Objavljeno u Nacionalu br. 885, 21. travanj 2015.

‘CILJEVI IZ STRATEGIJE RAZVOJA TURIZMA na rubu su znanstvene fantastike. Predviđanja da ćemo do 2020. ostvarivati dvostruko više prihoda su na razini fantaziranja, kao da će Dinamo osvojiti Ligu prvaka’

Nakon 20 godina otkako se u javnosti razgovara o projektu Kupari, tijekom prošlog tjedna napokon je donesena Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju uvjeta i objavi javnog poziva za dostavu obvezujućih ponuda za realizaciju tog turističkog projekta. Tim povodom je Ivan Herak, bivši ministar turizma, a danas turistički konzultant, za Nacional iznio svoje mišljenje o tom projektu. Nakon što je nevin proveo 505 dana u pritvoru i sljedećih 11 godina na sudu dokazivao i dokazao neosnovanost svih 12 optužnica koje su protiv njega bile podignute, pomirio se sa svime i radi svog mira odbio podignuti tužbu protiv države.

NACIONAL: Što mislite o tome da je Vlada napokon donijela odluku o objavi javnog poziva za dostavu obvezujućih ponuda za realizaciju turističkog razvojnog projekta Kupari i koliko je realno da se taj projekt ostvari?

Iako se s tim projektom kasni već 20 godina, mogao bih reći da sam optimističan, ponajprije stoga što će se koncesija dati na 99 godina. Osim toga, u Kuparima je ipak riječ o značajnim kapacitetima koji bi mogli izvući taj projekt. No on ne mijenja opću sliku kada je riječ o investicijama u naš turizam, niti će dati bitan doprinos rješavanju gorućeg i ključnog problema hrvatskog turizma, a to je izostanak većih ulaganja. Kada su u pitanju postojeće, etablirane turističke tvrtke, ključni ograničavajući faktor jest neriješen problem turističkog zemljišta. Radi se o sto milijuna hektara turističkog zemljišta koje u pretvorbi 1992. nije procijenjeno i nije ušlo u društveni kapital pretvorenih tvrtki. Uspio se riješiti samo problem titulara vlasništva. Činjenica da nisu potpisani koncesijski ugovori između države i turističkih tvrtki potpuno eutanazira bilo kakvo investiranje.

NACIONAL: Koji ključni turistički projekti stoje zbog neriješenih problema turističkog zemljišta ili zbog opstruiranja lokalne uprave i samouprave?

Dovoljno je navesti samo primjere u Istri. Za projekt Stancia Grande kod Umaga se čekalo gotovo pet godina da se donese Provedbeni urbanistički plan. Isto vrijedi i za projekt Terra Istriana na lokalitetu bivše tvornica cementa u Umagu. Predugo stoji i projekt Barbariga – Dragonera koji je na jednoj od lokacija preuzeo Danko Končar. Dražen Ladić i njegov projekt gradnje luksuznog golf resorta Marlera također nije zaživio ni nakon 15 godina.

NACIONAL: Što je s projektom razvoja tvrtke Brijuni Rivijera?

Ključni problem koji sam objašnjavao i Zoranu Milanoviću jest da je država potpuno pogrešno postavila cijeli koncept. Problem je i to da je od 2003. u tu tvrtku bez ikakvog učinka utrošeno već 20 milijuna kuna proračunskog novca. Glavni problem je ipak da je država projekt zasnovala na tzv. institutu prava građenja. To znači da bi potencijalni investitor u projekt trebao uložiti otprilike dvije milijarde kuna te ih za 50 ili 70 godina, koliko već traje koncesija, bez naknade vratiti državi, odnosno lokalnoj samoupravi. Odgovorno tvrdim da ne postoji investitor koji će pristati na takve uvjete. Ne samo zbog toga što u uvjetima sezonskog odmorišnog turizma naprosto nema elementarne računice, nego i zato što taj investitor u fazi izgradnje ne može založiti te nekretnine za bankarske kredite, pa mora založiti neku drugu imovinu u svom vlasništvu. Osim toga, investitor ulaže u neku djelatnost da bi povećao njezinu vrijednost i prodao je na tržištu, što model o kojem je ovdje riječ ne dopušta.

NACIONAL: Mislite li da cijeli sektor turizma pati zbog loših koalicijskih odnosa između SDP-a i IDS-a?

Ti odnosi su ključno pitanje. Čak sam i premijeru Milanoviću otvoreno govorio da se turizam u Hrvatskoj vrlo loše vodi otkad ga je preuzeo Darko Lorencin. Međutim, Milanović je tu nemoćan s obzirom na to da je IDS potpuno monopolizirao sektor turizma. Još se nije dogodilo da imate situaciju gdje ministar turizma, zamjenik ministra i direktor Hrvatske turističke zajednice dolaze iz iste županije. Ne govorim to samo zbog inauguracije zavičajno-partijskog koncepta, nego i zbog načina na koji su delegirani na te pozicije. Odluka o tome donesena je u Splitskoj ulici u Puli, sjedištu IDS-a. Najgore je da su vodećih ljudi u turizmu nekompetentni.

NACIONAL: Kako je moguće da IDS ima veći utjecaj od premijera?

Pa jednostavno se radi o tome da Milanović radi malog broja ruku u Saboru više ne može ništa nalagati ni jednom koalicijskom partneru, pa tako ni IDS-u. Eklatantan primjer tog odnosa je da je pod pritiskom okolnosti u kojima se našao, u Europski parlament morao “spakirati” Ivana Jakovčića koji ga je prije toga nazivao kilerom i nesposobnjakovićem. Milanovićev stav je da bi hrvatski turizam i bez Ministarstva turizma postizao iste rezultate. Takav odnos čelnih ljudi naše politike je konstantan. Još iz razdoblja bivše države „na djelu“ je sintagma o turizmu kao zlatnoj koki. Činjenica da je u bivšoj državi turizam radi brojnih poticaja, poput kursnih razlika, deviznih stimulacija, preraspodjele društveno priznatih reprodukcijskih potreba, jeftinih kredita za ulaganja u osnovna sredstva koje je “otplaćivala inflacija” imao rezultate koji nisu bili odraz realnih tržišnih brojki. Zbog pogrešne polazne postavke odustali smo od upravljanja našim turizmom.Tako je primjerice, kao suvišno, samostalno Ministarstvo turizma 1992. bilo ukinuto. Zatim je i 2003. ponovno bilo ukinuto pa je tako kao najvažnija osoba u sektoru figurirao državni tajnik za turizam. Dakle, ili se ono ukida ili se daje kao pregovaračka pozicija juniorskim koalicijskim partnerima. Sjetite se HSS-a, pa koliko veze HSS ima s turizmom? Nitko turizam ne doživljava ozbiljno, iako je riječ o sektoru koji Hrvatskoj najbrže može donijeti potrebne promjene.

NACIONAL: Kako i zašto turizam Hrvatskoj može donijeti te promjene?

Zasigurno ne putem znanstveno-fantastičnih scenarija poput ciljeva iz Strategije hrvatskog turizma od 2014. do 2020. Njome je predviđeno da ćemo 2020. ostvarivati dvostruko više prihoda u turizmu u odnosu na sadašnjih 7,3 milijarde eura. To je u razini fantaziranja kao da primjerice Dinamo osvoji Ligu prvaka. Brojke naravno mogu rasti. Ta brojka bi se barem donekle mogla ostvariti pomoću četiri ili pet ključnih poteza, za koje očito ne postoji politička volja. Primjerice, spomenutu Strategiju prvi put u povijesti usvojio je hrvatski Sabor. Ipak, u prvoj minuti je pretrčao preko odluke koju je donio tako da je turizmu povećao PDV.

NACIONAL: Kako biste vi vodili turizam u Hrvatskoj?

Promijenio bih barem šest stvari. Najprije, u sadašnjoj konstelaciji ovlasti koje ima Ministarstvo turizma, treba ga ojačati ili ukinuti. Ministar turizma mora biti politički jaka figura. Turizam treba fiskalno rasteretiti, što pokazuju i računice hrvatske udruge hotelijera. Naš turizam ima najvišu stopu PDV-a u okruženju, što značajno pogoršava našu konkurentsku poziciju. Filozofija hrvatske politike koja se svodi na zatvaranje tekućih proračuna, odnosno na onu “drž’ vodu dok majstori odu” jednostavno nije pravi put. Nadalje, turističke tvrtke u državnom vlasništvu treba u nekim slučajevima prodati, a negdje na osjetljivim područjima kao što je Imperijal Rab treba iznaći modus da se prodaju lokalnom stanovništvu i zaposlenima.

NACIONAL: Koji je najeklatantniji primjer državne turističke tvrtke koju bi trebali prodati?

To je svakako ACI. Država je vlasnik 80 posto ACI-ja koji je u svoje 22 marine lani ostvario manje dobiti nego što je to ostvarila Marina u Portorožu. To je sustav kojemu na doista skromnih 180 milijuna kuna prometa ostaje 15 do 20 milijuna kuna dobiti. Zbog lošeg poslovanja ACI mora ići na tržište. U ACI bi kroz proces dokapitalizacije trebalo vlasnički involvirati naše mirovinske fondove, što bi predstavljalo optimalan scenarij, gledajući optikom države ali i sadašnjih i budućih hrvatskih umirovljenika. Kad sam tako razgovarao o ACI-ju svi su, pa i premijer Milanović, bili nominalno za takvu prodaju. Međutim, javno se uporno provlači floskula da je ACI tvrtka od strateškog državnog interesa, što je u stvari samo paravan za stranačka uhljebljenja. Navedimo samo primjer: da bi se sadašnja direktorica ACI-ja zadržala na mjestu v.d. direktora, mijenjao se Statut te tvrtke samo da se ne bi morao raspisivati javni natječaj. Svakako bi trebalo riješiti i ogromni problem nekoordinacije pojedinih ministarstava u korištenja sredstava EU fondova. Turizam sredstva mora tražiti po principu rasutog tereta, s obzirom na to da su im na raspolaganju Europski socijalni fond, Europski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond i Europski fond za ruralni razvoj. Osim u Ministarstvu turizma, dio aktivnosti dešava se u Ministarstvu gospodarstva, a dio u Ministarstvu poljoprivrede. O tome hoćemo li znati povlačiti sredstva iz EU fondova dosta ovisi razvoj turizma.

NACIONAL: Kako vam se svidio novi turistički slogan “Croatia Full of Life”?

Taj slogan je ogroman promašaj. Zemlju u kojoj se puzi i preživljava i u kojoj se turizam temelji isključivo na konceptu sunca i mora, nazivati zemljom punom života predstavlja obmanu.

NACIONAL: Što mislite o načinu na koji Ministarstvo turizma i Turistička zajednica podupiru projekte. Zadnji problem se odnosio na najavljeni odlazak Ultra festivala zbog neadekvatne potpore?

Ministarstvo i turističke zajednice bi trebale ulagati u takve događaje i drago mi je kad to čine. Drago mi je bilo vidjeti i kada su najavili sponzoriranje biciklističke utrke kroz Hrvatsku. Turizam se mijenja i to ne samo brojčano. Najbrže se mijenja potražnja koja postaje sve sofisticiranija. Traže se diverzificirana ponuda i doživljaji, osobito u razdoblju pred i post sezone. Jedan od procesa koji su se vodili protiv mene odnosio se na to da je Ministarstvo turizma sponzoriralo Hrvatski nogometni savez, Janicu Kostelić, ATP turnir u Umagu, Croatia Ladies Open. Opet bih to učinio jer nema boljih promotora od hrvatskih sportaša. Pokazuju to i aktivnosti Ministarstva turizma. Dokazana je isplativost ulaganja u takvu promociju i tijekom mog suđenja. Ne samo da je dokazano da sam postupio po zakonu, nego je vještačenjima dokazano da su te manifestacije imale učinak koji je znatno premašivao uložena sredstva.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj političkoj sceni u Hrvatskoj?

Nakon više od četvrt stoljeća otkako je Hrvatska samostalna i premda sam i bio dio tog establišmenta, razočaran sam. Razočaran sam i Kukuriku koalicijom i njihovom vladavinom. Isprva su izgledali obećavajuće, ali stvari su ispale jako loše. Nažalost, ni u njihovom mandatu nisu postignuti nikakvi rezultati. Ne govorim samo o statistikama i općoj atmosferi u društvu u kojem dominira rezignacija. Naprosto, nakon toliko vremena, svi koji smo u tome sudjelovali moramo priznati da nismo uspjeli. Dobili smo okvir, ali sadržaj je nikakav. Ne pripadam ni lijevoj, a ni desnoj opciji, ali mislim da je vrijeme da drugi dobiju priliku. Bilo koji drugi.

NACIONAL: Često ste razgovarali s Milanovićem, jeste li mu rekli što mu zamjerate?

Pet ili šest puta razgovarao sam s premijerom. Nemam namjeru prepričavati naše razgovore, ali sam mu iznio stav da su glavni problemi ove Vlade Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo turizma. To su rupe kroz koje najviše curi. Uz to, većina ministara nema dana radnog staža u realnom sektoru. On to sve sasluša i ima svoj stav, ali stvari i dalje ostaju iste.

NACIONAL: Je li vas razočarao i bivši predsjednik Ivo Josipović?

Bivšeg predsjednika Josipovića jako dobro poznajem i u mojim vrlo teškim okolnostima, na ljudskoj razini, značajno mi je pomogao. Pomogao mi je i svojim podnescima Ustavnom sudu, pa čak i pisanjem jedne žalbe pro bono. Međutim, njegov predsjednički mandat bio je razočaranje, od svojih ovlasti i mogućnosti nije iskoristio ništa. Pribrao se tek pred kraj mandata, kada su se počeli prebrojavati glasovi. U pet godina i bez obzira na činjenicu da njegove ovlasti nisu bile velike, mogao je i trebao mnogo toga više napraviti.

NACIONAL: Kako sad gledate na nepravdu koja vam se dogodila?

Za 12 optužnica dobio sam 12 pravomoćnih oslobađajućih presuda Vrhovnog suda. Naprosto sam znao da će na kraju tako završiti, bez obzira na to što sam na početku živio, najblaže rečeno, u strahu i panici. Teško je to prepričati. Te su pravomoćne sudske odluke pokazale ne samo da mi ništa nije dokazano, nego je utvrđeno da kaznenog djela uopće nije ni bilo, što je bitna razlika. Primjerice, u jednom slučaju gdje se Ministarstvo turizma optuživalo da je naručilo i preplatilo neke studije za golf, vještačenjem je dokazano da te studije vrijede više nego što je za njih Ministarstvo platilo.

NACIONAL: Tko vam je to smjestio?

Nikad nisam bio, nisam želio biti, a niti sam se smatrao velikim igračem. No okolnosti u kojima se sve dogodilo, poput odlaska HDZ-a s vlasti, stvorile su priliku za veliku igru. Smjestile su mi obavještajno-policijske-pravosudne strukture u Istarskoj županiji. Jedan od njih je bivši županijski državni odvjetnik Vlatko Nuić. Pod njegovim su se okriljem dešavala sva kriminalna djela u županiji i u razdoblju kada su se značajno mijenjale političke okolnosti, on je svoj čisti životopis i novo repozicioniranje kod nove vlasti pokušao kupiti mojim pritvaranjem. Radio je ogroman pritisak i na sud i na medije. Dva dana prije završnih riječi u mojim procesima, pokojni Ivo Pukanić u Nacionalu je objavio tekst u kojem je prikazao određena nezakonita djela tog županijskog državnog odvjetnika. Tada je to preplašilo vršitelja dužnosti glavnog državnog odvjetnika Slavka Zadnika pa su malo zastali s procesom. Sutkinja je otišla na porođajni dopust. Dobio sam novog suca i novi proces te sam izašao iz pritvora. Zahvaljujući pisanju Nacionala i tim što su pratili tzv. slučaj Golf, Nuić nije uspio obnoviti mandat. Tek njegovim odlaskom stekli su se uvjeti za pošten pravosudni proces i u tim okolnostima optužbe su padale jedna za drugom.

NACIONAL: Pisalo se i da su vam probleme zapravo stvorili Borislav Škegro i Ivić Pašalić. Jesu li oni odigrali neku ulogu u vašem zatvaranju?

Nemam nikakvih dokaza da su oni odigrali bilo kakvu ulogu. Ponavljam da se sve dogodilo u tom istarskom trokutu. Sve to treba sagledati i u kontekstu vremena, a dogodilo se 26. siječnja 2000. kada je nastala opća bježanija. Nitko iz HDZ-a tada više nije imao nikakvu polugu za utjecaje.

NACIONAL: Zbog čega nakon svega niste tužili državu iako ste u medijima najavljivali tu tužbu?

U početku sam želio tužiti državu, ali na kraju sam shvatio da se ne želim sljedećih tri ili pet godina opet povlačiti po sudovima. U jednom trenutku u životu određene stvari treba jednostavno presjeći. Ljudi koji su mi to sve učinili ne predstavljaju Hrvatsku, nego su oni zapravo hrvatska sramota. Međutim, ti ljudi nisu Hrvatska i ne vidim zbog čega bi porezni obveznici trebali ispaštati za njihove postupke.