Navigare otkriva zašto se vlasnici nekih od najvećih i najboljih hrvatskih marina, uključujući i državni ACI, boje da im se neće produljiti koncesije jer unatoč ulaganjima u kvalitetu na natječajima nemaju prednost

Postupak produljenja postojećih koncesija za marine, kakav je danas na snazi, neprihvatljiv je i zbunjujući za sve vlasnike marina jer ih aktualni zakonski propisi prisiljavaju da se javljaju na natječaje za produljenje koncesijskih odobrenja na kojima nemaju nikakvu prednost, bez obzira na milijune eura uložene u izgradnju infrastrukture, održavanje i podmirene koncesijske naknade. Jednom riječju, pojavi li se na natječaju za produljenje koncesijskog odobrenja, koji raspisuje Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, ponuditelj koji će ponuditi bolje uvjete od sadašnjeg koncesionara, dosadašnji nositelj koncesije može izgubiti pravo na koncesiju, a time i sva dotadašnja ulaganja u marinu. Osim toga, postojeća neizvjesnost oko produljenja koncesije demotivira vlasnike marina da, u situaciji kada nisu posve sigurni hoće li za nekoliko godina imati koncesijsko odobrenje, planiraju nova ulaganja u proširenje kapaciteta i povećanje ponude, čime automatski postaju slabije konkurentni u odnosu na druge marine.

Predsjednik Udruženja marina, interesnog udruženja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), Sean Lisjak u razgovoru za Navigare upozorava kako bi zakonodavac trebao biti svjestan da pravni okvir koji uređuje institut pomorskog dobra predstavlja ključnu polugu koja pokreće ili koči gospodarski razvoj i zaštitu morske obale i mora. „Neriješeni imovinsko-pravni odnosi na pomorskom dobru potiču nesigurnost gospodarskog sektora. Kada tu uključimo granice, upravljačke i kontrolne mehanizme, onda nam cjeloviti složeni sustav pomorskog dobra kapilarno generira nered bez presedana. Apsolutno ističem potrebu i nužnost donošenja novog pravnog okvira koji će poštivati dosadašnja i nova ulaganja postojećeg nositelja koncesije, obzirom da je produljenje koncesija preduvjet za investicije u nautičkom turizmu“, upozorio je Lisjak.

Nositelj koncesije za Marinu Kornati u Biogradu na moru, poznate i po nautičkom sajmu Biograd Boat Show je tvrtka Ilirija, a koncesija ističe 2031.. FOTO: Marina Kornati Biograd

Lisjak kaže da je Udruženje marina u više navrata, u direktnim kontaktima s resornim ministarstvima, sudjelovanjem njihovih predstavnika u radnim skupinama za izradu zakona i u apelima u medijima, upozoravalo na zakonske nedorečenosti.

Prema važećem Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, koncesije za pomorsko dobro daju se na rok od pet do 99 godina. Prilikom određivanja roka za koncesiju u obzir se uzimaju namjena, opseg i visina potrebnih ulaganja te ukupni gospodarski učinci koji se postižu koncesijom. Pritom je nadležnost za tijela za dodjelu koncesije različita, pa tako koncesije dodjeljuje županija ako je u pitanju gospodarsko korištenje pomorskog dobra s građevinama od važnosti za županiju. Ta se koncesija dodjeljuje na maksimalni rok od 20 godina. A ako je riječ o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra od interesa za Hrvatsku, tada je davatelj koncesije Vlada, a koncesija se može dodijeliti na najviše 50 godina. U većini slučajeva koncesije dodjeljuje Vlada i to najčešće na rok od 30-ak godina. A mnogima od koncesionara pravo na korištenje koncesije isteći će u narednih nekoliko godina pa većina vlasnika marina pred kojima je neizvjestan proces produljenja koncesija zaustavlja bilo kakva ulaganja u postojeću infrastrukturu, modernizaciju i proširenje usluga, procjenjujući da je svaka investicija neisplativa ako im se koncesija ne produlji. Taj interes za ulaganje prestaje čak i u situacijama kada je do isteka koncesije više od 10 godina jer je vlasnik marine svjestan da mu se ovogodišnje ulaganje po svoj prilici neće vratiti do trenutka kada koncesija isteče, a on nema nikakvu garanciju da će ostvariti pravo na njezino produljenje.

‘Svaka ozbiljnija investicija u marine u narednih osam godina je neisplativa dok se ne riješi pitanje koncesije’, kaže direktor ACI-ja Kristijan Pavić

Lisjak upozorava da nautički sektor ne može opstati bez nužnih ulaganja u cilju tehnološke konkurentnosti i bez novih investicija koje imaju gospodarsko opravdanje. „Izgradnjom marine, odnosno luke nautičkog turizma, koncesionar osim prava na gospodarsko korištenje luke prema ugovoru o koncesiji ne stječe nikakva prava ni na luci ni na objektima koje je izgradio. Sve ono što je ugrađeno, dograđeno ili na bilo koji način trajno spojeno s pomorskim dobrom ostat će dio pomorskog dobra, čija će vrijednost time nesporno biti uvećana. Prestankom koncesije za koncesionara prestaje pravo gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra i nastaje obveza vraćanja posjeda pomorskog dobra pravnoj osobi koja pomorskim dobrom upravlja. Zgrade i druge građevine izgrađene na pomorskom dobru, a koje je izgradio koncesionar, sastavni su dio pomorskog dobra, a koncesionaru za povećanje vrijednosti pomorskog dobra ne pripada nikakva naknada. Njegova naknada za izgradnju luke i investicije predviđene studijom gospodarske opravdanosti sastoji se u pravu na pružanje usluga u izgrađenoj luci nautičkog turizma“, objašnjava Lisjak.

Postojeći zakonodavni okvir, međutim, ne predviđa naknadu izvanrednih, dodatnih investicija koje je koncesionar poduzimao tijekom trajanja koncesije, odnosno onih investicija koje nisu bile predviđene početnom studijom gospodarske opravdanosti i ugovorom o koncesiji, nego su naknadno poduzimane. „Pojednostavljeno kazano, koncesionaru koji ne uspije s produljenjem ugovora o koncesiji, a izvršio je dodatna ulaganja u pomorsko dobro kako bi poboljšao usluge u marini i tako povećao konkurentnost, postojanje prava na naknadu za ulaganje vrlo je upitno. U tom će slučaju postojanje eventualnog prava na naknadu ovisiti o prirodi ulaganja. Ako je izvanredna investicija poduzeta u cilju osiguranja tržišne održivosti marine, koncesionar, nažalost, nema pravo na naknadu“, tumači Lisjak.

Od Olega Butkovića, ministra mora, prometa i infrastrukture, udruženje vlasnika marina očekuje reguliranje pitanja ulaganja koncesionara u marine. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

A evo kako tu problematiku objašnjavaju u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture Olega Butkovića: „Županijska skupština može koncesiju produžiti na rok do 30 godine uz suglasnost Vlade, dok Vlada može koncesiju produžiti na rok do 60 godina. Zakon o koncesijama ne uređuje zasebno pitanje produženja roka na koji je koncesija dana, već uređuje pitanje izmjene ugovora o koncesijama. Tako Zakon o koncesijama propisuje slučajeve kada izmjena ugovora o koncesiji jest, a kada nije bitna. Izmjena ugovora o koncesiji je bitna ako njome koncesija postaje bitno različita po svojoj naravi od one prvotno zaključene. U slučaju da je izmjena ugovora bitna, davatelj koncesije pokrenut će novi postupak davanja koncesije i sklopiti novi ugovor o koncesiji. Nadalje, ako bi vrijednosti koncesije nakon izmjene premašivala 50 posto vrijednosti prvotne koncesije, izmjena bi se smatrala bitnom. U slučaju produživanja roka na koji je koncesija dana, ista bi se produžila upravo tom koncesionaru. Ukoliko bi se izmjena ugovora o koncesiji smatrala bitna u smislu Zakona o koncesijama, te bi se raspisalo novo javno prikupljanje ponuda, dosadašnji koncesionar obeštetio bi se za neamortizirana ulaganja u pomorsko dobro kroz natječaj, no isti ne bi imao nikakvu prednost pred ostalim ponuditeljima.“

A na pitanje kako je regulirano pravo na naknadu investicije koncesionaru kojemu se ne produlji koncesija ili onome koji na natječaju izgubi pravo na koncesiju, iz Ministarstva odgovaraju da u tom slučaju koncesionar ima pravo koristiti pomorsko dobro do isteka ugovorenog razdoblja. „Po isteku koncesije ovlaštenik koncesije koji je izgradio nešto na pomorskom dobru na osnovi koncesije, ima pravo uzeti prinove koje je izgradio, ako one nisu trajno povezane s pomorskim dobrom i ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro. U protivnom prinove se smatraju pripadnošću pomorskog dobra. Samo u slučaju opoziva koncesije, ovlaštenik koncesije koji je na osnovi koncesije izgradio građevinu na pomorskom dobru, ima pravo na naknadu troškova za takvu građevinu koja je pripadnost pomorskog dobra u razmjeru prema vremenu za koje je prikraćen u korištenju koncesije. Naknada ne može premašiti vrijednost građevine u trenutku opoziva, umanjena za iznos ostvarene amortizacije“, stoji u odgovoru Ministarstva.

Direktor ACI-ja Kristijan Pavić kaže da koncesija na pomorskom dobru za sve marine u ACI-jevu sustavu, osim marine ‘Veljko Barbieri’ u Slanom, istječe 2030. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kada navedeni odgovor prevedemo u razumljivi, laički govor, to znači sljedeće: Ako davatelj koncesije (županija ili Vlada) procijeni da je investicija koju je koncesionar uložio u marinu približno jednaka ili manje odstupa od investicijskog plana temeljem kojega je koncesionaru odobrena koncesija, te da je opseg poslovanja ostao isti, u takvom slučaju se koncesionaru koncesija može produljiti na zahtjev, bez raspisivanja natječaja. No ako nadležne institucije procijene da sadašnja vrijednost investicije 50 posto ili više premašuje vrijednost početne investicije, u tom slučaju će davatelj koncesije raspisati novi natječaj na kojem postojeći koncesionar, koji je desetljećima ulagao u marinu, ne bi imao ama baš nikakvu prednost. Jedino pravo koje bi mogao ostvariti jest pravo na naknadu na onaj dio ulaganja koja nije uspio vratiti do trenutka prestanka važenja koncesije. Pritom zakon predviđa još jednu apsurdnu situaciju: „Po isteku koncesije ovlaštenik koncesije koji je izgradio nešto na pomorskom dobru na osnovi koncesije, ima pravo uzeti prinove koje je izgradio, ako one nisu trajno povezane s pomorskim dobrom i ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro.“

Da bude jasnije, odredba zapravo kaže da koncesionar po isteku koncesijskog odobrenja ima pravo iz marine demontirati i odnijeti svu infrastrukturu koju je moguće demontirati – montažne objekte, pontone, plutajuće gatove, tj. sve građevine koje je moguće ukloniti. Pojednostavljeno kazano, sadašnji zakon „kažnjava“ one vlasnike marina koji su, u želji da svojim klijentima pruže kvalitetniju uslugu i moderniziraju svoje poslovanje, kroz godine konstantno ulagali u dodatne sadržaje i ponudu bez koje ne bi bili konkurentni na tržištu. I umjesto da ih potiče i motivira na takva ulaganja, zakon im prijeti natječajem na kojem u trenu mogu sve izgubiti i ostati bez marine koju već sutra može preuzeti ponuditelj koji će na natječaju ponuditi bolje uvjete i veće koncesijske naknade kojima postojeći koncesionar ne može konkurirati. A s druge strane, isti zakon „nagrađuje“ one vlasnike marina koji kroz desetljeća nisu bitnije ulagali u infrastrukturu i koji su svoje poslovanje, uz sitnija odstupanja i manja ulaganja, zadržali na razini početne investicije. Pritom zakonodavac ne razmišlja o tome je li takva marina konkurentna na tržištu i što može ponuditi klijentima.

Sadašnji zakon ‘kažnjava’ one vlasnike marina koji su, u želji da klijentima pruže kvalitetniju uslugu, konstantno ulagali u dodatne sadržaje i ponudu

A kako ova zakonska praksa izgleda u stvarnosti i na koji način Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture gleda na koncesionare i njihove potrebe i zahtjeve slikovito opisuju tri slučaja vlasnika marina koji se nalaze u situaciji da sa strepnjom očekuju istek koncesijskog odobrenja. Nositelj koncesije za Marinu Kornati u Biogradu na Moru je tvrtka Ilirija. Ta je marina, između ostaloga, poznata i po nautičkom sajmu Biograd Boat Show, najvećem sajmu takve vrste u jugoistočnoj Europi, koji svake godine u listopadu okupi na stotine izlagača i privuče na desetke tisuća posjetitelja promovirajući tako nautički turizam u Hrvatskoj. Koncesija za tu marinu je Iliriji, kako nam je potvrdila voditeljica Ureda uprave, korporativnih komunikacija i odnosa s javnošću Jasmina Kulaš Stojanov, ishođena u siječnju 1999. godine na rok od 32 godine, što znači da koncesijsko odobrenje istječe početkom 2031. godine. „Ilirija je, prema odredbi članka 22. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, 17. listopada 2017. g. hrvatskoj Vladi putem nadležnog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture podnijela zahtjev za izmjenom i dopunom Odluke o koncesiji i Ugovora o koncesiji, odnosno za produženjem roka trajanja koncesije na vrijeme od 50 godina tj. do 2049. godine. Zahtjev smo temeljili na mogućnosti produženja roka trajanja koncesije u slučajevima kada nove investicije to gospodarski opravdavaju, a rukovodili smo se sličnim ili istim slučajevima iz nedavne hrvatske prakse u kojima su takve zahtjeve za produženje roka trajanja koncesije podnosile nama konkurentske tvrtke koje se bave nautičkim turizmom. Tim su tvrtkama produženi rokovi trajanja koncesije u marinama na vrijeme od 50 godina. No mi do danas nismo dobili nikakav odgovor Ministarstva na naš zahtjev, odnosno o našem zahtjevu do danas nije odlučeno“, objasnila nam je Jasmina Kulaš Stojanov.

Gotovo identičnu priču ispričao nam je Marijan Topolovec, direktor tvrtke Marina Punat Grupa, koja je nositelj koncesije za Marinu Punat na otoku Krku. On je za Navigare potvrdio da je hrvatska Vlada njegovoj tvrtki u studenome 1999. odobrila koncesiju za Marinu Punat i to, jednako kao i Marini Kornati, na rok od 32 godine, odnosno do studenoga 2031. Marina Punat je, pozivajući se na odredbe Zakona o koncesijama, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i Pravilnika o kriterijima za produženje roka trajanja koncesije, u prosincu 2017. godine Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture podnijela Zahtjev za produljenje roka trajanja i proširenje područja koncesije pomorskog dobra u svrhu korištenja luke posebne namjene – luke nautičkog turizma Punat. U Zahtjevu su, kako tumači Topolovec, zatražili produljenje i proširenje koncesije na maksimalnih 50 godina. No odgovor, jednako kao ni Marina Kornati, ni do danas nisu dobili. „Od tog dana čekamo rješenje zahtjeva između Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Ministarstva financija. Očekujemo da će ministarstva međusobno dogovoriti i postaviti jednake uvjete za sve marine i brodogradilišta”, kaže Topolovec. No to se ni nakon pet godina nije dogodilo.

‘Očekujemo da će ministarstva međusobno dogovoriti i postaviti jednake uvjete za sve marine i brodogradilišta’, kaže Topolovec iz Marine Punat

Kako ova neizvjesnost i očit izostanak komunikacije između Butkovićevog Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture i Marićevog Ministarstva financija utječe na poslovanje marina, na njihove razvojne planove i investicije objasnio je direktor ACI-ja Kristijan Pavić. „Koncesija na pomorskom dobru za sve marine u ACI-jevu sustavu, osim marine Veljko Barbieri u Slanom, istječe 2030. godine. Produljenje koncesija izravno utječe na poslovanje i razvoj ACI-ja budući da se investicije koje započnu u vrijeme trajanja koncesija moraju amortizirati do njihovog isteka“, tumači Pavić. Većina ACI-jevih marina izgrađena je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća i svima su nužne investicije u modernizaciju i proširenja za što, kako kaže, ima i volje i novca.

„Međutim, svaka ozbiljnija investicija u marine u narednih osam godina je neisplativa dok se ne riješi pitanje koncesije. Upravo je u tijeku rekonstrukcija ACI marine Dubrovnik, jedne od samo nekoliko naših marina koja može trenutnu investiciju amortizirati do kraja koncesije. Nakon te rekonstrukcije, brojni drugi planovi obnove i modernizacije ostalih marina u sustavu ACI-ja jednostavno ne mogu biti provedeni dok se ne razriješi pitanje produljenja koncesija. Produljenje koncesija preduvjet je realizacije bilo kakvih daljnjih investicija“, objašnjava Pavić. ACI je također, jednako kao i dvije ranije spomenute marine, podnio zahtjev Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture za produljenje koncesija. „Konstantno ukazujemo na potrebu rješavanja ove problematike. Produljenje koncesija česta je tema, kako u javnom prostoru tako i u komunikaciji s nadležnim Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. Nadležno ministarstvo svjesno je kompleksnosti ove problematike te je iskazana inicijativa za njezinim rješavanjem. Nadamo se da će i druga nadležna tijela prepoznati važnost rješavanja ovog problema i mi se u konačnici nadamo pozitivnom ishodu kako bismo nastavili s unaprjeđivanjem nautičkog turizma kao ključnog čimbenika cjelokupnog hrvatskog turizma“, podsjetio je naš sugovornik.

Sean Lisjak, predsjednik Udruženja marina pri HGK, smatra da bi novi zakonski okvir trebao u obzir uzimati ulaganja dosadašnjih nositelja koncesije. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

No naznake za moguće promjene ipak postoje. U najavi je izrada novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, formirana je radna skupina koja će raditi na kreiranju toga zakona i vlasnici marina s nestrpljenjem očekuju da krene s radom. „Kvalitetniji zakonski okvir za rješavanje ovih pitanja trebao bi, dakle, donijeti novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, za čije je donošenje sazrelo vrijeme. Novim zakonskim rješenjem bi se definiralo da država najprije dosadašnje nositelje koncesije pita žele li produžiti koncesiju, a tek onda, ukoliko je odgovor negativan, na tržištu traži novog koncesionara putem javnog natječaja. Novi zakonski okvir, koji će prilikom definiranja koncesionara u obzir uzimati ulaganja dosadašnjih nositelja koncesije, trebao bi svima olakšati poslovanje, investicije i dugoročno planiranje”, kazao je Lisjak. Prema njegovim riječima, postojeći zakonodavni okvir koncesionaru ne pruža sigurnost da će ostvariti pravo na naknadu investicije koju je poduzimao kontinuirano, tijekom cijelog razdoblja trajanja koncesije radi podizanja kvalitete ponude u marini, pa bi zakonodavac u novom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama mogao uvesti i mjere koje bi stimulirale koncesionare na ulaganje u luku nautičkog turizma tijekom cijelog trajanja koncesijskog razdoblja. Nažalost, mnoge potencijalno zanimljive načine vrednovanja ulaganja nije moguće unijeti u naše zakonodavstvo zbog njihove suprotnosti pravilima i odredbama Europske unije. No postoje brojni drugi načini na koje se to može učiniti, kaže.

„Urednom koncesionaru moglo bi se priznati pravo na novčanu naknadu za određena ulaganja. Naknada bi se mogla priznati za one nužne i korisne troškove odnosno ulaganja koja nisu bila predviđena studijom gospodarske opravdanosti, odlukom i ugovorom o koncesiji, ali umanjene za amortiziranu vrijednost. Obveznik plaćanja naknade bio bi davatelj koncesije, a koji bi tu obvezu mogao prenijeti na novog koncesionara. Ova mjera ne bi bila protivna Direktivi 2014/23/EU, budući da definicija ugovora o koncesiji predviđa mogućnost da se koncesionareva naknada za radove ili usluge sastoji od prava na iskorištavanje radova ili usluga ili od tog prava i plaćanja. Na taj način pridonijelo bi se postizanju ravnoteže između dvaju u ovom trenutku suprotstavljenih ciljeva: razvoja nautičkog turizma u Hrvatskoj i poštivanja pravila i načela na kojima je utemeljeno unutarnje europsko tržište koncesija“, objašnjava Lisjak. Jednom riječju, i Vlada i ministar Butković u Udruženju marina i u vlasnicima marina imaju kvalitetne i iskusne sugovornike koji svojim savjetima mogu pomoći u razrješenju brojnih apsurda i nelogičnosti kakvima vrve postojeći zakonski propisi koji reguliraju područje dodjele koncesija za luke nautičkog turizma. Treba ih samo poslušati i njihove sugestije uključiti u budući zakon. A pritom nikako ne treba zaboraviti da novi zakonski propisi, umjesto da ga koče, moraju dati novi zamah razvoju nautičkog turizma koji je svojevrsni predvodnik hrvatske turističke ponude u Europi i svijetu.