U Zagrebu se ovog mjeseca održava Europsko prvenstvo u hrvanju, a medalji se nada Ivan Huklek koji za Tempo govori o svojoj karijeri, planovima i propuštenoj prilici na Olimpijskim igrama u Tokiju

Europsko prvenstvo u hrvanju održat će se od 17. do 23. travnja u Zagrebu, a na njemu će nastupati i 26-godišnji Ivan Huklek koji ima 26 godina. Huklek je karijeru započeo 2006. godine u Hrvačkom klubu Sesvete u kojem je član i danas. Prije pojave koronavirusa i debitantskog nastupa na prošlim Olimpijskim Igrama u Tokiju, od 2016. do 2019. godine osvojio je dva srebra i dvije bronce, od toga tri medalje na europskim juniorskim prvenstvima u Bukureštu, Istanbulu i Novom Sadu te jednu medalju na Svjetskom prvenstvu u Bydgoszczu do 23 godine. Na Olimpijskim igrama u Tokiju završio je na petom mjestu. Početkom veljače ove godine uspio je ostvariti još jedan veliki uspjeh, a to je osvojena bronca grčko-rimskim stilom u kategoriji do 87 kilograma na hrvačkom Grand Prix Zagreb Openu. Osim toga, sredinom ožujka nastupao je na međunarodnom turniru u danskom Nykøbingu i završio na osmom mjestu. U razgovoru za Tempo najavio je skorašnji EP, osvrnuo se na Zuraba Datunašvilija s kojim se borio za broncu na Olimpijadi i istaknuo kako je došlo do toga da postane hrvač.

TEMPO: Kako gledate na početak ove godine kada ste na Grand Prix Zagreb Openu u grčko-rimskom stilu osvojili broncu u kategoriji do 87 kg?

To je bio prvi ovosezonski turnir. Što se mog rezultata tiče, u jednom danu ostvario sam četiri pobjede i jedan poraz. Mogu reći da sam zadovoljan trećim mjestom nakon skoro cijele godine bez hrvanja zbog ozljede. Borba koju sam izgubio bila je ona s Nasserom Alizadehom iz Irana. Smatram da sam mogao bolje hrvati i da sam mogao pobijediti, ali borba je otišla u takvom smjeru da sam ipak izgubio. Sve u svemu, nešto sam naučio iz te borbe. U mojoj kategoriji bilo je preko 30 hrvača tako da je konkurencija bila dosta dobra. U borbi za treće mjesto pobijedio sam aktualnog viceprvaka svijeta i to tušem. Osvojili smo tri medalje u grčko-rimskom stilu i jednu žensku medalju, koju je osvojila Iva Gerić.

TEMPO: Koji su vam prioriteti ove godine?

Od 16. do 24. rujna je Svjetsko prvenstvo u Beogradu na kojem se hvata norma za Olimpijske Igre. To je prioritet u ovoj godini, ali trebamo odraditi sve prije toga. Međutim, fokusirat ćemo se da što spremniji dođemo na SP. Europsko i Svjetsko prvenstvo su dva cilja ove sezone.

‘U borbi za medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju mislio sam da imam situaciju pod kontrolom, ali izgubio sam bodove i nisam se stigao vratiti’

TEMPO: Kako sada gledate na svoj nastup na Olimpijskim Igrama u Tokiju gdje ste bili blizu osvajanju medalje, što bi bila prva olimpijska medalja za Hrvatsku od 1984. godine kada ju je, i to zlatnu, osvojio Vlado Lisjak.

Božo Starčević je također bio u Tokiju i završio osmi s obzirom na to da je zaustavljen u četvrtfinalu, dok je u Rio de Janeiru 2016. godine bio peti kao i ja u Tokiju. Uz to, u Brazilu su bile neke političke igre u kojima je Starčević izgubio od Romana Vlasova iz Rusije. Starčević i ja izgubili smo u borbi za treće mjesto, u polufinalu i izravnoj borbi za finale. Očito treba još pričekati da se osvoji olimpijska medalja koju je Lisjak osvojio. Nadam se da ću sljedeće godine u Parizu uspjeti u tome, barem da se približim zlatu. Na Olimpijskim igrama zlato, srebro i bronca je vrhunski rezultat, ali biti olimpijski pobjednik je ipak vrh svega.

TEMPO: U borbi za broncu bolji od vas bio je srpski reprezentativac gruzijskih korijena Zurab Datunašvili. To vam je bila borba života i ujedno najveća u vašoj hrvačkoj karijeri.

Sigurno, polufinale Olimpijskih igara donose dvije borbe za medalju. Ako osvojiš olimpijsku medalju, napravio si veliku stvar u svojoj karijeri. Polufinale i borba za treće mjesto su najveće borbe u mojoj karijeri. Borbu prije pobijedio sam Datunašvilija, ali u ovoj borbi krenuo sam brzopleto. Mislio sam da imam situaciju pod kontrolom, ali izgubio sam bodove i nisam se stigao vratiti. Kada takav vrhunski borac napravi toliko bodova, to je teško stići. Datunašvili je jako dobar i vrhunski borac, a nakon Olimpijskih Igara je dvije godine zaredom bio svjetski prvak i to govori o njegovoj klasi. Tih šest minuta jednostavno je bilo njegovih boljih šest minuta od mojih.

TEMPO: Za Datunašvilija ste rekli da je ljigav i iskusniji borac od vas. Zašto je ljigav?

Ljigav je izvučeno iz konteksta. Kada mi u hrvanju kažemo da je netko ljigav, misli se na to da se hrva ljigavo. Kao mačka, da je fleksibilan i da se izvlači iz nemogućih situacija. Ljudi i moja obitelj čitaju komentare u kojima piše kako sam ja rekao da je ljigav. Ne mislim da je ljigav što se osobnosti tiče, nego u smislu načina hrvanja. Može kazniti svaku pogrešku.

Ivan Huklek nastupio je u veljači na Grand Prix turniru u Zagrebu gdje je osvojio brončanu medalju. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

TEMPO: Zanimljivo je kako je Datunašvili svojedobno dobio šipkom po glavi od predsjednika gruzijskog hrvačkog saveza nakon što je postao prvak države.

Koliko znam, to nije bila šipka, nego zlatni ili srebrni lančić. On se navodno posvađao s predsjednikom gruzijskog saveza u borbi na prvenstvu Gruzije, gdje je izgubio meč. Otišao je iz niže kategorije u višu i izgubio. On je mislio da je trebao pobijediti i tu je nastala scena. Situacija se zakomplicirala i on je od predsjednika dobio lančićem po glavi te mu je pukla arkada. To je bio njegov kraj u Gruziji, a nastavio je u Srbiji.

TEMPO: Vaša hrvačka karijera započela je 2006. godine u Hrvačkom klubu Sesvete. Krenuli ste s trenerom Slavkom Benčecom. Kako je došlo do toga da postanete hrvač?

S 11 godina krenuo sam hrvati. Moj bratić i kum Filip Huklek prvi je krenuo na hrvanje. Nakon nekog vremena i ja sam odlučio krenuti s hrvanjem. Kako je on krenuo, tako sam i ja krenuo. Obojica smo se zaljubili u hrvanje. Svatko je krenuo svojim putem, a on je otišao, a ja ostao. Kada uđeš u hrvanje, teško se maknuti iz njega. Zavolio sam hrvanje i ostao u njemu. On mi je glavni sparing-partner u klubu, iako ima svoj posao. Kad god mi treba sparing, on dođe na trening i odradi ga sa mnom.

TEMPO: Vaš talent i rad rezultirao je osvajanjem nekoliko medalja na juniorskim i mlađim seniorskim svjetskim i europskim prvenstvima. Kako sada gledate na taj dio svoje karijere?

Najdraža medalja mi je ona s Europskog juniorskog prvenstva 2016. godine. Tada sam imao 19 godina, a ta medalja koju sam osvojio automatski mi je pružila budućnost u sportu. Kada si među prva tri u Europi, znaš da si tu i dalje. Ono što je najbitnije je da sam imao vjeru u sebe i znao sam da sam tu te da mogu nastaviti dalje raditi.

‘Moj bratić i kum Filip Huklek prvi je krenuo na hrvanje. Nakon nekog vremena i ja sam odlučio krenuti. Zavolio sam hrvanje i ostao u njemu’

TEMPO: Kako ste zadovoljni podrškom i statusom u klubu?

Svaka pohvala ide vodstvu kluba i predsjedniku Miši Kutleši te cijelom Izvršnom odboru, koji se od početka zalaže ne samo za mene, nego za sve naše hrvače. Posebno se zalaže za mene jer sam broj jedan u klubu. Nemam nikakve primjedbe jer imamo najbolju hrvačku dvoranu u Hrvatskoj, dvije fiksne strunjače, teretanu i saunu. Imamo vrhunske uvjete u klubu, a klupska strana daje mi podršku koja mi je potrebna.

TEMPO: Trenirate s Danijelom Janečićem iz kluba te Iharom Petrenkom i Antonom Džokom iz reprezentacije. Koliko su oni zaslužni za vašu karijeru i vaše uspjehe?

Puno ljudi je prije radilo sa mnom. Spomenuli ste trenera Benčeca s kojim sam krenuo. Kasnije sam imao druge trenere tako da je svaki trener dao svoj doprinos, dao mi ono što mi je potrebno. Ne mogu nabrojiti sve one koji su mi pomogli u svemu. Janečić je bio dugogodišnji reprezentativac i on je 2018. ili 2019. godine postao glavni trener u našem klubu. Dio u klubu radim s njim, on je vrlo dobar tehnički hrvač s kojim mogu odraditi dobre tehničke zadatke i koji može puno toga pokazati. U reprezentaciji imamo Petrenka i Džoka. Na pripremama ponekad boravimo 100 dana i to je velika brojka. Dosta radim s njima i svatko pomogne na svoj način. Kada trener vodi trening, on primijeti što mi nedostaje i gdje radim greške pa dođe do mene sa savjetom. Na taj način radimo, ali ima puno ljudi koji su mi pomogli u karijeri.

TEMPO: Što je najvažnije u hrvanju?

Kod hrvanja najvažniji je sparing-partner. Mi baš iz tog razloga surađujemo s dosta međunarodnih kampova, a to je da što više surađujemo sa stranim sparing-partnerima i da ih što više mijenjamo. Sparing-partner nalazi se u klubu i u reprezentaciji. Oni pomažu meni, ja pomognem njima i to je uzajamna suradnja.

Vladimir Bregović, predsjednik Hrvatskog hrvačkog saveza, proglasio je Hukleka najboljim hrvačem 2021. godine. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL