Objavljeno u Nacionalu br. 609, 2007-07-16

GRETA SCACCHI, SLAVNA glumica i bivši seks simbol, na poziv organizatora gostovala je na otvorenju filmskog festivala u Puli

Otvorenju filmskog festivala u Puli prošlog je tjedna prisustvovala Greta Scacchi, proslavljena britanska glumica koja je početkom 90-ih, ulogama u filmovima kao što su “Nedokazana krivnja”, “Igrač” i “Jefferson u Parizu”, bila jedna od najboljih i najcjenjenijih svjetskih glumica, a zbog svoje ljepote bila je seks simbol. Međutim, nakon iznenadnog i teškog razvoda od supruga Vincenta D’Onofrija, s kojim ima 15-godišnju kćer Leilu, vratila se u Englesku te je polako zanemarivala karijeru u Hollywoodu. Posvetila se ulogama u britanskim filmovima i kazalištu jer je oduvijek željela biti kazališna glumica. I dok je početkom 90-ih medijima bila zanimljiva zbog golišavih scena u kojima se pojavljivala, prije osam godina britanski tabloidi su pisali o njoj zbog vjenčanja s Carlom Mantegazzom koji joj je prvi rođak. S Carlom ima sedmogodišnjeg sina Mattea te svi zajedno žive u Surreyu pokraj Londona.

Budući da je proteklih dana sa suprugom i sinom Matteom obilazila Istru, na početku intervjua nam je rekla kako je Istra podsjeća na Australiju. “Nigdje u Italiji ne možete naći tako prostrana područja nedirnute prirode, ali Australija to ima. Zbog toga, kada se nađete u Australiji, mislite da je džungla ispred vas. Dok sam šetala nekim dijelovima Istre, mislila sam da sam u Australiji”, rekla je Greta Scacchi.

NACIONAL: U osamdesetima ste se proslavili glumeći u filmovima koji nisu bili holivudski. Kako to da ste se preselili u Hollywood, tko vam je ponudio ulogu u filmu “Nedokazana krivnja”?
– U osamdesetima sam imala nekoliko ponuda iz Hollywooda, ali nisam bila zainteresirana. U to vrijeme nisam mogla odlučiti hoću li živjeti u Italiji, Australiji ili Engleskoj jer sam djetinjstvo provela u sve tri zemlje i svaka me je na svoj način ispunila, u svakoj sam se osjećala kao kod kuće. U Americi se nisam tako osjećala i nisam željela otići tamo. Voljela sam neke američke filmove, ali se nisam osjećala dijelom američkog filma. Zbog svog akcenta mogla sam glumiti u engleskim i australskim filmovima i nisam imala potrebu da odem u Ameriku. Izbjegavala sam njihove ponude, no ubrzo sam shvatila da uspjeh u Europi ne znači mnogo bez uspjeha u Americi. Imala sam 29 godina kad mi se treći put zaredom dogodilo da me neki redatelj želio angažirati, ali su me producenti odbili jer nisam bila glumica iz američkih filmova. Tada sam, 1989., odlučila otići u Ameriku. Susrela sam Sydneyja Pollacka, producenta filma “Nedokazana krivnja”, koji mi je rekao da imam misterioznost i otmjenost koju američke glumice nemaju. Otmjenost zato što u Americi misle da je sve što dolazi iz Europe sofisticiranije, a misterioznost zato što me nitko u Americi nije znao.

NACIONAL: U početku ste bili razočarani Hollywoodom, na snimanju filma su vas Harrison Ford i redatelj Alan J. Pakula ignorirali, tretirali su vas kao radnicu, a ne glumicu s kojom treba razgovarati o scenama iz filma.
– Bila sam isključena iz donošenja bilo kakvih odluka vezanih za nastanak filma, ali uskoro sam shvatila da je to način na koji Hollywood funkcionira. Tretiraju vas kao da ste potrošna roba. Ponude vam svu raskoš, ali osjećate da niste dio demokratske radne okoline, do čega je meni bilo stalo.

– Iskreno, takve uloge glumila sam u samo nekoliko filmova početkom 90-ih. Priča o golotinji zadesila me već s 23 godine, kada sam glumila u filmu “The Ebony Tower” s Lawrenceom Olivierom, i još jednom 23-godišnjom glumicom, Toyom Willcox. Stajale smo gole kao modeli za umjetnika a ja sam u tom filmu zaljubljena u Lawrencea Oliviera koji je tada imao 76 godina; nekoliko godina kasnije je umro. Imala sam sreću raditi s njim, a on je bio jako sretan što ispred sebe ima dvije gole djevojke. Tabloidi u Engleskoj su ga obožavali, sjećam se naslova poput “Scacchi pravi nered i buku s Larryjem”. On je bio star i briljantan, a ja mlada i gola i zato su napravili medijsku buku od toga.

NACIONAL: Robert Altman je u filmu “Igrač” 1992. napravio nešto sasvim suprotno, on nije tražio da budete goli čak ni u ljubavnim scenama.
– To je on rekao, ali to nije istina. Ponudio mi je ulogu u filmu “Igrač” u kojem sam trebala biti gola, ali sam je odbila jer mi je bilo dosta golišavih scena. Imala sam 31 godinu, golišave scene su me živcirale, bilo mi je dosta guranja u jednu te istu ladicu. Danas shvaćam da sam trebala uživati u tome, ali ja sam se opirala. Istovremeno, u to sam vrijeme imala i vrlo ljubomornog dečka kojeg sam željela zadržati uz sebe. Altman je zatim rekao: “U redu, maknut ću golišave scene; umjesto tebe, skinut će se neka druga glumica. Neka za koju nitko ne očekuje da bi se razgolitila, a tebe, od koje svi to očekuju, ostavit ćemo odjevenu.” To je bila odlična ideja. Kada smo snimali ljubavnu scenu, Altman je bio jako ljut na mene jer je to bio posljednji dan snimanja i on je bio nervozan, izvan kontrole. Prvo mi je njegov pomoćnik rekao kako dolazi šminkerica koja će iscrtati moje golo tijelo. Rekla sam da je to nepotrebno jer ne snimam golišave scene, s čime se Altman složio. Sljedećeg trenutka Altman, s kojim sam imala odličan odnos, upao je u moju garderobu i rekao: “Slušaj, malo govno, što si ti umišljaš? Misliš da ako si napravila nekoliko groznih filmova s gomilom groznih redatelja, ja zbog toga moram ispaštati? Skidaj hlače, vraćaj se na snimanje i napravi ono za što si plaćena.” Rekla sam: “Ni slučajno. Nismo se tako dogovorili i ja to neću napraviti.” On je bio bijesan. Snimili smo tu ljubavnu scenu iz prvog pokušaja, atmosfera je bila smrtonosna, i to je bio završetak snimanja. Bila sam jako tužna, osobito stoga što je taj film bio moje najbolje filmsko iskustvo i zato što sam obožavala Altmana. Šest mjeseci kasnije, tijekom promocije filma u Cannesu kojoj nisam prisustvovala jer sam upravo bila rodila, pročitala sam u novinama Altmanovu izjavu kako je to bila njegova ideja da se ne skinem gola. Rekao je: “Smatrao sam da će biti sjajno ako Greti Scacchi dodijelimo prvu ulogu u kojoj se neće razgolititi.” Bila sam povrijeđena, posebno ako se zna da u većini svojih filmova nisam bila gola. Nazvala sam ga, poželjela mu sve najbolje u Cannesu i rekla: “Vidim da sad svima govoriš da je tvoja ideja bila pokazati me odjevenom. Rekao si i da je to prvi put da nisam gola u filmu. Ti znaš da ništa od toga nije istina i cijenila bih ako bi prestao širiti takve tračeve.” Odgovorio mi je: “Ne mogu vjerovati da ti meni govoriš što trebam reći novinarima. Zar misliš da ću te slušati?” i poklopio je slušalicu.

NACIONAL: Je li bijeg od golišavih scena bio razlog zbog kojeg ste odbili glavnu ulogu u filmu “Sirove strasti”?
– Scenarij filma vrijeđao je žene, ta uloga nije bila ženska, to je bila žena temeljena na muškoj mašti. Nisam se mogla identificirati s tim likom. Mislim da je lezbijska scena bila uvredljiva za sve homoseksualce, ona se u filmu našla samo da bi, ponovo, ispunila mušku maštu, što sam smatrala bolesnim. Nisam željela opet biti u ulozi fatalne žene koja se, k tome, skida. A i bila sam u vezi u kojoj se od mene očekivalo da ne budem tako uspješna. Ne žalim zbog odbijanja te uloge, time sam pokazala tko sam i zašto sam donosila takve odluke.

NACIONAL: Osim što ste odbili ulogu u “Sirovim strastima”, početkom 90-ih ste odbili i ponudu jedne velike kozmetičke kuće da budete njihovo zaštitno lice, navodno vam je bilo ponuđeno milijun dolara.
– Bila je to ponuda kozmetičke kompanije Helena Rubinstein. Gotovo da žalim što sam odbila tu ponudu. Dva sam tjedna u agoniji razmišljala što da radim, bila je vrlo primamljiva. Mislila sam, borim se protiv tih glamuroznih lica, želim da me smatraju ozbiljnom glumicom, želim igrati Shakespearea u kazalištu. Bila sam školovana kazališna glumica, u početku sam odbijala filmske i prihvaćala kazališne uloge, ali me kasnije kazališni krugovi nisu prihvaćali. Što sam postajala poznatija glumica, to su mi vrata kazališta u Engleskoj bila sve zatvorenija. Zbog takvog razmišljanja odbila sam ponudu Helene Rubinstein. Tada, 1990., razmišljala sam kako sam odrastala uz Boba Dylana, Toma Waitsa, sa 16 godina pročitala sam knjigu Mao Ce Tunga i mislila da je on najbolji. Odrastala sam uz crno-bijelu sliku o demokraciji i poštenju te nisam mogla podržavati nekakve smicalice. Nisam voljela šminku jer sam znala sve o korupciji u kozmetičkim krugovima, znala sam kako koriste marketinške kampanje i kako izvlače novac od ljudi. Sve se to kosilo s mojim načelima. Sjećam se što je Tom Waits rekao o poznatim osobama koje sudjeluju u marketinškim kampanjama: “Ako tako očajnički žele novac, zašto ne opljačkaju banku tako da kasnije ne moramo pišati na njihove grobove.” Uzela sam to k srcu i odbila ponudu. Uskoro, tijekom 90-ih, sve te vrijednosti do kojih mi je stalo su nestale. Do kraja 90-ih mogli ste osvojiti Oscara i prodavati ručne torbice, i to u istoj godini. To je znak ovih vremena.

NACIONAL: Kako ste se osjećali nakon četiri godine od povratka u Englesku, kada ste shvatili da vas američki redatelji više ne zovu i da vi morate zvati casting menadžere kako biste dobili ulogu u američkom filmu?
– To nije bilo lako razdoblje, ponajviše zbog moje financijske situacije i brige hoću li moći zadržati svoju kuću. Nisam razmišljala o povratku u Hollywood sve do prije tri godine, kad sam došla na audiciju za film “Syriana” s Georgeom Clooneyjem i dobila ulogu njegove supruge. Imala sam sedam scena u filmu. Šest mjeseci kasnije, neposredno uoči premijere, nazvao me redatelj “Syriane” i rekao: “Žao mi je, morali smo izrezati sve tvoje scene i odbaciti taj dio filma.”

NACIONAL: Je li točno da zbog nekog čudnog britanskog zakona ne možete dobiti britansku putovnicu?
– To je točno. Kad sam imala 18 godina, zatražila sam britansku putovnicu, do tada sam imala talijansku. Ubrzo je Margaret Thatcher došla na vlast i potiho donijela zakon po kojem sve žene koje su rođene u inozemstvu, a očevi su im stranci, ne mogu dobiti britansko državljanstvo. Moja dva brata su mogli dobiti britansko državljanstvo, ali ne i ja. Shvatila sam to u trenutku kad su mi poslali natrag talijansku putovnicu. Žalila sam se, a oni su tražili da im kažem tko je moj djed po očevoj strani i ima li britanskog traga u očevoj obitelji. Budući da ga nije bilo, odbili su moj zahtjev. Moja reakcija bila je “jebite se, nikada neću biti britanska državljanka”, bila sam strašno uvrijeđena. Ne želim to ni sada, tko ih jebe. Imam talijansku putovnicu, a od 1993. i australsku, tako da mi britanska ne treba.

NACIONAL: Je li uloga Margaret Thatcher, koju ste 2002. glumili u komediji “Jeffrey Archer: The Truth”, bila neka vrsta vaše osvete?
– Uživam mrziti Margaret Thatcher. U 80-ima sam, kao što sam rekla, bila političko biće s crno-bijelim pogledima na demokraciju, ništa nije bilo sivo. Sve vezano uz nju bilo je loše. Mržnja spram Margaret Thatcher nas je stimulirala i kada sam je 2002. glumila, osjetila sam nostalgiju za vremenima kada sam nekoga tako mrzila.

NACIONAL: Kao ljevičarka, što mislite o Tonyju Blairu?
– Kao i većina ljevičara, jako sam razočarana. Dugo sam vremena čekala pad Margaret Thatcher, predugo nam je trebalo da je se riješimo. Bila sam uzbuđena kada su laburisti došli na vlast i smatrala sam da je Blair karizmatičan, uvjerljiv i omiljen vođa, kao nitko do tada. Izgledao je tako pametno, a kasnije se pokazao kukavicom. Nastavio je voditi tačerovsku politiku, što je mnoge razočaralo.

NACIONAL: Vaša kći Leila je talentirana glumica. Koji je najbolji savjet koji joj možete dati?
– Ako želi biti glumica, onda želim da bude uspješna i drukčija od mene time što neće stvarati probleme. Međutim, ona je u buntovnim tinejdžerskim godinama i ne želi slušati ništa što joj govorim. Zabrinuta sam zbog toga jer je u moje vrijeme postojala radna etika i disciplina čemu me je podučavala moja majka koju sam slušala. Voljela bih imati takav odnos sa svojom kćeri, ali ona se tome opire. Nažalost, ona živi u vremenima kad ideali ne postoje, sve se vrti oko torbica, cipela, parfema i šminke. Sada imamo Victoriju Beckham koju ni za što ne optužujem jer otkud bi ona znala kakvu štetu stvara. Većini tinejdžera danas mozak je potpuno ispran.

Milano, London Australija

Greta Scacchi rođena je u Milanu. Njen otac Talijan bio je trgovac umjetninama, a majka Britanka bivša plesačica. Roditelji su joj se razveli kad je imala 7 godina. S majkom i dva brata preselila se u London, a onda u Perth.