Objavljeno u Nacionalu br. 426, 2004-01-13

Nacional donosi šokantne priče vozača Zagrebačkog električnog tramvaja koji su postali žrtve brutalnog premlaćivanja od strane huligana: većina je zbog zadobivenih ozljeda završila u bolnici, a neki zbog proživljenih psihičkih trauma više nisu sposobni obavljati svoj posao

U noći sa subote na nedjelju, 4. siječnja 2004., vozača noćnog tramvaja Ivicu C., čiji su podaci poznati redakciji, brutalno je napala skupina od šest ili sedam nasilnika. “Napali su me oko 3 sata i 50 minuta. Prvo su me udarali šakama, zatim i kamenovali, a za to sam vrijeme čučao na podu kabine i nadao se da će policija stići što prije.” Tako za Nacional govori Ivica C., dugogodišnji vozač tramvaja u zagrebačkom ZET-u. Vidljivo u šoku, iako je od napada prošlo tjedan dana, na nagovor direktora Uprave ZET-a, Ivica C. prihvatio je razgovarati s novinarima i na taj način javnosti pokušati približiti sliku nedavnog događaja i izboriti se za što veću pravnu i fizičku zaštitu svih vozača ZET-a.

‘Udarali su me šakama, a zatim kamenovali dok sam čučao na podu kabine i čekao policiju koja je stigla kad je sve bilo gotovo’ MARTIN K., VOZAČ AUTOBUSA ‘Zaustavio sam autobus i vidio šaku kako leti prema mojoj lijevoj sljepoočnici. Od tada ne trpim da mi netko stoji iza leđa’Ivica C. za Nacional je detaljno prepričao taj tragični događaj. “Napadu je prethodilo polusatno maltretiranje putnika i mene učestalim povlačenjima kočnice za opasnost kojom se tramvaj zaustavlja. To je počelo negdje između Trga bana Jelačića i stanice na Glavnom kolodvoru, da bi se nastavilo putem prema Savskom mostu. Možete zamisliti koliko je neugodan osjećaj putnicima kad tramvaj naglo stane, a postoji i velika opasnost od ozljeda. Oko 200 metara prije Autobusnog kolodvora posljednji su put aktivirali kočnicu. Ja sam potom na otprilike minutu prekinuo vožnju i ugasio motore. Bio je tajac, nitko ništa nije pitao, ja sam samo sjedio i ništa se nije događalo. Nakon nekog vremena, zbog putnika, krenuo sam dalje i neko je vrijeme sve bilo u redu, kočenja su prestala i nije bilo uznemiravanja. Na okretištu Savski most većina je putnika izišla iz tramvaja. Nisam znao je li rizična skupina ostala ili izišla. Na okretištu sam se zadržao oko pet minuta, sve je i dalje bilo mirno i tada sam nastavio vožnju. Kočnicu za slučaj opasnosti opet su aktivirali na Savskom mostu, u blizini benzinske crpke. Kad sam vidio da su nasilnici još uvijek u prikolici pretpostavio sam kako će se povlačenje kočnice nastaviti i ponovno sam ugasio motore. Radiostanicom sam pozvao ZET-ov Centar za upravljanje prometom i zatražio da pozovu policiju. Dao sam im svoju lokaciju, obrazložio u čemu je problem i rekao kako ću tu stajati i čekati pomoć. U tom su trenutku motori bili isključeni a sva vrata zatvorena, opet je sve bilo mirno. Nakon nekoliko minuta u zrcalu sam vidio da su dečki izašli iz prikolice, njih šest ili sedam, i došli do prvih vrata motornih kola. Vrata su nasilno otvorili, a ja sam stao u obrambeni stav pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi. Uzeo sam u ruke ključ za okretanje skretnice, to je metalna poluga duljine oko 70 centimetara, i čekao da vidim što će se dogoditi. Znao sam da s njima svima ne mogu izići na kraj i da ću biti pretučen ako me se dokopaju. Počeli su psovati i vikati da vozim, a ja sam samo ponavljao da neću. Bio sam u nekoj vrsti šoka i vrlo preplašen. Tad su mi zaprijetili da će me pretući ako ne pokrenem tramvaj. Čvrsto sam držao ključ dok su oni mjerkali vrata vozačke kabine. Znao sam da ih vrata neće zaustaviti jer nisu ni napravljena tako da izdrže jači udarac. Svejedno sam ih zaključao i pazio sam da netko od njih ne provuče ruku kroz prozorčić u pokušaju da ih otključa. Nakon kratkog vremena počeli su se komešati oko kabine, psovali su, vrijeđali i pljuvali po meni a ja sam samo pratio što se događa s bravicom na vratima. Tada me jedan od njih udario preko vrata kabine šakom po glavi. Počeo sam se braniti. Mladići nisu prekinuli napad, nego su odlučili razvaliti vrata i kabinu, a u tom trenutku sam čuo kako se jedan od njih sjetio da bi mogli potražiti ciglu. U tom sam se trenutku zaista preplašio, vidio sam kako su se huligani podijelili u dvije skupine i pokupili kamenje s pruge. Jedne me skupina počela kamenovati kroz otvorena prednja vrata dok je druga stala pred tramvaj i počela kamenovati prednje staklo. Čučnuo sam na pod kabine i ponovno zvao u Centar, rekao sam i njima što se događa i pitao ih kada će više stići policija. Staklo je puklo i posjeklo me na nekoliko mjesta. Nakon toga, na sreću, huligani su prestali i udaljili se. Kako sam bio u šoku i strahu, tri sam puta bezuspješno pokušao upaliti motore i krenuti dok iz četvrtog pokušaja nisam uspio. U tom su trenutku pristigla i dva policajca iz Folnegovićevog naselja. Kada su ih primijetili, napadači su pobjegli. Iako ih je većina uspjela pobjeći, policija je dvojicu ipak privela. S obzirom na to da sam u svemu tome zadobio duboku posjekotinu na ruci, vozilo hitne pomoći prevezlo me u Traumatološku bolnicu gdje su mi ranu zašili. Dok je napad trajao, u tramvaju je bilo 15-ak putnika, od kojih je samo jedna djevojka napadačima rekla da me puste na miru. Nakon što su i njoj uz psovke zaprijetili, povukla se k ostalim putnicima koji su mirno promatrali što se događa. Ipak, nikome ne mogu ništa zamjeriti, vjerujem da je svaki od njih želio sav taj užas prekinuti, ali to je ipak jedan šok. Osim toga, takva su vremena da čovjek ne zna s kime ima posla i imaju li napadači kod sebe kakvo oružje i na što su sve spremni.” Ivica C., kojem se sličan napad dogodio i prije pet godina, rekao je da će tjelesne ozljede zacijeliti relativno brzo, ali će mu psihička trauma mnogo dulje trajati.

Prema informacijama MUP-a dvojica počinitelja Tomislav R. i Marko Č. privedeni su i protiv njih su podnesene prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda te kaznena prijava zbog nasilničkog ponašanja.

Svoju je priču za Nacional ispričao i Martin K., vozač autobusa u ZET-u. Vozeći na liniji 217, 23. prosinca 2003., oko 18 sati i 45 minuta na stanici kod križanja Heinzelove i Branimirove ulice, u autobus je ušao očito pijani putnik. Nakon što je autobus krenuo, putnik je posrnuo prema sjedalu i zatim sjeo. Kada se autobus počeo zaustavljati, pijani je nasilnik krenuo prema vozaču uz riječi “sad si sam, sad ćeš dobiti”. U tom se trenutku autobus zaustavljao, što je sreća jer su posljedice mogle biti puno gore da je autobus bio u punoj brzini. “Vidio sam šaku kako leti prema mojoj lijevoj sljepoočnici i osjetio jak udar. Kad sam se pridigao, pijani me nasilnik počeo vući prema izlazu i još me nekoliko puta udario. U panici sam lijevom rukom otvorio vrata da pobjegnem, ali je on, kako je u tom trenutku bio leđima okrenut vratima, ispao iz autobusa i udario glavom o tlo. Izašao sam da bih ga maknuo s ceste da ga netko ne pogazi, ali se nasilnik pridigao sam i onako krvav ponovno nasrnuo na mene. Preplašio sam se i počeo trčati prema autobusu, ali nisam stigao zatvoriti vrata. U tom ga je trenutku netko počeo vući za ramena. Bio je to jedan od dvojice inspektora u civilu koji su se slučajno našli na mjestu događaja. Napadač je napao i njih dvojicu, koji su ipak prije stigli pozvati pojačanje. Pristigla su još dvojica uniformiranih policajaca, ali je nasilnik i njih počeo naganjati. Prošlo je dosta vremena dok ga svi zajedno nisu savladali i stavili mu lisice. Nakon svega su došla i kola hitne pomoći i odvela napadača. U autobusu je cijelo to vrijeme bila samo jedna djevojka koja je sve vidjela i potvrdila policiji. Sva je sreća što sam prije samog napada zaustavljao autobus, jer da sam bio u brzini, mogao sam udariti u druge automobile ili, još gore, u nekog pješaka.” Tako napad na sebe opisuje Martin K. i dodaje da je nekoliko sljedećih dana radio, uvjeren da će neugodne traume nestati, ali je tada nastupio pravi šok. Kaže da ga od tada prati vrlo neugodan osjećaj kada netko stoji iza njega.

Petar L., također ZET-ov vozač autobusa, bio je žrtvom napada 3. studenog 2003., u naselju Resnik. On je, vozeći na liniji 216 od Ivanje Reke do Kvaternikova trga, oko 22 sata i 20 minuta zaustavio autobus na postaji u Resniku. Tamo su u autobus htjela ući dva mladića nešto starija od 20 godina s velikim rotvajlerom. Petar L. ih je upozorio da ne mogu ući u javni autobus sa psom bez brnjice, na što su oni odgovorili da će ipak ući. “Bili su vidljivo alkoholizirani i nosili su bocu sa sobom. Kada sam im ponovio da ne mogu ući i da ću pozvati policiju, skočili su na mene, a jedan od njih me odmah udario. Usto, nasilnici su na mene nahuškali i psa, a nisam imao kamo pobjeći. Na sreću, oko stanice su se počeli okupljati ljudi i zaustavilo se nekoliko automobila, tako da su se napadači povukli i ja sam se nekako izvukao. Nakon svega došla je i hitna pomoć i odvezla me na pregled.” Petar L. prošao je s lakšim tjelesnim ozljedama, ali i s mnogo težim psihičkim traumama. Naime, kako je rekao, nakon ovog događaja neko vrijeme nije mogao spavati i nikako nije mogao prestati razmišljati o tome što mu se dogodilo. Ovo je jedan od brojnih slučajeva koji policija nije riješila, odnosno napadači nikad nisu otkriveni.

Dubravka Š., bivša vozačica tramvaja, dva je puta napadnuta u vrlo kratkom razdoblju. U prvom je napadu zadobila teške tjelesne ozljede i psihičke smetnje, koje su se ponovno pojavile nakon drugog napada. Zbog toga više ne može raditi kao vozačica tramvaja. Kako govori Dubravka Š., prvi se napad dogodio tijekom dana u blizini trešnjevačke tržnice. Stariji čovjek, vukući kolica, zaustavio je tramvaj tako što je stao na prugu i provalio kroz vrata. Nakon što je provalio u kabinu, počeo je udarati vozačicu, dok su ostali putnici vrištali i samo stajali i gledali što se događa. Sve je to trajalo nekoliko minuta dok nasilnika nije zaustavio vozač drugog tramvaja koji je vidio da nešto nije u redu. Policija je na očevid stigla tek nakon petnaestak minuta, iako je policijska postaja vrlo blizu. Nakon tog divljačkog napada Dubravka Š. zadržana je u bolnici desetak dana zbog teških tjelesnih ozljeda i psihičkih smetnji. Nakon drugog napada, manjeg intenziteta ali vrlo sličnog, Dubravka Š. ponovno je završila u bolnici s psihičkim smetnjama koje su uzrokovale i fiziološke promjene zbog kojih više ne može raditi kao vozačica.

Vozač autobusa Ivan P. još je jedna žrtva u nizu besmislenih i divljačkih napada nasilnika na vozače ZET-a. Vozeći na liniji od Bistre prema Črnomercu, u njegov je autobus na stanici Vrapče ušao krupni čovjek kratke kose u crnoj kožnoj jakni. Čim je ušao, počeo je galamiti i psovati zetovce. Prije nego što se Ivan P. stigao i okrenuti da vidi što se događa, ćelavi ga je siledžija snažno udario šakom u glavu i pobjegao. Zbog vrlo snažnog udarca Ivanu P. u bolnici je dijagnosticiran potres mozga. “Najgore od svega mi je to što bi taj čovjek danas mogao sjesti pokraj mene da ga uopće ne prepoznam. Vrlo često se sjetim udarca i obuzme me neugodan osjećaj.”

“Toga sam dana počeo vožnju u jutarnjoj smjeni, tako da mi je radni dan počeo već u četiri sata ujutro”, započinje svoju priču Karlo Č., također vozač autobusa i žrtva napada. “Na samom početku vožnje, na stanici Kustošija, jedan je mladić ušao u autobus i kupio voznu kartu, ali je nije htio poništiti. Ja mu nisam ništa prigovorio. Istog dana, negdje oko 16 sati, isti se mladić ponovno pojavio u autobusu i pokazao mi istu, neponištenu voznu kartu. Nakon što sam ga upitao što je to, mladić je počeo prigovarati što vičem na njega. Mirno sam mu odgovorio da ne vičem i da na donjoj strani karte jasno piše kako kartu treba poništiti. On je na to povikao “je l’ hoćeš ti da te razbijem” i onda je sve započelo. Ja sam i dalje pokušavao objasniti, ali je on krenuo na mene. Udario me nekoliko puta i počeo vući s vozačkog mjesta tako da me skoro izvukao iz autobusa. Na kraju me ipak uspio izvući iz autobusa i na ulici udariti više puta po glavi, a rastrgao mi je i svu odjeću. Pao sam u nesvijest te sam odvezen u bolnicu gdje sam, zbog težih ozljeda glave, ostao 7 dana. Otad svaki put kad sjednem za upravljač imam traume. Ne pada mi više na pamet pregledavati vozne karte, gledam samo ljude koji ulaze. Kasnije sam, na suđenju, saznao da taj mladić trenira boks, a njegova mi je majka na prepoznavanju zaprijetila neka pazim kuda hodam.”

Odgovor na pitanje što ZET čini kako bi svojim vozačima pružio što veću sigurnost, za Nacional je dao direktor tvrtke ZET d.o.o., Julijus Pevalek. Kako bi se vozači dodatno odvojili od putnika i tako zaštitili, u posljednje se vrijeme u tramvaje starijih generacija ugrađuju dodatne pregrade. Tramvaji su stari i nisu klimatizirani pa nije moguće vozača potpuno zatvoriti, ali, kako kaže Pevalek, ograđuje se što je moguće više. Situacija s autobusima je slična, a svi novi autobusi moraju serijski biti napravljeni tako da je vozač potpuno zatvoren. ZET je, također iz razloga povećanja sigurnosti, raspisao i natječaj za uvođenje sustava automatske prodaje voznih karata čime bi se spriječio kontakt, pa tako i mogući sukob putnika i vozača. Osim toga, u ZET-u je raspisan i natječaj za nabavu novog sustava radioveze čime će se poboljšati komunikacija vozila i Centra i na taj način ubrzati obavještavanje policije i njihova intervencija u slučaju potrebe. Iako ovim planom nije predviđena, opcija videonadzora u tramvajima i autobusima i dalje je otvorena. Kao bitna stavka u povećanju sigurnosti vozača svakako je i prevencija bilo kakvih incidenata. U tom smislu u ZET-u postoje stručne osobe koje s vozačima periodično razgovaraju i usmjeravaju ih prema tome da bilo koju kriznu situaciju pokušaju što je moguće mirnije prihvatiti i pokušati riješiti.

Još jedan način prevencije fizičkih napada je i pojačano kažnjavanje počinitelja. Većina počinitelja, onih koji su uopće uhvaćeni, kažnjava se prekršajno, uglavnom novčanom kaznom, zbog remećenja javnog reda. Pevalek i sindikat vozača zalažu se za češće podizanje kaznenih prijava protiv počinitelja, i to prema stavku 331. kaznenog zakona, kojim se kažnjava nasilničko ponašanje. Veliki problem kod kažnjavanja nasilnika predstavlja podatak dobiven od glasnogovornice zagrebačkog MUP-a, Gordane Vulame, prema kojem je od 73 slučaja nasilništva, remećenja javnog reda i uništavanja inventara ZET-a iz 2003., riješeno svega devet. Iako je tako porazni rezultat istraga gotovo nemoguće opravdati, glasnogovornica je kao neke od razloga navela prekasno dojavljivanje o napadu, loš opis počinitelja i nedostatak svjedoka s obzirom na to da putnici koji su svjedočili napadu policiji u velikoj većini slučajeva kažu kako ništa nisu vidjeli.

Dramatični opisi učestalih napada na vozače i djelatnike ZET-a jedan su od drastičnih simptoma značajnoga porasta opće građanske nesigurnosti u Zagrebu. ZET je prijevozna tvrtka od presudne važnosti za život grada i ona ne može funkcionirati ako su njezini djelatnici, i građani koji masovno koriste njezine usluge, nezaštićeni od huliganskoga divljanja. Ta situacija bila je nedavno i povod štrajku u ZET-u, kojim su vozači pokušali upozoriti javnost i nadležne službe na svoju egzistencijalnu ugroženost od urbanoga terora. Štrajk je očito ostao bez efekta.

Policija na pozive za pomoć reagira sporo i s omalovažavanjem situacije, na mjesta napada dolazi sa zakašnjenjem, a kad nekoga i privede, nakon formalističkoga ispitivanja pušta ga na slobodu uz prekršajnu ili, rjeđe, kaznenu prijavu koja u zagušenome hrvatskome pravosuđu može godinama čekati na realizaciju. Napadači to znaju; svjesni su činjenice da ih država tretira kao zanemarivu društvenu opasnost, i koriste trenutak. MUP je za njih nezainteresiran, istražni postupak osigurava im obranu sa slobode, kazne ? dođe li do njih ? minorne su, prema njima se ne primjenjuje nikakva represija, i vozačima ZET-a ne preostaje drugo nego da za život zarađuju na vlastiti rizik. Do kada? Treba li netko biti ubijen?

BENJAMIN PERASOVIĆ
U posljednje vrijeme napadi na ZET-ovce postali su učestaliji i brutalniji. Iz izvješća policije jasno se vidi da je opći trend nasilja u gradu Zagrebu u velikom porastu, što ukazuje da taj problem ima širi društveni kontekst te se kao takav neće riješiti samo pojačanim zaštitnim vratima. Svoje mišljenje o napadima za Nacional iznio je sociolog Benjamin Perasović. Njegovo je mišljenje da je vrlo mala mogućnost postojanja određene skupine ljudi koja planirano napada vozače ZET-a i kao glavne razloge napada navodi alkohol i frustracije. “Ljudi napadaju ZET-ovce najvjerojatnije i zbog uniforme, zbog nje ih doživljavaju kao predstavnike sustava, osobito kao policajce. S obzirom na to da ZET-ovci nisu naoružani i ne mogu se pravodobno obraniti, postaju laka meta za napadače. Najveći dio tih napadača su osobe koje su sklone nasilju i kojima nije potreban nikakav poseban povod za napad.”