Na hrvatskoj književnoj sceni, Irena Vrkljan bila je prisutna dulje od pedeset godina, a proslavio ju je roman “Svila, škare” iz 1984. godine. Pisala je poeziju, prozu, eseje, autorica je nekoliko radiodrama, a u javnosti je imala nadimak “hrvatska Virginia Wolf”.
Rođena je 21. kolovoza 1930. godine u Beogradu, a od ranih nogu bila je okružena umjetnošću. Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a u spisateljskoj karijeri može se pohvaliti s nagradom Tin Ujević za najbolju knjigu poezije (“U koži moje sestre”), nagradom Ksaver Šandor Đalski za roman “Svila, škare”, nagradom Ivan Goran Kovačić (roman “Marina ili o biografiji”, a 2009. godine dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

U dobi od 36 godina, razvedena i potaknuta savjetom da će tek odlaskom iz zemlje realno sagledati svoj privilegiran zagrebački život, Irena upisuje režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu te se samoinicijativno stavlja pred nepoznato u nadi osobnog i profesionalnog napretka. – ”Odgoju između razmaženosti i zapuštenosti došao je kraj, tom djetinjstvu, propalom braku, prerezala sam pupkovinu, bila sam stara trideset i šest godina. Prašina je pala na praznu sobu u Bulićevoj, susjeda više nije kucala na vrata, slike i knjige su polako posivjele. Otišla sam s jednim kovčegom i našla se negdje drugdje, prvi put sam bila potpuno sama. Prijatelji koji su stajali na aerodromu mahali su mi mrzovoljno i s nerazumijevanjem.”

Irena Vrkljan preminula je prije dvije godine.