Nakon što je svijet zahvatila pandemija kreativna je industrija došla u centar pažnje, zbog činjenice što je niz umjetnika, s naglaskom na glazbenike, ostao u tom trenutku bez posla. Istovremeno, streaming servisi postali su gotovo glavni mediji za distribuciju i prodaju glazbe, ali pri tom nisu išli na ruku glazbenicima, odnosno izvođačima već ponajprije njihovim izdavačima i diskografima. Tu su činjenicu glazbenici iskoristili kako bi pojačali pritisak na javnost objašnjavajući da su oni kao autori i kreatori svoje glazbe ostali zakinuti za očekivani prihod od distribucije i prodaje njihove glazbe. Ni u Hrvatskoj situacija nije bila ništa bolja. Pritom se već godinama vodi rat između diskografa i izvođača, odnosno Hrvatske diskografske udruge i ZAPRAF-a (Udruga za zaštitu i raspodjelu naknada fonogramskih prava) i udruga koje štite glazbenike i izvođače (HUZIP i HGU), pa su HDU i ZAPRAF podnijeli Ustavnom sudu prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedinih odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima s Ustavom.

Zato u Europi postoji AEPO–ARTIS, neprofitna organizacija koja zastupa 37 europskih izvođačkih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava u 27 europskih zemalja. Broj izvođača koje predstavljaju te organizacije procjenjuje se na 650.000 izvođača.

Glavni tajnik udruge AEPO–ARTIS Ioan Kaes za Nacional govori o problemima u glazbenoj industriji, zaštiti prava izvođača te provedbi zakonske regulative o autorskim pravima povodom nedavno ažuriranog istraživanja o pravima izvođača s ciljem prikaza stanja na europskom tržištu.

NACIONAL: Koliko se europska zakonska regulativa promijenila unazad dvije godine i jesu li tim promjenama izvođači više ili manje zaštićeni nego što su bili?

Na papiru su promjene ogromne. Europa je usvojila nekoliko vrlo važnih direktiva u području autorskih prava. No, kada pitate jesu li izvođači više ili manje zaštićeni, ja bih rekao manje.

NACIONAL: Zašto?

Ono što naša studija pokazuje je da su za sada te promjene uglavnom simbolične. To je, primjerice, slučaj s Direktivom o autorskim pravima iz 2019. Potvrđuje užasnu situaciju u kojoj se nalaze izvođači što se tiče korištenja na internetu. Ali ne nudi čvrsta rješenja. Taj je zadatak prepušten državama članicama. I većina njih s tim nije učinila ništa. Štoviše, ove promjene izvođačima ne daju nikakva dodatna prava.

NACIONAL: Koliko su članice EU-a shvatile važnost usklađivanja s europskom regulativom po pitanju zaštite autorskih i izvođačkih prava?

Nedovoljno. Ono što vidimo je da je EU 2019. velikom većinom usvojio Direktivu. Ipak, većina zemalja koje su implementirale direktivu nije učinila ništa više od samo copy-paste ovih načela. To je lijepo, ali nije dovoljno. Kada se Bruxelles složi da sva djeca u EU-u imaju pravo na obrazovanje, članice ne mogu samo kopirati načelo prava na obrazovanje u nacionalne zakone. Trebaju graditi škole!

NACIONAL: Godine 2019. ste u ime organizacije AEPO–ARTIS uputili apel zastupnicima Hrvatskog sabora uoči glasanja o novom prijedlogu Zakona o autorskim i srodnim pravima da obrate pažnju na prava izvođača. Je li se što promijenilo išta u hrvatskom zakonodavstvu?

Opet, odgovor je nedovoljno. U Hrvatskoj vidimo da se vlast potrudila pronaći rješenje za specifičnu situaciju, činjenicu da hrvatske diskografske kuće i dalje eksploatiraju snimke koje su iz vremena kada izvođači još nisu imali nikakva prava. Razumijem logiku rješenja i mislim da ako sve strane za stolom pokažu dobru vjeru, ono može uspjeti. No, naravno, kao predstavnici izvođača, nedavne hrvatske izmjene Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima također vidimo kao propuštenu priliku.

NACIONAL: Tijekom pandemije glazbenici su zbog neodržavanja nastupa pretrpjeli ogromnu štetu, zbog čega je nemali postotak bio primoran odreći se glazbe i pronaći neki drugi posao, da ne spominjemo teško financijsko stanje u kojem su se našli. Koliko Zakon o autorskim i srodnim pravima štiti glazbenike i djelatnike u kreativnoj industriji u slučaju sličnih nepogoda?

Teško je odgovoriti na to pitanje. Ako autorsko pravo i srodna prava smatrate isključivo robom kojom se trguje, onda je sadašnji zakon vrlo dobar. Zakonodavstvo u Europi daje izvođačima prava i oni mogu lako prodati ta prava, za bilo koju cijenu, gotovo nikakvu. Ali ne možemo očekivati da se zakonodavstvo ograniči samo na to.

NACIONAL: Što bi onda izvođači trebali napraviti?

Izvođači dobivaju prava koja ih stavljaju u poziciju da dopuste ili zabrane određena korištenja svog djela. Ali izvođači se ne bave iskorištavanjem djela. To je posao diskografa i distributera. Izvođači se bave izvođenjem i za to trebaju biti plaćeni.

NACIONAL: Hoćete li reći da to nije čest slučaj?

To ne viđamo dovoljno često. Izvođači se suočavaju s previše situacija u kojima ne dobivaju pravednu naknadu za prava koja su prenijeli. Ova situacija je najalarmantnija u online okruženju. Previše godina izvođači prenose svoja prava i ne dopuštaju online korištenje, već ih zabranjuju. To je zato što prava koja vežu glazbenike za online korištenje još nisu bila razvijena za načine online korištenja koji danas postoje. Previše godina industrija zabave nije prihvaćala internet kao službeno tržište. Nije bilo prihoda od online eksploatacije, koji je trebalo podijeliti. Kako je streaming postao primarni izvor prihoda, izvođači su se suočili s realnošću da su ti prihodi još uvijek nedovoljni.

NACIONAL: Kako je to moguće?

To se doista vrlo bolno pokazalo tijekom krize izazvane pandemijom, kada su glazbenici više nego inače bili prisiljeni koristiti prihode samo iz tog online emitiranja. Dok su diskografske kuće s ponosom najavljivale svoje najbolje godine, doista smo vidjeli glazbenike koji žive na rubu siromaštva i mijenjaju karijere diljem Europe.

NACIONAL: Od kada se u glazbenoj industriji pojavio streaming, glazbenici su počeli sve glasnije negodovati jer su postali svjesni koliko su zakinuti za svoja prava i financijsku nadoknadu koja im pripada a koju svojataju diskografske kuće i streaming platforme. Kako promijeniti takvu situaciju?

Promjenom načina na koji gledamo na prava izvođača. Najvažniji dio prava izvođača nije pravo na kontrolu korištenja. Najvažniji dio je pravo izvođača na naknadu za korištenje. Zakonodavstvo bi trebalo pomoći u ispravljanju tog prioriteta i osigurati da, kada se ova prava prenesu na diskografske kuće, oni nastave davati dio naknade izvođačima.

NACIONAL: Ali to i nije tako.

Izvođači svojim izvedbama ulažu u snimke, kao što diskografske kuće ulažu novac u te snimke. Međutim, inferioran način na koji se umjetničke izvedbe vrednuju u odnosu na financijske investicije potpuno izmiče kontroli. Taj je omjer već bio izložen kritici u eri skupih fizičkih nosača zvuka. To je potpuno neodrživo u eri digitalnih formata koje sve više isporučuju glazbenici!

NACIONAL: Pretpostavljam da to govorite iz iskustva odnosno postojećih podataka.

Da, nedavna studija britanskog CMU-a pokazala je da glazbenici efektivno primaju prosječno osam posto prihoda od online korištenja njihove glazbe. Osam posto! Da ova industrija umjesto glazbe prodaje kavu, ne bi bilo puno fair-trade oznaka. NACIONAL: Ne znam koliko ste upoznati s gorućim problemom sa situacijom u hrvatskoj glazbenoj industriji i razmimoilaženjem Hrvatske diskografske udruge i ZAPRAF-a s udrugama koje štite glazbenike i izvođače koji su podnijeli početkom prošle godine Ustavnom sudu Hrvatske prijedlog za ocjenu suglasnosti pojedinih odredbi Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima s Ustavom jer su smatrali problematičnim što je uveden novi model poslovanja koji nije u skladu s europskom i svjetskom praksom, tvrdeći da novim zakonom oni gube dio zarade. Kako to komentirate?

Ako hrvatski diskografi doista smatraju da ovaj zakon nije u skladu s europskim zakonodavstvom, njihovo je pravo pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Samo se nadam da će hrvatska vlada biti čvrstog stajališta i snažno braniti vlastiti zakon. Nedavno uvedeno hrvatsko pravo izvođača na naknadu ne krši ugovornu slobodu. Naprotiv, nudi rješenje za korištenje za koje ne postoji ugovorna osnova. Jer očito su diskografi iskorištavali velike količine snimaka bez u ugovoru utvrđenog prava na to. Ovaj zakon ih ne sprječava da nastave eksploatirati te snimke, ali ih sprječava da ne dijele s izvođačima prihode koje od toga stječu. Kako netko može biti protiv toga?

NACIONAL: Vaš partner u Hrvatskoj je neprofitna udruga HUZIP koja od 1994. ostvaruje kolektivnu zaštitu umjetnika izvođača u Republici Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni suradnjom s njima?

Naravno. HUZIP ima vrlo stručan i vrlo predan tim. Uvijek su bili vrlo aktivni članovi AEPO–ARTIS-a i obavještavaju nas o situaciji u Hrvatskoj kako bismo bili u tijeku sa zbivanjima.

NACIONAL: Što bi bio vaš najvažniji savjet glazbenicima i kreativcima kada je u pitanju zaštita izvođačkih i autorskih prava u Europi?

Saznajte više o svojim pravima prije nego što potpišete ugovor u kojima ih nekome predajete. Pročitajte knjigu o glazbenom biznisu, ali ne previše. Ostanite poduzetni u svojoj umjetnosti i pridružite se lokalnoj organizaciji za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava. Oni vam neće moći pomoći sa svim izazovima, ali su tu da vam pomognu da dobijete naknade na koje imate pravo. Ljudi zaboravljaju da su sve udruge za kolektivno ostvarivanje prava neprofitne organizacije. Nemaju dioničare kojima moraju ugoditi. Njihovi dioničari su sami umjetnici.

NACIONAL: I sami ste počeli kao glazbenik i svojevremeno nastupili u Zagrebu sa svojom tadašnjom grupom Death Before Disco. Pamtite li taj nastup?

Bilo je to prije nekih dvadeset godina i ne sjećam se točno imena kluba. Mislim da je bila u pitanju Močvara. Ali ono čega se sjećam sa svih tih naših nastupa u zemljama kao što su Mađarska, Slovenija, Češka i Hrvatska je to da smo se kao mladi bend tim svirkama veselili više nego onima u Njemačkoj, Austriji ili Francuskoj. Bio sam u punk-hardcore bendu i imali smo vrlo DIY pristup u svemu. U zemljama poput Hrvatske to je bilo jako prisutno, mladi su bili jako motivirani i uvijek su nam davali osjećaj da je sve moguće.