“Jednu stvar ne razumijem: zašto se u novinama, u društvenim rubrikama, uvijek objavljuju godine umrlih, a nikada novorođenih?” Tako govori jedan lik iz ‘Ćelave pjevačice’, jednog od najčešće izvođenih Ionescovih komada. Pitanje je, naravno, čista besmislica, ali na sceni je uvijek prati smijeh. Ipak, ako malo bolje razmislite, iz bezazlenog gega pojaviti će se ključ jednog literarnog svemira. Godine su za pisca sa dobrodušnim očima uvijek relativan pojam, njegovo djetinjstvo je uvijek prisutno:

“Sjećam se da sam sa tri godine htio prodavati vruće kestenje. Potom sam želio postati oficir, sa četiri sam želio biti liječnik … U stvari, oduvijek sam mogao i htio raditi nešto što ima veze sa literaturom. Nikakav poseban žanr, samo literatura.”

Želja malog Eugènea Ionescoa, rođenog 26. studenog 1909. u Slatini u Rumunjskoj, ostvarila se zaobilaznim putem. Naime, obitelj je više puta mijenjala mjesto i zemlju boravka. Njegov otac, advokat, želio je da dječak izabere neko ‘pristojno zanimanje’. Nakon razvoda roditelja, brigu o Eugèneu preuzela je majka i on je u Bukureštu studirao francuski, filozofiju i književnost. Sredinom četrdesetih odlazi u Pariz, gdje otkriva ljubav prema teatru, premda je sve počelo mnogo ranije:  “S majkom sam bio u Luksemburškom parku gdje se nalazilo lutkarsko kazalište. Imao sam četiri godine, svi oko mene su se smijali, ali ja nisam. Majka je mislila da mi je dosadno i htjela je napustiti predstavu, ali ne, meni uopće nije bilo dosadno, naprotiv – bio sam prikovan, očaran, gotov!”