Zagrepčanka Iris Marušić, znanstvenica u trajnom zvanju zaposlena na Institutu za društvena istraživanja, otkriva kako je nedavno istrčala Londonski maraton na kojem je sudjelovalo 50 tisuća trkača iz cijeloga svijeta

Londonski maraton, najvažniji europski i jedan od deset najvažnijih u svijetu, održan je krajem travnja. Jedna od čak 50 tisuća trkača bila je i Iris Marušić, znanstvenica u trajnom zvanju, zaposlena na Institutu za društvena istraživanja. Kako kaže za Zagreb News, njezina je trkačka priča prilično netipična:

„Moja najgora muka na satovima tjelesnog odgoja u školi je bilo istrčavanje krugova po školskom igralištu pa zapravo mogu reći da sam trčanje jednostavno mrzila. No prije desetak godina sam osjetila potrebu da zimi ostanem aktivna i na otvorenom jer su moje redovite vožnje biciklom na posao i s posla zimi rjeđe. Hodanje mi je bilo presporo i s premalo intenziteta pa mi je još jedino preostalo da pokušam to dosadno trčanje i s vremenom mi se učinilo da bih to ipak mogla. U to vrijeme sam sasvim slučajno naišla na školu trčanja AK Sljeme i odlučila pokušati, pa se omrznuto trčanje ubrzo pretvorilo u moju strast, ponajprije zbog trkačke zajednice i sjajne atmosfere u klubu.“

Članica je Atletskog kluba Sljeme već deset godina, otrčala je maratone u Rimu, Parizu i Londonu te mnogo polumaratona te utrka na pet i deset kilometara. To su sad već ozbiljne utrke i ozbiljan broj utrka, a Iris Marušić kaže da ju jako vesele zbog različitih razloga:

„Neke zbog atmosfere i druženja nakon toga, u nekima sam postigla svoj najbolji rezultat pa me veselio taj uspjeh, a maratoni su posebna priča. Pripreme za njih su zahtjevne i pune izazova, one traju mjesecima i užitak istrčavanja maratona u velikim svjetskim gradovima, uz neprekidnu podršku publike cijelim putem, vrlo je poseban osjećaj i nagrada za uloženi trud. Tijekom tih nekoliko sati ti tjedni zahtjevnih treninga po svakom vremenu pretvaraju se u čistu radost i slavlje života i za nas koji trčimo, ali i za publiku.“

U Zagrebu se odnedavno trči mnogo više utrka, a Iris Marušić jako voli zagrebačke lokacije. Voli trčati po zagrebačkim ulicama jer joj donose sjećanja i oživljavaju važne životne trenutke:

„Na zagrebačkim trkama uživam u trenutku, ali se i vraćam u vlastitu prošlost. Osim toga, tu je moja trkačka zajednica, prijatelji na stazi, ali i uz nju. Kad ne trčim, često i volontiram na trkama u organizaciji mog kluba, što mi također stvara veselje i važan je dio mog trkačkog života. Moja je velika želja da jednom istrčim zagrebački maraton u sličnoj atmosferi koju sam iskusila na velikim svjetskim maratonima. Kad dođem do cilja, sretna sam što je trka gotova i što ću moći podijeliti pivo sa svojim trkačkim prijateljima!“

Trčanje je Iris Marušić silno puno donijelo u osobnom smislu. Ono je vrlo specifično po tome što je, navodi, i usamljenička aktivnost, ali i strast koja povezuje s drugima:

„Katkad je trčanje za mene meditacija u pokretu u kojoj je moja pažnja usmjerena na trenutak i na moj unutarnji život, ali se začas pretvori u užitak i veselje koje dijelim s drugima. Ono mi je omogućilo da bolje upoznam sebe i, naročito, vlastite snage, da lakše podnesem različite životne izazove i povežem se sa širokim krugom ljudi koje inače ne bih imala prilike upoznati. Moj je najvažniji plan u ovom trenutku dobro se odmoriti od zadnjeg maratona u Londonu i nastaviti se veseliti u trčanju i s trkačima, a jedina trka koju planiram je jedinstveni Medvedrun 9. lipnja, u organizaciji mog kluba, meni najdraža trka po atmosferi koju svi stvaramo nakon ulaska u cilj.“

Osim trčanju, Iris Marušić posvećena je svojoj karijeri i na tom je polju isto tako jako aktivna. Znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju, a njezin je profesionalni interes prvenstveno usmjeren na istraživanja u području obrazovanja:

„Posljednjih desetak godina moja su tema učitelji i nastavnici, zajedno sa svojim timom istražujem što određuje njihovu profesionalnu dobrobit i načine na koje je možemo najbolje podržati. Uz to, radimo i radionice koje su usmjerene na razvoj socijalnih i emocionalnih kompetencija učitelja i nastavnika, a ovaj spoj znanosti i prakse je ono što me naročito veseli, jer mi daje priliku da spoznaje koje mi nudi istraživački rad prenesem u naše škole. Dobrobit učitelja je već dugo godina velika i važna tema u obrazovnim istraživanjima, ali i obrazovnim politikama u svijetu. Istraživački podaci nam vrlo jasno govore o presudnoj ulozi koju učitelji imaju u uspjehu, ali i dobrobiti svojih učenika. Kvaliteta rada učitelja i nastavnika je ono što najviše određuje koliko će učenici biti uspješni, ali i kako će se osjećati u školi. Ako su učitelji dobro i učenici će biti dobro. Ono što mi možemo i činimo je da svojim istraživanjima, ali i radom na uvođenju inovativnih praksi u obrazovanje pokažemo što su bitne teme u obrazovanju i pomognemo u kreiranju obrazovnih politika.“

Ispričala je i kakav je bio njezin karijerni put i zašto je odlučila posvetiti se psihologiji. U trenutku kad je trebalo odabrati karijerni put, psihologija joj se učinila kao dobar izbor da tu odluku jednostavno odgodi:

„Naime, s 18 godina nisam imala jasnu ideju o tome što bih željela raditi u životu, a psihologija mi je bila vrlo zanimljiva i nudila je različite mogućnosti kasnije karijere. Tada nisam mogla znati da će mi moja profesija donijeti toliko puno zadovoljstva i prilike da učim o svijetu oko sebe, ali i o sebi.“