Prvi zapovjednik Armije Bosne i Hercegovine Sefer Halilović, koji je 2005. na Haaškom tribunalu pravomoćno oslobođen svih optužbi za zločine nad hrvatskim civilima u selima Grabovica i Uzdol tijekom operacije “Neretva 93”, prije dva tjedna promovirao je u Sarajevu svoju knjigu “Nije kriv”, koja govori o njegovoj obrani u Haagu, ali i o ukupno 12 mjeseci provedenih u pritvoru u Scheveningenu, gdje se družio s hrvatskim generalima Rahimom Ademijem, Tihomirom Blaškićem i Mladenom Naletilićem Tutom, ali susretao i sa Slobodanom Miloševićem. Objavljivanjem knjige Halilović je zaokružio jedno poglavlje svog života za koje je na najvišoj instanci dobio dokaz da ga je proveo časno i u skladu s ratnim pravilima.

Nakon podizanja optužnice 15. rujna 2001. Halilović, koji je završio Vojnu akademiju u Beogradu, a prije rata 11 godina živio u Vinkovcima i Đakovu, dobrovoljno se predao i tom je prilikom u Haagu proveo nepuna tri mjeseca, do privremenog puštanja na slobodu. Vratio se u siječnju 2005. kad je počelo suđenje koje je trajalo devet mjeseci i tijekom kojeg je dokazao svoju nevinost, što je potvrdilo i žalbeno vijeće. O iskustvima iz Haaga s generalom Seferom Halilovićem, danas predsjednikom Bosanskohercegovačke patriotske stranke (BPS) i zastupnikom u državnom parlamentu, razgovarali smo u Sarajevu.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će protiv vas biti podignuta optužnica?
– Nisam. Mislio sam da u tužiteljstvu u Haagu ima dovoljno razumnih ljudi koji će, kad poredaju činjenice, vidjeti da nemaju razloga podržati optužnicu. Kasnije sam saznao da unutar tužiteljstva postoji jaka opozicija gospođi Del Ponte da se optužnica ne podiže jer nema dovoljno dokaza, ali ona to nije uvažavala. Tužilac Tušilovski odbio je biti tužilac u ovom predmetu. Rekao je da iz profesionalnih i ljudskih razloga neće biti tužilac u predmetu koji će izgubiti.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš prvi dan u zatvoru, jeste li odmah imali kontakte s drugim pritvorenicima?
– Na tom drugom katu su 32 ćelije, svaki pritvorenik ima svoju ćeliju i u njoj se boravi navečer od pola 9 do pola 7 ujutro, a u toku dana su još dva pritvaranja, za vrijeme ručka i popodne. Ostalo vrijeme su ćelije otključane, ide se u zajednički boravak gdje smo se mogli družiti i razgovarati. Imali smo i jednosatnu šetnju, a ondje postoji i jedan prostor koji pritvorenici zovu cage ili kavez, gdje smo mogli izići udahnuti malo zraka. Uglavnom su te zatvorske jedinice dizajnirane tako da ima pritvorenika sa svih strana, iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Bosne, Makedonije, Kosova.

NACIONAL: I koga ste u prva tri mjeseca sve susretali?
– Prvi put kad sam otišao bio sam na tom drugom katu za koji se smatra da su tamo umjerenjaci. E sad, umjerenjaci, vrlo je teško reći za nekog čim je gore došao da je umjerenjak. Ali na tom katu je, recimo, bio general Rahim Ademi koji je doista izvanredan čovjek i hvala bogu da je oslobođen odgovornosti. Nešto malo kasnije došao je i onaj general Pavle Strugar. Nikako mu nije bilo jasno da se zbog dubrovačkih zidina sjedilo u zatvoru. Kaže: “Jebale ih zidine!” Nije mu uopće bilo jasno, nije konto da se zbog Dubrovnika može dobiti zatvor. Na tom katu je bio i general Tihomir Blaškić, a bilo je i nekoliko niže rangiranih četnika od kojih su najznačajniji bili onaj srpski Adolf iz Bijeljine, Jelisić i Miroslav Kvočka iz Prijedora. Zatekao se kao policajac u Prijedoru i jedno jutro, kaže, dođoše, samo žicom ogradiše logor, njih staviše za stražare. A kako mu je žena bila Muslimanka, uspio je izvući iz zatvora njenog brata i jednog rođaka. No tužilac je pokušao dokazati da je on imao utjecaja da je mogao spasiti još nekog. Najinteresantniji lik iz tog perioda je premijer Ruande, jer je to bio pritvor za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Srbi su ga prozvali Uglješa zato što je crn, i zvali su ga Miško. On je odlično naučio psovati na našem jeziku jer to prvo svi stranci ondje nauče. Dobio je doživotni zatvor i gotovo je zaplakao kad je dobio premještaj u zatvor u Ruandi, rekao je kako je ovaj zatvor hotel u odnosu na zatvore u Ruandi, opisao je zatvor otprilike kao tor kod nas.

NACIONAL: Kako ste se osjećali prilikom tih prvih susreta s ljudima koji su vam za vrijeme rata bili sa suprotne strane, a sada ste zajedno s njima bili zatvoreni?
Imate taj trenutak nelagode što se nalazite s nekim ljudima, ne, naravno, sa svima. Ja sam nekako bio uvjeren da Ademi nije kriv i s njim sam najviše vremena provodio. Blaškića sam poznavao tu iz rata u Bosni i naši su odnosi bili korektni, iako u nekoliko navrata nije poštivao primirje.

Najzloglasniji – srpski Adolf

NACIONAL: Jeste li veći animozitet ipak osjećali prema Srbima?
– To apsolutno. Od svih Srba bio je taj general Strugar koji je tad imao 74, 75 godina i bio je dobro senilan čovjek. Bio sam čak siguran da u nekim trenucima nije uopće razumio gdje se nalazi. Znali smo se s njim šaliti jer njemu nikako nije bilo jasno da se zbog zidina može sjediti u zatvoru. “Zidine ko zidine, popravit će se zidine, i šta sad ljudi moraju biti u zatvoru” pa smo ga stalno zafrkavali. I tamo se živi. Jedanput sam nazvao porodicu kući, a iza mene u pozadini čuo se jak smijeh. I ja vidim da njima od kuće nikako nije bilo jasno da se tamo netko može smijati. Ali tamo se zapravo živi sa svim tim problemima. Od ovih Srba četnika najzloglasniji je bio taj srpski Adolf, kako je sam sebe nazivao. On je na području između Brčkog i Bijeljine počinio stravičan zločin i osuđen je na 45 godina zatvora, ali u jednom trenutku u samom toku rata, kako on kaže, shvatio je da je pogriješio i nekim muslimanskim porodicama pomagao je da izađu iz Bjeljine i prebacivao ih u Hrvatsku. Vidio sam tamo u zatvoru da mu dvije muslimanske porodice šalju novac, garderobu, sportsku opremu…

NACIONAL: Jeste li s tim ljudima koji su zaista počinili zločine razgovarali o tome što je njima u to vrijeme bilo u glavi?
– Gore postoji pravilo da se ne razgovara o predmetima, o tome za što je tko optužen i da se ne razgovara o politici. To su neka nepisana pravila. Ali ako se slučajno upustite u razgovor s nekim od njih, naravno, gore nitko nije kriv, gore su svi nevini. Sad, jedanput smo nešto pričali, zajedno smo bili u tom dnevnom boravku, i ja kažem: “Naravno, mi smo svi ovdje pogrešno i svi smo nevini.” Svi su se nasmijali. Dakle, svi su nevini, nije nitko od njih kriv, uvijek je netko drugi kriv, i otprilike to je njihova logika, mada sam i sam imao za većinu njih vrlo konkretne dokaze iz našeg stožera što su u ratu radili. Međutim, ja gore nisam bio u ulozi tužioca, već u ulozi pritvorenika i optuženog kao i oni. Imate dio te zajedničke sudbine i onda neće nitko nikom otežavati situaciju. S tim što ti ljudi gore posve drugačije izgledaju. Gledao sam snimke recimo tog nesretnika Strugara u ratu, iako i tad u godinama, nekih 65, u onoj uniformi dosta je moćno izgledao. Gore je to starac koji se jedva kreće. Milošević je, recimo, u Haagu izgledao kao jedan socijalistički službenik koji radi u mjesnoj zajednici od deset do četiri i u četiri ide kući, nosi torbu u jednoj ruci, sako je skinuo, drži ga u drugoj ruci s kravatom koja je malo odvezana. To je gore grupa staraca, bole ih leđa, išijas, imaju zdravstvenih problema, imaju porodičnih problema i uglavnom se priča oko toga vrti. Vrlo rijetko se spominje što drugo. Osim kod ovih pokajnika, poput Rajića iz Kiseljaka i Dragana Nikolića koji je osuđen za suučesništvo za genocid u Srebrenici, pa onaj Karadžićev komesar za Srebrenicu koji je umro gore u pritvoru, Babić iz Knina koji se objesio. On se vrlo iskreno kajao i očito je to njegovo kajanje bilo iskreno kad je završio na vješalima u samici.

NACIONAL: Je li vam netko od njih rekao zašto je činio zločine?
– Da su bili zavedeni, da su bili žrtve politike, da su pogrešno razumjeli vrijeme i prostor, da im je žao, da se iskreno kaju. Ali to je vrlo, vrlo mali procenat, možda jedan od stotinu. Ostali nisu krivi, greškom su tu, uvijek je netko drugi kriv i tako dalje. Uglavnom, Srbi pričaju, apsolutno svi, da su svi na prostoru bivše Jugoslavije otprilike približno jednako odgovorni, a najodgovorniji su Tuđman i Izetbegović, i Kučan, zato što su razbili Jugoslaviju, i to je razlog rata. I njima se nikad nije moglo govoriti da su Milošević i srpski nacionalizam razbili Jugoslaviju i da su svi htjeli Jugoslaviju, ali ne onakvu kakvu je htio Milošević, ali džaba je ta priča bila.

NACIONAL: Viđali ste i Miloševića?
Da, da, viđao sam ga gore, iako nismo bili na istom katu, on je bio na prvom. Kako sam ja kad sam god mogao išao u sportsku dvoranu, i kad nije bio moj kat na redu, tada sam viđao Miloševića, a i Tutu. A s Tutom su me jedno vrijeme zajedno vozili do pritvorske jedinice i natrag, a jedno vrijeme i s Krajišnikom i Šešeljem. Ispočetka to izgleda dosta kruto, sa Šešeljem i Krajišnikom je bilo dosta zategnuto, ali s ovim ne, ovaj je probisvijet. Da sam Tutu sreo u nekim drugim okolnostima, a ne u zatvoru, mogao bih se s njim družiti i hodati po svijetu. Zanimljiva osoba. Znam ja njega i iz rata. U ratu smo bili vrlo direktno na suprotnim stranama. Kažnjenička bojna kojom je zapovijedao počinila je stravične zločine nad muslimanskim stanovništvom.

‘Tuta je zanimljiv sugovornik’

NACIONAL: Jeste li i njega susretali na pregovorima?
– Ne. On je bio niže rangiran. Pregovarao sam s Petkovićem, Praljkom, Božom Rajićem, Bobanom, tri puta sam bio na pregovorima s predsjednikom Tuđmanom, Šuškom. Ali Tuta je bio zanimljiv sugovornik. Govori nekoliko jezika, čitav svijet je proputovao, bio po emigraciji, bog zna kuda je to sve bilo. I onda kad krenete s njim, on maše, pozdravlja čuvare, šalje poljupce policajkama.

NACIONAL: Jeste li ga pitali kako je moguće da je u ratu otišao u drugu krajnost?
– Pa, kažem ja: “Malo si pretjerao u Somićima i Doljanima”, jer smo se tu direktno sudarali. On kaže da je on tad bio u Splitu. I onda sam shvatio da ne vrijedi na tu temu uopće gubiti energiju, jer gore svu energiju trebaš usmjeriti na vlastitu obranu. Ovako se baviš sobom, svojim predmetom, svojim svjedocima. Tu ima nekoliko milijuna dokumenata, nisu to tako predmeti kao na općinskom sudu da dobijete izjave triju svjedoka, rješenje i to je to. Nemate se vremena baviti time gdje je bio Štela, gdje je bio Tuta. Dovoljno vas iznerviraju vlastiti svjedoci, oni koji svjedoče protiv vas, dovoljno vas iznerviraju poluidioti advokati, ne svi, ali oni koji se pojave reda radi da uzmu novce i odu, imate dovoljno svojih problema da biste se bavili time. E, onda usput kad naiđete na Šešelja, na Tutu, on vam osvježi dan. Jer Šešelj danas tvrdi da smo mi svi Srbi islamske vjeroispovijesti, da su Hrvati Srbi katoličke vjeroispovijesti, onda vidiš da imaš budalu pred sobom pa se zezaš s njim. Kažem mu: “Pročitao sam da si ti katolik, da si Hrvat, da ti je djed bio pop, fratar, a sad si ispao veliki Srbin.” A on se razvali pa mi dva sata priča svoje porodično stablo i kaže da je to najbolji dokaz da su svi Hrvati Srbi katolici. I sad vidiš da imaš posla s budalom i, koliko imaš vremena, malo se razonodiš, slušaš budalu što priča.

NACIONAL: A Milošević?
To je već ozbiljnija priča, on se i gore liderski ponašao, naravno, kao lider onima koji su ga htjeli slijediti. Čak 99 posto tih Srba ga je poštivalo, oslovljavali su ga s “predsjedniče”. Jedino sam Jelušića čuo da ga psuje, ali samo dok je bio na drugom katu. Kad je sišao dolje na prvi kat s njim, kažu da su si bili dobri. Bio je na tom katu i Tuta i kaže da su se također dobro slagali. Ali ni Milošević nije imao puno slobodnog vremena jer mu je u to vrijeme počelo suđenje. Na tim susretima na sportu pokušavao je uspostaviti kontakt sa mnom. Jer, kad sam prvi put bio u Haagu, tražio sam da se ne sretnem s Miloševićem i sa Šešeljem, i to su poštivali. Kad sam došao drugi put, za vrijeme suđenja, nisu to poštivali.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad ste prvi put tamo vidjeli Miloševića?
– To je jedno snažno uzbuđenje zapravo, jer ja njega zaista iskreno smatram jedinim pravim krivcem. Sve ovo ostalo, Slovenci, Hrvati, Bosanci, Makedonci, nekako bi se dogovorili, bilo bi tu filozofiranja, natezanja, možda bi bio i neki sitni čarking, ali globalno bismo se nekako dogovorili. Ali s njim se nije bilo moguće dogovoriti. Trudio sam se da ga ne mrzim, ali osjećao sam strašno, strašno uzbuđenje pored njega. Jedanput sam razgovarao s njim i taj sam razgovor opisao u knjizi. On je pokušao to relativizirati, kao: “Nisam ja trebao ovdje sam biti, trebalo je i druge predsjednike država dovesti.” Kažem ja, slušaj, ti jesi trebao biti ovdje, a sad ovi drugi… Eto, istraga je vođena protiv Izetbegovića i Tuđmana, ali ljudi na vrijeme umrli i završena priča. Postoji neko vrijeme kad netko na vrijeme umre.

‘Milošević je elegantno riješen’

NACIONAL: Na žalost, i on je “na vrijeme” umro.
– Šteta što je umro na vrijeme. Za njega je dobro, i za Srbiju je dobro što je on umro na vrijeme, ali za nas nije. Za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvatsku bilo bi bolje da je bio osuđen. Ali ovi dolje koji su s njim bili na katu kažu da je bio široke ruke, imao je dosta para. Kad bi se naručivale cigarete, kava i druge stvari što se kupuju u kantini, popunio bi svoju listu pa dao drugima da dopišu šta kome treba, častio ih je.

NACIONAL: Milošević je još bio živ kad ste vi oslobođeni. Je li izgledao bolesno ili kao da je na samrti, mislite li da mu je možda netko dao neki otrov?
– Znate što sam ja uspio da zaključim? On je imao srčanih tegoba i išao je na jednu vrhunsku nizozemsku kliniku gdje je dobio vrhunski tretman. Međutim, njemu je gore propisan taj lijek koji je koristio. Stvar je u tome, ako mu se dok konzumira taj lijek za srce da bilo koji antibiotik, antibiotik potpuno poništava djelovanje tog lijeka za srce. Liječnici kažu da je to bilo moguće. I najvjerojatnije da mu je netko dao antibiotike. Moguće je to unijeti mada su procedure vrlo rigorozne, naročito da vam advokat donese. Dakle, interes Srbije jeste bio da on ne dočeka živ suđenje zato što bi njegova presuda imala negativne posljedice za Srbiju, a za Hrvatsku i Bosnu imala bi vrlo pozitivan učinak. Tako da sam ja siguran da su ga oni…

NACIONAL: Mislite li da bi on dobrovoljno pristao na takvo što, da je bio toliko “plemenit”?
Ne. On je tvrdoglavo govorio da je Jugoslaviju trebalo sačuvati, naravno, Jugoslaviju kakvu on vidi i kakvu je on želio. Ako mislite da je on izgledao da će izvršiti samoubojstvo, tako nije izgledao. Mislim da je to netko drugi odradio. Jer on je sve provjeravao, meni su rekli da je on te medicinske nalaze koje je dobio na nizozemskoj klinici davao svojim advokatima da mu provjere u Beogradu. I vjerojatno kad su vidjeli o čemu se radi, vjerojatno su mu ubacili samo da pije antibiotik. Ali on to nije znao, on to nije mogao znati jer morate biti vrhunski liječnik da biste znali da antibiotik poništava djelovanje tog lijeka. Na taj način je elegantno riješen.

NACIONAL: Jeste li se bojali prije izricanja svoje presude?
– Ne, bio sam milijardu posto siguran. Promijenio sam pet advokata dok nisam došao do pravih. Imao sam vrhunski advokatski tim, jedan je bio iz Švicarske, Guenael Mettraux, a glavni advokat je bio iz Australije, Peter Morrissey. U sudnici su oni apsolutno dominirali, sve ono što je montirano bilo u Sarajevu i od haaškog tužiteljstva oni su elegantno riješili. Imao sam i dobar istražiteljski tim, prikupili smo svu moguću dokumentaciju, tako da nismo imali problem sa svjedokom koji laže jer smo imali brdo dokaza. Ali ono što mi je bilo otkriće, to je da se tužiteljstvo gore služi falsifikatima, podvalama, prevarama, samo da dokaže nečiju krivnju. Mi nismo navikli na tu vrstu ponašanja, mada i sad vidim da i su ovi naši počeli da kopiraju. I kad bi bili uhvaćeni u laži, nisu pokazali kajanje, kao da je to legalno pravo da malo lažu.

NACIONAL: Kako ste se osjećali kad je na vašu oslobađajuću presudu uložena žalba?
– Vrlo ležerno. Znao sam da je to forma koja se treba proći, iz žalbe se vidjelo da je formalna, žalio se radi žalbe, a predao je optužnicu pet minuta prije isteka roka. Otišao sam da još jedanput čujem da nisam kriv. Na naslovnici knjige nalazi se fotografija i prvostupanjskog vijeća i žalbenog vijeća. I jedni i drugi su rekli: “Nije kriv.” Zato se i knjiga tako zove.