Ivan Begovac, predsjednik Hrvatskog društva za dječju i adolescentsku psihijatriju, upozorava na alarmantnu činjenicu da je potražnja za dječjim psihijatrima sve veća, a kapaciteti nedostatni

Pandemija je ostavila dugotrajne psihičke posljedice na ljudima, pa tako i na djeci. Sve više djece traži psihološku pomoć. Predsjednik Hrvatskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju pri Hrvatskom liječničkom zboru i dječji psihijatar Ivan Begovac govori kako je potražnja za dječjim psihijatrima sve veća, a kapaciteti nedostatni. „Nije sporno da se mentalne poteškoće povećavaju. Britanske studije su navele da je 2017. jedno od devetero djece imalo mentalne poteškoće, dok se nakon pandemije covida procjenjuje da jedno dijete od njih šest ima poteškoća. Nalazimo slične nalaze o povećanju poremećaja i iz podataka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Rastu i statistike MUP-a o nasilju prema obitelji i djeci. Nadalje, u bolnici u Kukuljevićevoj se jasno povećava djelatnost hitne ambulante, kao i pokušaji suicida, dok je stacionarni odjel prekapacitiran. Također, moji kolege, na mojem Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri KBC-u Zagreb, bilježe sve više prvih pregleda, kod kojih se često bilježe hitna stanja, dok nam je stacionarni odjel prepun. Najčešći problemi su anksiozna stanja, depresija, poremećaji jedenja, samoozljeđivanje, preokupiranost suicidalnim mislima, a ne treba zanemariti ni djecu iz grupe neurorazvojnih poremećaja, primjerice djecu iz autističnog spektra. Djeca i adolescenti imaju različite poteškoće, a najviše se žale na strahove. Tu su separacijski strahovi, preplavljujući strahovi, depresivna raspoloženje, problemi u interakciji s drugima’’, rekao je.

Begovac upozorava da postoje sistemski problemi koji sprečavaju adekvatnu skrb djece s mentalnim poteškoćama. Tvrdi da se nužne promjene ne provode. „Mene najviše zabrinjavaju sistemski problemi, na koje smo kao struka upozoravali godinama, već unatrag desetak godina, o čemu imam urednu korespondenciju. Nismo samo mi, kao struka, slali prijedloge, nego su i Ministarstvo zdravstva i druga ministarstava dobili konkretne aktivnosti koje su morali sprovesti. Rokovi su bili zadani, ali ništa nije sprovedeno. Problem je u raspisivanju natječaja za specijalizacije iz dječje psihijatrije. Neobjašnjivo je primjerice da KBC Rijeka ima jednog specijalizanta, a KBC Osijek dva specijalizanta. Naime, u Hrvatskoj imamo oko 56 dječjih psihijatara koji se bave liječenjem djece, a potrebno ih je barem 120. No izgleda da neki ravnatelji ustanova uopće ne vode brigu o tome“, rekao je.

Problem u području dječje psihijatrije predstavlja i nedostatak prostornih kapaciteta. Begovac govori koliko imamo dostupnih kreveta. „Već je 2018. ustanovljeno da postoji nestašica stacionarnih kreveta za dječju psihijatriju. O tome govori Twinning projekt koji je potpisalo i Ministarstvo zdravstva. Mi ne tražimo skupe lijekove niti skupe dijagnostičke uređaje. Mi tražimo samo prostore sa stručnjacima, i po tome mi se čini da smo vrlo jeftini u svojim zahtjevima. Nama dječjim psihijatrima je soba i prostor zapravo ‘alat’ jer moramo ponuditi našim pacijentima i njihovim roditeljima privatnost, dostojanstvo, zaštitu prava osoba sa psihičkim smetnjama i povjerljivost podataka. Kako bi to bilo da su u istoj sobi dva dječja psihijatra, koji istovremeno svaki razgovara sa svojim pacijentom? To je nemoguće. Stacionarna djelatnost dječje psihijatrije u Hrvatskoj je nedostatna. Imamo samo oko 60 kreveta u djelatnosti, a potrebno ih je barem 120. Naravno, važne su i ambulantne te dnevne bolničke djelatnosti, ali ako nemate stacionarni kapacitet za liječenje primjerice adolescenta nakon pokušaja suicida, onda je to strašno i apsolutno neprihvatljivo. A to je već poznato Ministarstvu zdravstva još od 2018. O tome jasno govori i pravobraniteljica za djecu u svojim izvješćima. Ali mi se kao struka nećemo pokolebati u artikulaciji naših zahtjeva i bit ćemo i dalje uporni, jer iza nas stoje djeca i roditelji sa psihičkim smetnjama koji su ranjivi, nevidljivi i bespomoćni“, naglasio je.

Begovac je napomenuo da bi se Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju pri KBC-u, čiji je pročelnik, trebao reorganizirati u kliniku. Nadodao je da se kasni i s uspostavom dijagnostičkih centara za djecu s autizmom. „Mi kao Zavod ispunjavamo kriterije da budemo klinika, sve je sa stručne strane učinjeno, ali izostala je reakcija ravnateljstva KBC-a Zagreb i nadležnog ministarstva. To bi bila organizacijska novina u Hrvatskoj. Zašto je to tako? Kada bismo bili klinika, lakše bismo dalje organizirali skrb za djecu sa psihičkim poteškoćama. Uz to, rok za kreiranje pet dijagnostičkih centara za djecu iz autističnog spektra u Hrvatskoj je bila 2017. To je jasno navedeno u Nacionalnoj strategiji izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom koja se sastoji od pet koraka. Od tih pet koraka, samo je prvi korak napravljen, a to je nacionalni dokument o dijagnostici koji je koordinirao Unicef. Nažalost, ništa od tog dokumenta na kojem je radilo više od 50 stručnjaka nije operativno sprovedeno i on stoji već godinama u ladici“, kazao je.

Zagreb ipak prednjači u psihijatrijskoj skrbi djece, kaže Begovac. Vjeruje kako će se stanje u dječjoj psihijatrijskog skrbi popraviti. „Zagreb je dosta centraliziran u odnosu na druge regije i ima različite oblike djelatnosti, od dječje psihijatrijske djelatnost do suradnih struka poput psihologa i logopeda. Međutim, ne postoji dovoljna povezanost ovih djelatnosti. Ali zapaža se kvalitativni iskorak u području liječenja poremećaja jedenja kod maloljetnika u zadnjih desetak godina. Zapaža se i raznovrsnost djelatnosti dječjih psihologa, kao i iskoraci akademskog vođenja u dječjoj psihijatriji pri medicinskim fakultetima u zemlji. Ja sam ipak nepopravljivi optimist. Mislim da će se stanje ipak mijenjati na bolje jer su bolje detektirani sistemski problemi. Tražimo od nadležnih ministarstava bolje operativno vođenje koje će nastupiti odmah jer već kasnimo“, rekao je Begovac.