Iva Ivšić aktivistica je udruge Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), a ovoga je tjedna izlagala na prvome dijelu godišnje Konferencije o ljudskim pravima Kuće ljudskih prava Zagreb, koja je bila posvećena utjecaju epidemije COVID-19 na ljudska prava u Hrvatskoj. S Ivom Ivšić razgovarali smo o ključnim temama njezina izlaganja na konferenciji.

Pandemija koronavirusa, između ostalog, izuzetno se negativno odrazila na sustav socijalne skrbi, a najveći teret krize koju je prouzročila podnijeli su radnici i radnice te korisnici i korsnice socijalnih usluga. Anketno istraživanje koje je u travnju provela udruga BRID među 219 zaposlenih u domovima za starije i nemoćne te među zaposlenima u nevladinim organizacijama koji pružaju usluge njege u kući i osobnu asistenciju osobama s invaliditetom, kao i istraživanje koje je u istom periodu provela Hrvatska komora medicinskih sestara među 400 medicinskih sestara također zaposlenih u domovima za starije i nemoćne i u domovima za djecu, psihički bolesne i za osobe s tjelesnim ili intelektualnim oštećenjima, pokazuju slične rezultate. Neovisno o profesiji zaposlenika, svi ukazuju na teške uvjete rada, kršenje radničkih prava – primjerice prava na godišnji odmor, plaćene prekovremene sate i sl. – zatim na manjak kadrova, posebno onih zdravstvenih, preopterećenost, nedostatak zaštitne opreme i generalnu nesigurnost i stres. Dodatno je zabrinjavajuće što u istraživanju BRID-a tek 6 posto ispitanika i ispitanica navodi da kod poslodavca kod kojeg su zaposleni djeluje sindikat. Ovo potvrđuje pretpostavku o izrazito maloj sindikalnoj gustoći u privatnom dijelu sektora brige i njege, zbog čega su radnici i radnice izrazito nezaštićeni od loših uvjeta rada i kršenja njihovih radničkih prava. Kategorija radnika i radnica o kojoj se slabo govori su i osobni asistenti koji pružaju usluge osobama s invaliditetom. Provedeno anketno istraživanje, ali i dubinski intervjui koje smo obavili naknadno, ukazali su na cijeli niz problema s kojima se suočavaju – od toga da njihovo zanimanje uopće nije zakonski prepoznato – Zakon o osobnim asistentima najavljuje se već nekoliko godina – da im plaća od 2000 kn za pola radnog vremena, jer više u pravilu ne mogu dobiti, nije rasla od 2006. godine, do toga da dominantno rade putem ugovora na određeno s nesigurnošću hoće li im se produžiti ugovor jer su sredstva za njihove plaće projektno financirana. Tijekom lockdowna velik dio njih je morao sam nabavljati zaštitnu opremu, a mnogi su ostali bez posla. Sindikat osobnih asistenata ne postoji, pa smo u udruzi BRID u suradnji s međunarodnom sindikalnom središnjicom UNI Global Union pokrenuli inicijativu “Osobni asistenti zajedno – sindikalna inicijativa za bolje uvjete rada”, a plan nam je i ekstenzivnije zahvatiti privatni sektor brige i njege.
Pandemija je samo pokazala ono o čemu se godinama priča, a to je da je sustav socijalne skrbi zapušten uz nedovoljna ulaganja i sve veću tendenciju prepuštanja socijalnih usluga neprofitnom sektoru koji se financira projektno i dominatno sredstvima Europskog socijalnog fonda ako govorimo o osobama s invaliditetom, odnosno privatnom sektoru u slučaju drugih skupina, korisnika socijalnih usluga. Već prilično jednostavnom argumentacijom može se vidjeti da potrebe tog sustava nisu kompatibilne s logikom slobodnog tržišta, odnosno da se privatizacija i tržišni model funkcioniranja sustava socijalne skrbi nužno prelama preko leđa radnika i radnica. jer da bi se ostvario profit, potrebno je smanjiti “troškove”. Privatizacija nužno vodi do degradacije i smanjenja prosječne kvalitete socijalnih usluga ili ih čini nedostupnima za korisnike.

– Problemi starih ljudi u pandemiji, naročito onih u domovima za starije, nisu nepoznati. No zna li javnost sve što bi trebala znati?

Sustav i društvo o njima minimalno brine. Hrvatska je treća u Europi na ljestvici raširenosti neformalne obiteljske skrbi o starijim osobama, a samo 2 posto stanovništva starijeg od 65 godina smješteno je u domovima za starije i nemoćne. Pritom je važno napomenuti da demografski trendovi pokazuju da stanovništvo u Hrvatskoj ubrzano stari i da je populacija starija od 65 u značajnijem riziku od siromaštva: stopa rizika od siromaštva među populacijom 65 + je 26.5 posto u odnosu na 19.5 posto za ukupnu populaciju, te je zdravstveno i društveno posebno ranjiva. Sve ovo zahtijeva ozbiljne intervencije u sustav socijalne skrbi kako bi se starijima i nemoćnima osigurala dostojanstvena starost. S druge strane, u Hrvatskoj je posljednjih 20 godina osnovano tek nekoliko javnih domova za starije i nemoće, a primjera radi, u Zagrebu od 2000. nije osnovan nijedan. Upravo to je pogodovalo otvaranju velikog broja privatnih i obiteljskih domova, pri čemu su za ove posljednje uvjeti osnivanja minimalni, a kontrole rijetke. Privatne inicijative u ovom sektoru nisu nužno izbor osnivača, već se radi o manjku ekonomskih mogućnosti i prisili da se “stvari uzmu u vlastite ruke”, posebno ako govorimo o obiteljskim domovima. Tako i oni koji su započeli biznis pružanja smještaja starijim i nemoćnim osobama u cijelom ovom procesu izvlače deblji kraj. Većina takvih “slučajnih” poduzetnika, posebno ako govorimo o obiteljskim domovima, na taj je način “zakrpala” rupe u kućnim proračunima koje su posljedica širih ekonomskih kretanja, uništavanja proizvodnje, visoke nezaposlenosti i udara na rad i radnička prava, jer velika većina tih malih poduzetnika su bivši radnici ili radnice, u pravilu nekvalificirani za vođenje domova za starije, ne samo iz perspektive poslovanja, već i, što je još važnije, iz perspektive pružanja adekvatne usluge. Pandemija korona virusa i prodor virusa u domove za starije i nemoćne otkrila je cijeli niz ilegalnih aktivnosti u tim domovima – od prevelikog broja korisnika, neadekvatnih uvjeta, manjka zdravstvenog i stručnog kadra i slično, a posljedice takvih uvjeta prelamaju se preko leđa radnika i radnica te zaista ozbiljno nauštrb korisnika koje sada, kada su najugroženiji, ne možemo zaštiti. Izninmo je važno naglasiti da je odgovornost za takvo stanje na državi i sustavu koji ne funkcionira, odnosno koji se odrekao tog dijela skrbi i prepustio ga privatnoj inicijativi uz minimalno propisane uvjete i rijetke kontrole.

Koje su društvene skupine, po Vašim saznanjima, najpogođenije pandemijom i cijelim društvenim kontekstom koji ona određuje?

Najpogođeniji su radnici i radnice, kako oni koji stoje prvi u obrani protiv pandemije poput zdravstvenih radnika, odgojno-obrazovnih radnika, socijalnih radnika, vozača, čistačica, radnica u trgovinama i slično, tako i svi oni koji su zbog ekonomske krize ostali bez posla ili su im uskraćena materijalna i druga radnička prava. Također, tu su i one inače najranjivije društvene skupine poput starijih osoba, beskućnika, Roma, žena i djece, žrtava obiteljskog nasilja koje je u porastu i svih onih koji su i do sad živjeli ispod linije siromaštva. Pandemija je razotkrila cijeli niz slabosti našeg društveno-ekonomskog sustava koji je pokazao da bjesomučna utrka za profitom kroz globalizaciju i koncentraciju proizvodnje ujedno smanjuje otpornost sustava na nepredvidive događaje i dovodi do situacije u kojoj se žrtvuju zdravlje i životi ljudi radi potrebe održavanja ekonomskih aktivnosti. Pritom smo u okviru trenutno dominantne paradigme suočeni s izazovima za koje ne postoje rješenja – rast nezaposlenosti i smanjenje prihoda u svim sektorima gospodarstva, dodatni rast društvenih nejednakosti, rast populizma i ekstremizma itd.

Jeste li se bavila problemima beskućnika u pandemiji? Što da poduzmu ljudi koji nemaju zdravstveno osiguranje? Koliko je takvih uopće u Hrvatskoj?

Osobno nisam, no pratim rad dviju kolegica, Ivane Perić i Matee Grgurinović koje redovito pišu za internet portal Radnička prava. Kako kažu kolegice, beskućnici su jedna od najugroženijih skupina u društvu, kojih se tek ponekad sjetimo, na dan beskućnika, za vrijeme blagdana i slično, a upravo su oni izrazito pogođeni pandemijom. Jer oni nemaju krov nad glavom i ne mogu biti odgovorni i ostati doma, nemaju gdje slušati preporuke stožera jer nemaju interneta ni televizije, ne mogu dezinficirati ruke jer nemaju čime i nemaju kako jačati ionako pogođeni imunitet i narušeno zdravlje. Povrh toga, oni nemaju adresu pa samim time ni osobnu iskaznicu i posljedično niti zdravstveno osiguranje. Kako kaže jedna od njih u intervjuu s kolegicom Grgurinović: “Ja ne postojim, mene nema”. Točne podatke o broju beskućnika teško je doznati zbog specifičnosti njihove situacije pa je ukupna brojka u Hrvatskoj nepoznata, no prema informacijama Hrvatske mreže za beskućnike, samo u Zagrebu ih je minimalno 700, a udruga za beskućnike Fajter procjenjuje da ih je 1000, a moguće i do 2000. Udruge za beskućnike koje pružaju usluge neophodne za preživljavanje, poput krova nad glavom dva do tri puta tjedno i prostor za ugrijati se, oprati i nešto pojesti. su zbog mjera primorane zatvoriti vrata, a nisu ih u mogućnosti ni obilaziti jer ih policija tjera s mjesta na kojima se inače okupljaju. Kad podvučemo crtu, mi ne znamo gdje su ti ljudi i kako preživljavaju, u kakvom su stanju i koliko ih je dosad umrlo zbog posljedica koronavirusa. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su nam turistički objekti, hoteli i Airbnb stanovi prazni jer turizma nema, zaista se opravdano pitamo kakvo smo mi to društvo i kako je moguće da ne možemo osigurati krov nad glavom za nekoliko tisuća ljudi koji su napušteni i sami na ulici.

Postoje istraživanja koja pokazuju da virus Covida više pogađa siromašne i deprivilegirane. Vidjeli smo, s druge strane, da je Donald Trump izliječen lijekovima koje nitko drugi na planeti nije primio. Može li se zaključivati da je Covid i “klasna bolest”?

Da, svakako. U pandemiji su posebno pogođeni ljudi slabijeg socio-ekonomskog statusa i najranjivije skupine u društvu, a ekonomska kriza koja se javlja kao posljedica pandemije dodatno će povećati socijalne i ekonomske nejednakosti u društvu i one koji su dosad živjeli u riziku od siromaštva dodatno osiromašiti. U kontekstu cjepiva i lijekova koji nam mogu pomoći u borbi s virusom, postoji bojazan da će njihova dostupnost biti ograničena, odnosno da će ih moći koristiti društveno privilegirane skupine, kao što se u konačnici već sad događa, i da pravo na lijek i na zdravlje neće biti pravo koje mogu uživati svi. Upravo zbog toga pokrenuta je Europska građanska inicijativa Pravo na lijek koju u Hrvatskoj ispred udruge BRID i uz podršku sindikata, nevladinih organizacija, aktivističkih skupina, udruženja studenata i zdravstvenih stručnjaka vode kolegice Ana Vračar i Snježana Ivčić. Inicijativom se zahtijeva da cjepivo i tretmani za covid-19 budu javno dostupni i tretirani kao javno dobro, odnosno da financijske i geografske prepreke ne budu kočnica u njihovoj distribuciji svakom stanovniku na planeti. Dodatno, zahtjev inicijative usmjeren je i na transparentnost u procesu istraživanja, ali i proizvodnje i ugovaranja javne nabave cjepiva. Posebnu pažnju potrebno je posvetiti određenim propisima iz domene intelektualnog vlasništva, a koji imaju potencijala da utječu na globalnu dostupnost medicinskih proizvoda i cjepiva protiv koronavirusa. Kako je najavila kolegica Vračar, upravo danas se na sjednici Svjetske trgovinske organizacije raspravlja o prijedlogu Južnoafričke Republike i Indije da se privremeno suspendiraju određeni propisi u domeni intelektualnog vlasništva državama niskih i srednje niskih primanja kako bi im se olakšao pristup cjepivu, odnosno kako bi im se omogućilo da samostalno proizvode cjepivo ako imaju razvijenu proizvodnu infrastrukturu. Sve koji još nisu, svakako pozivam da potpišu peticiju koja se nalazi na ovoj poveznici.

Aktivistica ste u području socijalnog rada, solidarnost je vaša glavna tema. Što preporučate državi, što javnosti, a što građanima?

Državu sam već nekoliko puta spomenula, ali mogu kratko ponoviti, smatram da je neophodan zaokret politika koje od 2000-tih demontiraju socijalnu državu i prepuštaju je slobodnom tržištu, od zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi, stanovanja kao i zaokret u pristupu tržištu rada i radnom zakonodavstvu koje kroz kontinuiranu fleksibilizaciju stvara masu prekarnih, nezaštićenih i potplaćenih radnika i radnica. Tijekom pandemije je upravo taj nemali dio stanovništva najviše pogođen i žrtvovan kako bi se održala ekonomska aktivnost. Mislim da je vrijeme da država preuzme odgovornost za sve što je učinila, odnosno nije učinila i što nas je dovelo do krize u kojoj se nalazimo. A građanima i javnosti mogu samo reći da se čuvaju, da budu solidarni jedni s drugima i da se pokušaju organizirati gdje god vide prostor za to, jer iskustvo nas uči da se promjene neće dogoditi ako zajedno ne budemo radili ozbiljan pritisak.