Samo mali broj hrvatskih vizualnih umjetnika, koje predvodi Mladen Stilinović, Sanja Iveković i David Maljković, uspijeva postati zapažen svijetu, i pri tome se mora osloniti na vlastite snage jer Hrvatska nema strategiju koja bi poduprla njihovu inozemnu prisutnost.

Te su tvrdnje rezultat višegodišnjih istraživanja, jedinih te vrste u Istočnoj Europi, koja je poduzela mlada hrvatska povjesničarka umjetnosti Tihana Puc, predstavivši ih u obliku doktorske disertacije na talijanskom Institutu za napredne studije Lucca.

U želji da istraži vidljivost hrvatskih umjetnika u globaliziranom prostoru nakon raspada Jugoslavije i rušenja Berlinskog zida, Tihana Puc je sakupila podatke sa 3707 samostalnih i skupnih međunarodnih izložbi te sudjelovanja tih umjetnika na različitim festivalima i došla do zaključka da više od 80 posto hrvatskih vizualnih umjetnika mlađe generacije nema nikakvu vidljivost na međunarodnoj sceni.

Na temelju takvih podataka ponudila je rangiranje hrvatskih umjetnika, prema kojem u konačnici zadržava vidljivu rezervu. Naime, podaci u najširem kutu promatranja obuhvaćaju ukupno 6400 sudionika koji su izlagali u ukupno 71 zemlji, ali kad se izdvoje važnije izložbene aktivnosti od 1991. do 2012., koje Tihana Puc po veličini i dometu smatra “međunarodnima”, podaci se sažimaju na 14 zemalja s oko 50 sudionika.

Dominantan Zapad

Čak 80 posto izložbenih aktivnosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni orijentirano je na euroameričke zemlje, a prije svih zemlje Zapadne Europe i SAD-a, što je snažno uvjetovano geografskom blizinom, te povijesnim i političkim nasljeđem. Na prvom mjestu je Njemačka s 475 izložbi ili 13 posto, na drugom Austrija sa 364 izložbi ili 10 posto, na trećem SAD sa 360 izložbi ili 10 posto, potom Italija s 352 ili 9 posto, Slovenija s 308, Nizozemska 162 ili 4 posto, zatim Velika Britanija 149 ili 4 posto, Srbija 146 ili 4 posto, Mađarska 94 ili 3 posto, Španjolska 90 ili 2 posto, Poljska 85 ili 2 posto, te Češka sa 61 i Bosna i Hercegovina s 58 izložbi ili 2 posto.

Izvan područja bivše Jugoslavije te susjednih Austrije i Italije, to su uglavnom one zemlje koje dominiraju svijetom suvremene umjetnosti, a prema empirijskim istraživanjima čine “središte” suvremenog umjetničkog područja. U tom pogledu, moji rezultati su prilično u skladu s prethodno predstavljenim empirijskim istraživanjima o globalizaciji suvremene umjetnosti, ističe Tihana Puc.

Slični su i podaci za druge države nastale raspadom Jugoslavije: izlagači iz Kosova, Makedonije, Slovenije i Srbije najviše izlažu u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji i SAD-u.

Kada se sve izložbe zajedno, njih 3707, pogledaju po gradovima održavanja, najviše ih je bilo postavljeno u Ljubljani, 241 (12 posto), New Yorku, 227 (11 posto), Beču, 200 (10 posto), Berlinu, 161 (8 posto), Parizu, 136 (7 posto), Beogradu, 101 (5 posto), Grazu, 87, Amsterdamu, 78, Budimpešti, 72 (4 posto), te Londonu, 67 i Milanu, 60 (3 posto). Prevaga gradova nad državama, u povijesti umjetnosti poznata kao pomak s geografije na “umjetničku topografiju”, dokazana je i ovim istraživanjem, kaže Tihana Puc i dodatno ističe središnje pozicije suvremenih umjetničkih prijestolnica New Yorka u SAD-u i Londona u Velikoj Britaniji.

Hrvatski umjetnici i profitni sektor

Mlada doktorica upravljanja kulturnom baštinom ističe da je čak 87 posto izložbenih događaja organizirano u neprofitnom sektoru, a samo 11 posto u profitnom, pa pogled s vidikovca tržišta umjetnina međunarodnu aktivnost umjetnika iz Hrvatske čini još nevidljivijom. Po tipu institucija najviše događaja organizirano je u izložbenim centrima, 1592 ili 43 posto, zatim u muzejima 825 ili 22 posto, u komercijalnim galerijama 223 ili 9 posto, na festivalima 297 ili 8 posto, na bijenalima 191 ili 5 posto, na umjetničkim sajmovima 83 ili 2 posto, te na dugotrajnim izložbama 40 ili 1 posto, navodi se u istraživanju.

Tihana Puc specificirala je i izložbe u kojima su sudjelovali hrvatski autori a koje su tematski uokvirene područjem Balkana ili Istočne Europe. Prvih je organizirano čak 85. Najviše, 20 njih, postavljeno je u Austriji, 11 u Grčkoj i Velikoj Britaniji, 9 u Njemačkoj, Italiji i Makedoniji, te 4 u Srbiji. Organizirale su ih gotovo isključivo neprofitne organizacije, ali ih je tržište brzo prepoznalo. Istočnoeuropski okvir imalo je 417 izložbi, od čega najviše u Sloveniji 58, Njemačkoj 56, Austriji 54, Mađarskoj 44, SAD 41, itd.

Najvidljiviji Stilinović, Iveković i Maljković

Kada se uzmu samo samostalne izložbe, njihov broj se svodi na 596, a broj zemalja se smanjuje sa 71 na 43. Najviše ih je postavljeno u Njemačkoj (14 posto), te Sloveniji, SAD-u i Italiji, (11 posto). Polovica, 291 njih, postavljena je u izložbenim centrima, četvrtina (136) u komercijalnim galerijama i 81 ili 14 posto u muzejima.

Najprisutniji umjetnici izlažu po 25 do 30 puta godišnje i taj se broj povećava. Tako, od 1991. do 2012. Mladen Stilinović izlagao je 321 put, Sanja Iveković 319 puta, a David Maljković je od 1996. sudjelovao na 253 izložbe.

Ti se podaci ne smiju uzeti doslovno, nego kao pokazatelj rastućeg broja izložaba organiziranih u svijetu, i ne treba ih smatrati evaluacijom umjetničke pozicije autora, ističe Tihana Puc.

Na izložbama koje su spomenutih 20 godina u inozemstvu organizirale hrvatske institucije, kustosi i umjetnici, najčešće se spominju imena Mladena Stilinovića (28), Alena Floričića (26), Dalibora Martinisa (24), Vlade Marteka, Gorana Trbuljaka, Željka Kipkea i Davida Maljkovića (23) te Sanje Iveković i Andere Kulunčić (20).

Za razliku od većine prethodnih empirijskih istraživanja o globalizaciji suvremene umjetnosti koja su bila usredotočena na zemlje Zapadne Europe i SAD-a, ovo je prvo istraživanje koje se bavi perifernim područjem. Također, ovo je prvo istraživanje utjecaja nacionalnih inicijativa i institucionalnih “strategija” u Hrvatskoj na tom području, objašnjava mlada povjesničarka umjetnosti.

Vjerujem da ovaj rad može pridonijeti u tom pogledu, te se dokazati kao baza za preispitivanje uloge nacionalnih institucija i njihovih inicijativa u okviru pozicioniranja hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni, ističe autorica, koja je bila stipendistica Instituta za napredne studije Lucca, ali nije imala financijsku podršku ni jedne hrvatske institucije.

Podaci za bazu podataka izložbenih aktivnosti

Štoviše, velika količina podataka koje je prikupila za ovo istraživanje mogla bi se razviti u bazu podataka izložbenih aktivnosti. Ako se ona obogati, mogla bi poslužiti ne samo kao podloga za buduće mapiranje izložbenih aktivnosti umjetnika, nego i za razvoj platforme za njihovu promociju i istraživanja, smatra autorica.

Takva platforma mogla bi biti korisna za buduća istraživanja, ali bi podjednako pridonijela da umjetnici iz Hrvatske postanu vidljiviji, barem u virtualnom području, zaključuje autorica čiji rad predstavlja pionirski napor, a koja u Hrvatskoj tek povremeno radi na pojedinim umjetničkim i edukativnim projektima, jer za nju nema stalnog zaposlenja.

Na kraju svoga istraživanja Tihana Puc zaključuje da je interakcija pojedinih dijelova nacionalnog sustava suvremene umjetnosti i međunarodnog umjetničkog sustava izrazito neujednačena, budući da su samo određeni dijelovi i sudionici iz nacionalnog umjetničkog okruženja uključeni u međunarodnu mrežu.

Teško bi bilo utvrditi od kakvog je značenja rubni položaj zemlje na njezinu međunarodnu uključenost (isključenost), a time i na uključenost njezinih umjetnika, ako ni zbog čega drugog onda zbog kaotičnih i proturječnih silnica unutar same zemlje, koje onemogućuju bilo kakvo zajedničko strateško djelovanje.

Međutim, to je strateško djelovanje bilo ključni modus operandi onih “istočnih” scena koje su uspjele uspostaviti veći stupanj međunarodne prepoznatljivosti i prisutnosti, prije svih, poljska i slovenska scena, zaključuje Tihana Puc.