U zagrebačkom Dječjem kazalištu Dubrava premijerno će 7. svibnja biti izvedena predstava Dine Vukelić „Robin Hood“, u režiji Ive Srnec Hamer. Radnja se vrti oko ekipe iz kvarta koja „robinhudovski“ rješava sitne i krupne nepravde u najbližoj okolini. Kada se nađu pred gotovo nerješivim slučajem, poseže se za sanjarskim uplivom u legendu kao svojevrsnu predstavu u predstavi.

Redateljica Iva Srnec Hamer dala je kratki intervju Nacionalu.

NACIONAL: Otkud ideja za predstavu „Robin Hood“?

Na ideju smo zajedničkim snagama došle voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava Sandra Banić Naumovski i ja, razgovarajući o tome koji bi program djeci danas bio koristan i zanimljiv te im probudio maštu i potaknuo ih na kritičko razmišljanje. Postoji mnoštvo legendi o Robinu Hoodu i nikako nije jednostavno ispričati njegovu priču, stoga smo se odlučile za kombinaciju suvremenog teksta i legendi. Autorica teksta Dina Vukelić radnju je smjestila u jedan gradski kvart gdje klinci pokušavaju napraviti neke pozitivne promjene u svojoj okolini i tako se boriti protiv nepravde i korupcije. Uzor glavnog junaka, dječaka Robija, upravo je Robin Hood tako da je druga linija priče koja čini dramatizaciju legende o Robinu Hoodu, ujedno i dio Robijeve fantazije u kojoj smješta svoje prijatelje u likove koji ga na njih asociraju. Htjela sam da linija legende o Robinu Hoodu vizualno asocira na srednjovjekovno razdoblje, ali da opet ima suvremeni dojam, naravno uz kombinaciju elemenata scenografije koji moraju biti okretni i dinamični.

NACIONAL: Koliko je važno djeci predočiti takve neke legende na zabavan način, mogu li se oni s njima poistovjetiti?

Mislim da se djeca mogu poistovjetiti s ovom legendom puno više i jače nego odrasli. Legendu o Robinu Hoodu možda bolje poznaje moja generacija, ali kada sam pitala polaznike svojih dramskih radionica znaju li tko je Robin Hood i što o njemu misle, bilo je mnogo reakcija i odobravanja njegovih postupaka, ali i kritika. To nas je dodatno inspiriralo da promislimo o tome zašto je simbol Robina Hooda preživio sva ova stoljeća jer se zapravo radi o antijunaku. Njegova djela mogla bi čak i pobuditi osudu, ali više ga cijenimo kao simbol borbe protiv klasne nepravde. Djeca zaista ne vole nepravdu. Odrasli su u krivu ako misle da nije tako. Djeci nepravda izaziva duboku emotivnu reakciju i posebno su je svjesna. Kako odrastamo, pojam o tome što bi trebalo biti pravedno ili nepravedno počinje se gubiti zbog osjećaja da je tako uvijek bilo i da mi kao mali ljudi tu ništa ne možemo. Naravno da možemo. Možemo napraviti mikropromjene u sebi, svojoj okolini, svome kvartu. Svako dobro djelo je i te kako bitno. Djeca su toga puno više svjesna nego odrasli.

NACIONAL: Tko je danas Robin Hood?

Kao što i predstava kaže, u svakome od nas čuči jedan Robin Hood. Više ili manje aktivan. Robin Hood nije osoba nego dio nas koji se želi boriti za bolje sutra. Kada kažem boriti se za bolje sutra, ne mislim na komentare na društvenim mrežama koji su uzeli i previše maha, nego na borbu konkretnim djelima koja počinju od nas samih pa se preko nas šire na našu okolinu i društvo. To zvuči kao ofucana fraza jer to zaista i jest. Previše je spominjemo, previše se njome razbacujemo, a u praksi se njome malo koristimo. Više je volimo lijepiti na šalice ili motivacijske postere. Na kraju dana Robin Hood, kao i naš junak Robi, ostaje romantik koji je zaista uvjeren da bolje sutra postoji. Takva vrsta nade svima nam je potrebna.

NACIONAL: Kažete da ste željeli djeci ukazati na društvena pitanja, socijalnu nejednakost i nepravdu, koliko je to važno i osjećate li veću odgovornost kad radite predstavu za djecu?

Osjećam odgovornost i tu odgovornost svi zajedno iskazujemo tako što prepoznajemo i istražujemo potrebe i interese djece, pažljivo pristupamo tom problemu imajući u vidu socijalne razlike između djece, ali i kvarta u kojemu žive. Djeca su kritična publika jer prepoznaju neiskrenost ili nepoznavanje teme. Pritom je vrlo bitno ne obraćati im se svisoka nego ih gledati kao sebi ravnopravne, zrele pojedince pune informacija. I upravo zbog toga postoji veća odgovornost kada se rade predstave za djecu jer se treba približiti njihovom svjetonazoru, načinu života, interesima i problemima.

NACIONAL: Kakvo je kazalište za djecu u pandemijskim vremenima?

Mislim da je dječje kazalište sigurno jer nikada neće izgubiti svoju publiku. U to sam se uvjerila u praksi ove godine uz rad na dramskim radionicama. Bez obzira na izazovnu godinu u kojoj smo održavali nastavu i uživo, i preko Zooma, i sada u dvorištima, polaznika dramskih radionica nije ponestalo. Čak ih je i više nego prije. I nevjerojatna su podrška i vjetar u leđa svima nama koji radimo kao pedagozi, a podrška su mi i kao redateljici jer osjetim da još uvijek vole kazalište i da im nedostaje. Naravno da će trebati vremena da se dječja kazališta vrate na staro, ali njihova publika ih vjerno čeka. Sada još i više jer su nam i djeca umorna od pandemije, stalnih promjena, novih načina komunikacije koji se sveli na ekran. A u isto vrijeme ne postoji bolja lekcija o odgovornosti i tome koliko je bitno da svi budemo tu jedni za druge, od ove pandemije. Stoga se nadam da će naše nove generacije iz ovoga izaći snažnije i empatičnije.