Umjetnički paviljon u Zagrebu, iako zatvoren zbog posljedica potresa, nastavio je održavati svoju izlagačku djelatnost ne samo na različitim lokacijama u Zagrebu, već i u drugim hrvatskim gradovima. Nedavno je otvorena izložba „Stellarium, kometi iz REM faze“ multimedijalne umjetnice Kate Mijatović u Kozmološkim centru u Križevcima. Riječ je o site-specific instalaciji izvedenoj u prostoru Kozmološkog centra i na njegovu vanjskom dijelu, a taj je projekt osmišljen i produciran upravo za prostor Kozmološkog centra.

U Zagrebu, u suradnji sa Subversive Film Festivalom i Muzejom suvremene umjetnosti, od 16. do 18. svibnja predstavljen je program „Cosmos Ottinger“, u sklopu programa ‘’Krajolici simultanih vremena: O memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti’’. Na njemu je predstavljena filmska redateljica i multimedijska umjetnica Ulrike Ottinger, kojoj je Subversive Film Festival uručio nagradu za životno djelo The Wild Dreamer.

‘’Umjetnički paviljon u Zagrebu izgrađen je 1896. godine za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti kojom je Mađarska slavila tisućgodišnjicu svoje državotvornosti. Udio u izložbi imala je i tadašnja Hrvatska, politički i pravno podređena Mađarskoj. Usprkos tomu ili baš zato, hrvatski su umjetnici, na inicijativu slikara Vlahe Bukovca, tražili da se sagradi poseban montažni paviljon umjetnosti koji će po završetku izložbe biti trajno prenesen u Zagreb. Taj je zahtjev odobrio ban Khuen Héderváry. Potresi koji su zadesili Zagreb 2020. osjetno su devastirali zgradu i učinili je nefunkcionalnom kroz nekoliko godina. Nova situacija narušene zgrade, otpalih štukatura, ispražnjene i izmještenog programa pokazala se kao ponovna privremenost i aktivirala višestruke identitete Umjetničkog paviljona, što će ocrtati umjetnička i kustoska istraživanja u postpotresnom razdoblju.

Paviljon u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla, dok su radovi na željeznom skeletu paviljona u Zagrebu povjereni bečkim arhitektima Helmeru i Fellneru (poznatim projektantima kazališnih zgrada u srednjoj i istočnoj Europi). Gradnju su izveli zagrebački graditelji Hönigsberg i Deutsch pod nadzorom gradskog inženjera Milana Lenucija. Zgrada je dovršena u dvije godine, tijekom 1897. i 1898. i svečano otvorena 15. prosinca 1898. prvom izložbom Hrvatski salon. Od prvog Hrvatskog salona, u Paviljonu su se nizale značajne izložbe hrvatskih i međunarodnih autora i autorica. Među njima su bile izložbe Kluba likovnih umjetnica, prvog udruženja umjetnica na južnoslavenskim prostorima ili izložbe grupe Zemlja, od kojih se zadnja nije održala zbog zabrane rada udruženja 1935. Tu su brojne tematske izložbe, Proljetni saloni, Zagrebački saloni, Saloni mladih, izložbene prezentacije ključnih predstavnika moderne umjetnost i s ovih prostora te suvremenih umjetničkih praksi“, navodi se na stranici Paviljona.

O tome kako se Umjetnički paviljon snalazi u „izbjeglištvu“ tjednik Nacional razgovarao je s Irenom Bekić, rođenom Puležankom, profesoricom komparativne književnosti i povijesti umjetnosti koja je imenovana na mjesto ravnateljice u lipnju 2022. U svom programu predlaže razvijanje dinamičnog međunarodnog umjetničkog programa kroz više smjerova izložbi, kustoskih koncepcija, intervencija u javnom prostoru, međusektorskih umrežavanja, javnih akcija i programa i drugih aktivnosti.Objavljivala je likovne kritike i predgovore za izložbe, a autorica je ili suautorica mnogih umjetničkih, umjetničko-istraživačkih i edukativnih projekta. Članica je ULUPUH-a i Hrvatske sekcije AICA i osnivačica Udruge IPAK – istraživački projekti i autorske koncepcije. Dugi niz godina vodila je Galeriju Prozori u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića.

NACIONAL: U kojoj je fazi obnova Paviljona i kada se možemo nadati da će se vratiti u funkciju?

Trenutačno smo u konstrukcijskoj obnovi i raspisujemo javnu nabavu za izvođača cjelovite obnove, odnosno za drugu fazu. Cijeli je proces podijeljen u dvije etape – konstrukcijska i cjelovita obnova. Dio sredstava dolazi od Grada Zagreba, a veći dio od države i NPOO-a, Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, radi se o europskom novcu. Nešto smo uspjeli iskoristiti i iz sredstava Fonda solidarnosti. Za sada sve ide po planu i nadamo se da neće biti nekih iznenađenja koja se uvijek mogu dogoditi, osobito vezano uz javnu nabavu, koja može potrajati dulje nego što bismo mi htjeli. Krajnji rok je lipanj 2026. Računamo da će to biti i zadnji datum završavanja radova, nakon kojeg planiramo i svečano otvaranje.

NACIONAL: To sve prilično dugo traje.

Da, dosta dugo, osobito ako uzmemo u obzir period koji je ovome prethodio. Doista, radi se o jednom prilično dugom razdoblju bez Umjetničkog paviljona, ali i drugih muzeja. Tako da, nažalost, u Zagrebu imamo već cijelu generaciju školske djece koja nisu bila u muzejima, a to sve govorim u smislu puno šireg problema nego što ga vidimo, čije ćemo posljedice osjećati tek u navikama neke buduće muzejske publike koju nismo uspjeli odgojiti.

NACIONAL: Koliko je trebalo arhitektima da završe i opreme Paviljon, kada je prenesen u Zagreb 1896.?

Otprilike dvije godine. Dakle, kraće nego što traje obnova.

NACIONAL: Uključuje li obnova i neke nove izložbene prostore?

Da, i to unutar Paviljona, u kojem postoji suterenski prostor koji je devedesetih godina bio iznajmljivan za restoran. Centralni dio suterena i zapadno krilo pretvaraju se u izložbeni prostor čime ćemo dobiti jednu novu kvalitetu, jer će Paviljon dobiti dva prostora koja će biti i komplementarna i suprotna. Meni u ovoj situaciji posebno je zanimljiva ta mogućnost ponovnog otkrivanja Paviljona, odnosno njegove čelične konstrukcije koja je i omogućila da se prenese iz Budimpešte u Zagreb.

NACIONAL: Zahvaljujući toj konstrukciji, izdržao je potres.

Točno, i ono što mi sada obnavljamo i vidimo izvana je zidni plašt koji je postao prepoznatljiv, ikonička točka u Zagrebu. No u suštini, ta vanjština nije toliko bitna. Paviljon je neki naš identitetski moment iz kasnih 1890-ih, napravljen je po ukusu tadašnje publike. On odražava građanski ukus tog doba pa i želju da se identificiramo sa srednjoeuropskom estetikom. Ali već deset godina nakon toga bečki arhitekt i kritičar historicizma Adolf Loos piše svoju znamenitu raspravu „Ornament i zločin“ i mi smo tu zapravo već bili malo zastarjeli. Naravno, ne govorim to u nekom negativnom kontekstu. Taj paviljon je lijep, izgleda kao neka mala torta unutar Lenucijeve potkove. I mi sada to perpetuiramo, imamo jedan reprezentativni prostor na koji se uspinje isto tako reprezentativnim stubama, ali i prostor u suterenu koji predstavlja dobru industrijsku arhitekturu s dva reda stupova, s vidljivom konstrukcijom i koji se otvara prema parku. I to upravo želimo istaknuti u ovoj obnovi.

NACIONAL: Postali ste ravnateljica Umjetničkog paviljona nakon potresa, kada zgrada više nije bila u funkciji. Znali ste u što se upuštate. Kakav program ste ponudili za razdoblje u izgnanstvu?

Cijeli taj program je i koncipiran kao izmještanje. Naime, jasno je da smo se morali izmjestiti ako želimo raditi izložbe. I to nismo morali samo mi, već i druge muzejske i kulturne institucije. Ali mi smo doista taj program koncipirali polazeći iz početne pozicije Paviljona koji je nastao kao privremena arhitektura i koji je sam bio izmješten s jedne lokacije na drugu gdje je postao stalna, postojeća arhitektura, ključno mjesto u Zagrebu, koje tu stoji već 125 godina. Ta dvojnost, ambigvitet između Paviljona, koji je po formi privremeni objekt i Paviljona koji je trajna i stabilna točka, meni je osobito bila zanimljiva. Tako da sam cijeli naš program koncipirala kao praksu izmještanja i suradnje.

NACIONAL: Usprkos činjenici da ne možete koristiti vlastiti prostor za izložbe, nastavili ste sa svojom izložbenom djelatnošću, organizirali ste niz projekata u Zagrebu, ali i drugim gradovima. Je li teško pronaći „udomitelje“, kako pronalazite partnere?

Iskreno, teško je naći nekoga tko će vas primiti, osobito u ovoj situaciji kada jako puno institucija traži prostor. Rijetki muzeji, ustanove i galerije u Zagrebu koji nisu razrušeni imaju vrlo guste rasporede u koje se nekako treba uključiti. To istovremeno znači da ne možemo raditi izložbe koje će trajati dugo, čime bi se ulog u njih na neki način isplatio. Ne mislim pritom samo financijski. Mi nemamo kolekciju s kojom bismo mogli raditi, nemamo u ovom trenutku resurse za neke izložbe koje bismo možda htjeli raditi. Zato nam je važan prostor u koji ulazimo, koji privremeno prisvajamo. Njega koristimo kao resurs, odnosno materijal za umjetnički rad. To naravno nije jednostavno, jer svaki prostor nosi neka svoja značenja i neku svoju povijest. Evo, na primjer, radili smo i izložbu Neli Ružić u HIS-u, Palači Hrvatskog inženjerskog saveza, koja je isto tako tretirala prostor kao svoju početnu poziciju. Takvi su iskoraci zapravo jako zanimljivi i uzbudljivi i događaju se neki sretni susreti u svemu tome. No s druge strane, pronalaženje prostora, dogovaranje, usklađivanje može biti naporno i opterećujuće. Vrlo često idemo dva koraka naprijed, jedan nazad. Intenzivno je, ponekad frustrirajuće, a s druge strane veseli nas stvaranje novih konfiguracija koje time dobivamo.

NACIONAL: Smeta li umjetnike da njihove izložbe neće biti u tako reprezentativnom prostoru i jesu li neke zbog toga otpale?

Naravno, svi pomalo pate za Paviljonom, jer je zaista ekskluzivno mjesto i specifično za mnoge radove. Mnogi su umjetnici i umjetnice, osobito u prvoj godini moga mandata, bili pozvani da rade u Paviljonu, jer smo računali na raniji završetak radova. A onda smo se u hodu prebacivali u nove prostore. No oni imaju taj znatiželjni duh i intrigiraju ih netipični prostori kao materijalna podrška njihovim konceptima.

NACIONAL: Vi ste u tom smislu i promijenili program Umjetničkog paviljona koji je bio poznat po reprezentativnim izložbama.

Mi smo promijenili program, ali ta promjena je i bila u mojoj viziji. Odnosno, to je neki drugi tip sagledavanja reprezentativnosti. Što znači da nije nužno dovesti nekog poznatog, reprezentativnog autora, da bi se dobila reprezentativnost. Mene je doista zanimalo da krenemo od samog ishodišta i arhitekture Paviljona, koji je oduvijek obilježen kao mjesto progresivnosti, ujedno i rodno mjesto naše povijesti umjetnosti i otkriti zašto je to tako. I otkriti kako Paviljon može i dalje zadržati svoj reprezentativni karakter, koje su to kustoske prakse danas koje mu to omogućuju. Zato sam krenula i u istraživačke projekte koji su se dokazali kao jako dobro rješenje. Jer dok nema Paviljona, mi istražujemo kontekst Paviljona projektom „Slučaj Paviljon“ i neke druge.

NACIONAL: U Križevcima ste napravili izložbu u zvjezdarnici. Kako ste se toga dosjetili?

Dugo godina sam radila u jednoj netipičnoj galeriji koja se temeljila na kontekstu, prostornim specifičnostima i radu sa zajednicom i zato i razmišljam na taj način, pa mi je možda malo lakše iznalaziti izvanumjetničke prostore. Prva ideja je bila zagrebačka zvjezdarnica, ali je nismo mogli koristiti upravo zbog oštećenja nakon potresa. Kozmološki centar u Križevcima je druga najbliža zvjezdarnica, relativno nova zgrada, lijepi objekt u koji se izložba odlično uklopila. Inače, radi se o izložbi Kate Mijatović koja je sjajno iskoristila taj prostor u njegovu punom integritetu. Njezin rad temeljen je na preokupaciji snovima i podsviješću. Činilo mi se da se može pronaći neki spoj ulaskom u takav prostor kao što je zvjezdarnica. Zanimljivo je o tome govorio direktor Kozmičkog centra Andrej Dundović iz perspektive fizičara. On umjetničku perspektivu vidi kao ljudsku, mikro dimenziju koja je potrebna da bi se upotpunio pogled na makrokozmos kojim se bavi astronomija.

NACIONAL: Posljednju izložbu „Cosmos Ottinger“ koja je trajala od 16. do 18. svibnja u MSU-u u Zagrebu napravili ste u suradnji sa Subversive Film Festivalom. I to je nešto novo.

Da, radilo se o trodnevnom događaju u suradnji s tim festivalom i Muzejom suvremene umjetnosti. Ta je institucionalno-izvaninstitucionalna suradnja omogućila dolazak Urlike Ottinger koja je zaista jedna od vrlo važnih suvremenih autorica na međunarodnoj sceni. Važnu ulogu u cijelom pothvatu ima i Leonida Kovač, pa je suradnja ustvari četverostruka. Radi se o završnici serije predavanja ‘’Krajolici simultanih vremena: O memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti’’, projektu koji je Leonida osmislila za Umjetnički paviljon. S njim smo započeli priču o memorijskim praksama. To jest, željeli smo pokazati koje naracije još postoje, osim dominantnih povijesnih narativa koje znamo i o kojima inače učimo. Leonidin program bavio se upravo tim neizgovorenim povijestima, sjećanjima koja su namjerno potisnuta, a koje u historijskim transverzalama iščitavamo kao stalno prisutne imperijalizme i kolonijalizme.

NACIONAL: Kako surađujete s Ministarstvom kulture i medija?

Mi smo gradska ustanova i s Gradom imamo dobru suradnju i podršku, osobito vezano uz radove na obnovi. S Ministarstvom kulture postoji redovna komunikacija u onom dijelu u kojem nas financira. No što se tiče programskog dijela, imamo vrlo slabu podršku Ministarstva i to je jedna velika rupa u financijskim planovima. Za cijeli godišnji program dobili smo tek 11.500 eura, što je zaista užasno malo.

NACIONAL: Ima li s tim veze politika?

Pa da. Neki tip razumijevanja umjetnosti, prepoznavanje programa, prioriteti, a to je u svakom slučaju rezultat aktualne kulturne politike.

NACIONAL: Imenovala vas je nova gradska uprava. Prvo je bilo objavljeno da je imenovana Leila Topić, kustosica iz MSU-a, a onda je jedan glas izmijenjen i imenovani ste vi. Prigovori iz struke koji su se mogli čuti odnosili su se na nedostatak iskustva u vođenju takve ustanove. Kako to komentirate?

Da, kad sam došla na ovo mjesto, popratila me ta jedna nazovimo afera koja je bila neugodna za mene, ali u konačnici i za sve uključene u priču. Vijest o imenovanju kolegice Leile Topić koju navodite bila je lažna vijest. Ali je nitko nije demantirao, iako je Upravno vijeće tražilo demanti. Nažalost, to je otvorilo polje za niz spekulacija i vrlo površnih opservacija o tome da ja nisam trebala biti izabrana i da sam politički montirana. Ja zaista nisam imala nikakvu političku vezu, niti je politika imala ikakav utjecaj, a ispalo je kao da jest. Kao jedan od argumenata protiv mog imenovanja isticalo se neiskustvo u vođenju velikih institucija. Međutim, ja sam 25 godina do tada radila u kulturi, različite projekte i vodila galeriju koja nije bila reprezentativna, u uobičajenom smislu te riječi, ali sam je izgradila prepoznatljivom, profiliranom i vrlo relevantnom. A što se tiče velikih budžeta kojima sada upravljam, pa ja ne radim sama, imam cijeli tim koji sa mnom vodi brigu o tome. Nije me taj početak obeshrabrio, iako je bilo neugodno i uprljalo me nepotrebno.

NACIONAL: Što planirate za ponovno otvorenje Umjetničkog paviljona?

Pripremamo veliku izložbu. Svjesni smo toga da takva izložba kojom se taj reprezentativni prostor vraća u funkciju mora biti markantna. Isto tako, mora biti relevantna, mora nešto reći, otvoriti neku temu. No sada ne bih previše govorila o čemu se radi, jer sam već naučila da mnoge stvari krenu dobro, pa onda odu unatrag. No u svakom slučaju radujemo se toj velikoj izložbi koja će biti međunarodna i koja će imati mogućnost i za nešto značajnije financiranje, pa to treba mudro iskoristiti.