Mnogi vlasnici automobila smatraju da su cijene popravka ili zamjene rezervnih dijelova previsoke. U pravu su, ni sami ne znaju koliko. Od 2008. do 2013. godine globalna konzultantska tvrtka Accenture surađivala je s pet velikih proizvođača automobila kojima je implementirala napredni softver za određivanje cijena, čime su tarife na njihove “originalne” rezervne dijelove, za koje postoji mala ili nikakva konkurencija na tržištu, povećane od devet do 25 posto. To otkrivaju povjerljivi dokumenti tvrtke Accenture do kojih je došao francuski internetski medij Mediapart, a analizirali su ih Nacional i njegovi partneri u mrežnim istraživanjima Europske istraživačke suradnje – Reuters i De Standaard.

Zajednička istraga pokazala je da je softver Accenturea nazvan Partneo, implementiran za Renault-Daciju, Nissan, PSA Peugeot Citroën, Chrysler i Jaguar-Land Rover, generirao 380 milijuna eura dodatnog profita godišnje za te proizvođače. Njihova ukupna dobit do danas iznosi oko 2,6 milijardi eura, a financiraju je milijuni potrošača koji su morali popraviti svoje automobile navedenih proizvođača, uglavnom u Europi, ali i u SAD-u.

Takva operacija otvara probleme usklađivanja sa zakonom o tržišnom natjecanju. EIC je došao do povjerljivih dokumenata koji su bili priloženi u građanskoj parnici koju je pred Trgovačkim sudom u Parizu pokrenuo autor softvera Laurent Boutboul, koji je svoju tvrtku 2010. prodao Accentureu. Boutboul tvrdi da Accenture nije platio dogovorenu cijenu i da je zloupotrijebio softver kako bi stvorio nekompetitivnu koordinaciju cijena originalnih rezervnih dijelova između Renaulta i PSA Grupe.

Dokumenti spisa također pokazuju da je Accenture omogućio slična povećanja cijena i ostalim svojim klijentima. Štoviše, tvrtka je pokušala prodati softver Partneo 31 brendu automobila u Europi (Volkswagen, Fiat, Volvo… ) zatim u Aziji (Toyota, Honda, Hyundai) i u SAD-u (General Motors, Ford… ). Accenture ih je obavijestio da je nekoliko velikih konkurenata (koje nije imenovao) već povisilo svoje cijene od deset do 20 posto zahvaljujući Partneu i poželio im je dobrodošlicu u klub. To znači da je Accenture diljem svjetske automobilske industrije proširio glas da se upravo događa značajan rast cijena i tako poticao praćenje tog trenda, s njihovom tehnologijom ili bez nje.

Iz Accenturea su odbili odgovoriti na pitanja koja je postavio EIC. U kratkom e-mailu naveli su da “tvrtka poštuje svoje zakonske i ugovorne obaveze” te da naši podaci “sadrže mnoge netočnosti i pogreške u interpretaciji”. Također, Boutboulove optužbe smatraju neutemeljenima, a “tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja u Francuskoj utvrdilo je da dokazi ne opravdavaju daljnje postupanje”.

Autor softvera i tužitelj Laurent Boutboul odgovorio je da “ne želi komentirati povjerljive podatke tekućih sudskih postupaka” i “etičke aspekte slučaja”.

Renault je potvrdio da se cijene podižu kroz Partneo, ali da su naše brojke o povećanju cijena netočne. Međutim, odbio je dati prave brojke jer je ta informacija “povjerljive prirode”. Renault i PSA poriču svako antikonkurentno ponašanje, a Volvo je objasnio da nikada nije niti koristi Partneo. Jaguar Land Rover, Chrysler i Nissan nisu uopće odgovorili na naše upite.

Rezervni dijelovi ionako su odavno bili krava muzara proizvođača automobila pa je dobit koju su postigli ugradnjom Accentureova softvera time šokantnija. Udruge potrošača diljem Europe već jako dugo kritiziraju prekomjerne cijene dijelova za automobilske komponente, što su potvrdili i Accentureovi dokumenti u kojima stoji da su proizvođači i prije implementacije spomenutog softvera već uživali prosječnu profitnu maržu do 80 posto – što znači da su rezervne dijelove prodavali pet puta skuplje od vlastitih troškova. Prema Accentureu, rezervni dijelovi čine “devet do 13 posto prometa proizvođača automobila, ali do pedeset posto njihova neto prihoda”.

Te ogromne zarade uglavnom stvaraju takozvani originalni rezervni dijelovi, na koje proizvođači de facto imaju monopol ili gotovo monopolski položaj koji potrošačima ne ostavlja izbora, nego moraju kupiti službeni dio koji proizvođač prodaje. Prema Accentureu, ti originalni dijelovi predstavljaju 30 do 50 posto prodaje proizvođača. Taj udio može biti puno viši u zemljama poput Francuske, koja proizvođačima nastavlja zakonski odobravati monopol na takozvane “vidljive” dijelove, odnosno karoseriju (branici, retrovizori, vrata… ).

Unatoč tome što je dobit od rezervnih dijelova već bila ogromna, francuski neovisni konzultant Laurent Boutboul došao je na ideju da bi mogla biti još veća. Izumio je softver koji je nazvao Partneo i 2006. pokrenuo tvrtku Acceria, sa sjedištem u predgrađu Pariza, kako bi razvio i prodavao svoju tehnologiju.

U to vrijeme proizvođači su postavili cijenu dijelova na temelju svojih troškova, umnožavanjem kupovne cijene koeficijentom. Partneo je promijenio tu filozofiju i zamijenio je konceptom “percipirane vrijednosti”, odnosno maksimalne cijene koju je kupac psihološki spreman platiti.

Sa sustavom Partneo dijelovi se važu, mjere, fotografiraju i analiziraju u skladišnom laboratoriju kako bi se stvorile “obitelji” komponenti koje imaju slične vanjštine i svojstva. Zahvaljujući sofisticiranim algoritmima cijene se uvećavaju ovisno o cijeni najskuplje komponente “obitelji”, s time da je većina povećanja cijena između 20 i 300 posto. Potrošač to ne doživljava kao šok, s obzirom na to da su komponente veličinom i naizgled slične.

Uzmimo, primjerice, Renaultove senzorne papučice gasa. Ona za Espace IV stoji 12,6 eura, a prodaje se za 109 eura, gotovo devet puta skuplje, dok se Meganeova, koja ima sličan trošak, prodaje za “samo” 51 euro. Zahvaljujući Partneu cijena Meganeova senzora više se nego udvostručila u posljednjih nekoliko godina i dosegnula 110 eura, dok se cijena senzora Espacea IV povećala samo dva posto – do 112 eura.

Povjerljivi dokumenti do kojih je došao EIC, bilježe i druga masivna povećanja. Cijena retrovizora Clija III, koji stoji 10 eura i već se prodavao osmerostruko skuplje, za 79 eura, udvostručila se i zahvaljujući Partneu dosegnula 165 eura. Dok je cijena ekrana na volanu Dacije Logan i Sandera (Renaultov jeftini brend), koji stoji samo tri eura, skočila 264 posto, od 21 eura do 76 eura – što je 25 puta više od njegova troška.

Softver je također programiran tako da sakrije povećanje cijena. Partneo povećava cijenu oko 70 posto dijelova (uglavnom onih koji se najbolje prodaju), smanjuje cijenu za njih dvadeset posto i ne mijenja ništa za ostalih deset posto. Budući da postoje deseci tisuća različitih dijelova i varijacija cijena za svakog proizvođača, nemoguće je nekome izvana dokazati da je došlo do općeg povećanja cijena. Štoviše, softver se može konfigurirati tako da primjenjuje samo umjerena povećanja na “nadzirane” komponente, koje su dio indeksa cijena koji su izradile osiguravajuće tvrtke udruga potrošača.

Acceria je prvo softver prodala Renaultu. Rezultati su bili tako spektakularni da je operacija 2008. godine osvojila Renaultovu internu “supernagradu profitabilnosti”. Prema dokumentima Acceturea, Partneo je Renault Grupi (uključujući i niskotarifnu marku Daciju) omogućio povećanje cijene njenih rezervnih dijelova od prosječno petnaest posto, što je do sada generiralo dodatnih 102 milijuna eura godišnje i ukupnu dobit od više od 800 milijuna eura.

Partneo je bio tako veliki uspjeh da ga je Renault oglasio svojoj sestrinskoj tvrtki Nissanu, koja je implementirala softver iz 2008. za europsko tržište. Nissan Europe postigao je 25-postotno prosječno povećanje cijena svojih originalnih rezervnih dijelova, ostvarivši 56 milijuna eura godišnje i kumuliranu dobit od 500 milijuna eura da danas. Tako da je ukupna dobit alijanse Renault-Nissan 1,3 milijarde eura.

Kada je čuo za te uspjehe, Accenture je 2009. potpisao komercijalno partnerstvo s Accerijom i u srpnju 2010. kupio tvrtku i softver. Cilj je bio ambiciozan – prodati tu nevjerojatnu tehnologiju stvaranja novca diljem svijeta.

Međutim, Accenture je ubrzo doznao da je taj projekt zakonski vrlo riskantan zato što se softver može iskoristiti za stvaranje cjenovnog kartela. To je zaključak dubinske analize Accerije koju je vodio Anthony Rice, pravni savjetnik Accenture sa sjedištem u Londonu.

“Accenture vjeruje da postoje pravni rizici kada je riječ o konkurenciji (…) ako dvoje ili više konkurenata usvaja slične stope ili strategije određivanja cijena kao rezultat svoje interakcije s Carrerom (kodno ime Accerije op. a.)” napisao je Rice u povjerljivom e-mailu koji je 7. lipnja 2010. poslao glavnom izvršnom direktoru tvrtke Jasonu Lomaxu. Dodao je da bi nacionalne i europske agencije za promociju mogle tvrtku smatrati “facilitatorom sporazuma između konkurenata u određivanju cijena ili korištenju zajedničkih mehanizama ili rješenja u određivanju cijena”.

Kako bi smanjio te zakonske rizike, Anthony Rice je 23. srpnja menadžerima Accentureova tima zaduženima za Partneo poslao dokument nazvan “Protokoli o zaštiti tržišnog natjecanja”. U njemu je inzistirao na tome da “pravila moraju slijediti svi koji podupiru poslovanje”.

Taj dokument donosi niz drastičnih pravila o korištenju Partnea. Konzultantima Accenturea zabranjeno je “otkrivati ili dijeliti bilo kakve nejavne, konkurentno osjetljive informacije dobivene od jednog klijenta, s drugim klijentom … otkriti bilo kakvu informaciju koja konkretno identificira pojedinačnu tvrtku … koristiti konkurentno osjetljive informacije dobivene od jednog klijenta da bi se postavile cijene konkurentne tvrtke, kao i koristiti iste formule utvrđivanja cijena ili rješenja kojima bi se postavile preporučene cijene za konkurentne klijente ili na razini industrije”. Accenture bi čak trebao, koliko god je moguće, izbjegavati praksu da isti konzultanti implementiraju softver konkurentnim tvrtkama.

Dvojica Accentureovih menadžera koji su nakon preuzimanja bili postavljeni za nove šefove Accerije, osobno su se obvezali na ta pravila: “Potvrđujem da sam pročitao i razumio protokol”, odgovorio je Anthonyju Riceu novi CEO Accerije 28. srpnja 2010. Međutim, druga dvojica Accentureovih konzultanata ustvrdila su u pisanim svjedočenjima da nikada nisu vidjeli taj protokol i nikad se od njih nije tražilo da ga se pridržavaju.

Naši povjerljivi dokumenti pokazuju da su ti principi zaštite tržišnog natjecanja prekršeni nekoliko mjeseci ranije, kada su Accentureovi komercijalni timovi prodali softver PSA Peugeot Citroenu.

U e-mailu poslanom 17. prosinca 2009. voditelj prodaje tvrtke Accenture obećao je PSA-u povećanje cijene rezervnih dijelova od deset do 20 posto. “Kao što smo zaključili na prijašnjim sastancima, ti omjeri proizlaze iz nedavnih iskustava s najvećim proizvođačima automobila”, napisao je.

Problem je u tome što im je Accenture otkrio da je taj prethodni kupac bio Renault. U komercijalnoj prezentaciji za PSA početkom 2010. ta konzultantska tvrtka pohvalila se svojim projektom s Renaultom koji je primio “supernagradu profitabilnosti”, uz fotografiju trofeja. Accenture je također ponudio primjere optimiziranih cijena s preporukama za Renaultove dijelove. Unatoč tome, iz Accenturea su odgovorili da “ne razmjenjuju osjetljive i/ili povjerljive informacije između svojih klijenata”.

Ali to očigledno nije bilo dovoljno. Sudeći prema pisanom svjedočenju bivšeg zaposlenika Accenturea, šefovi PSA Grupe “sumnjali su u mogućnost zarade” i “željeli su se uvjeriti kroz razgovor s klijentom koji je već primijenio sličnu strategiju”. Svjedok je dodao da je direktor prodaje Accenturea organizirao tajni sastanak između menadžera rezervnih dijelova Renaulta i PSA Grupe, koji su bili zaduženi za projekt. PSA je kasnije potvrdio da su imali “vrlo pozitivne povratne informacije” iz Renaulta te da će “krenuti u projekt s Accentureom”, ustvrdio je svjedok.

Iz Renaulta su nam odgovorili da se “nisu angažirali ni u kakvoj koordinaciji” i dodali da kontakt sa PSA-om koji je svjedok opisao “nikada nije bio organiziran ili održan”. Accenture i PSA također poriču bilo kakvu koordinaciju i nisu ponudili konkretni odgovor o postojanju “kontakta” između dva proizvođača.

Ali sudeći prema Accentureovim internim dokumentima, PSA je naposljetku zahvaljujući softveru Partneo postigao prosječno povećanje cijena od 15 posto na svoje rezervne dijelove, isto kao Renault. To je PSA-u donijelo 110 milijuna eura dodatne godišnje dobiti, što predstavlja kumuliranu dobit od 675 milijuna eura (do sada).

Konzultant Accenturea koji je zadužen za Partneo smatra da to nije slučajnost. U proljeće 2015. e-mailom je upozorio Petera Malonea, Accentureova povjerenika za usklađivanje i etiku, i Seana Duffyja, odvjetnika tvrtke za usklađivanje sa zakonima o tržišnom natjecanju, da je upravo otkrio postojanje protokola za zaštitu tržišnog natjecanja i brine se da se nisu s njime uskladili.

Napisao je da je Accenture otkrio PSA Grupi “razinu cijena Renault-Nissana, eksplicitno u 2010. i implicitno nakon toga”, da je tvrtka “obavijestila PSA o tome da Renault koristi jednake algoritme i formule za definiranje cijena kakvi su predloženi PSA-u” i da je “pomogao PSA-u povećati svoje cijene u istim omjerima po kojima su rasle Renaultove cijene”. Napomenuo je da su “u procesu određivanja cijena unutar PSA Grupe korištene neslužbene Renaultove informacije” i zaključio: “Upravo me to korištenje podataka konkurentskih tvrtki zabrinjava.”

Kako bi provjerio može li se cijeli slučaj smatrati ilegalnim sporazumom o određivanju cijena, autor softvera poslao je povjerljive dokumente profesorici prava tržišnog natjecanja Emmanuelle Claudel, istaknutoj francuskoj stručnjakinji na tome polju. Zaključci njezina izvještaja na 46 stranica vrlo su jasni: “Elementi preneseni na potpisnika, koje će morati ispuniti, otvaraju prostor razumnoj i opravdanoj sumnji u postojanje horizontalnog sporazuma o cijenama između tvrtki Renault, PSA i tvrtke Accenture kao posrednika. Podložne rezultatima daljnjih istraga, čini nam se da su te tvrtke izložene riziku značajnih kazni.”

Profesorica Claudel dodala je da “istraga zaslužuje da je provede Opća uprava za tržišno natjecanje Europske komisije, s obzirom na ekonomski značaj i osjetljivost tog sektora (originalnih rezervnih dijelova za automobile) i utjecaj uključenih operatora”.

Koliko znamo, taj izvještaj nije poslan u Bruxelles. Ubrzo nakon što je upozoreno, francusko tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja 2017. je zatvorilo slučaj, bez provođenja inspekcija proizvođača ili saslušanja potencijalnih svjedoka. U kontaktu s EIC-om to je nadležno tijelo navelo da “elementi na koje mu je ukazano nisu u tom stadiju opravdali otvaranje istrage”, ali uz napomenu da njegove službe “zadržavaju mogućnost otvaranja temeljite istrage ako im se, na primjer, predoče novi elementi”.

Cijela operacija daleko premašuje granice Francuske. Nakon Renault Nissana i PSA-ja, Accenture je 2011. softver prodao Moparu, tvrtki za distribuciju rezervnih dijelova Chryslera. Prema našim povjerljivim dokumentima, američki proizvođač automobila povisio je cijene svojih originalnih rezervnih dijelova 13 posto, čime je ostvareno 70 milijuna eura dodatnog prometa godišnje i ukupnu dobit od 420 milijuna (do sada).

Jaguar Land Rover također je od 2013. uživao u magičnom softveru. Britanski proizvođač postigao je prosječno povećanje cijena od devet posto na svoje originalne rezervne dijelove, zaradivši dodatnih 40 milijuna funti godišnje (45 milijuna eura) i kumuliranu dobit od 160 milijuna funti do danas (200 milijuna eura).

Rast cijena koji je Accenture postigao za svoje klijente vrlo je sličan, u većini slučajeva između 13 i 16 posto. U upozorenju koje je Accentureov konzultant 2015. uputio njihovu odjelu za usklađenost, stoji sljedeće: “Klijenti u automobilskoj industriji bili su svjesni toga da imamo pristup industrijskoj procjeni cijena koju možemo razviti i njima prilagoditi … Pravila o određivanju cijena koja preporučujemo izuzetno su slična od jednog do drugog klijenta i implementirana su koristeći zajednički algoritam.” To je u proturječju s Accentureovim protokolom o zaštiti tržišnog natjecanja koji zabranjuje “korištenje istih formula za izračun cijena ili rješenja za razvoj preporučenog izračuna cijena za konkurente klijente ili na razini industrije”.

Accenture je to odbio komentirati, opravdavši se time što “Partneo samo ohrabruje proizvođače da poduzmu odgovarajuće odluke o određivanju cijena”, uz dodatak da “ne razmjenjuju osjetljive i/ili povjerljive informacije među svojim klijentima”.

Tvrtka Accenture poduzimala je ogromne komercijalne aktivnosti u automobilskom sektoru. Prema našim dokumentima, Accenture je pokušao prodati svoj softver 31 proizvođaču automobila diljem svijeta, što znači gotovo svima u autoindustriji – od Europe (svi brendovi Volkswagen Grupe, BMW, Daimler/Mercedes, Fiat, Volvo, Aston Martin… ) preko Azije (Toyota, Mazda, Honda, Mitsubishi, Hyundai… ) do SAD-a (General Motors, Ford).

EIC posjeduje četiri različite Accentureove komercijalne prezentacije, predstavljene Mitsubishiju, Volvu, BMW-u i Hondi. Svima njima tvrtka obećaje da će podići tarife za originalne rezervne dijelove 10 do 20 posto, ističući da nekoliko velikih proizvođača automobila već uživa u obilju toga zlatnog rudnika. “Dosadašnji naši rezultati s proizvođačima originalne opreme za automobile naveli su nas da vjerujemo u značajne mogućnosti poboljšanja cijena autodijelova”, poručeno je 2013. na Accentureovoj prezentaciji Volvu.

Tako je Accenture širom automobilske industrije proširio glas da je poslovao s nekoliko velikih igrača kojima je priskrbio veliki rast cijena, kako bi potaknuo ostale da slijede taj put, čak i ako naposljetku i ne kupe njihov softver. To je moralo zvučati neodoljivo, s obzirom na monopolistički karakter tržišta rezervnih dijelova koje potrošačima ne pruža alternativu.

Četiri prezentacije do kojih je došao EIC sadrže tablice s anonimnim, ali detaljnim podacima o rezultatima koje je Accenture postigao u četirima od šest svojih tvrtki: broju uključenih dijelova, prihodu od rezervnih dijelova prije optimizacije, postotku prosječnog rasta cijena i iznosu godišnje financijske dobiti. “Sve komercijalne prezentacije bile su napravljene prema istom principu i uključivale su dijapozitive koji su ukazivali na dobit naših glavnih kupaca”, ustvrdio je bivši Accentureov konzultant u e-mailu.

Je li Accenture otkrivao previše informacija? Protokol te tvrtke o zaštiti tržišnog natjecanja navodi da konzultanti smiju, uz prethodno odobrenje bivših klijenata, anonimno prezentirati “povijesne podatke barem triju tvrtki”, što odgovara sadržaju spomenutih prezentacija.

Međutim, isti taj protokol zabranjuje “otkrivanje ili dijeljenje bilo kakvih nejavnih, konkurentno osjetljivih informacija dobivenih od jednog klijenta, s drugim klijentom” i “oglašavanje ili predlaganje da tvrtka osigura određivanje cijena na razini industrije ili ponudi jedinstveno rješenje u bilo kojoj industriji”.

Upitani o anonimnim podacima o korištenju Partnea uključenima u prezentaciju, iz Renaulta su odgovorili da “nikada nisu ovlastili Accenture da bilo kakve informacije o njima otkrije njihovim konkurentima”. Dodali su da je ugovor s Accentureom “osiguravao vrlo stroge obveze povjerljivosti” te da “Accenture ispunjava zakonske i ugovorne obveze u svojim odnosima s klijentima”.