Projekcijom ukrajinskog filma “Zemlja je plava poput naranče” otvoreno je ovogodišnje izdanje ZagrebDoxa, na kojem je u 12 programa prikazano 80-ak dokumentaraca.

Iako je “Zemlja je plava poput naranče” prvi dugometražni dokumentarni film ukrajinske redateljice, scenaristice, književnice i pjesnikinje Irene Cilik, ovjenčan je nagradom za najbolju režiju na Sundance Film Festivalu. Film prati život obitelji Trofimčuk-Gladki – Ane i njeno četvero djece – u ukrajinskom gradu Krasnohorivka, koji se nalazi u ratnoj zoni, te na dirljiv i human način opisuje njihov život u teškim uvjetima. Svi članovi obitelji dijele strast prema filmu pa se autorici činilo logičnim snimiti film nadahnut njihovim ratnim životima.

Irena Cilik rođena je u Kijevu, diplomirala je režiju na Nacionalnom sveučilištu za kazalište, film i televiziju, a njeni su raniji kratki igrani i dokumentarni filmovi nagrađivani na brojnim međunarodnim festivalima. Ne skriva zadovoljstvo zbog poziva na ZagrebDox i kaže kako joj se Hrvatska jako sviđa, osobito Istra, u kojoj je boravila nekoliko dana. Priznaje kako njena generacija nikada nije vjerovala da se rat može dogoditi Ukrajini i kako je njen suprug, koji je oduvijek bio antimilitarist, na kraju bio mobiliziran u ukrajinsku armiju.

NACIONAL: Na otvaranju festivala rekli ste da ste osjećali mnogo sličnosti između naše dvije zemlje i da ste u dijalogu s taksistom shvatili da dijelite iste traume. U kojem smjeru?

Da, bila je to zanimljiva situacija. Čim sam sjela u auto, taksist je počeo pomalo govoriti na ruskom. A ja sam mu rekla: Ali mi smo Ukrajinci. Bilo mu je neugodno i rekao je: “O, jako mi je žao.” Govoreći o tim paralelama između Hrvatske i Ukrajine – da, i jedni i drugi bili smo dio nekih većih federacija, i da, dijelimo slične frustracije. Ja osobno sam duboko traumatizirana ratom koji u mojoj zemlji traje već osam godina, ali sam iz razgovora s ljudima primijetila da i ovdje u Hrvatskoj i 25 godina nakon završetka rata te traume još uvijek postoje. Možda i sami nismo svjesni svoje traume, i zapravo nam ljudi koji nas gledaju izvana – iz perspektive EU-a ili SAD-a – pomažu da shvatimo koliko smo duboko fokusirani na tu situaciju. Rat koji traje već osam godina potpuno je promijenio sve – i naše živote i nas same. Čak ako govorim i o svojoj obitelji – moj suprug je vrlo poznati ukrajinski pisac, oduvijek je bio antimilitarist, a onda je bio mobiliziran i morao je postati vojnik. Bila je to posve nestvarna situacija za moju obitelj. I meni osobno bilo je posve nevjerojatno da kao žena iz 21. stoljeća čekam svog muža da se vrati iz rata. Problem je da je Ukrajina jako podijeljena unutar same sebe, puno više nego što je to Hrvatska ikada bila. Možda sam u krivu, ali čini mi se da je Domovinski rat Hrvate puno više ujedinio protiv zajedničkog neprijatelja. U Ukrajini postoje oni koji se osjećaju Ukrajincima, postoji ruska manjina, postoje i oni koji žive kao da uopće nema rata. No čak i oni osjećaju frustraciju, iako ne žive u ratnoj zoni. Jer naravno – ako dođete u Kijev ili neki drugi mirni dio grad u Ukrajini, činit će vam se kao da se ništa posebno ne događa. Međutim, cijelo je društvo rat jako promijenio, čak i one koji temu rata nastoje izbjeći u svojem svakodnevnom životu.

NACIONAL: Film govori o obitelji koja živi na prvoj ratnoj liniji. Vjerujem da ni vi sami niste znali kako to izgleda prije nego što ste počeli snimati film. Kako ste uopće došli na ideju da radite tu priču i kako ste pronašli tu obitelj?

Zapravo slučajno. Postoji sjajan projekt filmskih kampova za djecu u ratnim zonama, koji organiziraju različiti filmski profesionalci i koji se zove Žuti autobus. Bila sam nekoliko puta tutor i gost takvih kampova i tako sam upoznala dvije sestre, Miroslavu i Nastu, o čijoj sam obitelji na kraju snimila film.

NACIONAL: Možete li ime filma “Zemlja je plava poput naranče” objasniti onima koji ga nisu imali priliku pogledati?

To je citat iz pjesme Paula Éluarda. Zapravo, tražila sam neki poetski naslov jer realnost u regiji Donbas je vrlo surova. Odnosno – za mene kada sam tamo došla prvi put bilo je zapravo nestvarno. Kada se kao netko izvana susretnete s tom situacijom, uočit ćete puno vrlo čudnih preklapanja rata i mira, ali oni koji ondje žive navikli su na sve. Oni jednostavno više i ne obraćaju pažnju na sve te zvukove rata, na granatiranja, na čudna pravila igre. Moje iskustvo s djecom u jednom od filmskih kampova bilo je također fascinantno. Sjećam se da smo prikazivali neki Bertoluccijev film i da su se čule eksplozije. Oni na njih nisu uopće reagirali. Naime, oni dobro znaju koji je zvuk opasan, a koji nije. Bio je to doista čudesan trenutak – s jedne strane upoznavanje s umjetnošću, s druge strane zvukovi bitke.

U dokumentarnom filmu Irene Cilik nema ni mržnje ni gorčine, a obitelj koju je snimala uspijeva u cijeloj situaciji zadržati i dozu humora. PHOTO: Film ‘Zemlja je plava poput naranče’

NACIONAL: “Zemlja je plava poput naranče” je zapravo film o filmu. Vrlo zanimljiva struktura…

Da, tako je ispalo. Kada sam počela sa snimanjem, mogla sam se fokusirati na različite teme – na majku, koja je jedna snažna žena, na djecu u Donbasu, u ratnoj zoni, no na kraju sam odlučila snimati film o tome kako oni snimaju film o samima sebi. Kasnije su mi kolege rekli kako je upravo ta linija nešto sasvim posebno jer omogućuje različitu optiku gledanja na same protagoniste.

NACIONAL: Vaš je film istodobno vrlo politički i vrlo intiman. Iako svijet zna za napade ruske manjine u Ukrajini, vrlo je malo podataka o tome kako to doista izgleda. Kako ste došli na ideju da snimate takvu priču?

Bilo je dosta ljudi koji su mi zamjerili što u filmu nema više konkretne politike, ali kada snimate dokumentarac, vaši protagonisti i njihovi karakteri zapravo diktiraju kako će priča na kraju izgledati. A ova obitelj željela je samo živjeti normalan život, oni nisu htjeli razgovarati o politici, o Putinu, o Rusima. Ja nisam željela njima manipulirati i dodavati neku političku pozadinu u film jer taj film nije o ratu kao takvom. To je film o običnim ljudima koji nastoje živjeti svoj život, usprkos okolnostima, i to je bilo vrlo korisno i za mene. Ja sam s njima provela dosta vremena i imala sam prilike shvatiti što znači živjeti u ratnoj zoni. Zapravo, ona prva scena, snimana noću, kada obitelj bježi u podrum i čuju se snažne eksplozije, jedina je koju nismo mi snimili, nego filmska ekipa koja je ondje slučajno bila godinu dana ranije. Oni su se našli usred granatiranja, zgrabili kameru i krenuli snimati. Tako da doista imamo autentične snimke stvarnog događaja, a koristili smo i snimke koje je Miroslava napravila još 2014. radeći svoj portfolio za prijemni ispit. Drago mi je da sam to uspjela uvrstiti i u naš film.

NACIONAL: U filmu nema ni mržnje ni gorčine, a u svemu tome obitelj koju ste snimili uspijeva zadržati dozu humora. Kako to tumačite?

To je način na koji ljudi sami sebe štite. Mislim da je i mene inspirirao taj njihov smisao za humor. Iako, taj smijeh koji se čuje kada bježe u podrum, i to je određena vrsta štita. Kada su oni kasnije snimali pojedinačne intervjue jedni s drugima, čini mi se da su te maske pale. Promatrala sam lice njihove majke, kada su djeca prvi put verbalizirala to svoje iskustvo rata. Ona je samo plakala. Znam da je Ana sebe okrivljavala zato što je ondje ostala, no s druge strane, zapravo nije imala izbora. Nije lako ostaviti svoj dom, osobito ako ga volite, kao ni svoj rodni grad. Oni su zapravo veliki lokalpatrioti. Ana nije željela ostaviti svoje stare roditelje i sestru. Nije to bila laka odluka. No s druge strane – nitko izbjeglice ne dočekuje baš otvorenih ruku, čak ni ako su iz vlastite države. Srećom, Miroslava, njena najstarija kći, kao što se vidi u filmu dobila je stipendiju za filmsku akademiju u Kijevu i sada je studentica treće godine. Zanimljivo je kako je i njoj, kada se preselila u Kijev, nedostajao njen mali gradić u ratnoj zoni.

NACIONAL: U filmu dominiraju žene i majke su te koje se brinu o djeci i obitelji, a gdje su muškarci?

To je teško pitanje. Da budem iskrena – ja sam zapravo okružena snažnim ženama koje se uglavnom same brinu o obitelji. Ne znam zašto je to tako u ukrajinskom društvu, osobito među starijim generacijama. Zapravo, ne znam gdje su svi ti muškarci. I u mom djetinjstvu, devedesetih, kada se sve mijenjalo, ljudi su bili prilično zbunjeni i izgubljeni i ja se sjećam isključivo žena koje su uzele sve u svoje ruke i pomogle svojim obiteljima da prežive. I junakinja moga filma – majka obitelji, Ana – doista je fascinantna žena. Nisam upoznala njenog muža, iako joj on povremeno pomaže. Odgojila je četvero djece, a nedavno je dobila i petu bebu. Ona se kao lavica bori za sve njih i sav teret preživljavanja je isključivo na njenim leđima i ta je obitelj snažno povezana unutar sebe. Mušku snagu u filmu predstavlja isključivo vojska, iako zapravo između civila i vojnika gotovo da i nema nikakve komunikacije. Možda i zato što se mnogim civilima koji žive u Donjecku i Luganskoj regiji ne sviđa takva vrsta zaštite koju im pruža ukrajinska vojska.

NACIONAL: Ljubav prema filmu i stvaranju filmova zapravo daje novu dimenziju ovoj situaciji. Je li ih psihološki spasilo, na neki način?

Ana mi je nedavno priznala da joj je naš film pomogao da sagleda i sebe i svoj život iz jedne druge perspektive. Naravno, bio je to veliki izazov i za nas. Nije lako raditi film sa živim ljudima i biti prisutan kamerom u njihovim intimnim trenucima – i veseljima, i svađama, i tuzi. Zbog toga sam osjećala i veliku odgovornost jer kada kamerom uđete u nečiji život, vi ga i mijenjate. Oni su se, doduše, vrlo brzo navikli na kameru i prestali su je primjećivati. Tako da smo na kraju postali poput muhe na zidu, želeći uhvatiti sve te posebne trenutke smijeha ili suza, ali smo zato potrošili jako puno vremena. Zapravo – u nekoliko navrata tijekom 2018. mi smo živjeli s njima po nekoliko tjedana i zapravo postali dio te obitelji.

NACIONAL: Kakva je politička situacija u Ukrajini danas, postoji li način za mirno prevladavanje ovog sukoba?

Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Trenutačno sam toliko frustrirana situacijom da ne vidim nikakvu optimističnu perspektivu. Nekad smo se nadali da su promjene moguće. Sudjelovala sam kao aktivistica i u Narančastoj revoluciji i u demonstracijama na Mejdanu 2014.-2015., ali nisam doduše sudjelovala u ratu, iako sam okružena i muškarcima i ženama koji jesu i koji se nakon svega osjećaju potpuno prazno. Rusija cijelu ovu situaciju nastoji prikazati kao unutarnje pitanje Ukrajine, u kojem ona samo štiti rusku manjinu. Čini mi se da je i Srbija upotrebljavala slične argumente tijekom rata u vašoj zemlji. Taj sukob zapravo traje već stoljećima, a u doba Sovjetskog Saveza Rusija je nastojala potpuno zatrti ukrajinski identitet. No ja sam dodatno razočarana i zato što su Ukrajinci prije dvije godine izabrali bivšeg komičara i glumca Zelenskog za predsjednika republike i to za mene i moje prijatelje zvuči kao loša šala. Možda zvučim previše pesimistično, ali morate znati da su svi već jako umorni od svega.

‘Obitelj iz filma željela je samo živjeti normalan život, oni nisu htjeli razgovarati o politici, o Putinu, o Rusima. A ja nisam željela filmu dodavati političku pozadinu jer on nije o ratu’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Postoji li šansa da vaš film bude prikazan u Rusiji? Možda bi to njezina opozicija željela.

To je također veliko pitanje. Naime, rekla sam našim agentima da ne želim sudjelovati ni na jednom ruskom filmskom festivalu, iako su ga mnogi htjeli prikazati. Svjesna sam da to možda nije bila dobra odluka jer jezik filma na drugačiji način dopire do javnosti. No ja sam duboko traumatizirana osoba. Osobno me ne zanima niti jedan aspekt političke situacije u Rusiji. Možda to nije dobra pozicija i možda bih trebala držati otvorene oči, ali ja sam jednostavno odlučila prekinuti sve veze s Rusijom. Ne sudjelujem ni u jednom projektu koji ima bilo kakve veze s tom zemljom.

NACIONAL: Vaš film osvojio je nagradu na filmskom festivalu Sundance. Jeste li se tome nadali?

Ma kakvi! To je bila velika sreća, osobito zato što je ovo moj debitantski film. Kada dobijete nagradu na takvom festivalu, sva vam se vrata otvaraju. Bila je to velika lutrija, no dobili smo i bili smo presretni. Osim toga, ne mogu zaboraviti američku publiku. To je bilo nešto sasvim posebno, nikada nisam mogla zamisliti takvu količinu emocija u kino dvoranama. Imali smo pet projekcija na Sundanceu i nekoliko u New Yorku. Svaki put bili smo rasprodani, ljudi su se smijali i plakali i doživjeli smo stojeće ovacije. Teško mi je bilo uopće shvatiti zašto smo izazvali takve reakcije, ali Amerikancima se očito jako svidio naš film.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o tome da se preselite u SAD?

O, ne! Ja volim svoju Ukrajinu, preduboko sam vezana za svoju zemlju. Uživam putovati po svijetu, voljela bih dobiti priliku raditi neki projekt u SAD-u ili predavati na nekom fakultetu, ali uvijek se želim vratiti u svoju domovinu.