Njemačko-švicarski književnik Jochen Kelter u Zagrebu predstavio svoj roman

Gonjen neodoljivom potrebom da konačno završi svoju pripovijest, sredovječni pisac Hall kreće trajektom iz Ancone prema Patrasu. Dok luta grčkim zaseocima, muče ga uspomene na ženu koju je volio, rat u bivšoj Jugoslaviji tijekom kojeg je nehotice bio upleten u šverc oružja i prijatelje u Sarajevu koje je iznevjerio. Unatoč tome, njegova priča kreće s mrtve točke, a u njoj dočarava život Mariane, venecijanske glazbenice i Cavallijeve učenice iz 17. stoljeća koja je za umjetnost spremna žrtvovati sve, pa čak i sreću svoje djece. U romanu “Hall ili izum tuđine” koji je autor Jochen Kelter prošlog tjedna predstavio i hrvatskoj publici, vodi dvije paralelne priče, obje dinamične i posvećene ljudima kojima umjetnost postaje utočište od stvarnosti.

Jochen Kelter rođen je u Kölnu 1946., a studirao je romanistiku i germanistiku u Njemačkoj i Francuskoj. Predavao je u Njemačkoj i Švicarskoj, kamo se preselio 1969. Od 1978. do 2015. objavio je trinaest zbirki poezije, od kojih su najnovije “Hier nicht, wo alles herrscht” iz 2014., i “Möwen von Sultanahmet” iz 2015. Dvojezično izdanje njegovih pjesama “Nächstes Jahr in Sarajevo/Dogodine u Sarajevu” objavljeno je 2015. Uz poeziju, autor je pripovjedaka, romana i eseja, a i prevodi s engleskog, francuskog i talijanskog. Od 1983. do 2003. bio je predsjednik European Writer’s Congressa, federacije europskih saveza pisaca, od 1992. do 2002. Suisseculture, a od 2002. do 2010. švicarskog društva za zaštitu autorskih prava, književnost i likovne umjetnosti ProLitteris. Član je njemačkog PEN-a te dobitnik brojnih nagrada i odlikovanja. Nakon dvadeset godina provedenih u Parizu, od 2014. živi na južnoj švicarskoj obali Bodenskoga jezera.

Za Nacional Kelter objašnjava zašto je radnju zamislio tako da spaja dvije paralelne životne priče, jednu iz sadašnjosti, a drugu čak četiri stoljeća unazad.

“Tražio sam ideju za knjigu pa su mi prijatelji muzikolozi spomenuli Marianu jer sam ujedno tražio i neku zanimljivu povijesnu osobu. Želio sam, isto tako, lijep spoj muškarca i žene, iako je jedan lik u prošlosti, a drugi u sadašnjosti”, kaže Kelter koji u knjizi “Hall ili izum tuđine” piše o Mediteranu. O tome kako danas vidi taj dio svijeta, govori za Nacional.

“Mediteran je prema nekima jedini dio svijeta koji ujedinjuje zemlje, koji sve zemlje u tom dijelu svijeta svojataju, ali isto tako svaka od tih zemalja ponosna je na taj dio svog identiteta. Ali premda svi žele gledati pozitivnu stranu svega toga, čini mi se da se Europa raspada u svakom smislu. Mediteran je prekrasan i ima pozitivnih strana, ali trenutačno se Turska i Grčka svađaju, Grčka s Makedonijom, Mađarska je u ratu s cijelom Europom. Nije baš dobra situacija ni za Mediteran ni za Europu”, priča pisac koji je, kaže, u mladosti bio proeuropejac. Europska unija mu se jako sviđala kao ideja zato što je značila mirovni program, mir, jedinstvo. Danas o tome ima posve drugačije mišljenje.

“Europske istočne zemlje ne pripadaju Europskoj uniji i uopće nisu trebale u nju biti primljene. Sve su se te zemlje užurbano primale u EU samo zato što se željelo ići protiv Rusije. Danas se vidi da to nije bila dobra odluka i sve se raspada. Europa je izgubila svoj duh, sve je u novcu i interesu, nacionalnim prednostima, nikako u integraciji. Izgubljen je zajednički duh obnovljen nakon Drugog svjetskog rata, kad se obećalo da se takav rat nikad više ne smije dogoditi. Danas je slika Europe posve drugačija i jako sam zadovoljan što nisam dio te Europe jer živim u Švicarskoj. Nije slučajno da dvije najbogatije zemlje Europe – Norveška i Švicarska – nisu dio Europske unije. Nadam se da će Velika Britanija slijediti taj put, ali ne mogu prejudicirati što će se dogoditi na skorom referendumu”, kazao je Jochen Kelter. Iako rođeni Nijemac koji je 20 godina živio u Francuskoj, osjeća se Švicarcem i kaže da ima puno prednosti upravo zato što je Švicarac.

“Švicarce čak i u Europi gledaju drugačije, uvijek smo percipirani kao neutralni, nitko ne misli da želimo nadvladati ikoga, to je odlična pozicija. Ne gledaju se Francuzi, Britanci ili Nijemci na jednak način”, smatra pisac kojemu se ipak nešto ne sviđa u Švicarskoj – želio bi da desna stranka u Švicarskoj nestane s političke scene, a danas je jaka snaga u zemlji. Ali ono što mu se sviđa jest činjenica da joj Švicarci ipak ne dozvoljavaju da uđe u parlament na državnoj razini.

“Budući da građani Švicarske nekoliko puta godišnje izlaze na raznorazne referendume i izbore, lokalne, kantonalne, nacionalne, zaista imaju mogućnost sudjelovati u vlasti. Ali čim se malo približe, čim ojačaju, građani ih vrate nazad. Ta stranka protivi se dolasku izbjeglica, protivi se previsokim porezima, poznata je retorika takvih stranaka, stalno se nečemu protive, ali ne daju nikakva rješenja”, priča Kelter kojeg, za razliku od situacije u Švicarskoj, ona u rodnoj Njemačkoj ne zanima baš previše. Ipak, kaže da ga problemi koje Angela Merkel ima nisu iznenadili jer su se slične stvari već događale, posebno u Bavarskoj. Smatra da Francuska ima velikih problema, posebno s imigrantima, i da jača ekstremno desna retorika, ali i potpora ekstremnoj desnici te predviđa da će se to nastaviti ako se neke stvari ne promijene.

Ono o čemu u knjizi piše – teški uvjeti života, položaj žena, ali i ljepota, glazba, ljubav – sve je to pisao iz vlastitog životnog iskustva.

“Mariana je živjela u teškim uvjetima, žena u Veneciji u to vrijeme, u 17. stoljeću, mogla je ili postati časna sestra ili biti u kući. Ona je odlučila biti nešto drugo, a imala je i sumnje o samoj sebi, bilo joj je teško. Zanimao me položaj žene u to vrijeme, zanimao me ženski um. Ona je, međutim, ipak odustala od glazbe i otišla u samostan, dok Hall, primjerice, radi potpuno suprotno. Svoje iskustvo u životu koristim u pisanju, u svemu što radim. Hall ima dosta mojih karakteristika, iskustava, poput onog iz rata u bivšoj Jugoslaviji”, kaže Kelter koji smatra da je taj rat bio velika sramota za Europu i svijet.

“Najveća je to katastrofa nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom toga rata izgubio sam mnogo Srba koje sam prije rata smatrao prijateljima. Mnogi za taj rat i njegov tijek krive međunarodnu zajednicu i složio bih se s tim. Pretpostavljam da se za vrijeme Jugoslavije, za vrijeme Titove vladavine, nije smjelo pričati o prošlosti, svi su šutjeli, a to se gomilalo, da bi nakon njegove smrti eksplodiralo i vratilo se kao bumerang. O prošlosti se mora razgovarati, ne možeš živjeti u sadašnjosti ako ne poznaješ vlastitu prošlost, ako nisi s njom raskrstio”, rekao je taj pisac koji smatra da se to ne događa samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi i ne vjeruje u njenu budućnost.