Europski sud za ljudska prava presudio je u korist sveučilišnog profesora i istarskog ekološkog aktivista Ranka Bona, utvrdivši da mu je presudama hrvatskih sudova povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz čl. 10 Konvencije, izvijestio je njegov odvjetnik Vedran Ramadanović.

Ranko Bon rođen bivši je predsjednik udruge Motovun-Ekograd i aktivist zelene Istre, umirovljeni profesor Fakulteta u Readingu, UK te je magistrirao prostorno planiranje na sveučilištu Harvard. Tijekom 2009. na okruglom stolu u organizaciji „Nacionalnog foruma za prostor pod
nazivom „Zajedno protiv otimačine- Kako dalje protiv Zakona o golf igralištima“ koji je održan u Zagrebu, imao je izlaganje u kojem je, među ostalim, govorio o golfu kao paravanu za malverzacije sa državnim zemljištem, koja se proteže od središnje vlade u Zagrebu kojoj je na čelu bio tadašnji premijer Ivo Sanader, do svih županija s velikom turističkom ponudom. U to je vrijeme u Istri bilo planirano više od dvadeset golf terena, a u čitavoj Hrvatskoj više od šezdeset. Strani investitori su radili, po riječima Bona, u dosluhu s lokalnoj vlasti kojoj je na čelu bio IDS. Bon je u svom izlaganju izjavio da se u tom kontekstu općinski načelnik ponaša kao „pravi pravcati žohar“.

Nakon tih izjava na internetskim stranicama se pojavila snimka tog govora, a općinski načelnik Slobodan Vugrinec podnio je protiv Ranka Bona privatnu tužbu zbog kaznenog djela uvrede. Slobodan Vugrinec, koji je bio načelnik Općine Motovun od 2001. do 2013. godine, je inače tužio Ranka Bona za klevetu još 2008. godine. Pod načelnikovim rukovodstvom, Općina Motovun ga je isto tako tužila za klevetu 2009. godine, a iste godine je Vugrinec tužio Bona i za uvredu zbog usporedbe s žoharom. Zanimljivost je i da je Slobodana Vugrineca i Općinu Motovun zastupao odvjetnički ured Gorana Veljovića iz Pule koji je sudjelovao u izradi Zakona o golfu te po riječima Bona zastupao mnoge strane golf investitore u to vrijeme u Istri uključujući i Jupiter Adria, tadašnjeg investitora u golf u Motovunu.

Sve ovo je Bon prijavio USKOK-u još 2009. godine, no, do sada ništa nije bilo učinjeno što se tiče lažnog golfa u Hrvatskoj. Od prijave do današnjeg dana USKOK nije kontaktirao Bona po ovom pitanju. Lažni golf je nestao po nastupanju svjetske financijske krize koncem 2008. godine. Da nije bilo te krize, Bon vjeruje da bi u Hrvatskoj sada bilo više od šezdeset golf terena propraćenih mnogobrojnim apartmanima i vilama, koje su bio i osnovni razlog za promociju golfa iz vladinog vrha.

Općinski sud u Pazinu je 2010. godine odlučio da je Bon uvrijedio Vugrinca, ali da nije kriv za klevetu načelnika ili pak Općine Motovun. Županijski sud u Puli je potvrdio ovu odluku 2011. godine, a Ustavni sud u Zagrebu ju je potvrdio 2014. godine. Zbog uvrede je Bon Vugrincu po konačnoj odluci isplatio kaznu od 26,666 kuna.

Bon je Hrvatsku tužio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourg-u 2015. godine budući da hrvatski sudovi nisu uzeli u obzir uvjete pod kojima je došlo do tzv. uvrede Vugrinca. Naime, radilo se, po ocjeni Bona, o nedemokratskom ponašanju tadašnjeg načelnika općine Motovun, a žohar je bio spomenut samo kao metafora takvog ponašanja budući da je Bon primijetio da Vugrinec sve radi «u tami i iza zatvorenih vrata». Pored toga,
Vugrinec nije imao nikakvih posljedica zbog ove tzv. uvrede budući da je dobio izbore kao načelnik općine, te da je kao takav funkcionirao još četiri godine.

Bona je u postupku pred Europskom sudu u Strasbourg-u zastupao odvjetnik Vedran Ramadanović iz Zagreba, koji navodi kako je u ovom predmetu Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio da su hrvatski sudovi povrijedili pravo podnositelja Ranka Bona na slobodu izražavanja iz čl 10 Konvencije, posebice imajući u vidu da je rasprava o kojoj je riječ bila razvidno od javnog interesa te predmet javne debate kada ostaje mali prostor za ograničenja slobode izražavanja.

Sud je zaključio da je tadašnji načelnik Motovuna kao javna osoba trebao imati viši stupanj tolerancije prema kritikama upućenim njemu kao lokalnom političaru, bez obzira na okolnost da je izjava Ranka Bona za njega osobno mogla biti uznemirujuća. U osnovi sud je zaključio da se radilo o jakom kritiziranju vlasti od strane Bona obojenom njegovim političkim stavovima. Sud je pri tome ukazao na ustaljenu praksu suda u sličnim slučajevima, po kojoj se pravo na slobodu izražavanja primjenjuje ne samo na informacije i ideje koje se povoljno primaju nego i na one koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju“, budući su takvi zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema demokratskog
društva.

Sud je također uzeo u obzir da je izjava da se načelnik općine Motovun ponaša kao «pravi pravcati žohar» predstavljala vrijednosni sud te je iznesena pred ograničenim brojem ljudi na znanstvenom skupu, dakle bez namjere prezentacije široj javnosti, te je o istoj načelnik općine saznao posredstvom privatne snimke sačinjene i objavljene bez znanja podnositelja Ranka Bona.

Slijedom navedenog, Europski sud je zaključio da domaći sudovi nisu iznijeli relevantne i dostatne razloge za miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva Ranka Bona niti su uzeli u obzir načela i kriterije utvrđene sudskom praksom Suda za uravnoteženje te slobode s pravom na poštovanje privatnog života. Drugim riječima, nije uspostavljena pravedna ravnoteža između mjera kojima je ograničeno podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja i legitimnog cilja koji se tim mjerama želio postići.

Odvjetnik Ramadanović je naglasio da je ova presuda važna u svjetlu slobode govora aktivista civilnog društva ali i medija. On kaže kako su, u odnosu na Hrvatsku, relativno rijetke presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koje se odnose na slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti: u proteklih dvadesetak godina doneseno ih je samo desetak. Ramadanović ocjenjuje kako je to “iznimno malen broj”, s obzirom da je, prema podacima Hrvatskog novinarskog društva, trenutno aktivno preko 900 tužbi samo protiv novinara od kojih 50 tak otpada na kaznene postupke, od kojih neke ne rijetko pokreću političari, osobe iz javnog života pa i sami suci.

Ramadanović ističe i da je u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava u predmetu podnositelja Ranka Bona pozivao na okolnost da
se često u ovakvim predmetima radi o tzv. SLAPP (Strategic lawsuit against public participation) – tužbama kojima je cilj cenzurirati, zastrašiti i ušutkati kritičare opterećujući ih sudskim postupcima, ozbiljnom i opasnom mehanizmu koji ugrožava slobodu medija i sprječavanju građana i civilnih udruga da se uključe u važne rasprave o javnim pitanjima. Po njegovom mišljenju, trebalo bi još snažnije poraditi na edukaciji svih društvenih aktera u svijetlu osvještavanja ovog iznimno važnog pitanja za pluralizam mišjenja, a posebice sudaca, da prilikom suđenja u kaznenim ili građanskim postupcima koji se odnose na zaštitu časti u ugleda pojedinih osoba iz javnog života, direktno primjenjuju europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, za što postoji ustavna i zakonska osnova, te da se poštuju principi koje je razradio Europski
sud za ljudska prava u Strasbourgu.