Ovih dana je jedan od najtalentiranijih mlađih glazbenika i autora na hrvatskoj rock sceni Ivan Grobenski iz Koprivnice objavio novi album ‘’Apocalipstick’’ koji bi se, sudeći prema prvim recenzijama albuma, mogao naći na prvom mjestu najboljih albuma objavljenih u 2022.

Ivan Grobenski sljedeće će godine napuniti 30 godina, a objavio je četiri samostalna albuma i svirao u grupama Suho grlo nos, Go No Go, Lolita, s Miroslavom i Gordanom Evačić, Seine, Klinikom Denisa Kataneca, Dimitrijem Dimitrijevićem, Sarom Renar, The Gentlemanom, Ericom, Trobecovim krušnim pećima i grupi Moskau, po kojoj ga mnogi pamte jer je s tom grupom iskoračio i predstavio svoje viđenje suvremene alternativne rock glazbe. U Zagrebu je studirao komparativnu književnost i kroatistiku, ali nije završio fakultet već se posvetio muzici. Kako nije mogao živjeti od muzike, zaposlio se u Glasu Podravine i Prigorja.

Njegov posljednji album ‘’Siromahi i lazari’’ iz 2020., u izboru ankete Nacionala u kojoj glazbeni kritičari biraju album godine, završio je na visokom drugom mjestu. I dok je na tom albumu Grobenski osuvremenio podravske motive i kajkavsku liriku i spojio ih u vanserijski world music album, ‘’Apocalipstick’’ je orijentiran ka soulu, funku, jazzu i bluesu. Tekstualno se odmaknuo – tekstovi su inspirirani danom provedenim na internetu, želeći pojasniti postmodernu shizofreniju pogonjenu pomahnitalom svakodnevicom novih kriza i loših vijesti. Za tu je priliku okupio prateći sastav koji je nazvao The Mental Health Customer Support s kojim uskoro kreće promovirati album ‘’Apocalipstick’’.

NACIONAL: Gotovo svaki vaš novi album novi je korak u nekom novom glazbenom pravcu. Zašto?

Nekada sam davno samome sebi rekao da ako ikada dvaput zaredom snimim isti album, moram odmah prestati baviti se glazbom. Danas mi se takva pomisao čini previše oštrom, no čini se da je nešto od tog nastojanja ipak ostalo. Prvenstveno je to zato da ne bih dosadio samome sebi jer onaj tko je dosadan sebi, dosadan je i svima drugima. Drugi je razlog taj što volim raditi isključivo ono što me u nekom trenutku veseli, intrigira i opsesivno zanima; to je za mene čar kreativnosti i umjetnosti, dopustiti tom nekom instinktu da umjesto tebe izabere što trebaš raditi, dozvoliti sebi da u bilo kojem trenutku odeš u kojem god smjeru želiš jer, ruku na srce, ima li zapravo nekoga da te spriječi?

NACIONAL: Dobili ste niz pozitivnih kritika na dosadašnje albume, a pogotovo na zadnji ‘’Siromahi i lazari’’ na kojem ste prvi put zapjevali na hrvatskom. Zašto niste nastavili tim putem, već na novom albumu krenuli u neočekivanom smjeru ka soulu, funku i bluesu?

Odgovor na ovo pitanje donekle je sličan prethodnom odgovoru, ‘’Siromahi i lazari’’ je album koji nisam planirao i zapravo je načelna ideja za ‘’Apocalipstick’’ postojala još i prije prošlog albuma pa kad sam ga snimio, to je za mene bilo to, gotova priča. Jednostavno se nisam osjećao kao da bih trebao ili uopće mogao snimiti ‘’Siromahe i lazare 2’’ niti da je to neki smjer koji bih se sada trebao držati ili drviti po tome samo zato što je izazvao neočekivani uspjeh i interes, a to je i razlog zašto sam u jednom trenutku odlučio raspustiti i prateći bend koji je nastao zbog te ploče i oprostiti se sa svime live albumom u zagrebačkom Dva Osam.

NACIONAL: Zašto je soul izostao iz povijesti hrvatske, ali i jugoslavenske rock scene i nema niti jednog soula albuma snimljenog na ovim prostorima, dok se funk albumi mogu nabrojati na prste jedne ruke?

Iskreno, ne znam. Možda se radi o slučajnosti, a možda postoje neki složeni socio-geo-politički razlozi koje bi trebao analizirati netko puno pametniji i kompetentniji od mene. Pomalo, ipak, naginjem ovom drugom pa mi se čini da soul i funk glazba jednostavno nije bila ono nešto što nam je u našem kontekstu unazad pedesetak godina bilo potrebno ili jednostavno nije doprla do nas u istoj mjeri kao neki drugi ogranci tog istog američkog izvoznog proizvoda i kockice su se posložile tako kako jesu.

NACIONAL: Je li to bio izazov ili nebitna činjenica kada ste počeli raditi na pjesmama za novi album?

Rad na albumu obično počinje nekom blijedom i u tom trenutku još uvijek neuhvatljivom idejom o tome kakav bi to album trebao biti. To je više neki neodređeni osjećaj, nego konkretna misao. Nakon nekog se vremena iskristalizira koncept s kojim postane jasno što taj osjećaj jest, a onda krećem s radom na tekstovima. Nekako sam putem shvatio da se stvari najbolje razjasne kad si samo dozvoliš da pišeš. U tom smislu je na početku to i bila nebitna činjenica, no postala je izazov kada se krenulo u realizaciju, naprosto jer se dosad još nisam na ovaj način uhvatio u koštac sa spomenutim žanrovima. No u vrijeme razmišljanja pa onda i rada na albumu sam slušao dosta funka, soula, jazza, hip hopa i slične glazbe, što je svakako imalo veze.

NACIONAL: Odakle ideja da soul/funk pjesme upotpunite tekstovima koji su apokaliptični, mračni i kroz koje progovarate o šizofreniji današnjeg društva, koju ste opisali kroz jedan dan proveden na internetu?

S obzirom na to da sam propali komparatist i kroatist, glazbi uvijek pristupam s književno-teorijske perspektive. U književnosti su mi oduvijek najzanimljiviji bili ironija, apsurd i neka vrsta magijskog realizma. Razmišljajući o tome kako takve književne postupke prikazati glazbom, pojavila se ideja o plesnom albumu s apokaliptičnim tekstovima. To mi je bilo urnebesno smiješno, zamisliti da svi ‘’đuskamo’’ dok pjevamo refrene o tome da bi svijet svaki čas mogao propasti. Pa to je baš pravi apsurd i ironija, a još je k tome i prokleto zabavno.

NACIONAL: U jednom ste intervjuu izjavili da ste izuzetno nezadovoljni stanjem na sceni nabrajajući sve što ne valja za život jednog muzičara, što je na kraju ispalo sve što je jednom muzičaru u Hrvatskoj potrebno da ostvari kakvu takvu karijeru. Zašto mislite da je sve toliko loše?

Mislim da se sjećam o kojem se intervjuu radi i mislim da sam to napisao jer mi se u tom trenutku učinilo više smiješnim nego istinitim. Međutim, bilo je u tome i nešto istine. Nikad nije sve toliko loše, a najmanje nakon što ti se tu i tamo dogodi neka predivna proba ili koncert koji te toliko napuni energijom da ti se na tren učini da sve ipak ima smisla, no svakako postoje problemi koji mi se, nažalost, čine čak i nerješivima i koje vučemo već godinama. Iskreno, ne bih sad pretjerano ulazio u to, ti se problemi većinom tiču muzičara i organizatora, teško su shvatljivi i nezanimljivi onima koji se time ne bave, a premalo je vremena i prostora da ovdje uđemo u kvalitetnu analizu i raspravu.

NACIONAL: Uz rad u brojnim grupama, pisali ste i prozu. Gdje ste zapeli? Pišete li još uvijek?

Pišem, uvijek i oduvijek neki vrag pišem. Još kao klinac sam, opsjednut Daniilom Harmsom, pisao kraće prozne tekstove, a prije nekoliko sam godina napisao i sveobuhvatniji i cjelovitiji dramski tekst ‘’Karmine’’ za koji mi se danas čini da bih ga trebao ponešto doraditi. U jednom sam trenutku za Moskau napisao dva scensko-glazbena teksta koji bi se mogli shvatiti kao rock operete. Nažalost, niti jednu nikada nismo izveli. Napisao sam i zbirku kratkih priča ‘’Oprostite, ali ja vas ne razumijem’’, no nikada se nisam dovoljno potrudio pronaći izdavača, a nisam imao dovoljno novca da bih knjižicu tiskao u vlastitoj nakladi pa niti to nije izašlo. Ovih dana razmišljam o tome da ukoričim kolumne koje dvije godine redovno pišem u Glasu Podravine, no ni toga se još nisam ozbiljno prihvatio. Uglavnom, prozu pišem i dalje, samo je nisam objavljivao.

‘Volio bih da mogu intenzivnije živjeti na relaciji Koprivnica-Zagreb, no ima vremena’. FOTO: Mario Grobenski

NACIONAL: Netko s vašim talentom, obrazovanjem i vašom energijom sigurno mašta o romanu. Rađa li se negdje u pozadini kakvo prozno djelo?

Zapravo, da. Oduvijek sam želio napisati roman. Zvuči izlizano, kao u filmu Woodyja Allena, ali je istina. Napisati roman je velik pothvat i nisam siguran jesam li za njega još uvijek spreman ili hoću li ikada i biti. Trenutno pišem nešto što zasad nalikuje na veći prozni tekst, no mislim da je to još uvijek stilska vježba, nešto što moram napisati da bih pročistio vlastiti prozni izričaj i shvatio koji je moj prozni stil. U svakom slučaju, ako ozbiljno odlučim napisati roman, morat ću uzeti pauzu od glazbe.

NACIONAL: Kako biste definirali uspjeh za jednog muzičara u Hrvatskoj danas?

Danas ovako, sutra onako. Mislim da je uspjeh individualna stvar, za nekoga je to napuniti Tvornicu pa onda Lisinski pa Dom sportova pa Šalatu, za nekoga je to biti na radijskim top listama ili listama prodaje, za nekoga da publika na koncertima zna sve riječi pjesama… Za mene je, na primjer, uspjeh biti zadovoljan albumima koje sam snimio i koncertima koje sam održao. Svatko ima svoj uspjeh.

NACIONAL: Na albumu ‘’Siromahi i lazari’’ prvi ste put zapjevali na hrvatskom jeziku, odnosno na kajkavskom i podravskom dijalektu. Prije i poslije toga isključivo ste stvarali pjesme na engleskom jeziku. Zašto?

Oduvijek me pratilo to pitanje, a na neki način i kritika, da zašto pišem i pjevam na engleskom, da bih na hrvatskom bio puno uvjerljiviji, iskreniji i razumljiviji široj publici i slično. S obzirom na to da vjerujem da je iskrenost izvanjezična kategorija, snimiti album na arhaičnom podravskom dijalektu i idiolektu je bio onaj moj sarkastični impuls jer to je službeno hrvatski jezik, no mislim da ga je razumjelo manje ljudi, nego da je bio na engleskom. Time sam, valjda, i sebi i svima htio pokazati da odabir jezika i nije toliko važan koliko se to u Hrvatskoj svima čini, odnosno da je i to tek jedno stilsko sredstvo. Ne zvuči fado, samba, šansona ili nešto treće tako kako zvuči jer je to došlo iz vedra neba, nego zbog jezika. Glazba na tom albumu je takva zbog jezika, zbog kajkavskog, a ne obrnuto i taj se album ne može snimiti na nekom drugom jeziku ili prevesti na neki drugi jezik, a da bude takav koji je i to ne zato što sam ja genij, nego zato što te stvari tako funkcioniraju. Evo, zgodan primjer. Je li se itko ikada zapitao zašto se novi hrvatski rap i u manjoj mjeri trap razvio baš na obali, a ne negdje drugdje u Hrvatskoj i zašto u tom žanru u Hrvatskoj najčešće čujemo splitski govor i čakavski dijalekt? Zato što taj jezik to omogućuje, pogodan je za takvu glazbu i to je prirodno i logično da nitko nije zastao i rekao ‘’zanimljivo, kvalitetni novi reperi su mahom s obale, a ne sa sjevera.’’ Riječima jednog od njih, kako to?

NACIONAL: Jasno je, kada se slušaju vaše pjesme, da niste odrasli uz Prljavo kazalište i Parni valjak, kao niti uz pjesme novog vala. Uz kakvu ste muziku odrasli? Tko je izvršio na vas najveći utjecaj?

To je točno, zaista nisam. Moj otac i moj stric koji su u mojim formativnim godinama bili arbitrari glazbenog ukusa u familiji zagriženi su fanovi The Velvet Undergrounda, Loua Reeda, Iggyja Popa i The Stooges, MC5, Talking Headsa, Nicka Cavea, Toma Waitsa, Pixiesa, Sonic Youtha i sve te glazbe, obojica su imali radijske emisije gdje su puštali takvu glazbu, a stric Mario je više naginjao garažnom rocku, katalogu Crypt Records i bendovima poput New Bomb Turks, Cramps, Dirtys, Killdozer…

NACIONAL: To su bendovi uz koje ste odrasli?

Sve su to bili bendovi s kojima sam odrastao i to je bilo ono što sam slušao u osnovnoj školi, uz Beatlese i Rolling Stonese, naravno. U srednjoj sam se počeo zanimati za post-punk pa onda svu onu silu opskurnih bendova poput Au Pairs, Magazine, Family Fodder, Young Marble Giants, Gang of Four itd. U to sam vrijeme opsesivno pokušavao naći i preslušati najopskurnije, najnepoznatije i najeskperimentalnije bendove do kojih sam mogao doći. Tko je preslušao diskografiju Laure Nyro, Camberwell Now ili Gyrate neka digne ruku. I još i danas ponosno i minuciozno čuvam tu suludu kolekciju sulude mjuze koju sam skupio. U srednjoj sam odlučio i da je stvar opće kulture preslušati diskografije domaćih bendova, novovalnih bendova i klasika poput Led Zeppelin i slično, što me kao klinca nije previše zanimalo i jesam, ali to je otprilike to. S vremenom me počeo zanimati krautrock pa onda jazz, recentnije funk, soul, gospel, hip hop, a imao sam i fazu opsesije opskurnom brazilskom muzikom. U pandemijskoj sam si 2020. zadao opsežan pothvat da pokušam popratiti sve što izlazi iz mjeseca u mjesec, a što je izlistano na onoj Wikipedijinoj stranici ‘’albums released te i te godine’’, a što me zaintrigiralo pa već dvije godine kopam i slažem playlistu koju sam nazvao ‘’Hottest new shit of the decade’’. Ima toliko dobre glazbe, a toliko malo vremena.

NACIONAL: Smeta li vam agresivni pritisak novim valom u Hrvatskoj bez kojeg gotovo ne postoji niti jedan sat programa na nekoj hrvatskoj radijskoj stanici?

Da. Novi val se iz opravdanih razloga prometnuo u kult i protiv toga nemam ništa, no mislim da je danas na pijedestalu prvenstveno zbog sigurne zarade koju donosi, a zbog koje se onda po tom kultu gnjete do njegove neprepoznatljivosti, pretvarajući polagano sve to u nekakvu karikaturu. Istovremeno, novijoj se generaciji još uvijek hladne glave govori ‘’da njihovo vrijeme tek dolazi’’ pa imamo mlade i perspektive izvođače čije vrijeme tek dolazi, a imaju više od deset godina uspješnog diskografskog i koncertnog staža. Tu rečenicu bi svakako trebalo izbaciti iz diskursa. Nema nekog mitskog vremena koje tek dolazi, to vrijeme je, dovraga, uvijek sadašnje. Na kraju, a uzimajući sve u obzir, ako u ovih 40 godina nismo iznjedrili ništa ni približno dobro, a nekmoli bolje od novog vala kao što se to voli prezentirati, onda nešto ne valja i svi moramo stati i zapitati se što uopće onda radimo.

NACIONAL: Prve recenzije vašeg novog albuma isključivo su pozitivne. Neki vam čak proriču i uspjeh izvan granica Hrvatske, nazivajući vaš album odličnim na globalnoj sceni. Imate li uopće kakve aspiracije za uspjehom izvan granica Hrvatske?

Imam, naravno, zaista bih volio moći redovno i ekstenzivno nastupati izvan granica Hrvatske, posjetiti europske i druge gradove, vidjeti i čuti što se tamo sluša, kakvi bendovi sviraju, kakvi su klubovi, no mislim da je to zasad nemoguće ili previše komplicirano i to iz sijaset razloga i okolnosti.

NACIONAL: Dolazite iz Koprivnice koja se sve češće spominje kao najzanimljivija muzička scena u Hrvatskoj danas. Što je to u Koprivnici da se unazad par godina pojavio niz novih, mladih i talentiranih muzičara koji svojom kvalitetom privlače pažnju javnosti?

Mi se volimo šaliti da je to zbog vode ili nečega što stavljaju u Vegetu. Koprivnica je tradicionalno takav grad, oduvijek je na neki način tako bilo uz prirodan rast i pad krivulje koja je danas, i sretan sam zbog toga, opet na nekom vrhuncu.

NACIONAL: Da morate birati, biste li živjeli u Koprivnici ili u Zagrebu i zašto?

Prije nekoliko bih godina rekao Zagreb, no danas moram reći Koprivnica.

NACIONAL: Zašto?

Da se nadovežem na prethodno pitanje, čini se da sam se vratio u divnom momentu bujanja scene, a to je prekrasno i inspirativno okruženje za život i rad. Živo je, dinamično i ne moraš se bojati da će ti komad fasade pasti na glavu dok šećeš gradom. U Koprivnicu su se unazad nekoliko godina vratili još neki ljudi koji su mi dragi, prijatelji, muzičari, suradnici, tu mi je i djevojka s kojom živim, tu je i Intek Music ekipa koja mi omogućava da radim sve ovo što radim, a koji su mi, još važnije, i veliki prijatelji i maltene druga obitelj. Naravno, nedostaju mi i ljudi koje sam upoznao i koji žive i rade u Zagrebu, klubovi, prilika da svaku večer odeš negdje i čuješ i doživiš nešto novo, upoznaš nove ljude i slično. Volio bih, zapravo, da mogu intenzivnije živjeti na relaciji Koprivnica-Zagreb, no ima vremena, možda jednom kad izgrade brzu cestu i prugu za nekih tridesetak godina, taman za mirovinu.

NACIONAL: Kada i kako planirate u Hrvatskoj predstaviti uživo vaš novi album?

Prva koncertna promocija albuma zakazana je u koprivničkom klubu FUNK 26. studenoga, a posebno mi je drago što sam kao goste imao prilike pozvati i Revirgin, fantastičan band iz Čakovca. Ovaj album prati bend koji se za ovu priliku zove The Mental Health Customer Support, koji čine Dimitrije Simović na basu, Marin Hraščanec na klavijaturama, Luka Osrečak na gitari, Mario Petrinjak na bubnju i Helena Hraščanec i Melani Krog na pratećim vokalima. Nakon Koprivnice planiramo i zagrebačku promociju, a onda kud nas put nanese.