Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti i novinarka Nacionala, autorica je jedinstvene izložbe ‘Mediteran u hrvatskom slikarstvu 20. i 21. stoljeća’, koja se otvara 19. srpnja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama

Kada se govori o mediteranskoj sastavnici hrvatskog identiteta, ne može se zaobići najznačajnije hrvatske slikare koji su se bavili temom Mediterana i nerijetko u tome dosezali iznimne umjetničke domete. A kako je duh Mediterana 20. i 21. stoljeća oživljen zahvaljujući mediju slike i materijaliziran kao trajna kulturna vrednota i identitetski putokaz, hrvatski i inozemni ljubitelji slikarstva moći će vidjeti na izložbi „Mediteran u hrvatskom slikarstvu 20. i 21. stoljeća“ koja se otvara 19. srpnja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a autorica izložbe je povjesničarka umjetnosti Iva Körbler.

Suradnica na izložbi, kustosica iz umjetničke galerije Dubrovnik Ivona Šimunović, rekla je kako je iznimna čast što nakon više od deset godina imaju priliku u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik otvoriti izložbu koja je nastala u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama.

„Posljednja izložba organizirana u suradnji tih dviju ustanova bila je ‘Carta Canta 2’ Jagode Buić, postavljena 2013. godine u Sponzi. Ova nova izložba donosi presjek hrvatskog slikarstva 20. i 21. stoljeća koje svojom tematikom obuhvaća mediteranski pejzaž, ali ne samo pejzaž, već atmosferu i energiju koju Mediteran prostire kroz autentični i svevremenski osjećaj svijeta i života primorskog zavičaja. Na izložbi je izloženo 170 djela sveukupno 108 autora. Iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik izložena su 82 djela, a ostala nam pristižu iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Zagreb i fundusa Galerije umjetnina Split, iz Zbirke Roglić, od privatnih posuditelja te direktno od samih umjetnika. Za selekciju djela zaslužna je autorica izložbe Iva Körbler i smatram da je napravila odličan posao ponudivši nam jedan hvalevrijedan i pomno razrađen presjek hrvatskoga slikarstva ovoga perioda s motivom Mediterana, dovevši Mediteran u savršeno vrijeme na savršeno mjesto“, smatra Ivona Šimunović.

Govoreći o udjelu mediteranskog u ukupnom hrvatskom identitetu, Iva Körbler rekla je da mi geografski i kulturološki pripadamo mediteranskoj tradiciji i kulturi bez obzira na to što se na našem prostoru preklapaju različiti kulturološki, povijesni, etnografski, pa i politički slojevi.

“Ali ako gledate arheološki sloj, on nas povezuje s antikom i mediteranskom kulturom, dopustite da tako pojednostavim. Nitko se od stanovnika na prostoru od Istre pa sve do Dubrovnika – uključujući otoke – neće složiti s time da pripada zapadnom Balkanu, u koji nas lagano ‘guraju’. Kada je književnik Predrag Matvejević u svojem legendarnom ‘Mediteranskom brevijaru’ opisao taj prostor na kojemu živimo kao ‘prostor koji nije samo povijest ili predanje, zemljopis ili zavičaj, pamćenje, baština ili vjera’, već da je ‘Mediteran možda i sudbina’, to je bio glasni odjek onoga što su brojne generacije naših ljudi duboko u sebi osjećale, ma koliko da su ih povijest i geopolitika kroz 20. stoljeće vrtložno svrstavali u neke drugačije zajednice, tvorevine i države. Ništa ne može prerezati vezu s morem, morskim zavičajem, sa specifičnim mediteranskim načinom života, što se reflektiralo – sve do danas – i na umjetnike koji žive na kontinentu, u Zagrebu ili drugim kontinentalnim hrvatskim gradovima i županijama. More prodire duboko u kopno, doslovno i metaforički, oblikujući specifičan životni svjetonazor i svakodnevne rituale svih ljudi na hrvatskom prostoru“, rekla je Iva Körbler.

Objasnila je da je modernistički impuls prema maritimnim motivima započeo s Vlahom Bukovcem, Matom Celestinom Medovićem, Mencijem Clementom Crnčićem i Emanuelom Vidovićem:

„U idućoj generaciji slikara djela Jurja Plančića, Ignjata Joba, Vjekoslava Paraća ili Ivana Ettorea utjecat će na njihove lokalne krugove umjetnika. Cijela plejada slikara svih generacija i stilova nastavlja tradiciju slikarstva Mencija Clementa Crnčića, Emanuela Vidovića, Ignjata Joba, Petra Lubarde, Iva Dulčića, a posebice Otona Glihe i Frane Šimunovića u kontekstu ‘pojmovne mitografije pejzaža’, kako je primijetio kolega Zdenko Rus: ‘Za Glihu su to bili krški predjeli otoka Krka, za Šimunovića pejzaž Dalmatinske zagore. Tamo gdje je Oton Gliha našao znak, a Frano Šimunović ekspresiju, Dalibor Parać je našao impresiju.’ Slikar Dalibor Parać, primjerice, snažnim koloritom direktno je proširio put slikarstvu Vatroslava Kuliša i Duška Šibla, dok su sljedbenici geste Ede Murtića također prepoznati u brojnim djelima druge polovice 20. stoljeća pa sve do danas. I u mladoj i mlađoj generaciji hrvatskih umjetnica i umjetnika morski su motivi – ili mediteranski način života – nezaobilazni segment brojnih ciklusa djelâ, gdje više nema dominacije jedne stilske tendencije, već se umjetnici polariziraju ili prema apstraktnom pejzažu, s odjecima tradicije gestualnog slikarstva, ili prema realističkim, intimističkim pa i hiperrealističkim modelima prikaza.“

Iva Körbler istaknula je da je također teško zamisliti današnje moderno i suvremeno hrvatsko slikarstvo bez, oko sredine stoljeća, djela Ante Kaštelančića, Otona Glihe, Antuna Maslea, Đura Pulitike ili kasnije Vaska Lipovca, Šime Perića, Alberta Kinerta, Frane Šimunovića, Dine Trtovca, Matka Trebotića, Vatroslava Kuliša, Baneta Milenkovića i drugih. Jedna od posebnijih slika na izložbi je, ističe, „Gruška luka“ Ivana Ettorea iz 1936., na tragu tzv. mediteranskog ekspresionizma, koja je oslikana s obje strane i bit će izložena tako da se vide oba oslika.

Ravnatelj umjetničke galerije Dubrovnik Tonko Smokvina, rođen 1980., i sam je slikar, zastupljen na ovoj izložbi slikom „Agava i Grad“, iz 2015. Slika je dio ciklusa „Nemir“ koji je bio predstavljen u Dubrovniku, Zagrebu, Mostaru, Vukovaru i Milanu, a nastala je kao zahvala i posveta njegovoj voljenoj i prerano preminuloj majci.

Smokvina je rekao da je njegovo odrastanje u Dubrovniku od samih početaka bilo vezano uz Mediteran, kao podneblje u kojem je rođen i koje ga okružuje.

„S druge strane, veza s Mediteranom je i to što sam potomak jednog od protagonista hrvatskog modernog slikarstva Mata Celestina Medovića. Već od ranog djetinjstva pokazivao sam sklonost i potrebu za stvaranjem. Biti okružen djelima velikana hrvatskog modernog slikarstva, najznačajnijim pejzažistom Matom Celestinom Medovićem, uistinu je bila čast i privilegija. Dječačka radoznalost, ambijent odrastanja i promatranje i istraživanje peljeških pejzaža zasigurno su ostavili traga i već tada odredili smjernice i opredijelili me za to što sam danas, a to uključuje i privrženost pejzažu i prepoznatljivoj paleti Mediterana. Mediteran je, prije svega, bogata i prepoznatljiva paleta boja, nepresušan izvor inspiracije, neprestana želja i potreba za bojom i osjećaj za boju, što je ugrađeno u naš DNK. Emocija koju povratno na mene ostavlja Mediteran u svoj svojoj punini i svjetlosti, nešto je što mi ne može stvarati potrebu za imitiranjem tuđih izričaja, nego upravo suprotno, budi u meni konstantnu strast, iskrenost i želju za nekim novim momentima i izričajem. Slikarstvo i stvaranje osjećam kao poziv, način života, sredstvo umjetničkog izražavanja koje mi nudi neograničenu mogućnost djelovanja“, istaknuo je Tonko Smokvina.

Slikar Vatroslav Kuliš, rođen 1951., zastupljen je na izložbi trima radovima. Rad „Kornati“ je iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, iz 1995., tu je i jedan „Val“ posuđen od njega i jedan pejzaž Opatije, vjerojatno s početka karijere, kojeg se uopće ne sjeća. Posuđen je iz privatne kolekcije, ali se Vatroslav Kuliš ne sjeća tko je vlasnik i kako slika uopće izgleda pa će to i njemu biti, kaže, neko sentimentalno iznenađenje. Kada je riječ o slici „Val“, zanimljivost je da je „statirala“ u najnovijem filmu Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“.

Sve tri slike tematski odgovaraju izložbi, a kako nam je rekao Kuliš, oduvijek je pokazivao elementarnu ljubav i sklonost za boju, i to upravo mediteransku svjetlu, žestoku, sonornu boju, a to je stav i niza teoretičara koji su popratili njegov rad.

A na pitanje što njemu znači Mediteran, odgovorio je da mu znači isto što i svim slikarima koji vole boju, misle bojom, osjećaju bojom i raduju se bojom. To je, kaže, atmosfera Arkadije, ezoteričnih mirisa lavande, vrijesa, ružmarina, mažurana, metvice i majčine dušice, ozračje drugačije od ovoga u kojem živi iako voli i zagrebačku različitost.

Istaknuo je da ne voli turizam iako u tom smjeru sve više idemo, nužno i nepovratno:

„Uvijek se sjetim Francija Blaškovića, istarskog muzičara, kao prvog borca protiv turizma, te globalne pošasti. Više bih volio da razvijamo poljoprivredu i industriju, znam da to nije lako, ali eto, puste želje. Mnogi svjetski gradovi, poput Venecije, stenju, blijede i nestaju pod turizmom. Sjećam se jednog divnog eseja Veselka Tenžere u nekadašnjem Startu, o Jadranu i turizmu kao upropaštenoj prostitutki za malu lovu. Sjećam se Mediterana iz naše književnosti gotovo homerovske atmosfere. To su Šoljanove ‘Izdajice’, ‘Drugi ljudi na Mjesecu’, zatim Novakov briljantni ‘Izgubljeni zavičaj’. Te atmosfere puna je Slamnigova poezija, evo, pada mi na pamet i divan lokalni rječnik u Pavićićevim romanima. U Šoljanovoj prozi ljudi nabavljaju ribu kod lokalnih ribara i piju vino iz ‘demijane’, sva je atmosfera nekako etnografska, iz današnje perspektive nepovratno netaknuta. Uživao bih u ljetu makar i bez klima-uređaja, a s manje turista. Znam da se domaći ne bi slagali sa mnom.“

Kada je riječ o velikanima hrvatskog slikarstva koji su se bavili temom Mediterana, padaju mu na pamet Menci Klement Crnčić, po njemu ogledni primjer slikara mora i morskih motiva, i njegova velika reprodukcija „Bonace“, koja je visjela na zidu Kulišove tete. Ta ga je slika, kako nam je rekao, odmalena fascinirala i smatra da je znatno utjecala na njegovu odluku da postane slikar. Voli se sjetiti i dviju slika Jerolima Mišea, „Podne u Supetru“ gdje se na pustoj ulici osjeća ljetna jara i zrak titra od vrućine i njemu silno važna slika „Podne u Koločepu“, koja će se moći vidjeti na izložbi. Na toj slici čuje zaglušujući koncert cvrčaka, a barka izvučena na suho počiva pod borovima u dubokom hladu. Sliku „Vrijes“ Mate Celestina Medovića drži antologijskom, a kada se prisjeća sebi važnih slikara maritimnih tema, predstavljenih na ovoj izložbi, ne može zaobići ni Joba, Plančića, Dulčića, Vidovića, Kaštelančića i Murtića. Svi su ti slikari, kako je rekao Kuliš, utjecali na njega, a istodobno i nitko posebno. Danas se već smatra iskusnijim pa kaže da može sigurnije pronicati u strukturu i nutrinu svojeg djela bez ičijeg utjecaja, ali ističe važnost samopreispitivanja koje održava rad vitalnim i u životu. Nada se da će se i njegov doživljaj Mediterana, iskazan posredstvom slike, dobro i kvalitetno uklopiti u tkivo izložbe i među njemu drage i važne slikare.

Slikar Matko Vekić, rođen 1970., predstavljen je na izložbi slikom koja pripada njegovu ciklusu „Postojanje u otoku“, predstavio ju je na samostalnoj izložbi u Muzeju moderne umjetnosti u Mostaru početkom ove godine, a naslanja se na seriju slika pod nazivom „Arhipelag“ koju je predstavio u zagrebačkom MSU-u 2021. Za tu izložbu dobio je i godišnju nagradu „Vladimir Nazor“.

Matko Vekić je opisao što za njega i njegovo slikarstvo znači Mediteran:

“Podneblje Mediterana je za mene, moglo bi se reći, poput pupka svijeta, početak onoga što danas traje i vrlo vjerojatno prostor gdje će sve ono što danas živimo jednoga dana okončati. Svatko tko se osjeća pripadnikom ovih prostora ili je, bilo kako, obilježen ovim podnebljem ‘halucinantne stvarnosti’, teško dolazi do vlastitog mira i tišine, a nastojanje da se do toga dođe uvijek je bilo isplativo, iscjeljujuće. U ciklusima Arhipelag i Postojanje u otoku doticao sam se tema vezanih uz potragu za cjelinom, a koristio sam se motivima mora i borova dalmatinskog priobalja i otoka da bih ispričao svoju priču, čovjek-drvo u otoku, stanju otoka. Mnogi od slikara čiji su radovi predstavljeni u Dubrovniku bili su i meni nadahnuće. Od Medovića i Vidovića preko Dulčića i Ivančića do Murtića. Mislim da se od njihova utjecaja ne možete i ne trebate braniti. Poželjno ih je samo propustiti kroz ‘sebe’, propustiti ih kroz skrivenu sliku, dakle, sliku povezanu s nevidljivom formom, idejom slike. Tko se toga plaši, izlaže se mogućnosti da nesvjesno imitira i izgubi nit.“

Slikarica Natalija Borčić, Višanka sa zagrebačkom adresom rođena 1989., ove godine dobila je nagradu 7. Bijenala hrvatskog slikarstva za mladu umjetnicu. Na ovoj izložbi predstavljena je slikom „Pritiščina II“ koja je dio ciklusa „Pritiščina“.

Istaknula je da otok Vis predstavlja mjesto njezina djetinjstva i rane mladosti i temelje njezina identiteta, osnovno mjesto pripadanja i sigurnosti, a time i neizbježno njezinu inspiraciju.

Slikar Vatroslav Kuliš zastupljen je na izložbi trima radovima, uključujući i jedan pejzaž Opatije s početka karijere kojeg se uopće ne sjeća, a posuđen je iz privatne kolekcije

„Mediteran je kao zasebni mikrokozmos u kojem se mogu iščitavati univerzalne društvene i povijesne priče. Nabijen je različitim značenjima kroz povijest te predstavlja kolijevku naše kulture. No, prije svega, fascinantna je sama priroda Mediterana, njegova vegetacija i klima. Budući da je Vis otok u Mediteranu, a ne dio njegove obale, to čini veliku razliku jer pučina oko njega sve te prirodne sile čini intenzivnijima, zime su oštrije, a sama priroda još više divlja i neukrotiva, vjetar je nemilosrdniji i uporniji… Vegetacija, kao i ljudi, morala se prilagoditi tim uvjetima, ona raste iz krša pa je kržljava, ali nije škrta, dapače, daje bogate plodove. I otočani su takvi, osjeti se ta pučina u njima. Sukladno toj prirodnoj dinamici otoka, njegovim stanovnicima kao da je na otoku izazovnije biti sretan i u miru sa sobom. Moguće da su te razigrane i intenzivne boje odredile moj senzibilitet i time moje slikarstvo. Nerijetko mi ljudi kažu da im moje slike izazivaju osjećaj veselja, ali i melankolije, a po meni je upravo to sam Mediteran, veselje i slavljenje života sa svim njegovim izazovima.“

Natalija Borčić kaže da joj je teško odgovoriti na pitanje jesu li i u kojoj mjeri na nju utjecali drugi slikari koji su se bavili ovom temom, jer utjecaji se događaju na podsvjesnoj razini. Njezina ljubav su, ističe, svi francuski impresionisti, sam začetnik impresionizma William Turner i veliki francuski postimpresionistički slikar Pierre Bonnard, a na tom tragu voli i dubrovačkog slikara Josipa Pina Trostmanna. Još u djetinjstvu na nju je dubok dojam ostavila Medovićeva slika „Vrijes“ jer je njena kopija krasila zid njezine tete i svaki put se radovala što će vidjeti tu sliku.

No jako razlikuje Mediteran svog djetinjstva od onog svoje kćeri.

„Promjene koje se događaju ponajbolje se mogu vidjeti na primjeru plaža; prije plaže nisu služile za kupanje, nego su bile mjesta na kojima su se izvlačili brodovi iz mora stoga ne čudi da mnoge otočke none i nonoti nisu znali plivati. Kupanje se smatralo gubljenjem vremena i povezivalo s lijenošću, a pojam sunčanja gotovo da i nije postojao, od sunca se bježalo. U mome djetinjstvu plaže su bile mjesto okupljanja i druženja Višana i rijetko kada tamo bi se našao netko nepoznat, a danas su one glavna turistička ponuda otoka te se tamo sada Višani sve rjeđe susreću jer ih većina radi u turizmu. Stoga kada se idem kupati sa svojom kćeri, pažljivo biram plažu da koliko-toliko izbjegnemo turiste. Također, postoji problem koji dijele sve kuće koje su u prvom redu do mora, one sada kao da se nalaze na glavnom kolodvoru te do sitnih jutarnjih sati ispraćaju vesele i glasne jahtaše u gumenjacima od rive ili plaže do njihovih jedrilica usidrenih u uvali. Stoga oni koji mogu, bježe u središte otoka i obnavljaju stare poljske kuće kako bi mogli imati barem malo mira“, rekla je Natalija Borčić.

Iva Körbler naglasila je kako je ideja ove izložbe pokazati stranim posjetiteljima tijekom Dubrovačkih ljetnih igara s kakvim se kapitalnim slikama naše moderno i suvremeno slikarstvo može pohvaliti u odnosu na bliske zemlje europske regije. Iz fundusa galerija i muzeja, kaže, „izvlačila“ je i djela koja nisu često bila izlagana i trebalo ih je malo restaurirati, ali su se pokazala značajnima za tezu da je naše moderno slikarstvo iznimne razine i nemamo se na tom polju čega sramiti ili živjeti u kompleksima kako zaostajemo za nekim europskim stilskim tendencijama 20. stoljeća.

Istaknula je da je u radu na izložbi nije zanimao turizam nego duh starog Mediterana, atmosfera melankolije koja je trajna, bez obzira na desetljeće i stoljeće, kao i prikaz života ljudi.

„Stoga na izložbi ima i poveći broj slika koje prikazuju tzv. žanr-teme vezane uz ribarstvo, mornare, plovidbu, morsku mrtvu prirodu, specifičnu mediteransku vegetaciju, bilježenje otočkog načina života i starih običaja, vjerskih procesija te podteme ženskog akta u morskom ili otočkom pejzažu. To je Mediteran u kojemu vrijeme još uvijek sporo protječe, gdje su ljudi bliski, povezani, gdje je najvažnije kakva će tog dana biti spiza, gdje se opušta u nezaobilaznim popodnevnim siestama, obnavlja energija u dugim kontemplacijama uz more, gdje se zajedno smije, beštima i plače. Htjela sam kroz slike prenijeti onaj Mediteran na tragu Malog i Velog mista o kojem su pisali Zdenko Runjić, Tomislav Zuppa, Jakša Fiamengo, Arsen, Igor Mandić, ali i podcrtati činjenicu da brojni istaknuti hrvatski povjesničari umjetnosti i likovni kritičari, aktivni tijekom cijelog 20. stoljeća, dominantno potječu iz Dalmacije, što im je u startu omogućilo da svoj urođeni senzibilitet za te motive usklade s tekućom slikarskom produkcijom, pišući o njoj ne samo s većim stupnjem razumijevanja, već i s više objektivnog kritičkog stava“, zaključila je naša sugovornica.