Objavljeno u Nacionalu br. 724, 2009-09-29

IVAN ČAČIĆ, POZNAT iz televizijske prognoze vremena i ravnatelj DHMZ-a, postao je glavni meteorolog koji će zapovijedati s 50 nacionalnih meteoroloških službi u Europi, na Kavkazu i Bliskom istoku, a priča o karijeri i kako ga grmljavina nadahnjuje

Ivan Čačić, ravnatelj Državnog hidrometeorološkog zavoda, 22. rujna postao je glavni europski meteorolog, odnosno predsjednik Regionalne asocijacije Europe Svjetske meteorološke organizacije, koji je odjednom pod svoju jurisdikciju dobio 50 nacionalnih meteoroloških službi na području Europe, Kavkaza i Bliskog istoka, uključujući Jordan, Siriju, Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju, Libanon i Izrael. No to je moglo iznenaditi samo one kojima nisu poznate njegove međunarodne aktivnosti na području meteorologije u posljednjih 20-ak godina, kao i one koji u njemu gledaju samo simpatičnog i uvijek nasmiješenog prognostičara HTVova Dnevnika koji pred malim ekranima nikad nije samog sebe nametao u prvi plan, nego samo ono što je gledateljima najvažnije – prognozu vremena.

No kad sam ga pitala kako to da je u privatnom životu posve drukčiji od dojma kakav ostavlja u javnosti, odgovorio je protupitanjem: “Znate gdje se čuvaju najveće tajne? Na pozornici.”

NACIONAL: Kako se postaje glavni europski meteorolog i koliko je još bilo pretendenata na tu funkciju?

– Već sam dugo aktivan kao član ekspertnog tima za medije Svjetske meteorološke organizacije (SMO) i tako sam ušao u sve strukture te organizacije i stekao odnos s ključnim ljudima, a dolaskom na mjesto ravnatelja hrvatskog DHMZ-a to sam kapitalizirao, ali ne gledajući samo sebe. U sklopu programa modernizacije nacionalnih službi u jugoistočnoj Europi osigurao sam radionicu u Hrvatskoj, na koju sam doveo najjače europske i američke stručnjake za razvoj operative, kao što su direktor Finske meteorološke službe, predstavnika Svjetske banke i šefa Ureda za Europu. Pokrenuli smo modernizaciju Zavoda, a američka vlada ušla je u projekt s pola milijuna dolara zahvaljujući konceptu prema kojem sam u jednom širem kontekstu predstavio što Hrvatska zbog svog specifičnog oblika kifla može značiti susjedima. Zajedničkim ulaganjima u meteorološku opremu, odnosno radare, uštedi se do 40 posto, dakle nema dupliciranja sredstava. Taj projekt je prema ocjeni SMO-a postao najatraktivniji projekt u svijetu i predložak koji će se primjenjivati i u drugim zemljama. A kako sam se prije nekoliko godina kandidirao za člana Izvršnog vijeća SMO-a, ali me pobijedio poljski predstavnik, predsjednik švicarske službe i dosadašnji glavni čovjek za Europu rekao mi je da on odlazi 2009. i da razmislim da se javim za taj položaj. I Nijemci su me prepoznali kao najbolju osobu koja može spojiti Istok i Zapad i utjecati na provedbu strateškog plana ujednačavanje razvijenosti službi u regiji, jer postoje zemlje u kojima je situacija s opremom i funkcioniranjem službi katastrofalna. Nisam ni imao protukandidata, izabran sam aklamacijom, a poljski kolega koji me prije pobijedio na izborima za Izvršno vijeće sad je moj zamjenik.

NACIONAL: Koja će biti vaša zaduženja?

– Ja sam čovjek u ime Svjetske meteorološke organizacije zadužen za funkcioniranje nacionalnih i privatnih meteoroloških službi, edukaciju i istraživanje na području Europe, Kavkaza i Bliskog istoka, dužnost mi je provoditi strateške odluke i akcijske planove u regiji te izraditi novi plan. Važan dio odnosi se na ublažavanjeposljedica prirodnih katastrofa. U Puli će se sljedećeg tjedna održati međunarodna konferencija o toj temi na koju će doći najveći svjetski stručnjaci za krizne situacije. Osniva se i sustav klimatskih servisa. No, moj zadatak je i da utječem na vlade zemalja članica da ulažu u infrastrukturu kako bismo odgovorili na izazove klimatskih promjena i vremenskih ekstrema.

NACIONAL: Zaslužni ste za primanje Hrvatske u EUMETSAT, zahvaljujući vama još 1992. primljeni smo u članstvo SMO-a. Kako ste to tada uspjeli?

– Kad sam 1992. dobio funkciju koordinatora Nacionalnog meteorološkog centra Zagreb, shvatio sam da bez međunarodne poveznice ne možemo funkcionirati. Tadašnjem američkom konzulatu napisao sam dopis za State Department, kao tehničkom servisu SMO-a, s potpisom premijera Franje Gregurića, kojim tražimo ulazak u članstvo WTO-a. Kad se nakon šest mjeseci ništa nije događalo, otišao sam u ambasadu SAD-a na Zrinjevcu, a imao sam dozvolu Ministarstva vanjskih poslova i DHMZ-a da ih zastupam u tim pitanjima, i pitao što se dogodilo s tim zahtjevom. Rekli su mi da ne žele trošiti moje vrijeme jer trebaju potražiti taj dokument pa neka dođem drugi dan, ali odgovorio sam da ja imam vrijeme samo za to. Za deset dana dokument je došao na odredište. Nakon toga smo dr. Vesna Jurčec, dugogodišnja suradnica SMO-a, i ja otišli na Komisiju za osnovne sustave u Ženevi na proglašenje hrvatskog ulaska u tu organizaciju. Tamo sam u 10 dana zahvaljujući njoj naučio sve tajne SMO-a, ono što bih inače učio godinama. Bila je ratna godina i postojali su otpori iz Beograda jer su oni inzistirali da naše meteorološke veze budu usmjerene na Beograd, govorili su da će u suprotnom biti nesagledivih posljedica, ali mi smo ipak uspjeli isposlovati vezu s Bečom.

NACIONAL: Bili ste hrvatski ste predstavnik za poslove s Njemačkom meteorološkom službom i za poslove s Europskom agencijom za eksploataciju meteoroloških satelita. Kolika je cijena godišnjeg pristupa takvim satelitima?

– Članarina za osnovni program i sustav za praćenje mora Jason 2 je oko 350 tisuća eura. Sateliti su uveli revoluciju u vremensku prognozu koja je danas nezamisliva bez njih. No, iako 90 posto podataka dolazi preko satelita, bez onih 10 referentnih posto mjerenja na tlu ne bi se mogli povezati ti podaci. U Hrvatskoj postupno uvodimo automatizaciju sustava, a cilj je svakih pet minuta imati podatke iz cijele zemlje. Studiju je radilo sveučilište Oklahoma koje se nalazi u Centru za oluje u SAD-u, a smješten je u Dolini tornada. Ministarstvo financija već je stupilo u kontakt sa Svjetskom bankom i napisan je tekst za međunarodni natječaj za nabavu četiriju novih radara vrijednih 14 milijuna dolara, koji će biti otvoren sljedeće godine. Tri radara nalazit će se na Jadranu i njima će se osiguravati sigurnost plovidbe na moru, a jedan će zamijeniti dotrajali radar na Medvednici.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za studij geofizike s meteorologijom?

– Još kad sam bio mali, osim skupljanja zmija i prepariranja šišmiša, fascinirali su me grmljavinski oblaci. Roditelji su me morali skidati s krova na našoj kućici na Kajzerici kad je grmjelo. Nikad se nisam bojao, a s krova sam imao fantastičan pogled na zeleni željeznički most na Savi i Medvednicu nad kojom su se presijecale munje. Vjerojatno je i to utjecalo da kasnije magistriram na temu gibanja i razvoja grmljavinskih oblaka nad područjem Medvednice. Međutim, kad sam upisivao studij, osim na PMF, prijavio sam se na strojarstvo jer nisam bio siguran hoću li proći na prijemnom, a slušao sam predavanja i na filozofiji i biologiji, koju je inače završila moja supruga Lidija. Ipak sam upao i na PMF, ali prve dvije godine je studij opće fizike gdje se zapravo radi selekcija. Bila je to borba doslovno na život i smrt. Tu nije bilo milosti ni afere Indeks. Kad ste došli na treću godinu, bili ste već toliko istrenirani da je ostalo bila dječja igra, vaš mozak bio je pripremljen da možete prihvatiti ono što je slijedilo. No zbog predmeta matematičke metode fizike, koji je predavao profesor Hrvoje Kraljević, kasnije ministar znanosti s kojim sam se poslije sprijateljio, pao sam drugu godinu. Mnogi su zbog tog predmeta odustali od studija fizike, ali ja sam 13 mjeseci učio deset sati na dan. Zbog tog sam predmeta naučio čak i ruski, jer je najbolja literatura bila na ruskom, nabavio sam čak i jednu knjigu iz antikvarijata u tadašnjem Lenjingradu i pravu ploču da se riješim kompleksa odgovaranja pred pločom. Kad sam konačno s dobrim prolazom položio taj predmet, nestalo mi je tlo pod nogama i shvatio sam zašto su se neki studenti ubijali. Pao sam u duboku depresiju. Došao sam doma i prvo još dva sata ispisivao sve te formule, a onda sam otišao na nasip i listao stranicu po stranicu svoje bilježnice. Iz mene je doslovno curio znoj, ali kad sam zatvorio zadnji list papira, moj život krenuo je dalje. To je bio trening koji me prekalio i ojačao za cijeli život i zato mislim da sve te kupovine diploma rade veliku štetu tim mladim ljudima jer postaju invalidi, koji kasnije imaju velikih problema.

NACIONAL: Jeste li odmah znali želite li smjer meteorologije?

– Ne, u to vrijeme bila je popularna atomska fizika, ali ja sam znao da želim studirati nešto konkretnije. Zahvaljujući jednoj kolegici koja je već bila na meteorologiji, zapravo sam potaknuo u sebi ono što sam oduvijek osjećao. Grmljavinski procesi su nešto s čim sam počeo, bio sam fasciniran tom silnom energijom i snagom koju sam kasnije spoznao u brojkama. Jedan pljusak ima snagu Viktorijinih slapova. Svaka oluja je jedna grandiozna prirodna pojava kojoj se treba duboko pokloniti. Moj prvi posao na kojem sam radio pet godina bila je obrana od tuče, tu sam naučio sve tajne zanata i sve rizike tog posla. Međutim, prvi signal da tu nešto ne štima bio mi je kad je direktor tražio da iz sve literature izdvojim pozitivne stvari o učinku i da izbrišem sve ono negativno što je pisalo o obrani od tuče. Naime, do danas nije znanstveno ustanovljena efikasnost obrane od tuče. To je zapravo ostatak prošlosti. Obrana od tuče počela je u bivšem Sovjetskom Savezu jer je to bio način da se vojna industrija iskoristi u civilne svrhe. Dakle, bila je riječ o jednoj političkoj odluci, a ne odluka struke. I u bivšoj Jugoslaviji bio je to veliki biznis jer su se rakete radile na jugu zemlje. Danas se u raspravama o tom pitanju nitko ne pita zašto nema protugradne obrane na državnoj razini u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama. Postoje samo privatne inicijative i tko hoće zasijavati oblake, može, ali to više nije pod jurisdikcijom državnog zavoda. Osim toga, tko vas brani od vjetra i suše? Znate tko? Pravodobna informacija. Jedino tako možete se na vrijeme prilagoditi i pripremiti. Tsunami koji je prije nekoliko godina pogodio indonezijski poluotok ne bi odnio toliko žrtava da su imali pravodobnu informaciju. Oni su imali informaciju, ali je stigla prekasno.

NACIONAL: Je li danas veće ili manje zanimanje za profesiju meteorologa nego u vrijeme kad ste vi studirali?

– Kad sam ja studirao, bilo nas je pet na godini, a bilo je i generacija kad je na godini bio samo jedan student. Sad ih zna biti i 20 na godini, ali su i potrebe veće. Ti mladi danas imaju više mogućnosti jer u ono vrijeme glavne su se odluke donosile u Beogradu, a danas mi sami krojimo sudbinu i mi smo lovci na glave koji će prepoznati nečiji talent i ambicije. Tko želi raditi, ima mogućnosti daljnje edukacije u najboljim svjetskih centrima s kojima smo povezani. Mi nemamo velike plaće, ali možemo to kompenzirati edukacijom jer smo utrli put koji oni više ne moraju prolaziti. Kad sam ja bio mlad, dobio sam priliku doktorirati na temu morfologije zrna leda na sveučilištu Bolder Colorado. Preporuku za mene dao je glavni tajnik Svjetske meteorološke organizacije zahvaljujući preporuci mojih nadređenih u Zagrebu. Međutim, kad je to doznao direktor saveznog centra, smatrao je sramotom za Jugoslaviju što preporuka nije išla s njegove strane i stopirao je cijelu stvar. Ja ni danas nisam odustao od ambicije da doktoriram, i to o neverbalnoj komunikaciji u prezentaciji vremenske prognoze, ali trenutačno si zbog obveza ne mogu dopustiti taj luksuz. To je jedna interdisciplinarna tema koja se bavi time kako gestom, mimikom, akcentom, pokretima ruke i tijela, blizinom kamere utjecati na dinamičnost informacije koju prezentirate. Morate znati na najjednostavniji način objasniti običnom čovjeku prognozu koja je rezultat vrlo složene situacije na kojoj radi oko pola milijuna ljudi u svijetu i stoji 6 milijardi eura.

NACIONAL: Jeste li imali tremu zbog prvog pojavljivanja na televiziji 1986.?

– Prvi šok nije mi bilo pojavljivanje na televiziji, nego na radiju. Kad sam se prvi put javljao uživo, ruka kojom sam držao telefonsku slušalicu bila mi je mokra od znoja, a kad sam čuo svoj glas u eteru, mislio sam da ću umrijeti od srama. Prvi put zapravo nisam ni prepoznao svoj glas. Međutim, kad naučite da niste bitni vi nego informacija, postanete poput misionara koji ima dužnost prenijeti tu informaciju i nemate je pravo remetiti svojom privatnošću.

NACIONAL: Kako danas gledate na pojavu needuciranih voditeljica vremenske prognoze?

– Kad vidite jednu zgodnu osobu koja ima bikini ili nema ništa na sebi, vi ćete pozorno pratiti, ali ćete se na kraju pitati što je rekla. Sve ovisi o tome želite li zabavu ili želite informaciju. Najbolja informacija je ona u kojoj vi niste u prvom planu, jer čim ste u prvom planu, informacija više nije na prvom mjestu. Zbog toga ja ne dopuštam ni sebi ni svojim prognostičarima da nastupaju u reklamama jer tada će gledatelji u vama gledati neko ulje za sunčanje ili neki drugi proizvod, time kontaminirate svoje pojavljivanje na ekranu. U moje vrijeme mi smo prolazili trogodišnju praksu u okviru Zavoda prije nego što smo se uopće pojavili na televiziji, išli smo na obuku na BBC i u radionice Svjetske meteoroške organizacije, a tako je i sada. A zanatu nas je naučio tim Službe za jezik i govor HTV-a na čelu s profesoricom Jasminom Nikić. I danas svaki moj prilog mora proći tu službu, nije bitno što sam ja ravnatelj DHMZ-a, tamo sam ja samo prognostičar.

NACIONAL: Malo je poznato da ste se aktivno bavili i vođenjem turističkih tura. Kako je došlo do takvog spoja?

– Sredinom 80-ih radio sam kao asistent na predmetu uvod u agroklimatologiju na Poljoprivrednom fakultetu, ali primanja mi nisu mogla pokriti ni benzin. Onda me prijatelj Stjepan Žunić, danas vlasnik putničke agencije Penta, potaknuo da počnem voditi grupe. Prvi tura trebala je biti do Varaždina. Trebalo je samo ljude odvesti nekamo da nešto pojedu i popiju, ali ja sam se toliko prepao da se nisam usudio ići. Onda sam otišao u Prag i već 15 godina vodim ture po cijeloj srednjoj i južnoj Europi. To mi je puno pomogao i u ovom poslu jer sam se naučio vidjeti stvari tuđim očima. Međutim, kako sam često vodio i maturante, prošao sam svakakve situacije, od pokušaja ubojstva do šverca droge.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da se upišete na jedriličarstvo?

– Moja kolegica Vlasta Tutiš bavila se valovima u atmosferi, a kako je tijesno surađivala sa zrakozrakoplovcima, uvela me u taj svijet u koji sam ušao s velikim strahom, koji mi je opet bio još veći izazov. Međutim, osjećaj kad ste sami u zraku je neopisiv. Moj učitelj Neno Tepeš, nekadašnji šef kontrole leta na Plesu, iako je bio na tlu, a ja u svojoj jedrilici 300 metara iznad njega, točno je znao na kojoj papučici držim nogu i znao je vikati preko radija: “Kaj držiš nogu na lijevoj papučici?” ili “Kak si sletil ko klozet papir!” Sad se relaksiram plivanjem, a bavio sam se i jogom i zenbudizmom. Opušta me i sviranje gitare.

NACIONAL: Gdje ste naučili svirati gitaru?

– S hipijima u radnom kampu u Škotskoj kad sam imao 17 godina. Ja sam se vrlo rano počeo otvarati prema svijetu. U ono vrijeme kad je bilo teško putovati izvan zemlje, ja sam sa 17 godina isposlovao odlazak u radni kamp, a uvjet da me roditelji puste bio je da sam zaradim za kartu za vlak. Bilo je to vrijeme kad je bilo normalno putovati autostopom, a naišao sam na divne ljude.

NACIONAL: Je li vas taj hipi val malo ponio i u “krivom” smjeru?

– Ta atmosfera i to druženje bili su fantastični, ali nisam ušao u svijet djece cvijeća i droge. No ta subkultura i neposredna komunikacija naučili su me da su svi ljudi isti. Imali smo zajedničke akcije, zabave, priredbe. Tamo sam gledao i prijenos slijetanja na Mjesec. Radili smo šumske putove za britansku vojsku, a kad su akcije završile, više nisam imao ni penija pa sam još nekoliko dana radio ilegalno u tvornici u Edinburghu, gdje smo brusili cijevi. Za tjedan dana dobio sam 11,2 funti, što je u ono vrijeme bio neki novac. Prvo sam išao autostopom po Škotskoj, a onda sam s povratnom kartom nastavio do Pariza. Živio sam od pola litre mlijeka i štruce kruha na dan, ali sam obišao sve pariške muzeje. Iako sam sa 17 izgledao kao da imam 14, prodavao sam se za studenta s prijateljevom iskaznicom za muzeje. Da su me Francuzi kao 17-godišnjaka ulovili na Montmartreu nakon 22 sata, vjerojatno bi me deportirali. A kad sam bio u Londonu, spavali smo u omladinskim hostelima, ali svaka tri dana morali bismo ići u drugi. Kako sam bio u Londonu na sedam dana, jedan dan mi je bio viška i taj dan sam otišao s vrećom za spavanje u St. James Park, i to nakon što sam u Muzeju voštanih figura gledao scene ubojstva Jacka Trbosjeka i umro od straha. Zavukao sam se u neki grm, a kad sam se probudio, vidio sam da je oko grma spavalo još desetak hipija. Tako da sam bio u dobrom društvu.

NACIONAL: Koje vam je najdraže vrijeme?

– Grmljavina me nadahnjuje, to je energija koja me oslobađa, ima psihodelični efekt. Ali kad vam se kosa nakostriješi i nešto počne pucketati, to je znak da ipak morate leći na zemlju ili ući u auto.

NACIONAL: Može li si jedan meteorolog dopustiti da pokisne?

– Ne volim nositi kišobran, ali ga nosim upravo zbog toga jer ne bih htio poslati pogrešnu poruku javnosti. Kišobran mi je veliko opterećenje, više volim kabanice.

NACIONAL: Gotovo vas je nemoguće vidjeti nenasmiješenog. Uvijek ste tako dobre volje?

– Jesam. Mislim da je život prekratak da bi ga čovjek prokockao. Bitno je da život ne prolazi pokraj vas, morate imati zdrav stav i toleranciju prema sebi i drugima. Morate imati misiju.