U životu čovjek neke prave stvari prepozna sam. Druge ljubavi i veselja pomognu ti otkriti dragi ljudi, prijatelji. Netko preporuči dobru knjigu, spomene izvrstan film, predloži izložbu, uputi na lijepu lokaciju. Istru sam upoznavao sa suprugom, istraživali smo zajedno, a mnogo su pomogli i prijatelji. U Momjan, u konobu kod Rina, uputio me je Milan Potkonjak. Sa Srebrenkom i Nevenom Saksom istraživali smo najbolji Aperol Spritz između Trsta i Rijeke. I ne samo Aperol Spritz. Neka mi je mjesta otkrio Boris Malešević. Ležernu rutinu rano ujutro kod Ferlina, nevjerojatnu dimljenu skutu kod Pekice pa konobu Poli Ondine – teško bih to sam u Savičenti otkrio. A Boris je zaslužan za još jedno otkriće u Istri.

Kada na raskrižju na kojem se spaja cesta kojom preko Motovuna dolazite iz Buzeta i ona kojom dolazite iz Pule, u Ponte Portonu, pored istoimene konobe krenete uzbrdo, nakon par oštrih zavoja stići ćete pred Kostanjicu. Postrance od glavnih prometnih pravaca, na stotinjak i nešto metara nadmorske visine, u miru i zelenilu, jedno je od najdražih mi mjesta u Istri. Naravno, radi se o vinariji. I to ne bilo kojoj. Vinariji Dešković. Nije to jedna od onih vinarija koje su zadivljujuće čudo moderne arhitekture, ne bliješti niti ima stakleni pod. Nema ni helidrom. Pred njom ne stoji ergela bijesnih automobila parkiranih na velikom parkiralištu. Jer ni velikog parkirališta nema. Ima nešto drugo, odlično vino, prirodu, pogled na obronke i vinograde. Kad priđete, osjetite opojni miris zemlje i poljoprivrede. Ima sjajnih ljudi. Deškovića. Kada osjetite prave stvari, znate da ste na pravom mjestu.

Franco Dešković proizvodi 70.000 do 80.000 litara vina godišnje i osvojio je brojne nagrade, pa tako i na Međunarodnom natjecanju Svijet malvazije. FOTO: Boris Malešević

Priča o Deškovićima iz Kostanjice može početi pričom o trojici braće i sestri, četvrtoj generaciji vinara, njihovoj djeci, koji žive i rade zajedno. U Istri, orijentiranoj turizmu, preplavljenoj vilama i ladanjima s bazenima (što me odmah podsjeti na „Istarske vile“ Šikuti Machinea), gdje se u prestižnim restoranima organiziraju „eventi“, a iznajmljivači nezadovoljni cyber-turizmom Novasola promoviraju filozofiju „Noli turbare villas meos“, Deškovići su izuzetak. I time posebni. Pravi.

Živjeti od poljoprivrede u doba internetskih portala za iznajmljivanje My Istria i Istria Home, čini se tako anakrono. A opet, dok neki tragaju za Michelinovim i smještajnim zvjezdicama, Deškovići svoje zvijezde proizvode. Svježa malvazija, divno maslinovo ulje, sve nimalo pretenciozno, a izvrsno. Njihove zvijezde. A zvijezde su i oni sami, Deškovići.

Znam, mnogo hvale odmah na početku zvuči poput sponzoriranog teksta. No, vjerujte, kada vas Franco ponudi, to vino i ulje ne trebaju sponzorstvo. Ova obitelj, zajednica staroga kova, ne kupuje naklonost, ne treba im ni reklama radi simpatije, „klika“ ili „lajka“. Kladio bih se da Franco niti ne zna što su to klikovi i lajkovi. Ne, naprosto, kod Deškovića ste na jednom od onih mjesta na kojima uvijek dobivate više no što ste dali, a glas o njemu pronosi usmenom predajom istroljubaca.

Dešković od politike i političara nikada nije tražio pomoć, ali spominje da Jakovčić zna navratiti. Čovjek voli tartufe, a očito zna i gdje su dobra vina

No da se baš do kraja ne otkrijem kao fan Kostanjice i sljedba Deškovića, hajdemo na činjenice. Sve se vrti oko 16 hektara vinograda i 1350 stabala masline. U vinogradima malvazija, sivi pinot, chardonnay, bijeli muškat – onaj koji preko par brda zovemo Momjanski – pa još teran, refošk, cabernet franc i merlot. Maslinici kriju leccino, frantoio, istarsku bjelicu i, biser, staru sortu carbona, sa stabala starih više od 300 godina. I dok mi Franco objašnjava kako carbona tek svake druge godine dobro rodi, zamišljam jesu li sretniji bili Deškovići od prije par stoljeća kada je dužd bio samo jedan i nije bilo dilema oko izbora između Milanovića i Plenkovića ili smo sretniji mi danas dok u konobi diskutiramo o politici i estradi.

Nego, volim ja maslinovo ulje, a ipak, od maslinova mi je ulja draže s Francom o njegovih 70.000, 80.000 litara vina godišnje. I to ne bilo kakvog. Najboljeg. Šampionskog poput Najbolje mlade Malvazije istarske s Vinistre 2022. Iste one svježe koja je 2022. i 2023. nagrađena zlatnom medaljom na Međunarodnom natjecanju Svijet malvazije. Muškat bijeli nagrađen je zlatnom medaljom na Vinistri 2023. S Malvazijom Riserva Deškovići su na Izložbi vina u Gračišću 2023. odnijeli zlato. A prije koji tjedan, u reportaži s 29. Izložbe vina u Gračišću, u Dnevniku HRT-a pojavio se Patrick Dešković, najmlađi iz obitelji, u povodu šampionske titule.

Franco kada govori o vinu, spominje ljubav i obitelj, kaže kako je bitno raditi s ljubavlju, kako su to i stari radili. Nije stvar u nagradama i osvojenom. A opet, ponosno pokazuje na plaketu za Chardonnay Barrique 2021. koji je 2023. s Concours Mondial de Bruxelles ponio zlatnu medalju. Chardonnay zna biti dosadno sveprisutan, no posljednjih godina Deškovićev je divan i kada je svjež, a barikiran dobije puninu koje se nikako zasititi.

Za vino Chardonnay Barrique 2021. Dešković je 2023. s Concours Mondial de Bruxelles ponio zlatnu medalju. FOTO: Boris Malešević

Dok sjedimo u konobi, kantini kako je po talijanski Franco naziva, zanima me što Franco najviše voli od svojih vina. I, nema tu dileme, na prvu je izgovorio kako voli svježu malvaziju, mada „voli i teran kada se jede nešto jače“. Napominje da su „prošle godine vino delali po starinski, četiri do pet dana na tropu. Jača je boja i drugačiji okus. Izvrsno za bevandu ljeti“. Hvali da će vino iz 2023. biti izvrsno. Ali bit će ga manje, jer bilo je prošle godine i tuče i vjetra, cijela je Istra stradala. „Nije lako, vrijeme je pretoplo, mijenja se, nema više ni zime ni proljeća ni jeseni“, kaže Franco. Koliko se dobre malvazije može popiti na dan, pitanje je svih pitanja. Franco me poučava da se vino ne pije prije ručka, jer „vino se proba natašte, ali se pije uz jelo“, uz napomenu da „ručak bez vina nije ručak“. To već izgleda se kao istarski vinski haiku.

Kada ne pije svoje vino, Franco najviše vina kuša po natjecanjima ili sajmovima. „Graševina je prekisela, malvazija je bolja“, zaključuje. A potom, baš kako bismo od Istrijana i očekivali, skromno kaže „ma graševina je dobra, nego ja nisam naučen“.

„Dobra je ovo pozicija za vinograd i masline. Bijela zemlja. Sasvim različito od vina s crvene zemlje“, objašnjava mi Franco. Nedostaje im zemlje, već deset godina traže nove vinograde, poljoprivredno zemljište po Istri nije riješeno, zemlja se dobiva na godinu, a oni bi rado širili proizvodnju. A i vinograde treba obnavljati, a tad treba ostaviti zemlju nekoliko godina da se „odmori“ s nekom drugom kulturom.

Viktor Gotovac posjetio je imanje obitelji Dešković i isprobao njihova nagrađivana vina poput Malvazije istarske i Muškata bijelog, koji ima zlato s Vinistre 2023.. FOTO: Boris Malešević

Pitam Franca jesu li se okušali u turizmu, monokulturi koja kod nas savršeno „pali“. Jest, imali su agroturizam 20 godina, sjedimo u toj kantini, no nemaju interes razvijati smještaj jer „od vina, maslina i poljoprivrede se ne odustaje“. Malo je obitelji u Istri koje tako skladno i u zajednici žive i rade, braća i sestra s obiteljima. I – ne žale se.

Kako to uz vino ide, ćakula ne staje. Još sam prije primijetio da obitelj u kući govori talijanski, hrvatski teže ide. Jest, život uz poljoprivredu nije život velikih putovanja i stalnih odlazaka i dolazaka. I otac mu je cijeli život proveo u Kostanjici, išao je samo koji put do Trsta. Kostanjici su Trst i Italija bliži. Nekoć je to bila Zona B. Bila je tu samo talijanska škola pa je svima talijanski jezik prvi.

Naravno, muške priče odvedu i na vojsku. Franco priča „kada sam došao u vojsku, u Tetovo, nisam ni znao gdje je to. Znao sam samo tri riječi hrvatskog, dobar dan i dobro večer reći. A tamo nitko nije znao talijanski“. Pitam je li tada kušao makedonska vina, a on prijekorno, kao čovjek koji poštuje pravila, kaže kako se u vojsci nije pilo. Mada, kaže, imali su oni sedamdesetih vranac zasađen blizu kuće. Kupili čokote za vinograd, tek su kasnije vidjeli da je vranac u pitanju.

U vinogradima malvazija, sivi pinot, chardonnay, bijeli muškat – onaj koji preko par brda zovemo ‘momjanski’ – pa još teran, refošk, cabernet franc i merlot. Maslinici kriju leccino, frantoio…

Još je Francov pradjed prodavao vino, obiteljsko gospodarstvo jedna je od najstarijih malih vinarija u Istri. Napominje kako je „sve naučeno od starijih generacija, a tada nije bilo tehnologije“. A onda su, prije tridesetak godina, proizvodnju proširili, vino se buteljira više od 25 godina i uvijek nešto novo dodaju. Tako je vinska igra krenula i putem barikiranja pa su im barikirane malvazije koje u hrastovoj bačvi od 2000 litara odstoje devet, 10 mjeseci, nagrađivane. Pitam ga što je bilo sa sjajnim barikiranim merlotom koji sam probao prošli put, hvali ga, ali kaže da prošla, 2023., nije baš bila dobra godina za crna vina. Pitao sam hoće li saditi nove sorte. Naravno da ne. „Malvazija sjajno ide, malvazija i teran. Drugih sorti već u svijetu ima, a ovo što je autohtono istarsko – to treba ići.“

Dodaje kako napuštaju kemiju i kemijske preparate u proizvodnji, a brat drži 30 krava, što možda nije isplativo za mlijeko, ali jest važno za stajski gnoj. Rade danas i pjenušac, bijeli i rose, povremeno im savjetom i kušanjem pomogne Miljenko Bošnjak, enolog, a tu su uvijek, prijateljski, dva Borisa, Galić i Malešević, pa mi se sve čini da se tu radi o „vinu prijatelja“. I dok razgovaramo, pikamo i pijuckamo, Malešević pokazuje svoje ideje za nove etikete.

Zanimljivo je uživati u društvu u kojem se uz piće ne raspravlja o politici. Domaćin, naime, politiku ne prati niti ga zanima. Pa onda nema politike ni u njegovoj butigi. Pardon, konobi. Kaže da od politike i političara nikada nije niti tražio pomoć, ali spominje da Jakovčić zna navratiti. Bio je prije Nove godine. Čovjek voli tartufe, zna što je dobar život, a očito zna i gdje su dobra vina. Vinska politika koja se kod Deškovića brusi, svodi se na to da bi Istra trebala dobiti svoj vinski institut, a ne da sve ide u Zagreb. Jer danas, kada postoje europski fondovi i sve su specifičniji zahtjevi oko etiketa i rješenja o puštanju vina u promet, administriranja je mnogo i zahtjeva vrijeme. To je iskustvo Franco stekao 2015. kada su koristili fondove EU-a za investiciju.

Novih je izazova u vinarstvu mnogo. Nekad su grožđe brali ljudi iz okolice, penzioneri iz Buja i Umaga. No ljudi su ostarjeli pa će nam i Nepalci dolaziti u berbu u Istru. Prisjetivši se kako je u djetinjstvu sam išao s boškarinom na pašu, a „nekad je trava bila veća od djece koja su čuvala stoku“, zaključuje kako se sve mijenja i napreduje.

Pitam za karakteristike dobrog vinara. „Treba raditi s ljubavlju, inače ne funkcionira. U kantini treba paziti na sitnice. Treba biti odgovoran i precizan.“ Nastavlja kako se „od vina može zaraditi, ali ne zarađuje se mnogo“. Cijene piva i vina su slične, samo što se pivo napravi u mjesec dana, ne treba se ni rezati ni vezati. No „vinari ne piju pivo“, Franco kaže kako on popije jedno ili dva godišnje. „Zato bi zbog zarade bilo bolje proizvoditi pivo, ali mi se bavimo vinom. A čovjek treba biti malo lud da se bavi vinima.“ Nastavlja kako se vino zavoli u djetinjstvu i da su se brat i on prvi put napili crnog vina kao djeca, dok su roditelji bili na polju. „Probali smo vino i bježali na tavan po skalinama, dok smo došli na tavan, već nas je opilo.“ Vjerujem da tako kreću životne ljubavi. Pa i roditeljskim prijekorima unatoč.

Na pitanje tko će sve naslijediti, kaže da kod njih i sestra i braća imaju mnogo djece, ali da za vino ponajviše unuk pokazuje interes. „Mladi vide da je vinarstvo težak posao, nije lako, ali s vremenom ih ljubav prema vinu obuzme.“ To, vjerujem, ova skladna i skrbna obitelj nosi u krvi. A potom nastavlja da kada radiš na vlastitoj zemlji, „nitko te ne kontrolira ako zakasniš, posla ima, ali ljepše je stvarati za sebe nego raditi za druge“.

Još je Francov pradjed prodavao vino, obiteljsko gospodarstvo jedna je od najstarijih malih vinarija u Istri, vino se buteljira dulje od 25 godina i uvijek nešto novo dodaju. FOTO: Boris Malešević

„U poljoprivredi nije lako, nema godišnjeg, nema ni bolovanja, nema subote ni nedjelje, ne stignemo na more iako je blizu. Nije to lagan život. Ali uspjesi, kada ti ljudi kažu da je vino dobro, to ti da kuraja za dalje“, objasnio je Franco Dešković.

Kada vinari idu u mirovinu? „Nikada“ odreže Franco. „Imam preko 43 godine radnog staža. Dat ću izračunati kolika bi mirovina bila, ali radit će se dok zdravlje dopusti.“ Jer, kaže, „imam ljubav prema vinu, a mora netko odgovoran biti u kantini“. I odmah mi pade na pamet sjajan naslov teksta: „Sjajna vina rade sjajni ljudi.“ Jer to su Deškovići. I ljudi. I vino.

Sjetim se potom da smo tog dana Boris, Davor i ja, nakon Kostanjice, krenuli put Buzeta. Tamo dočekali Borisa Galića i Mišela Sirotića pa u Humu pogledali sjajan Aurin muzej i u konobi užili istarske kobasice i malvaziju. Divan je to dan bio. Vrlo istarski. A ovako, koliko god pisanje o vinima budi divna sjećanja, ljepše je uživati kušanjem, djelom. Ne sjećanjem ni pisanjem. Ali, da, bliži se Vinistra, bliži se i kraj svibnja kada je zadnje nedjelje u mjesecu dan otvorenih vrata i jedva čekam ponovno posjetiti Kostanjicu. Naravno, skoknuti i do Rina Prelca, Tamara obožava njegov muškat, poći do Muggie na najbolji Aperol Spritz. Ukratko, uživati. Po istarski.