Ivan Josip Skender dirigirao je orkestrom HNK-a u Zagrebu, gdje je premijerno izvedena opera ‘Judita’

U HNK-u u Zagrebu 4. listopada premijerno se izvela „Judita“ Frane Paraća, a orkestrom je ravnao Ivan Josip Skender, 43-godišnji dirigent iz Varaždina.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s operom “Judita”?

Tu operu sam prvi put slušao kad je bila izvedena prije 16 godina u HNK-u u Splitu, već tada mi se dopala jer je izvrsno napisana. Tad je orkestrom HNK-a ravnao Nikša Bareza i moglo se vidjeti da će to djelo ostati repertoarno. Nakon Splita došao je red i na HNK u Zagrebu – sa sjajnim orkestrom, zborom i pjevačima.

NACIONAL: Kako vi kao dirigent pristupate svakoj pojedinoj operi? Ima li svaka opera nešto „svoje“ na što se treba obratiti posebna pozornost ili je to notni zapis kao svaki drugi?

Svakoj operi, bez obzira na to je li riječ o premijeri, obnovi ili repertoarnoj operi, klasiku ili nekom suvremenom domaćem autoru, pristupam jednako – učenjem temeljito i „ispočetka“.

NACIONAL: Kako to izgleda? Proučavate li radnju, likove, emocije, skladatelja, note?

Naravno da postoje radnja i libreto kao okosnica opere i treba ih poznavati, čak i povijesno okružje u kojem je opera nastala, nešto o skladatelju i stilu. Srećom, Franu Paraća dobro poznajem još otkad sam bio student na Muzičkoj akademiji. Naslušao sam se i nadirigirao njegovih djela, ne samo opernih, upoznat sam s njegovim opusom. Ali da se vratim na pitanje, u svemu oko opernog djela, pa i drugom orkestralnom ili komornom, skladateljeva zamisao je zapisana u notama, a dirigent je tu da uskladi ansambl sa zamisli skladatelja.

NACIONAL: Imate li ponekad problem s tim?

Uvijek postoji izazov, ali meni je učenje intimni proces kojim se iznova izgrađujem. Kod dirigenata, srećom, to traje cijeli život, mozak uvijek radi. Pristupanje djelu, posebno ako je skladatelj živ pa imam privilegiju izravno surađivati s njim, obično prođe bez ikakvih problema. Ova je opera već bila izvedena pa je moj posao lakši jer je rad na partituri bio „odrađen“ za praizvedbu – to je jako dobro uređeno djelo i moj je posao bio zahvalan.

NACIONAL: Bili ste dugo zaposleni u HNK-u u Zagrebu, kakve prednosti vam je to donijelo? Kako surađujete s orkestrom?

Suradnja s bilo kojem orkestrom, posebno na novom djelu, slična je. Procesi slično izgledaju – najprije se upoznaješ s djelom pa ga zatim stavljaš u gabarite akustike, pjevača i scene. To je proces koji traje od samog čitanja djela, korepetitori rade s pjevačima koji svoje dionice, naravno, uče napamet, oni zatim rade s dirigentom koji to postavlja prema zamisli skladatelja. Zatim su tu čitaće probe, pa probe s orkestrom, pa orkestralne probe s pjevačima, da bi se na kraju došlo do orkestralno-režijskih proba. Oko jedne opere ima minimalno dva mjeseca posla, „Juditu“ smo, primjerice, radili gotovo pola godine.

NACIONAL: Zašto vi volite operu i glazbu općenito, zašto ste se posvetili dirigiranju? Bili ste jako uspješan student, najmlađi ikad upisani na studij kompozicije, odmalena ste u tome.

Imam 13 godina starijeg brata koji je studirao klarinet, a i ja sam od malih nogu pokazivao afinitet prema muzici. Stalno sam skidao neke skladbe i svirao na klaviru, a roditelji su me rano dali na privatno školovanje. U osnovnoj školi „preskočio“ sam dva razreda i sa 16 godina završio srednju školu. Bio je izbor između studija medicine i glazbe. Jednostavno sam u tom trenutku osjetio poziv, nešto me vuklo k muzici i upisao sam kompoziciju na Muzičkoj akademiji, a dvije godine kasnije još i dirigiranje kod profesora Šuteja.

U HNK-u u Zagrebu, vrlo brzo nakon diplome, dobio sam posao zborovođe i tada je krenulo moje iskustvo u operi. Jako sam zahvalan zbog togka jer učenje i rad u operi iznutra su dug, mukotrpan rad i to ulaženje u rad na operi, to je kompleksan proces i drago mi je da sam u tome proveo 15 godina. Nakon pozicije zborovođe dobio sam posao dirigenta, a imao sam čast jednu godinu raditi kao vršitelj dužnosti ravnatelja Opere pa sam upoznao i taj menadžerski dio te sam jako dobro upoznat s funkcioniranjem opere sa svih strana.

NACIONAL: Niste valjda u operu slučajno ušli?

Nisam, to je bio put koji je trajao i trebao je trajati. Kao zborovođa vodio sam i zbor Palma, bavio sam se i vokalnom glazbom, radio s orkestrima. Početak je za dirigente uvijek težak. Moram spomenuti i činjenicu da se uz sve to od početka fakulteta pa do danas bavim kompozicijom. Taj put me doveo u Operu.

‘Kao dirigent, u operi moram koordinirati orkestar koji je baza, sa svime što se događa na sceni’, veli Skender. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako izgleda kad završi dugi rad i kad znate da ste napravili dobar posao, nakon neke premijere ili izvedbe?

Za mene je to antiklimaktično, moram priznati, zato što je većina posla završena kroz mjesece rada prije toga. Kad se dođe na izvedbu, dovoljno smo svi uvježbani da bi se nakon toga osjetio emotivni vakuum i nedostaju ti mjeseci rada i druženja. Zasluženi odmor ipak uvijek dobro dođe.

NACIONAL: Vi ste jako mladi i već imate puno iskustva, u HNK-u u Zagrebu i po drugim hrvatskim kazalištima posljednjih godina napokon se nude prilike mladim umjetnicima. Kako to komentirate?

Prije nije bilo toliko prilika, ali nije bilo ni toliko dirigenata. Ansambli su, osim toga, sada otvoreniji prema hrvatskim dirigentima, a dogodilo se i da imamo puno sposobnih mladih dirigenata koji rade po svijetu. Meni je to osobito drago čuti jer sam od 2009. na Muzičkoj akademiji asistent i profesor i drago mi je gledati svoje studente kako napreduju. Drago mi je što će moj bivši student Davor Kelić biti dirigent asistent na „Juditi“.

NACIONAL: Što učite studente, a što oni vas?

Jako puno toga učim od njih. Predavanje na Akademiji od predavača traži da bude angažiran, u toku, da se usavršava, nema stajanja, to je velika prednost. Posebno intelektualno, tu čovjek ne smije stati s učenjem, mora se stalno tražiti intelektualni napor. Zato je meni veliki izazov, ali i zadovoljstvo, rad na suvremenoj glazbi pa sam tako dirigent ansambla Cantus, jako sam involviran u produkciju recentnih djela. Prošle sezone dirigirao sam „Lennona“, to je bilo novo djelo pa sam morao raditi „iz nule“ na izvedbi. To je zahtijevalo sve moje moguće iskustvo i kao dirigenta i kao kompozitora.

NACIONAL: Spomenuli ste „Lennona“ Ive Josipovića. Postoji li razlika kad dirigirate operu ili neko djelo hrvatskog skladatelja, u smislu emocije?

Ima i toga, naravno, postoji drugačiji osjećaj, posebno kad se radi o živućim skladateljima. To je vrlo zahvalno, veća je odgovornost, ali neovisno o tome, cilj mi je da svaka izvedba bude na visokoj razini.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? Kako si uopće organizirate posao i vrijeme općenito?

Najteže mi je, odnosno, najveći mi stres stvara upisivanje termina u kalendar. Nemam osobnog asistenta, nažalost, sve to moram sam. Posla je puno, osim u HNK-u u Zagrebu radit ću slavonsku turneju sa Zagrebačkom filharmonijom, imam koncerte i s ansamblom Cantus, ansamblima na Muzičkoj akademiji, u studenome imam koncert u Majstorskom ciklusu s HRT-om… Uz sve to moram i skladati.

NACIONAL: Je li drugi fokus kad dirigirate koncert ili operu, je li drugačija priprema?

Drugačije je, da. Opera je najkompleksnija, ona zahtijeva puno posla. Kao dirigent moram koordinirati orkestar koji je baza, sa svime što se događa na sceni. U živoj izvedbi mogu se dogoditi nepredvidive situacije, može biti iznenađenja, a ja kao dirigent moram to uskladiti.

NACIONAL: Sjećate li se svoje prve opere?

Sjećam se, kako ne. To iskustvo prenosim mlađim kolegama koji pripremaju debije. I onda mi kažu „profesore, imali ste pravo“. To je, u mom slučaju, bio Donizettijev „Ljubavni napitak“. Prvi put sam sišao u orkestralnu rupu i bilo je vruće, a sve sa scene čuo sam malo tiše jer akustika je drugačija kad si na dirigentskom mjestu. A toplo ti je kao da dirigiraš u toplom bazenu, takav sam osjećaj imao. I onda u pauzi to prođe i dođe drugi čin i odjednom se osjećaš lagano. Nakon toga više nisam to osjetio. Nakon toga ti sve postane prirodno.

NACIONAL: Kakav osjećaj u vama izaziva glazba, dok je slušate, dok skladate, dok uživate?

Samo ću reći da mi glazba nije bez razloga poziv. Dirigent nije samo zanimanje, to je zaista poziv. Da bi ispunio taj poziv, čovjek se mora osjećati na pravome mjestu u pravo vrijeme, posvetiti se tome i živjeti taj posao.