Potaknuti tragičnim događajem ubojstva troje maloljetne djece i sve češćim svjedočanstvima nasilja nad djecom u Hrvatskoj, Zaklada Solidarna uputila je javni apel premijeru Vlade Andreju Plenkoviću i pokrenula peticiju da 25. rujna postane Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad djecom. Među razlozima zbog koji su se odlučili na apel premijeru Zaklada je na službenim internetskim stranicama napisala:

“Zločin počinjen nad Emom, Vitom i Markom dogodio se nekoliko mjeseci nakon užasne smrti male Nikol kao i sramotne presude zbog seksualnog nasilja nad djetetom te strašan zločin bacanja četvero djece s balkona. Djeca žrtve seksualnog i obiteljskog nasilja bez stvarne podrške sustava baš kao i djeca svjedoci ili žrtve nasilja prepuštena sama sebi nosit će duboke ožiljke u odraslo doba i neka nikada neće postati samosvjesne i kreativne odrasle osobe. Smatramo da je sada krajnji čas za uspostavu cjelovitog sustava prevencije i podrške djeci žrtvama nasilja. Ponavljamo stalno kako je Hrvatskoj nužna demografska obnova, a nažalost nismo kadri zaštiti već rođenu djecu.”

Svojim dosadašnjim humanitarnim akcijama s naglašeno transparentnim uvidom u njihovo financijsko poslovanje, Solidarna je privukla pažnju zahvaljujući pokrenutom fondu #spasime, fondu ‘’Desa i Jerko Baković’’ za pokretanje programa podrške školovanju siromašne djece, programu Kultura u zajednici kao i programu fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj, a posebno se istaknula i njihova aktivnost na području Sisačko-moslavačke županije pogođene razornim potresom gdje su se angažirali u kriznom stambenom zbrinjavanju početkom ove godine kada su osigurali 50 mobilnih kućica/kontejnera, ali i dijeleći financijske donacije za više od 600 obitelji te su trenutno u fazi izgradnje novih domova najugroženijim obiteljima.

Jedan od osnivača je i Ivan Blažević s kojim smo razgovarali povodom javnog apela premijeru.

NACIONAL: Zaklada Solidarna uputila je ovih dana apel premijeru Plenkoviću i pokrenula peticiju za uspostavljanjem 25. rujna kao Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad djecom. Vjerujete li da će premijer reagirati na vaš apel?

Premijer često govori da postoji politička volja za rješavanje problema, ali stvarna realizacija sistemskih promjena često ili kasni ili je nema. Proglašenjem Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad djecom, što je simbolički čin, jednostavan je način da se iskaže politička volja i krene u sustavnu borbu protiv nasilja nad djecom. U peticiji zahtijevamo i povećanje proračunskih stavki za socijalne programe podrške djeci i obiteljima u riziku od marginalizacije i nasilja, bez čega ne možemo govoriti o sustavnom rješavanju problema. S obzirom na to da proglašenjem Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad djecom nema dodatnog financijskog izdvajanja, ne vidim u čemu bi bio problem.

NACIONAL: Kakvu su vaša dosadašnja iskustva sa sličnim apelima i peticijama?

Kada je u javnost izašao problem nedostatka novca za lijek za liječenje djece oboljele od neuroblastoma, pokrenuli smo peticiju Svako bolesno dijete ima pravo na šansu za život. Prikupljeno je preko 30.000 potpisa, a nakon peticije i javnog pritiska Vlada je odobrila više od 10 milijuna kuna za lijek i liječenje djece. S druge strane, još nismo dobili službeni odgovor na apel da se humanitarne organizacije koje rade na pomoći stradalim obiteljima u potresu oslobodi plaćanja PDV-a, kako su oslobođene tvrtke.

NACIONAL: Zašto mislite da bi proglašenje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad djecom moglo pomoći smanjenju nasilja i osvještavanju javnosti?

Do sada u pravilu o nasilju nad djecom razgovaramo kada se dogodi tragičan slučaj. Proglašenjem nacionalnog dana imali bismo priliku svake godine ‘’hladne glave’’ evaluirati rad Vlade što je učinila u protekloj godini na sustavnom rješavanju problema. Nije cilj da se na javnoj televiziji naprave tri priloga povodom nacionalnog dana, već da ozbiljno razgovaramo što je učinjeno, što nije, što se može i mora napraviti kratkoročno, a što dugoročno. Također ovo bi bio mali korak u promjeni ‘’kulturnog koda’’ koji nažalost i dalje tolerira nasilje nad djecom, naročito u obitelji koje prepoznajemo u frazama poput ‘’batina je iz raja izašla’’ ili ‘’i mene su tukli pa sam dobro ispao’’ ili ‘’to je njihova stvar, neću se ja petljati u njihov odgoj’’ i sl. Takve promjene su vrlo bitne, složene, očito i prespore s obzirom na to da prečesto svjedočimo tragičnim događajima.

NACIONAL: Naglasili ste u svojem apelu da je sada krajnji čas za uspostavu cjelovitog sustava prevencije i podrške djeci žrtvama nasilja. Što konkretno mislite kada spominjete cjeloviti sustav prevencije?

Kada pričamo o prevenciji moramo razgovarati o svim uključenim resorima, počevši od obrazovanja koje mora djecu učiti nenasilju, jer nenasilje se uči, baš kao i nasilje. Djecu se treba učiti prepoznati rane znakove nasilja, kako reagirati, kome se obratiti, kako pomoći drugome itd. U tom procesu nužna je uloga cijelog stručnog kadra u školi u suradnji s organizacijama civilnog društva koje se godinama bave edukacijama na tu temu. Ne možemo cjelokupnu odgovornost prebacivati na pojedine profesore i profesorice. Naravno, to iziskuje i dodatnu edukaciju stručnog kadra. Važni su i doktori/ice opće prakse, pedijatri/ice, školski doktori/ice, socijalni radnici i radnice, psiholozi/ginje koji su dužni prijavljivati nasilje i imaju ključan zadatak prepoznati i pomoći samoj žrtvi da se izvuče iz kruga nasilja na što sigurniji način.

‘Djecu treba učiti prepoznati znakove nasilja, kako reagirati, kome se obratiti, kako pomoći. Nužna je bolja međuresorna suradnja obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava’

NACIONAL: Koja je tu uloga policije i pravosuđa?

Policija i pravosuđe imaju prvenstveno represivnu ulogu, rekli bismo ‘’kad je već kasno’’, ali kada bi oni adekvatno i pravovremeno kažnjavali počinitelje nasilja osim što bi primjerom utjecali na potencijalne nasilnike, stvorili bi i više povjerenja u institucije, čime bi žrtve imale više hrabrosti potražiti pomoć i prijaviti nasilje.

NACIONAL: Koliko je važna podrška žrtvama nasilja?

Mi moramo razgovarati i o podršci gdje najčešće vidimo probleme i neadekvatnost sustavne podrške žrtvama nasilja, od socijalne skrbi, policije, pravosuđa. Trenutno je naš javni sustav postavljen tako da pogoduje nasilnicima, bilo sramotno niskim kaznama bilo institucionalnim nasiljem koje žrtve nasilja proživljavaju.

NACIONAL: Kako je moguće spriječiti sve češće nasilje nad djecom ako su počinitelji građani bez dosjea?

Prije svega moramo pričati o ranom prepoznavanju znakova i oblika nasilja. Važno je učiti djecu prepoznavati rane znakove nasilja, kako se s njima nositi, osnažiti ih da se obrate za pomoć dok nije kasno. Naravno, ne možemo odgovornost prebaciti na djecu i zbog toga je nužna bolja međuresorna suradnja između obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava, ali i udruga civilnog društva. Ta suradnja mora biti fluidnija i brža kako bi se uopće mogla pružiti adekvatna podrška djeci prije nego što dođe do tragičnog ishoda. Bez obzira koliko sustav bio manjkav i mi kao ‘’promatrači’’ trebamo naučiti kako prepoznati nasilje u svojoj široj zajednici, ali i na koji način možemo podržati dijete, intervenirati i prijaviti institucijama koje onda moraju biti spremne i u mogućnosti reagirati. Isto tako, važnim smatram istaknuti da je i partnersko nasilje nasilje nad djecom. Naime, u zadnje smo vrijeme u javnom prostoru mogli čuti kako je jedno zaštita djece od nasilja, a drugo zaštita žena od nasilja, što je potpuno pogrešan pristup jer zaštita žena, majki od partnerskog nasilja ujedno i jest zaštita djece od nasilja. Primjerice, samo svjedočenje djeteta partnerskom nasilju jest nasilje nad djetetom.

NACIONAL: Koliko je u toj prevenciji prepreka marginalizacija nasilja u hrvatskom pravosudnom sistemu i odlukama koje često izazivaju osudu javnosti zbog neočekivano blagih kazni za počinitelje?

Mislim da je pravosudni sustav tek jedna poluga u sustavu, često ona zadnja. Tu moramo razgovarati o svima s kojima se žrtva nasilja susreće kada se odluči na prijavu nasilja. Kada žrtva nasilja razmišlja prijaviti nasilje koje proživljava, razmišlja što ju očekuje u cijelom tom procesu, kakvu podršku može očekivati te kakav ishod cijelog procesa može očekivati. Kada vidi u medijima sramotne odluke, grozomorna iskustva drugih osoba koje su preživjele nasilje s drugim institucijama sasvim sigurno je to obeshrabruje da bi krenula boriti se za svoju sigurnost kroz institucije. Kakvu poruku šaljemo ako se nekome za silovanje sedmogodišnje djevojčice smanjuje kazna na bazi braniteljskog statusa?

NACIONAL: Na žalost ranjive skupine, među koje spadaju i žene su sve češća meta nasilnika. Zbog čega se broj takvih slučajeva povećava unatoč brojnim apelima i medijskim pritiscima na pravosudni sistem?

Sasvim sigurno je i pandemija utjecala na mentalno zdravlje građana, a i žrtve nasilja su za vrijeme lockdowna ostale zaključane s nasilnicima u svojim domovima, to vidimo u procjenama da se nasilje povećalo i do 40 posto. S druge stane kada nasilnik vidi da, ako bude osuđen, da će dobiti neku mizernu kaznu nakon postupka koji će trajati godinama pa si onda još primjerice kaznu zatvora skrati ‘’uzornim ponašanjem’’, u postupku oko skrbništva pozvat će se na tzv. ‘’otuđenje od roditelja’’ pa će time još više naštetiti obitelji i djeci, što ga sprječava da bude nasilan prema osobi nad kojom ima moć? Pa mi imamo situaciju da se za obiteljsko nasilje dodjeljuju novčane kazne s popustom od 50 posto ako se kazna plati odmah. Mi smo društvo koje deklarativno tvrdi da ima nultu stopu tolerancije na nasilje, dok nasilje zapravo itekako tolerira pa i perpetuira kako neznanjem o temi, tako i lošim politikama.

‘Trebamo naučiti prepoznati nasilje u svojoj zajednici, ali i kako možemo podržati dijete’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Stječe se dojam da su uz sve slučajeva nasilja nad djecom, ženama i na svim ostalim ranjivim skupinama najmanje sluša žrtve tog nasilja. Zbog čega su žrtve nasilja u Hrvatskoj marginalizirane?

Teško je dati jednoznačan odgovor na to pitanje. Živimo u kulturi gdje se nasilju pristupa kao prirodnom stanju stvari, kao nekakvom incidentu iako znamo da je nasilje u obitelji uvijek kontinuum. Nikad se tu ne radi o jednom šamaru ili jednom nasilnom incidentu, taj ‘’incident’’ je uvijek utopljen u širi spektar nasilja, prisilne kontrole, psihičkog, emocionalnog, ekonomskog nasilja pa i fizičkog i seksualnog nasilja.

NACIONAL: A seksualno nasilje?

Što se tiče seksualnog nasilja još uvijek je tabuizirana činjenica izrazito učestalog seksualnog nasilja u bračnim i partnerskim odnosima, gdje se ono češće shvaća kao ‘’obnašanje bračne dužnosti’’ nego nasilje, a seksualno nasilje je svaki odnos kojem ne prethodi informirani pristanak.

NACIONAL: Kao da je u pitanju nerazumijevanje tih problema.

Postoji veliko nerazumijevanje i neznanje vezano uz dinamiku rodno utemeljenog nasilja i nasilja u obitelji u sustavu i društvu. Ženama ne da se ne vjeruje, nego ih se pritom još i krivi za nasilje. Namjesto da se pitamo zašto počinitelj nasilja vrši nasilje, mi se pitamo što je ona učinila da nasilje izazove. Krivimo žene što su izabrale nasilnike ili što ostaju s njima, krivimo ih što su ‘’razorile obitelj’’ ako odu od nasilnika, iako nasilje obitelj razara. Pitamo se što je obukla, što je rekla i kako je isprovocirala nasilje odbijajući shvatiti da žrtva nikada nije kriva za nasilje koje je netko nad njom počinio. Tu je i cijela problematika nedovoljne educiranosti policije, djelatnika sustava za socijalnu skrb i pravosudnog sustava o rodno uvjetovanom nasilju.

NACIONAL: Između ostalog tražite da se povećaju proračunske stavke za socijalne programe podrške djeci i obiteljima u riziku. Znači li to da su sredstva koja izdvaja država za socijalne programe koji se tiču podrška djeci i obiteljima u krizi premala?

Sredstva su sve manja i manja, a problema je sve više. Primjerice, sustavnog financiranja izvaninstitucionalnih pružatelja socijalnih usluga, primjerice skloništa za žrtve nasilja, nemamo već godinama, a znamo da žrtve nasilja često ovise o pomoći pružatelja socijalnih usluga. S druge strane i za trenutna sredstva koja se odvajaju nemamo nikakve analize učinaka mjera koja se financiraju i provode. Prvi korak je da se državni proračun krene pisati i po logici politika za koje se odvajaju određena sredstva, da znamo koliko se odvaja za provedbu svake pojedine politike pa da onda možemo i prema tome evaluirati učinkovitost samih politika.

NACIONAL: Koliko je za takve poteze važna politička volja i odluka Vlade pa i pritiska opozicije, a koliko povećana financijska ulaganja u prevenciju?

‘’Imati političku volju’’ je jedna lijepa fraza koja se izreče i odleprša u nebo, nakon nje često dolazi jedno veliko ništa. Politička volja se mora usmjeriti u dva smjera, jedan je u državni proračun, a drugi u stvarni rad i promjene unutar sustava. S obzirom na to da se stvarna politička volja vidi u državnom proračunu to će biti prilika da vidimo koliko je ta politička volja ozbiljna, a koliko je samo deklarativna. S druge strane moramo pričati i o radu samih nadležnih ministarstava. Neva Tolle je nedavno jako dobro rekla, parafraziram, da i kada imamo političku volju i premijera i resornog ministra koji žele pomaknuti stvari s mrtve točke onda to zapne unutar ministarstva na drugoj ili trećoj razini. Svi ljudi unutar sustava su odgovorni svojim radom da se ta politička volja i provede u stvarne promjene koje će biti vidljive na životima ljudi.

‘Živimo u kulturi gdje se nasilju pristupa kao prirodnom stanju stvari, kao incidentu iako znamo da je nasilje u obitelji uvijek kontinuum. Nikad se tu ne radi o jednom šamaru ili incidentu’

NACIONAL: U apelu se obraćate i pravobraniteljici za djecu da slijedi primjer pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je osnovala skupinu nezavisnih stručnjaka Femicid Watcha, odnosno da se osnuje Filicid Watch. O čemu je riječ?

Filicid Watchu bi cilj bio praćenje pojavnosti ubojstava djece, prikupljanje i analiziranje podataka radi uočavanja propusta javnog sustava koji dovode do ubojstava djece. Na temelju tih podataka očekujemo i preporuke za izradu politika prevencije, podrške žrtvama nasilja, ali i kažnjavanju nasilnika. Kako sam i rekao, mi u Hrvatskoj nemamo ozbiljnih analiza učinaka mjera te bi Filicid Watch bio wneovisni alat sa svrhom analize i korekcije javnog sustava.

NACIONAL: Zaklada Solidarna se nizom humanitarnih akcija proteklih par godina nametnula svojom učinkovitošću, ali i naglašeno transparentnim poslovanjem koje ste uredili Pravilnikom o upravljanju sukobom interesa koji određuje obvezu deklariranja stvarnog, potencijalnog ili percipiranog sukoba interesa te postupak upravljanja u navedenim slučajevima. Je li odjek javnosti na vaše akcije povezan s transparentnim načinom poslovanja?

Apsolutno da, nekad smo i sami sebi dosadni koliko svima tupimo o transparentnosti kao uvjetu bez kojeg se ne može. Transparentnost je osnovni uvjet za rad bilo koje organizacije koja se sustavno bavi filantropijom, kako kriznom i humanitarnom tako i razvojnom.

NACIONAL: Možete li navesti neki primjer?

Primjerice, mi smo jedina organizacija koja objavljuje sve donatore, mi svaku kunu pravdamo i institucijama i javnosti, uvijek smo spremni objasniti svaku kunu, svaki trošak, objaviti račun i bankovnu potvrdu plaćanja. Mi već 5 godina tako radimo i očito i građani i tvrtke imaju povjerenja u Solidarnu da će novac otići tamo gdje je i namijenjen s obzirom na to da je samo za Fond 5.5 doniralo preko 25.000 ljudi i više od 700 tvrtki iz Hrvatske i inozemstva. Čega god da se uhvatimo radimo to sustavno, od transparentnog i legalističkog poslovanja do promišljenih i stručnih programa i projekata. Trenutno je to najvidljivije u našem radu na potresom pogođenom području Sisačko-moslavačke županije gdje smo bili aktivni u kriznom stambenom zbrinjavanju početkom godine, financijski smo podržali ekonomske i društvene projekte u zajednici, dijelimo financijske donacije najugroženijim obiteljima u županiji, radimo na trajnim rješenjima stambenog pitanja, ali i zagovaramo prema Vladi i ministarstvima sustavnu podršku i pomoć te pokušavamo ih upozoriti na pogreške koje rade, a koje se održavaju na živote stradalih obitelji.