Drevni grčki filozof Sokrat bio je žrtvom ne samo svojih filozofskih i moralnih uvjerenja, nego i svojih političkih odluka. Tijekom Peloponeskih ratova i za vrijeme spartanske okupacije Atene, ovaj mislilac pokazivao je sklonost prema Spartancima te su ga, između ostaloga i zbog toga, Atenjani nakon oslobođenja svog polisa osudili na smrt. Sličnu sudbinu doživjeli su brojni umjetnici i filozofi koji su se svrstavali uz nacizam tijekom Drugoga svjetskog rata. Filozof Martin Heidegger, književnik Knut Hamsun, pjesnik Ezra Pound bili su nakon rata ispitivani, pa i zatvarani na kraće ili duže vrijeme zbog svoje povezanosti s Trećim Reichom. A da je tema odnosa intelektualaca i ideologije plodna i u kontekstu režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pokazuje i, u izdanju Školske knjige, nedavno objavljena knjiga fra Ivana Macuta “Filozofija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Knjiga je središnji dio Macutove planirane trilogije – u druga dva sveska obradit će hrvatsku filozofiju od 1874. do 1945. i hrvatsku filozofiju od 1945. do 1991. Prva knjiga trebala bi izaći za nekoliko mjeseci, dok bi knjiga o razdoblju koje pokriva komunizam trebala biti završena i objavljena početkom sljedeće godine.

Fra Ivan Macut objasnio je da je ovu temu izabrao za doktorat zato što dosad ona nije uopće bila obrađivana.

“Ako izuzmemo neke radove Julija Makanca, možemo zaključiti da ustaška ideologija nije našla nikakvo spomena vrijedno uporište u radovima hrvatskih filozofa. To govori o plitkoći ustaške ideologije koja zapravo nije ni imala ambiciju biti dublje promišljen pogled na svijet, nego samo ideologija koja će pomoći poglavniku da opstane na vlasti. Osim toga, četiri burne godine koje je ustaštvo vladalo bile su ipak prekratko vrijeme da bi se izrodilo nešto vrijedno kada je o filozofiji riječ, a da nije bilo pod nesumnjivim utjecajem ustaštva. Komunisti su mnogo više i značajnije utjecali na filozofiju nego ustaše. Razlog je jednostavan: imali su mnogo više vremena na raspolaganju. A namjere su im bile jednake: podvrgavanje misli svojim potrebama – dakle ideologizacija. Ustaše u tome nisu imale gotovo nikakvih uspjeha, a komunisti jesu. Treba reći i da se ustaška ideologija nije oslanjala ni na jedan filozofski sistem. Ona je u tom smislu bila siromašna, odnosno taj aspekt Antu Pavelića nije zanimao. Zanimala ga je jedino i isključivo osobna i apsolutna vlast.”

Filozofi koje autor obrađuje u knjizi su Julije Makanec, Stjepan Zimmermann, Pavao Vuk-Pavlović, Kruno Krstić, Albert Bazala, Vladimir Filipović, Drago Ćepulić, Albert Haler, Vilim Keilbach, Franjo Šanc, Karlo Grimm, Vendelin Vasilj i Dominik Barač. Kako navodi Macut, dva najvažnija filozofa su Julije Makanec i Stjepan Zimmermann zato što su bili dijametralno suprotni kada je riječ o odnosu prema režimu:

“Makanec je odlučio žrtvovati svoje osobne ideale i pogled na svijet i prilagoditi ga zahtjevima nove ustaške ideologije. Režim mu je odgovorio adekvatno ga nagrađujući za njegovu žrtvu: od pobočnika tabornika u Bjelovaru, preko stožernika muške ustaške mladeži, do pročelnika za duhovni odgoj ustaške mladeži na nivou države te kratkotrajne karijere sveučilišnog profesora. Na kraju je pristao biti i ministrom prosvjete. To ga je koštalo života. Strijeljan je u lipnju 1945. nakon jednodnevnog suđenja. S druge strane stoji Zimmermann. I on je, kao i Makanec, bio oduševljen uspostavom NDH. Čak je pristao biti i predsjednikom povjerenstva koje je imalo zadatak izraditi novi statut sveučilišta. Mile Budak, tadašnji ministar bogoštovlja i nastave, obećao mu je da će Sveučilište imati potpunu autonomiju. Povjerenstvo je vrlo brzo izradilo novi statut koji je i prihvaćen s jednom malom izmjenom: ubačen je paragraf kojim poglavnik imenuje rektora i redovite i izvanredne profesore, a ministar ostale. Zimmermann je odmah dao ostavku na mjesto predsjednika povjerenstva i više nikada nije imao nikakvih doticaja s ustaškim režimom. Odbijao je sve njihove ponude. Na kraju ga je poglavnik, kao i stotine drugih, namjerno odlikovao da ga kompromitira pred novim vlastima. A nove vlasti, komunistička diktatura, spremno su prisilno umirovile Zimmermanna. Ostale filozofe možemo smjestiti između ovih dvaju polova, o čemu sam u knjizi i pisao.”

Kako kaže Macut, nakon što je 1945. pala Nezavisna Država Hrvatska, sudbine filozofa bile su različite:

“Komunisti po tom, kao i po mnogim drugim pitanjima, nisu bili dosljedni. Primjerice, Albert Haller koji nije imao nikakvog razloga bježati od komunista jer se nije kompromitirao suradnjom s ustašama, poginuo je na Križnom putu. Makanec je strijeljan zato što je proglasio NDH u Bjelovaru, ne zato što je bio filozof. Vladimir Filipović nastavio je bez problema djelovati u novom režimu, a Vuk-Pavao Pavlović koji je bio prisilno umirovljen kao Židov u svibnju 1941., i u novom režimu prošao je isto jer mu se nije htio prilagoditi. Filozofima-svećenicima zabranjeno je objavljivanje i svaka javna djelatnost. Zimmermann je jedini prisilno umirovljen, ali je nastavio neumorno pisati. Jedan od tih poratnih rukopisa namjeravam objaviti. Zimmermann je bio kritičan prema ustaškom režimu. Režim je reagirao tako što je prepravio njegovu kritiku u svoju korist. Tisak je bio po ustaškom kontrolom i nije bilo šanse objaviti nešto što ne odgovara režimu, čak i ako bi se našao netko dovoljno nesmotren da zanemari opasnost po svoj život.”

Po Macutovu mišljenju autonomija kulture i znanosti u vrijeme NDH često se prenaglašava:

“To je prvi počeo raditi Stanko Lasić ispisujući treći svezak svoje studije o Miroslavu Krleži. Bio je oduševljen količinom i kvalitetom književnih kritika, brojem knjiga, visinom nagrada i statusom koji je vlast priznavala intelektualcima i intelektualnom radu općenito. To područje još nije do kraja istraženo, ali u dijelu koji se tiče filozofije mogu reći da je zapravo filozofski život u NDH nastavio teći, kao što je bio slučaj već i u Kraljevini Jugoslaviji, osim što je zabranjeno objavljivanje bilo kakvih komunističkih tekstova i pisaca. Osim zabrane, sretna okolnost za režim bilo je i to što su neki od najprominentnijih komunističkih intelektualaca već bili u zatvoru kada su ustaše došle na vlast, pa se samo čekao pogodan trenutak za strijeljanje. Kad su komunisti došli na vlast, filozofski život je nastavljen, osim onih filozofa koji su se bavili skolastikom. Svatko se na svoj način riješio onoga što mu ne odgovara.”

Povjesničar Hrvoje Klasić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu rekao je da ga u slučaju ove uske stručne teme najviše zanima to što se u njoj analizira uloga i odnos pojedinca i intelektualca prema totalitarnom sustavu:

“Drago mi je što fra Ivan Macut to obrađuje na objektivan i znanstven način, što je nažalost, izuzetak kada su u pitanju pripadnici Katoličke Crkve i njihov odnos prema NDH. Macutova kritika ustaškog režima, zločina, ali i intelektualca koji se nisu pobunili protiv toga najoštrija je kritika ustaštva koju sam ikada čuo od pripadnika Katoličke Crkve. Mislim da bi bilo dobro da ovu knjigu pročitaju svi oni koji služe mise zadušnice za Antu Pavelića i koji podržavaju pozdrav ‘za dom spremni’. Knjiga obrađuje neistraženu temu koja se prešućivala u komunističkom režimu, slično kao što je i slučaj s drugim sferama života u NDH. Primjerice, u knjigama koje govore o sportu ili o obrtu razdoblje od 1941. do 1945. bilo je preskočeno.

Drago mi je što Macut nije upao u čestu pogrešku hrvatskih revizionističkih povjesničara, a to je nesagledavanje stvari u kontekstu prostora i vremena. Naravno da se moglo pisati samo o filozofskim djelima bez spominjanja konteksta, pa bi to rezultiralo vrlo lakim štivom. U ovom slučaju kontekst je naglašen u svakom trenutku kao i to da se filozofski rad ovdje spomenutih filozofa ne može gledati izvan konteksta.”

Po njegovu mišljenju slučaj Makanca posebno je zanimljiv jer on prije uspostave NDH nije imao ni rasističkih, niti antisemitskih stavova, a nakon dolaska ustaškog režima na vlast njegovi tekstovi počeli su vrvjeti rasizmom i antisemitizmom:

“To pokazuje kako je klima u društvu bitna, odnosno to je podsjetnik da treba raditi na tome da klima u društvu ne postane takva da dođe do normalizacije ekstremizma jer mnogi koji nisu ekstremni postaju takvi u atmosferi koja to tolerira. Osjetljivo je pitanje kako Makanca obrađivati kao filozofa, onda kada je to potrebno, a da se ne sklizne u rehabilitaciju njegovih rasističkih stavova. Mislim da je to sklizak teren i da bi takav pristup trebalo imati samo prema vrhunskim djelima koja nemaju veze s podržavanjem zločinačke ideologije. Rijetki su crno- bijeli primjeri jer se gotovo kod svih, pa tako i kod Makanca, isprepliću filozofski, ideološki i politički angažman. Pitanje je bismo li mi danas vrednovali nekog vrhunskog književnika koji je pisao u Kninu vrhunska djela u doba SAO Krajine. Mi danas u Hrvatskoj teško prihvaćamo srpske romane koji su čak i antiratni i antimiloševićevski.”

Hrvoje Klasić smatra da su knjige “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” primjeri knjiga u kojima su autori, vadeći stvari iz konteksta, dali posve drugačiju interpretaciju represivnog aparata u vrijeme NDH:

“Primjerice, o svećeniku Krunoslavu Draganoviću piše se tako da ga se pokazuje kao humanitarca, a ne kao čovjeka koji je bio alat režima. Naime, on je bio jedan od glavnih aktera u takozvanim štakorskim linijama nakon rata, odnosno pomagao je pri bijegu iz Europe ne samo ustašama, nego i nacistima. Tu često citiram pokojnog sociologa Luku Vrcana koji je rekao da nije samo važno ono što se kaže, nego je često važnije ono što se prešuti. To se može primijeniti na pisanja o brojnim svećenicima koji su bili aktivni u NDH, pa tako i o Alojziju Stepincu, o kojemu se po potrebi izvlače samo najbolje ili najgore stvari u vezi njegova angažmana tijekom Drugoga svjetskog rata. Posljednje što sam vidio na tom tragu je doktorat fra Petra Jeleča koji je doktorirao u Rimu na temu crkve tijekom Drugom svjetskog rata na području BIH. Riječ je o vrlo dobrom doktoratu koji još nije objavljen, a njegov autor nije spreman javno govoriti o njemu, što pokazuje da unutar Katoličke Crkve još postoji prijepor u vezi toga kako treba govoriti o događajima iz Drugog svjetskog rata. Macutov rad je vrijedna iznimka u tom smislu.”

Što za filozofiju kao prostor slobode znači jedan totalitaran režim? Cvate li misao teže ili lakše u oskudnim uvjetima? Na to pitanje odgovorio je Lino Veljak, profesor na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta:

“Ako pogledamo povijest filozofije, ustanovit ćemo da je najveći dio onoga što predstavlja vrh filozofije nastao u nedemokratskim režimima, u raznim autokratskim, despotskim, tiranskim, teokratskim i sličnim oblicima vladavine. Koliko je od onoga što je stvoreno ostalo, a koliko je toga nepovratno uništeno, drugo je pitanje. Dakle, filozofija nastaje iz unutarnje slobode a ne iz okolnosti javno zajamčene slobode. Epiktet je po svom socijalnom statusu bio rob, a Marko Aurelije car – obojica čine vrh rimskog stoicizma. Iz toga slijedi da bi se filozofija mogla razvijati i u okolnostima modernog totalitarizma.

Drugo je pitanje moralni status pojedinačnog filozofa. Bilo je i ima časnih i poštenih ljudi, pa tako i filozofa koji su se dosljedno i beskompromisno protivili zlu, autoritarnim ili zločinačkim režimima i despotskim vladavinama, a da istovremeno nisu proizvodili neku mjerodavnu misao. S druge strane bilo je oportunista koji su pali ispod minimuma ljudskog dostojanstva, ali su ipak nešto dali filozofiji. Dakle, dobar čovjek ne mora biti veliki mislilac, a puzavi slavitelj zločinačkog vladara može, iako veoma rijetko, dati povijesti filozofije neki značajan doprinos. Prvima ćemo – ako im je otpor zapamćen kao herojski – dati ulicu ili ime škole, a druge ćemo izučavati, razdvajajući njihovo ime od djela.”