Velika zelena područja Zagreba pobuđuju najviše ugode kod građana, a najviše neugode divlje i neplanski rađene četvrti po rubovima grada, kaže istraživanje geografa Zorana Stiperskog objavljeno u zadnjem broju znanstvenog časopisa Prostor.

Sudeći po medijskim napisima, na dan Grada Zagreba građane je najviše zanimala rasprava o ustašama i partizanima, dok navedena istraživanja pokazuju da Zagrepčani imaju sasvim drugačiji ukus. Anketna istraživanja, prigodnog uzorka sa 543 ispitanika, provedena su tijekom travnja i svibnja 2015. u raznim dijelovima grada. Ispitanici su bili većinom mladi ljudi raznih imovnih skupina, najviše iz zapadnog dijela grada.

Oni su naveli ukupno 419 mjesta u Zagrebu. Mjesta ugode spomenuli su 1426 puta, a neugode 650 puta, te se uglavnom znatno više slažu oko vodećih mjesta ugode. Profesor na PMF-u Zoran Stiperski izdvojio je 20 vodećih mjesta ugode i 15 neugode, te sistematizirao njihove zajedničke značajke.

Trgovi Donjeg grada – duša Zagreba

Rezultati ankete ukazuju da najviše ugode Zagrepčanima pobuđuju trgovi u središnjem dijelu grada Zrinjevac, Trg bana Josipa Jelačića i Tomislavov trg; prostrani perivoji Maksimir, Jarun i Bundek; povijesna jezgra Gornjeg grada i šetnica – Tkalčićeva ulica.

Od 20 mjesta ugode više od polovice ih se nalazi u strogome središtu grada, njih 11, a u ostalim dijelovima devet. Glavni razlog privlačnosti dijelova grada izvan strogoga središta su funkcije sporta, rekreacije i odmora, koje se ostvaruju u prostranim perivojima i u prirodi, kaže Stiperski.

Kada grupiramo mjesta po prostornim cjelinama ili kategorijama, tada najviše ugode pobuđuju Donji grad, veliki zeleni perivoji, Gornji grad, prostor oko Gornjega grada i Kaptola, te Kaptol.

U Donjem gradu najviše ugode pobuđuje nekoliko trgova, Botanički vrt i Hrvatsko narodno kazalište, a najmanje Mažuranićev, Rooseveltov, Svačićev, Europski i Britanski trg, dok Strossmayerov i Starčevićev trg nisu izazvali ugodu kod nijednog ispitanika.

Od svih zgrada najviše pobuđuje ugodu Hrvatsko narodno kazalište, dok ulice Donjega grada pobuđuju razmjerno malu ugodu, a većina ih uopće nije spomenuta u odgovorima, kaže Stiperski. U tome se naslanja na mišljenje škotske krajobrazne arhitektice Catharine Ward Thompson, koja tvrdi da će prostrani gradski perivoji imati središnju ulogu u identitetu gradova 21. stoljeća.

Reprezentativno zelenilo

Sve su to primjeri onoga što bismo mogli nazvati reprezentativnim zelenilom grada, koji su ekološki, ali i važni markeri identiteta grada i kulturno-turistički su atraktivni, objašnjava zagrebačka antropologinja prostora Valentina Gulin Zrnić i dodaje – zelenilo je nužnost u gradovima, prije svega iz ekoloških razloga. Nove urbane politike koje su usmjerene izgradnji održivog grada velikim dijelom uključuju i povećavanje zelenih površina grada, a u Europi se napušteni industrijski kompleksi pretvaraju u zelene i parkovne oaze. Primjer je park Citroën u Parizu, koji je oblikovan početkom 1990-ih na mjestu ranijeg industrijskog pogona.

U stambenim naseljima građenim tijekom socijalizma, omjer izgrađenih i neizgrađenih površina ponegdje iznosi i do 50 posto, što je danas velika ekološka i socijalna vrijednost tih gradskih prostora, kaže Gulin Zrnić. U Zagrebu je svakako najreprezentativniji Zrinjevac, čiji su novi oblici korištenja jako zanimljivi iz kulturno-antropološke perspektive, kaže ona.

U zadnjih desetak godina travnate površine Zrinjevca, ali i nekih drugih trgova i parkova, mjesto su sjedenja, ležanja i druženja, dok se ranije na travu gotovo i nije smjelo zakoračiti. Taj odnos proizlazi iz novih potreba i načina življenja gradskoga stanovništva, dio su utjecaja sve većeg broja turista u gradu, ali i drugačijeg odnosa gradske uprave, napominje Gulin Zrnić.

Stiperski objašnjava da su ispitanici u anketi trebali odgovoriti na dva pitanja – na prvo navesti pet otvorenih mjesta u gradu na kojima se osjećaju ugodno i za koja bi voljeli da ostanu ista, te na drugo navesti pet mjesta na kojima se osjećaju neugodno, za koja bi željeli da se promijene.

Lijepe uspomene na ružna mjesta

Valentina Gulin Zrnić napominje da su u konstruiranju osjećaja ugode nekim prostorom važna življena iskustva i osjećaji pripadanja određenom dijelu grada, te navodi odgovor jedne djevojke koja joj je rekla: “Ako ste negdje odrasli, a imate predivne uspomene, ma koliko to mjesto bilo ružno ipak ćete ga gledati drugačijim očima”.

Najviše neugode kod ispitanika pobuđuju neke gradske četvrti, prometni terminali, nove građevine, odlagališta smeća i industrijska proizvodnja, pokazuju istraživanja Zorana Stiperskog – radi se o Dubravi, Kozari Boku, Autobusnom kolodvoru, Jakuševcu i Žitnjku. Slijede zgrade izgrađene u zadnjih nekoliko godina poput Muzičke akademije, Centra Cvjetni i stadiona Maksimir, zatim Savska cesta, Glavni kolodvor i Peščenica.

Mjesta neugode nastala su uglavnom nakon Drugoga svjetskog rata. Od 15 mjesta neugode u strogome središtu grada nalaze se samo dva, a izvan središta preostalih 13, kaže Stiperski.

Za Donju Dubravu i Kozari Bok uvriježeno je mišljenje kako je riječ o divljoj, ne-urbanističkoj izgradnji naselja. Neki čak misle da Kozari Bok ima elemenata slama. Na području Žitnjaka niknula je nakon Drugoga svjetskog rata najveća industrijska zona u Hrvatskoj. Žitnjak je danas mješavina aktivne i posrnule industrije, skladišta, trgovina, neuređenih zelenih površina i stambenih područja. Pretpostavlja se da dio ispitanika vidi Žitnjak kroz prizmu industrijskog krajolika, kaže Stiperski.

Iz 21. stoljeća jedino Arena izaziva ugodu

Nova zgrada Muzičke akademije na Trgu maršala Tita i nedovršeni stadion u Maksimiru pobuđuju najviše neugode kod ispitanika među svim zgradama i građevinama. Osim njih, građanima neugodu izazivaju i nove interpolacije Centra Cvjetni i Muzeja suvremene umjetnosti, kao i ruševne zgrade, razrušena cementara u Podsusedu i neizgrađena bolnica u Blatu.

Jedino mjesto koje pobuđuje ugodu, a nastalo je u 21. stoljeću, jest trgovački centar Arena, zbog snažne funkcije zabave, druženja i provođenja slobodnoga vremena.

Francuski antropolog Marc Augé kaže da grad poznajmo po svojim koracima i putovima, pa doista ima dijelova grada u koje nikada ne zađemo. Kozari Bok jedan je od takvih gradskih dijelova u kojem nema gradskih atrakcija koje bismo posjećivali i u kojima bismo uživali, kaže Valentina Gulin Zrnić.

“Smatram da je riječ o možda ipak doživljajno složenijem kompleksu od onoga koji daje kolega Stiperski, jer radi se o dijelu grada koji je nastao kao dio šire industrijske zone grada, do nedavno su tamo bili otvoreni izljevni industrijski kanali što je i vizualno i olfaktivno i komunikacijski stvaralo neugodu, čitavo je naselje izrazito supstandardno u urbanom smislu, specifičan je i sastav stanovništva”, kaže Gulin Zrnić.

Grad se pokrenuo i “odozdo”

Prema rezultatima istraživanja koje je Zoran Stiperski provodio 1996. i 1997. Novi Zagreb je tada uz Dubravu bio “najneugodnija” četvrt, a danas pobuđuje neugodu kod znatno manjeg broja ljudi. Dijelovi grada ponekad dobiju određenu reputaciju koje se, unatoč promjenama tijekom godina, teško rješavaju, napominje Gulin Zrnić, autorica “Kvartovske spike”, zapaženog rada o antropologiji grada.

Oni koji su živjeli u novozagrebačkim naseljima upisali su se u prostor svojim životnim iskustvima, osjećaju se u njemu poznato, sigurno, “tu su doma”, svi ti elementi čine i doživljaj prostora ugodnim. Stoga mi se čini iznimno važnim ne samo istraživati koja su mjesta ugode ili neugode u gradu, nego i kompleksnija značenja upisana u prostor jer govore o urbanim procesima. Osim toga, Novi Zagreb se i na mnogim razinama mobilizirao ili aktivirao, kaže ona.

Na pitanje jesu li građani pasivni korisnici gradskih sadržaja ili aktivno kreiraju grad, Valentina Gulin Zrnić odgovara da se grad pokrenuo i “odozdo”. Pri tome ne mislim samo na protestno reagiranje građana na pojedine aktivnosti ili odluke gradske uprave, nego i na proaktivno djelovanje kroz niz akcija manjeg, lokalnog, kvartovskog karaktera, od oslikavanja žardinjera i stubišnih ulaza do organiziranja različitih oblika susjedske, kvartovske razmjene – hrane, robe, učenja vještina i sl., kaže ona.

Jedna uspješna inicijativa građana vezana je uz formiranje mreže gradskih vrtova, a druga projekt “Biciklom na posao” koji provodi Sindikat biciklista. Mnoštvo je udruga, grupa i inicijativa koje potiču vrijednosti solidarnosti, aktivnog angažmana, odgovornosti i na tim temeljima potiču ekološku svijest, izgradnju lokalne zajednice i participaciju u upravljanju gradskim politikama, kaže Valentina Gulin Zrnić i zaključuje:

“Sve su to pretpostavke za izgradnju održivog grada”.