NACIONAL donosi ispovijest Hrvata koji radi na naftnim poljima u Libiji i otkriva kako izgleda život u pustinji pod stalnom prijetnjom od napada terorista Islamske države te zašto se unatoč tome od tamo ne namjerava vratiti u Hrvatsku

Ako mi se, nedaj Bože, dogodi da me, poput nesretnog Tomislava Salopeka, otme ISIL ili neka druga teroristička organizacija, ne očekujem pomoć hrvatske države. Zapravo, ne očekujem pomoć ni od koga jer mislim da u tom slučaju mogu jedino sam sebi pomoći i borit ću se koliko mogu, jer ipak sam prošao obuku”, tim je riječima Hrvat zaposlen na naftnim poljima u Libiji započeo razgovor za Nacional. Riječ je o čovjeku na pragu 60-ih godina, dragovoljcu Domovinskog rata koji već 30 godina živi i radi u Libiji. Kao nekadašnji djelatnik tvrtkeATM započeo je u toj zemlji raditi 1986. godine, da bi krajem 80-ih prešao u Inu i nastavio raditi za njih u Libiji sve do 1991., kad se vratio u Hrvatsku da bi sudjelovao u Domovinskom ratu. Nakon borbi na nekim od najtežih ratišta, vratio se s Inom u Libiju. Pred kraj 90-ih prešao je u jednu austrijsku tvrtku, za koju radi i danas. Jedno od polja te tvrtke napao je prije šest mjeseci ISIL.

“NAPALI SU NAŠE POLJE U GHANIJU. Osmorici vojnika koji su čuvali polje odrubili su glave i ostavili ih pored ceste. Sve radnike u kampu, koji se nisu ni branili, zarobili su i držali im nekoliko sati predavanje. Na kraju su Libijce pustili, ali su oteli jednog Austrijanca, zapravo Srbina s austrijskim državljanstvom, jednog Čeha, četiri Filipinca i trojicu radnika iz Bangladeša. Ove iz Bangladeša pustili su nakon tjedan dana, a za ostale ni do danas ne znamo ni gdje su ni jesu li živi”, opisao je te događaje Nacionalov sugovornik tijekom razgovora koji smo vodili u Zagrebu, gdje je došao na kratki odmor. U Libiju se treba vratiti kroz nekoliko dana. Upravo tijekom njegova boravka na odmoru u Hrvatskoj događala se tragedija s Tomislavom Salopekom koji je otet u Egiptu i na kraju doživio sudbinu kakvu su imali i američki novinari James Foley i Steven Sotloff, Britanac David Hanes, američki humanitarac Peter Kassig, ali i na tisuće (ili stotine) drugih manje poznatih žrtava. Ono što Nacionalov sugovornik ne može shvatiti je zašto su svi oni pristali da tako mirno pred kamerama čitaju zahtjeve svojih krvoločnih otmičara. Uvjeren je da ih je ISIL sve odreda drogirao kako bi mogli s njima manipulirati.

Osim Egipta i Sirije, jedna od najopasnijih zona djelovanja ISIL-a upravo je Libija. Hrvatski branitelj s kojim smo razgovarali, a čiji će identitet zbog njegove sigurnosti ostati tajan, unatoč tome vraća se u tu zemlju. O tome da je Nacionalov sugovornik cijelo ovo vrijeme bio u Libiji nitko od službenih hrvatskih institucija, ni Ministarstvo unutarnjih poslova ni Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, nemaju nikakvu evidenciju, kao što ne mogu znati ni kada će ni kuda on putovati.

“Ja sam poput Hrvata koji rade u Njemačkoj, a u Hrvatsku dolaze samo na odmor, s tom razlikom što ja sada radim praktički u ratnoj zoni u Libiji”, kaže. On ne prijavljuje promjenu prebivališta ni boravišta jer ima libijsku radno-boravišnu vizu koju obnavlja svake godine, za što se brine tvrtka za koju radi. U Ministarstvu unutarnjih poslova kažu da, prema članku 3. stavku 3. Zakona o prebivalištu, obveza odjave prebivališta u Republici Hrvatskoj postoji za one hrvatske državljane koji su iselili iz Republike Hrvatske radi trajnog nastanjenja u drugoj državi.

“Hrvatski državljanin koji se ne namjerava iseliti iz Republike Hrvatske radi trajnog nastanjenja u drugoj državi, nego privremeno boravi izvan Republike Hrvatske radi obrazovanja, zaposlenja, dugotrajnog liječenja i drugih razloga nije obvezan odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj, već je sukladno članku 3. stavku 5. istog Zakona dužan prijaviti privremeni odlazak izvan Republike Hrvatske te u tom slučaju ima i dalje prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj. Za hrvatske državljane koji odjave prebivalište u Republici Hrvatskoj, odnosno za hrvatske državljane bez prebivališta u Republici Hrvatskoj u zbirci podataka o prebivalištu i boravištu evidentira se adresa u inozemstvu za koju prilože javnu ispravu izdanu od nadležnog inozemnog tijela”, stoji u odgovoru MUP-a koji trenutno ima evidentirano 38 hrvatskih državljana s prijavljenim prebivalištem u Libiji. U Egiptu imaju evidentiranih 26 hrvatskih državljana, a u Siriji njih 50. Četvero Hrvata boravi trenutno, prema evidenciji MUP-a, u Iraku. Tome još treba pridodati petero Hrvata koji su u Libiji prijavili boravak radi privremenog odlaska u inozemstvo, njih četvero u Egiptu i dvoje u Siriji. Pitanje je, međutim, koliko su ti podaci pouzdani, odnosno jesu li nakon najnovijih događaja ažurirani, s obzirom na to da je jedini način ažuriranja taj da osoba sama u MUP-u prijavi ili odjavi boravište, odnosno prebivalište. Nacionalov sugovornik, primjerice, ne zamara se s takvim formalnostima. U slučaju da dođe do problema, smatra da će se za njega prije pobrinuti Austrija, s obzirom na to da radi za njihovu tvrtku. No s druge strane, i sam je svjestan što je sve proživio i kako je već jedva izvukao živu glavu kad je u Libiji počelo “arapsko proljeće”.

“IZ NAŠEG VELEPOSLANSTVA tada su prvi pobjegli, a ja sam jedva došao do svoje putovnice preko veleposlanstva Srbije. Skoro sam ostao zarobljen u Libiji, a da nije bilo njemačke tvrtke Wintershell koja je organizirala konvoj, vjerojatno se ne bih ni uspio spasiti”, nerado se prisjeća tih događaja. U to vrijeme, priznaje, proživio je strah kakav nije prošao ni u ratu. Sada ponovno proživljava nešto vrlo slično tome.

“Mi smo ondje na polju zapravo gotovo potpuno nezaštićeni. Sada su doveli dvadesetak vojnika da nas čuvaju, ali to su sve uglavnom neiskusna djeca. Imaju dvadeset tenkova od kojih njih pet radi, a od tih pet jednog smo morali šlepati. Koliko su ti vojnici neiskusni govori i to da ni pušku ne znaju sastaviti. Jedan od njih rastavio je kalašnjikov i nije ga znao sastaviti, pa je mene zamolio da to učinim. Dobro mi je došlo da samog sebe testiram i uspio sam. No ja za svoju samoobranu imam samo nož, iako dnevno po pustinji odvozim sto kilometara automobilom jer moram obići sve naše stanice radi svakodnevnog održavanja. Nikad ne znate tko vas u pustinji može zaustaviti”, kaže. Sreća u nesreći je ta da se nedaleko njihovog naftnog polja nalaze sela u kojima su na vlasti razna libijska plemena.

“A ondje u svakoj štali imaju po jedan tenk i mislim da ih se ISIL-ovci boje”, uvjeren je. Donedavno radnici na naftnim poljima nisu bili posve sigurni ni od napada pripadnika tih raznih međusobno posvađanih plemena, ali su se sada svi oni udružili protiv ISIL-a. No nema izgleda da će se borba protiv ISIL-a u Libiji tako skoro završiti, a on se mora vratiti na svoje radno mjesto.

“NAVRŠIT ĆU 60 GODINA I UNATOČ ISKUSTVU ne znam tko bi me u Hrvatskoj zaposlio, a raditi moram. Već sam prošao katarzu kad sam zbog ‘arapskog proljeća’ bio doma bez primanja godinu i pol dana. Međutim, i da sada krenem tražiti posao u Hrvatskoj i da ga nađem, vratio bih se da se dostojanstveno pozdravim s kolegama s kojima radim”, odlučan je taj radnik. Da bi mogao raditi u Libiji, morao je sa svojom tvrtkom potpisati novi ugovor, u kojem stoji da ondje odlazi na vlastitu odgovornost. Tvrtka je pak dužna pratiti što se događa u zemlji, što čine objavljivanjem žutih i crvenih alarma te po potrebi mora osigurati evakuaciju. No Nacionalov sugovornik zna da to nije tako jednostavno.

Na mobitelu nam pokazuje fotografiju svojih libijskih kolega koje je snimio dok iza njih u pozadini sukljaju ogromni oblaci gustog crnog dima s naftnog izvora koji je netom prije zapaljen. Iako ne mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da je taj izvor zapalio ISIL, jer to nije službeno potvrđeno, vjeruje se da je riječ upravo o njemu. Srećom po njih, nakon toga nije uslijedio napad na kamp, pa su za “uspomenu” mogli snimati fotografije sa zapaljenim izvorom u pozadini. No pitamo ga što će se dogoditi ako drugi put ISIL zaista napadne.

“Njihov je cilj uništiti Libiju, onesposobiti sva naftna polja i državu dovesti do bankrota kako bi je mogli preuzeti. Libija i ovako i onako radi s vrlo ograničenim kapacitetima, zapravo ne znam od čega oni žive, osim ako ne troše zalihe novca koje im je ostavio Gadafi. A ISIL-ovci, koji drže grad Sirt, u Libiji nemaju naftnih izvora, nego se financiraju izvana”, rekao je za Nacional. Gadafijevu vladavinu naziva najboljim vremenom za Libiju.

“To je bila najsigurnija zemlja u arapskom svijetu, a sada imate ćušpajz; dvije vlade, službenu u Tolbruku i samozvanu u Tripoliju, imate Al-Qaidu, Muslimansku braću, ISIL, a svako selo, od kojih su sva međusobno posvađana, ima svoju vlastitu miliciju. Ne zna se tko pije, a tko plaća. Sada se ostvaruje zapravo ono što je rekao Gadafi, a to je da će izbjeglice preplaviti Europu jer se ta plemena neće smiriti oko borbe za naftu i vlast, da će doći Al-Qaida i ISIL i da će biti sranje”, zaključio je razgovor uz napomenu da bi volio da general Khalifa Belqasim Haftar uspije uvesti red. Međutim, smatra da bi mu za to trebala snažnija podrška Zapada koju nema jer su i ovako i onako sve “zakuhali” Amerikanci.