bogu nalik.